Bogdan Božo Barbić: O životu i smrti jednog od vodećih organizatora NOP-a u Krtolima u Boki

Novembar 1983: Između dva svjetska rata Vojnopomorski arsenal u Tivtu je bio čvrsto uporište radničke klase i ishodište mnogih revolucionarnih aktivnosti. Jedan od rijetkih metalskih radnika Arsenala koji se nije odvajao od knjige bio je Bogdan Božo Barbić.

Najviše je čitao marksističku i socijalnu literaturu, pa je odlučio da život posveti borbi za radnička prava.

Upornost ga je dovela do pravnog fakulteta. Do šestog semestra je studirao uz rad, a zatim je prešao na redovne studije...


Radnik-student Božo Barbić je bio i u Beogradu spona između napredne studentske i radničke omladine.

U Carigradskoj ulici (sada Ulica Đure Pucara) živjeli su u komšiluku sa zajedničkim dvorištem i bili nerazdvojni drugovi student Božo i obućarski radnici Mila Bajić (prvoborac), Simo Kecman (među prvima strijeljan na Banjici) i Kristina Kovačević (narodni heroj).

Prirodno oštrouman, a uz to i vrlo načitan, zanimljiv u razgovoru i prijatne spoljašnosti, Božo je bio rado viđen i omiljen u svakom društvu. Kao stariji student i apsolvent, imao je jak uticaj na mlađe kolege. U 27-martovskim demonstracijama je predvodio veću grupu studenata.

A kad je buknuo rat, rezervni oficir Božo je okupio više mladića i sa njima se prijavio u dobrovoljce najbližem regrutnom centru. Odbili su ih. Božu, jer mu tu nije vojni raspored, a mladiće jer je, navodno, u toku mobilizacija po utvrđenom planu. Trebalo je da se jave kroz deset dana.

U međuvremenu se raspala Kraljevina Jugoslavija, a Božo je postao jedan od vodećih organizatora NOP-a i koordinator razgranatih antifašističkih aktivnosti u svojim rodnim Krtolima u Boki.

Uloga rukovodećeg aktiviste mu nije smetala da za sebe rezerviše najteže i najopasnije zadatke dajući tako lični primjer drugima.

Pored pozadinskog ilegalnog rada, održavao je stalne veze sa štabom Orjenskog bataljona, odnosno sa svojim predratnim prijateljima Nikolom Đurkovićem (narodni heroj), Dašom Pavičićem i Savom Orovićem. Više puta je hapšen od strane Talijana, a od maja 1943. do kapitulacije Italije je čamio u kazamatima zloglasnog ostrva Mamule.

Kao što je poznato, sa Mamule je organizovano bjekstvo robijaša prije stizanja Njemaca.

Božo je odmah nastavio ilegalne aktivnosti u mjesnom rukovodstvu NOP-a kao jedan od šest članova Opštinskog NOO.


Racija



Koristeći kao povod atentat na jednog oficira kraljevske vojske, Njemci su organizovali veliku raciju u nedjelju 21. novembra 1943. opkoljavanjem naselja, zasjedama na svim puteljcima i prolazima, stezanjem obruča i detaljnim pretresanjem izdajničkom rukom "označenih" kuća.

"Označena" je i kuća starog Đura Barbića, i to kao prva u koju su Njemci upali. Podesili su vrijeme da ukućane iznenade na ručku.

Izveli su Đurove sinove Boža i Pera u dvorište i ostavili stražara sa puškom "na gotovs" da ih čuva dok su ostali nastavili pretres.

Koristeći trenutak nepažnje stražara, neustrašivi Božo munjevito poleti na njega, uhvati za pušku, istrgne je i sa njom dobro usmjerenim udarcem pogodi Njemca tačno u oko.

Oba brata se dadoše u bijeg, ali su plotuni pušaka i rafali šmajsera bili brži od Pera, koji pade smrtno pogođen na očigled roditelja i čitave familije.

Za sobom je ostavio troje maloljetne djece, od kojih su dvoje gledali tragediju.

Ne obazirući se na pucnjavu i dreku nacista, usmrćenom Peru je pritrčala supruga Joke misleći da mu može pomoći. Mogla je samo da ga posljednji put prigrli.

U narednom trenutku su je tirani grubo odvukli i onako okrvavljenu od mnoštva Perovih rana, prepunu tuge i očaja, uvrstili u stroj ostalih uhapšenika sprovođenih ka sabirnom centru u seoskoj školi.

Djeca su ostala da izbezumljeno vrište pripijajući se uz staroga đeda Đura, koji nije mogao ni sebe da utješi gledajući jednog sina usmrćenog, a ne znajući nije li i drugoga snašla ista sudbina tamo u gustišu lovorika kamo je umakao i u kom pravcu su Njemci ispalili mnoštvo metaka.

Kada su završili premetačinu kuće, Njemci su i đeda djeci otrgli pa i njega staroga u stroj sužnjeva ugurali.


Kroz zasjede



Uhapšene su odveli u kotorski zatvor. Slijedila su mučenja istaknutih aktivista NOP-a, vješanja na Baštionu, strijeljanja na Trojici itd. Božo, kao jedan od najistaknutijih aktivista, bio je određen da podijeli zlu sudbinu svojih uhvaćenih drugova.

Ali je, zahvaljujući svojoj vještini i neustrašivosti, ovom prilikom uspio umaći i probiti se kroz brojne zasjede.

Nekoliko dana se krio u jednoj trnici (šupi za stočnu hranu), gdje je izdržao pretres i probadanje bajonetama sijena pod kojim se krio.

Kada su potjere splasnule, prebjegao je u šumu i organizovao zimsku bazu na brdu Bliznaštik u Luštici. Tu mu se pridružio bjegunac iz zatvora, skojevac od 1941. i prvi sekretar Skoja u Krtolima Joko Mikijeljević.

Tu su namjeravali privremeno ostati dok im se ne ukaže povoljna prilika za prebacivanje preko Herceg-Novog u neku partizansku jedinicu.

Na baterijskom radio-prijemniku sklopljenom od raznih djelova hvatali su "Radio London" i "Slobodnu Jugoslaviju".

Dana 22. marta 1944. bjesnilo je martovsko nevrijeme, iako je dan ranije bio prvi dan proljeća. Grmljavina nije smjela biti razlog za ostajanje bez najnovijih vijesti. Uostalom, grmljavine je bilo i do tada.

Da bi se pod takvim uslovima nešto čulo na slabom prijemniku, trebalo je stalno dodirivati i podešavati čitav splet primitivnih antenskih sklopova i žica.

Kada je rodbina donijela hranu, zatekla je stravičan prizor: ugljenisane leševe svojih najdražih i zgarište umjesto skloništa.

Tačno četiri mjeseca nakon pogibije Pera, stari Đuro je izgubio i mlađeg sina. A Boka je izgubila dva dična momka, Boža Barbića i Joka Mikijeljevića.

Napisao: Vasko Kostić (Front, 1983.)

Bogdan Božo Barbić


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate