Christopher Reeve u Zagrebu '88: Bio sam na Trgu Republike i slušao rock koncert bez ikakvih problema


Svibanj 1988: Može biti užasno dosadno živjeti na snimanjima između seta i hotelske sobe, u gradu i među ljudima koje ne poznaješ. Bio sam u mnogo gradova u kojima sam se osjećao kao da služim vojsku ili izdržavam zatvorsku kaznu. Na sreću, Zagreb je divan grad, divno mjesto za lutanje... kaže Christopher Reeve, u nas poznatiji kao Superman iz istoimenog filma, koji će u Zagrebu tri mjeseca snimati film Veliki bijeg.


*****



Kada sam ga prvi put intervjuirao prije gotovo pet godina Christopher Reeve imao je tamniju kosu, nosio je brčiće za potrebe filma Avijatičar, koji se snimao u Kranjskoj Gori i Opatiji, bio je oženjen i na snimanju je bio sa sinom, želio je naširoko govoriti o Supermanu i nije se libio kritizirati Richarda Lestera, redatelja Supermana III, kojim nije bio pretjerano zadovoljan. 

Nakon Supermana III, snimio je Deathtrap, Sidneya Lumeta, u kojem je glumio psihopatskog homoseksualca koji se u jednoj sceni ljubi s Michaelom Caineom; Monsignorea, Franka Perryja, gdje je bio naivan američki svećenik na moralnoj kušnji u Vatikanu, i Bostonce, Jamesa Ivoryja, gdje je bio odvjetnik s američkog Juga, koji se 1870. nije snašao na Sjeveru. 

Tada mu se silno svidjela primjedba da je »neortodoksni holivudski glumac u prilično ortodoksnim holivudskim filmovima«.

Danas mu je kosa svjetlija, ne nosi brčiće, nešto je mršaviji, razveo se i na snimanje više ne vodi sina, te odaniji je Richardu Lesteru. Tada je, naime, tvrdio da je Lester (Hard Day's Night, Petulia, Robin and Marian) tipičan evropeizirani cinični redatelj koji je humanizam i liričnost priče o Supermanu zamijenio serijom »psihogegova, štoseva u trku i ismijao lik Supermana«. 

No, nakon što je potpisao ugovor s Cannonom, filmskim đavlom, dijaboličnom tvrtkom koja tone smeća pokušava sakriti visokoparnim umjetničkim projektima (Zeffirelli, Končalovski) i snimio Supermana IV, što je neslavno propao - Reeve je postao oprezniji u procjeni dobrih starih vremena u kojima je radio s ozbiljnim producentima (Salkindovi) i darovitim redateljima (Donner, Lester). 

Već spomenuti Avijatičar, također je propao, a tek su nešto bolje prošli Reeveovi noviji projekti Street Smart, Jerryja Schatzberga, i Switching Channels, remake Naslovne stranice, farsa Teda Kotcheffa s Kathleen Turner. 

Zato je Reeve, kao i toliki drugi mlađi dobri američki glumci što danas lutaju razvalinama starog studijskog sistema koji se nekad brinuo za svoje namještenike, našao pribježište u kazalištu i na televiziji. 

Reeve je klasično obrazovan i odlično obaviješten, gotovo intelektualac, pa usprkos promišljenim racionalizacijama koje nudi kad brani svoje odluke, teško se oteti dojmu da je prešutno pristao na podjelu da je kazalište i poneki film Jamesa Ivoryja umjetnost, a sve ostalo - hrana za televizijske lavove.

Christopher Reeve snimat će dva mjeseca u Jugoslaviji za televiziju Veliki bijeg (The Great Escape), ratnu priču u nastavcima, pa se od početka, očito, odlučio socijalizirati u gradu u kojem će dočekati ljeto. 

Može ga se vidjeti kako se šeta Cvjetnim trgom i zadubljeno razgleda izlog s omladinskom štampom u Znanstvenoj knjižari. 

Ljudi ga uglavnom ne prepoznaju, i to mu, kaže, godi. Nitko, naime, ne očekuje da bi glumac kojeg inertna kino-publika i lijeni novinari i dalje identificiraju sa Supermanom, mogao do njih sjediti u zagrebačkom kinu Balkan.


• Već prvoga dana kad ste stigli u Zagreb, htjeli ste u kinu vidjeti Vještice iz Eastwicka. Zašto?


Nisam imao neki poseban razlog, jednostavno sam želio negdje navečer izaći. Kod kuće se stalno spremam otići u kino, ali mi nikad ne uspijeva. No, na snimanju je to dobar način da prođe večer.


• Volite li ići u kino? Mnogo glumci kažu da to nikad ne rade.


Pa, nisam baš lud za filmovima. Takav sam oduvijek bio, i to nema veze s profesijom. No, živjeti na snimanjima između seta i hotelske sobe nije lako, u gradu i među ljudima koje ne poznaješ. Može biti užasno dosadno. 

Na sreću, Zagreb je divan grad, i ljudi su prijateljski raspoloženi. Ponekad se navečer šetam ulicama, uđem u neke dućane... Bio sam u mnogo gradova u kojima sam se osjećao, kao da služim vojsku ili izdržavam zatvorsku kaznu. Zagreb je, naprotiv, divno mjesto za lutanje. Kad sam slobodan, volim na biciklu otići nekamo u okolicu, u prirodu.


• Kada ste počeli s biciklizmom? Znam da ste tvrdili kako se ne bavite nikakvim sportom osim malo plivanja.


Počeo sam u ljeto 1985. da bih održavao formu. Treba mi zbog kardiovaskularnog sistema. Mrzim trčanje, jer je štetno za noge i zglobove, upropaštava koljena, a biciklizam je dobar za tijelo. Vozim bicikl triput tjedno po jedan sat.


• Kako odlučite kamo ćete ići u gradu koji ne poznajete?


Ovdje imam vozača koji je u reliju treći u Jugoslaviji, pa zna sve sporedne ceste. Obično počinjemo u dvorcu Mokrice, koji koristimo kao bazu za brdske vožnje.


• O čemu mislite dok vozite?


Imam mentalnu sliku da su moje noge stroj čiji klipovi idu gore-dolje, kao da to nije dio moga tijela. To je tako sa svim aktivnostima koje imaju jednoličan ritam. Osjećam se kao motor: moja glava je prazna, nemam nikakvih misli i pazim samo na disanje, duboko disanje, te gledam cestu pred sobom. Jučer sam vozio dva sata a da to nisam ni opazio.


• Što još radite na lokacijama, osim što snimate i vozite bicikl?


Nastojim iskoristiti što više... Lijepa strana glumačkog poziva jest u tome što možete vidjeti svijet a da to ne morate platiti. Mnogi ljudi dolaze u Jugoslaviju na odmor i plaćaju da bi išli u Dubrovnik, dok mene drugi dobro plaćaju da budem ovdje. 

Dok sam snimao filmove o Supermanu, proveo sam s prekidima čak sedam godina u Engleskoj. Osiguravajuće društvo vam kaže da ne smijete raditi nikakve riskantne stvari. Ali, i prijeći ulicu može biti riskantno! 

Zato sam ja sve to zanemario i išao na skijanje, vozio sportske automobile, ronio, jahao. 

Meni treba mnogo aktivnosti. Zanima me i kultura. Danas se spremam u Modernu galeriju, a htio bih vidjeti i novi balet u kazalištu. Karte su ovdje nevjerojatno jeftine.


• Jeste li opušteni ? Neki glumci nisu danima izlazili iz hotela, brinuli se što nemaju bodyguarda (tjelohranitelja).


Gluposti! Jučer sam navečer hodao ispred Opere gdje mladi sjede i razgovaraju, puše. Prošao sam kroz jednu grupu veoma polako, i nitko me nije dvaput pogledao. 

Bio sam i na Trgu Republike i pola sata slušao koncert neke rock-grupe bez ikakvih problema. Za mene je to prekrasna promjena u odnosu na New York gdje nemam mira.


• Je li vaš aktivizam posljedica odgoja? Koliko znam, odrasli ste na kampusu?


Odrastao sam s majkom blizu kampusa Sveučilišta Princenton, jednog od najboljih američkih sveučilišta. Nadam se da sam to dobro iskoristio. No, ja sam oduvijek bio hiperaktivan, morao sam stalno biti nečim zaposlen.


• Jesu li vas roditelji odgajali da budete intelektualac, budući da vam je otac bio sveučilišni profesor?


Mislim da mi nisu zadavali nikakva pravila. Moj bi otac, mislim, bio zadovoljniji da živim akademijskim životom, ali ni ovako ih nisam baš razočarao: diplomirao sam na jednom od najboljih američkih sveučilista i završio postdiplomski studij umjetnosti, drame, na njujorškoj Julliard School, koja je jedna od najboljih na svijetu. 

Nisam, dakle, pobjegao od kuće da bih se pridružio cirkusu.


• Je li obrazovanje važno za glumca? Mnogi su veliki redatelji mislili da nije.


Pogrešno! Možete biti ograničeni glumac, ne znati ništa o sebi i svjetu, a ipak uspjeti na nekom uskom polju. Ali, želite li biti svestrani i imati karijeru koja će trajati, morate biti pametni. Takvi su glumci uvijek dobro obrazovani, čitaju, zanima ih umjetnost. 

Treba samo odlučiti kakav glumac želite biti. Želite li biti junak televizijskih akcionih serija, ne treba vam previše. No, ako hoćete glumiti u kazalištu i na filmu, pisati i producirati, morate učiti.


• Što je još važno? Agenti, public relations, biti dobar s producentima?


- Ne mislim da je to važno, možda samo pomaže, ali ako ste uistinu daroviti, pružit će vam se šansa da to pokažete. Sjećam se, iz doba kad sam bio student glume, da su svi oni koji su bili dobri u školi naposljetku i uspjeli: William Hurt, Kevin Kline... 

Morate biti discilinirani ne dopustiti da si »zeznete« život.

Mnogi ljudi traže poraze umjesto uspjehe, jer su porazi udobniji, promašiti je lakše. Svi vas žale i ne morate ništa raditi, samo, možda, pričati o tome kako svijet prema vama nije bio fer. 

Mnogo je teže stalno se stavljati na kušnju, boriti se za uspjeh i odrediti prema onome što on sa sobom donosi.


• Ali, vaš uspjeh na filmu ovisi o toliko toga! Ne možete biti odgovorni za lošeg redatelja niti biti jedini krivac za to što su neki vaši filmovi propali.


Zato ja radim mnogo u kazalištu. Tamo glumac ima bolju kontrolu nad onim što se događa na pozornici. Kad se zavjesa digne, glumac ima izravan kontakt s publikom. Cijelu im priču možete odjedanput ispričati. 

Film je kao sastanak upravnog odbora na kojem se direktori ne mogu složiti oko toga zašto rade baš taj film i kakav bi on trebao biti. Glumac na filmu običan je najamnik. Ponekad, kao u ovom filmu (The Great Escape - op. p.), jest drukčije, jer se na scenariju radilo tri godine.


• Kako emocionalno izlazite nakraj s činjenicom da je neki vaš film propao? Na svaki ipak potrošite dobar dio života.


- Obično nastojim sve presjeći. To je kao da stresete uvelo lišće s grana. Gotovo! No, duboko u sebi ipak nešto naučite: to nije bila osoba kojoj se može vjerovati, nikada više neću učiniti nešto slično...


• Kako birate projekte? Što je presudno: redatelj, drugi glumci, scenarij, novac?


Film je uvijek određeni broj kompromisa. Na početku je to ideja koja stane u jednu rečenicu, ali kako se film približava produkciji, ona izmiče, jer neki glumac ili lokacija nisu na raspolaganju ili je vrijeme loše. Jedini način da se osigurate jest da nađete ljude koji će pristati na što manje kompromisa. I najbolji su filmovi, po prilici, tek šezdeset posto od onoga što je bilo zamišljeno.


• Kako je u tom smislu bilo sa Supermanom?


Katkad filmove radite jednostavno zato jer ste pod ugovorom. Prva tri filma bila su dio istog ugovora.


• Zašto ste pristali na prvi?


Zato jer sam mislio da je to dobra uloga. Svidjela mi se ideja da ga igram kao romantičnu komediju, film iz tridesetih, kakvi su bili oni Prestona Sturgesa, a manje kao akcioni film iz pedesetih. Superman I i II u tom su smislu dobro uspjeli, ali, kao i uvijek kad se rade nastavci, dolazi do osipanja prvotnih namjera i ambicija. 

Osim Kuma II, mislim da ne znam ni za jedan nastavak koji je bio bolji od prvog filma. Superman se raspao tek u četvrtom nastavku, jer ono što je bilo napisano u scenariju - a ja sam također bio jedan od pisaca - nije imalo mnogo veze s onim što smo snimali. To nikada dobro ne završi.


Zašto ste naposljetku ipak bili otišli na audiciju za ulogu Supermana?


Zato jer mi je bilo usput, na putu do željezničke stanice.


• Niste, valjda, i ulogu u Bostoncima, Jamesa lvoryja, prihvatili iz sličnog razloga?


Ne, prihvatio sam jer mislim da je Ivory svjetska klasa, a Bostonci su bili respektabilni projekt. Film je bio velik uspjeh. Stajao je oko dva, dva i pol milijuna dolara, a zaradio je dvadeset, dvadesetpet. Bostonci su prokrčili put za kasniji uspjeh Sobe s pogledom. Do Bostonaca, Merchant i Ivory bili su poznati kao filmski tim koji nema širokog odjeka. Kad su za Bostonce izabrali Vanessu Redgrave i mene, bio je to za njih najambiciozniji, najpreuzetniji casting, izbor glumaca do tada. 

Zato jer film ima širu distribuciju i veći odjek. Bostonci nisu bili ništa lošiji film od Sobe s pogledom, ali nisu imali tako privlačnu temu. Bostonci su ciničan film o ratu spolova, a Soba s pogledom konvencionalna je ljubavna priča o tome hoće li ta mlada djevojka popustiti pred čarima života i zavodljivosti Firence s početka stoljeća.


• James Ivory danas ima reputaciju da izmišlja glumce: Daniela Day-Lewisa i Helen Bonham-Carter u Sobi s pogledom, te Wilbyja i Granta u Mauriceu, koji su kao debitanti dobili Zlatnog lava u Veneciji. Što je tako posebno u njegovoj metodi?


Njegova je snaga u dvije stvari. U početku je htio biti filmski scenograf, i njegov je vizuelni stil neusporediv s bilo kojim drugim. Zato mu se filmovi uvijek doimaju nevjerojatno autentično. Druga je snaga u nepogrešivom castingu. Ivory ne radi na klasičan način, ne izvlači ulogu od glumca pomažući mu u interpretaciji, nego ga jednostavno savršeno izabere i onda je lako! 

On vam potpuno vjeruje. Kad vas izaberu za neki njegov film, to je poput počasti, rijetki privilegij na kojem vam svi zavide. On, također, za isti film uzima zvijezde i potpuno nepoznate glumce, te na tom srazu postiže zanimljive efekte.


• Kad sam ga intervjuirao u Veneciji, rekao mi je da bi želio u nekom filmu imati Toma Cruisea, a to mi se tada učinilo čudnim izborom.


To nije ništa čudnije nego kad je mene uzeo kao Supermana. Redatelji ne doživljavaju glumce kao novinari. Novinari znaju Toma Cruisea iz Top Guna, dok Jamesa Ivoryja zanima samo je li on dobar glumac. 

Ako se sjetite Toma Cruisea iz Boje novca shvatit ćete da je on fenomenalan glumac. Novinari rezoniraju: Top Gun komercijalno je smeće, pa jedan intelektualistički redatelj ne bi smio sebi priuštiti glumca iz takvog filma.


• Kako ste prihvatili činjenicu da ste reputaciju među širokom publikom stekli ulogom Supermana?


Dobro! Nisam imao teškoća, ali me to pomalo zamaralo. Novinari ne rade dovoljno, vole ljude zvati imenima koja su zastarjela prije deset godina.


• Jeste li nešto učinili da se oslobodite tog imagea?


Možda odmah, u početku, nakon drugog nastavka, kad sam tražio kontroverzne uloge kakva je bila u filmu Deathtrap, u kojem sam glumio psihopatskog homoseksualca.


• Neki su smatrali da je to bilo opasno za vašu reputaciju.


Ne toliko za reputaciju koliko za image, a to su dvije posve različite stvari. To je bit nesporazuma! Treba samo odlučiti hoćete li se brinuti za svoj image ili svoju reputaciju. Brinete li o imageu, nastojite publiku uvjeriti da ste tip čovjeka kakav vam se čini poželjan, no brinete li o reputaciji, onda vam je jedino važno jeste li dobro odigrali neku ulogu. 

Ako vam je važna reputacija onda ne kalkulirate s vrijednostima lika koji utjelovljujete, nego samo nastojite biti što bolji u svemu što se postavi pred vas. To je način na koji ja funkcioniram. Likovi koje ja mogu tumačiti mogu biti ludi, genijalni, teški, krasni... Nije me briga, jer to nije moj posao.


• Zašto mnogo nastupate u kazalištu?


Jer kazalište volim više od filma. Kazalište me odvlači od moje filmske karijere, jer je za probe i predstave jednog komada često potrebno pauzirati barem šest mjeseci.


• U kakvim komadina nastupate?


Svim mogućim - Tennesseeju Williamsu, grčkim tragedijama, Brechtu, Ibsenu, muzičkim komedijama, Čehovu... Prije nekoliko godina igrao sam u Figarovoj ženidbi koju je na Broadwayu režirao Andre Servan.


• Bojite li se rada na televiziji? Neki se filmski glumci nikada nisu oporavili od izleta u TV-serije.


Tako je bilo do prije nekoliko godina. Danas je sve to isti biznis. Nema razlike nastupate li u prvoklasnoj televizijskoj mini seriji, pa čak i običnoj seriji, ili na filmu. Neki najbolji glumci, poput Jane Fonda i Roberta Duvalla, rade naizmjence na filmu i televiziji.

Još prije pet godina, moj me agent odgovarao od televizije, tvrdeći da se nikada neću vratiti na film. Današnje najveće filmske zvijezde još rade na televiziji: Bruce Willis, Michael J. Fox, Steve Guttenberg, Tom Selleck... Danas se bez teškoća može sjediti na dvije stolice.


• Što se zapravo, promijenilo?


Jednostavno! Najviše filmova danas kratko igra u kinima i odmah idu ravno na kablovsku televiziju, a odatle na normalnu televiziju i na video kasete. Zato ljudi mnogo više filmova vide na televiziji nego u kinima. 

U manjim američkim mjestima nitko više ne ide u kina. Čak i u velikim gradovima ljudi jednostavno na prvom uglu iznajme film na kaseti i gledaju ga kod kuće. Tako se kino-filmovi na kraju ipak gledaju na televizijskom ekranu, pa se razlika polako istopila.


• Razlikuje li se vaš status zvijezde kad radite u filmskoj od onoga u TV-produkciji?


- Ne, ili neznatno! U ovom su slučaju i produkcijski standardi veoma slični. Zatvorenički logor nije nimalo lošiji, čak se možda doima uvjerljivije od onog izgrađenog za kino film na istu temu iz 1963, koji je bio visokobudžetirana zabava sa Steveom McQueenom i Jamesom Garnerom. Da je ovo kino-film dobio bih nešto više novaca, ali mislim da bi mi tretman bio sličan.


• Kakve su to knjige pokraj vas?


- Jedna je Posljednja pjesma Manuela Sendera, Ariela Dorfmana, čileanskog pisca koji je moj prijatelj, a druga je referentna literatura za lik koji upravo glumim Priče o Phelps-Dodge obitelji.


• Obavite li obično ekstenzivno istraživanje za likove koje tumačite?


- Da, osobito ovoga puta, jer glumim stvarnu ličnost. To je zapravo lakše, kao da dobijete neki sasvim određen domaći zadatak. To je, pored mogućnosti da besplatno putujem oko svijeta, još jedan razlog zbog kojeg volim poziv glumca: mogućnost da naučim nešto o životu s kakvim inače nikada ne bih došao u dodir! Bostonci su me premjestili u život američkog Juga 1870...


• Što čitate, osim knjiga koje vam trebaju za uloge?


- Mnogo biografija - Rikard III, Mozart, Jefferson - jer bih Jeffersona trebao glumiti na filmu. Trenutno pišem i dva scenarija, koje sam odlučio završiti ovdje, u Jugoslaviji. Trebao bih biti i producent.


• O čemu su?


- Jedan je obiteljska drama, film o ljudskim odnosima, koji govori o paru što se ponovo sreće deset godina nakon razvoda. Nakratko imaju iluziju da su se ponovno zaljubili, i to ima prilično ozbiljne posljedice. 

Drugi je inspiriran mojim putovanjem u Santiago potkraj prošle godine da bih pružio podršku glumcima kojima je prijetilo smaknuće. Govori, kroz priču o američkom glumcu, o političkoj situaciji u Čileu.


• Zanima li vas politika?


- Da, ali u umjerenim količinama i samo događaji o kojima nešto znam. Ja nisam politički križar. Moje putovanje u Čile bilo je više humanitarno, zbog kršenja ljudskih prava, a manje eksplicitna politička akcija.


• Glumite na filmu i u kazalištu, pišete scenarije, borite se za ljudska prava... Idete li ikada na odmor?


- Da, cijelo vrijeme! Ne radim više od osam mjeseci godišnje. Mislim da sam postigao dobar balans. Nisam Superman, a čak je i njemu katkad bio potreban odmor!

Razgovarao: Vladimir Cvitan, snimio: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Studio, 1988.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate