Pretražite Yugopapir

Che Guevara: Revolucija, vječiti hod u koloni obespravljenih prema novim nadama i vizijama (1974)


Bila je sparna i topla noć 8. listopada 1967. godine. U maloj neuglednoj školi bolivijskog mjestašca Higuera ležao je ranjen Ernesto Guevara zvani Che, revolucionar i borac. I dok je vani sjala mjesečina, Che je šutio i razmišljao o onome što predstoji.

Bio je zarobljenik soldateske koja je služila američkoj obavještajnoj agenciji CIA, u rukama ljudi za koje je njegovo ime bilo pojam, strah i trepet. Zatvorenih očiju Che je odavao čovjeka koji duboko misli. 

- Gledajte kako je zamišljen taj čovjek, nesretnik - uzviknuo je jedan od dvojice novodošlih vojnika.

- Svakako razmišlja o besmrtnosti magarca - podrugljivo je odvratio drugi.

- Ne, vojniče, ne mislim o besmrtnosti magarca, nego o besmrtnosti revolucije od koje se toliko plašite i vi i oni kojima služite - odgovorio im je Che.

Revolucija, vječna borba i vječiti hod u koloni siromašnih i obespravljenih prema novim nadama i vizijama, prema nečemu što je novo i bolje "iako još nije izvjesno kako će se to postići" - kako je običavao govoriti Che - to je ono zbog čega je taj čovjek postao simbolom i mitom.

Iako nikada nije bio državnik niti je to uspio postati, svojim je životom i tragičnim krajem postao pojam, osobito u svijetu mladih generacija svih meridijana i paralela te je stoga zaslužio da ga se uvrsti u stupove današnjega svijeta.

Jer, nikada nije bilo popularnije osobe, nikada glumca, pjevača ili zabavljača, a kamoli državnika, čiji se lik već godinama otiskuje na milijunima zastava, transparenata, košulja i plakata mladih širom svijeta.


Društvo su mu stihovi Pabla Nerude



Njegovi su roditelji bili imućni i pripadali su argentinskoj aristokraciji, iako je otac porijeklom bio Irac. Majka je Celia iz bogataške plantažerske obitelji, jedne od najpoznatijih u Argentini.

No, i u tom bogataškom društvu njegova je majka imala nadimak "La Rebeldia", što znači buntovnica. Iako bogata, borila se za ljudska prava te pravdu, i Che se sjećao da je vidio režimske policajce kako tuku njegovu majku odvodeći je na saslušavanje.

Još je kao dječak obolio od astme, ali je svejedno bio izvrstan učenik i poslije student medicine, premda je osobno više želio znanje prava.

I već tada, tijekom studija, pošao je s prijateljima obilaziti Latinsku Ameriku. Želio je upoznati gorku stvarnost tih zemalja, napaćene ljude izgubljene u gradićima i favelama, ili u selima utonulim u visoku travu savana.

Spava po bolnicama, stajama ili pod vedrim nebom, dok su mu društvo stihovi Pabla Nerude, velikog čileanskog pjesnika - komunista i nobelovca (koji je prošle godine tragično završio nakon vojnog udara u Čileu i ubojstva predsjednika Allendea).

Godine 1953. s najboljim ocjenama diplomira medicinu u Buenos Airesu i tada odlazi u vojsku, iz koje izlazi s činom poručnika.

Lutajući zelenim kontinentom stiže i u Peru, gdje kao liječnik liječi gubavce, zatim u Ekvador, pa i u Venezuelu, u razdoblju najvećega progona komunista, te ga stoga protjeraju preko granice.

U prosincu 1956. godine Ernesto Guevara stupa u akciju s braćom Fidelom i Raoulom Castrom; u brodiću dugom samo 16 metara, u kojemu je bilo osamdesetak ljudi, kreće na Kubu imajući jednu jedinu zamisao: srušiti kubanskog diktatora Batistu!

"Što ćemo poslije toga, u to vrijeme zaista nismo znali" - govorio je poslije Che. 

Brodić je nakon sedam dana pristao uz močvarne obale Los Coloradosa i počinju teške borbe u šumama Fierra Maestre, planine-simbola borbe i Latinske Amerike.

Na Novu godinu 1959. Castro i Guevara ulaze pobjedonosno u Havanu. Sada se revolucionari hvataju ukoštac s poretkom. Che ostavlja mitraljez i mašinku, obavlja mirnodopske poslove te postaje emisarom nove, Castrove Kube, a u tom svojstvu dolazi i u Jugoslaviju.





Che je svuda



Ali, nemirni revolucionarni duh ne daje mu mira. Godine 1965. Ernesto Che Guevara ostavlja u Havani obitelj i odlazi s Kube na kontinent, okuplja ustanike i na čelu bolivijskih geriljerosa počinje mukotrpnu borbu za slobodu, izbjegavajući sve češće zasjede.

Vlastima se diže kosa na glavi već pri spomenu njegova imena. Jer Che je svuda. I tamo gdje se zaista bori, i tamo gdje narod, izgovarajući njegovo ime, na drugom kraju zemlje, uzima oružje u ruke i odlazi u džungle te savane kako bi se jednoga dana stavio pod njegovu komandu.

Zarobljen je lukavstvom i izdajom djevojke koja je ubačena među geriljerose kao špijun.

Nikada ga inače ne bi uhvatili.

Onoga jutra, 9. listopada 1967, pošto mu je učiteljica škole u Huigueri donijela tanjur tople juhe a jedan mu vojnik dao tabletu protiv bolova od rana, stigao je i odebeli, brkati podoficir s konačnim naređenjem stiglim iz najviše bolivijske vojne komande i centrale CIA.

Držao je mašinku u ruci.

- Došao si me ubiti? - upitao je Che.

Podoficir je oklijevao.

- Nemoj oklijevati, čovječe. Znaj samo da ubijaš čovjeka ... - zaustio je Che.

Rafal je zaštektao. Prvi je metak prošao kroz podlakticu, ostali su zahvatili grudni koš i trbuh.

Bila su tu još tri vojnika. Poslije su ispričali da su posljednje Guevarine riječi bile:

"Zbogom djeco moja, Aleida (ime njegove žene, majke četvoro njegove djece), brate Fidele ..."

Bilo je točno podne kad je prestao život slavnoga revolucionara i geriljerosa, a počela se rađati jedna od najvećih legendi naših dana, legenda koja ne zna za granice svijeta.

(Zov, 1974.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate