Bečej, 11. novembar 1941. godine: Pred cevima streljačkog odreda stajalo je dvanaest skojevaca...

Jul 1966: U 1 sat po podne 11. novembra 1941. godine umrla je najljepša mladost Bečeja. Četa fašista ispalila je tri plotuna. Dobošar je čitavo vrijeme bubnjao. Ali pjesma se ipak sasvim jasno čula: "Pobjeda će biti naša, znajte, fašisti!"

Pred cijevima fašističkih ubojica stajalo je dvanaest skojevaca. Poslije prvog plotuna jedan se od njih - sekretar Kotarskog komiteta Saveza komunističke omladine Labud Pejović smrtno pogođen digao:

- Živjela sloboda! Živjela Kompartija!

Komandant hortijevskih trupa u Bečeju vrišti: "Pali!"

Iza streljačkog stroja ubojica, s robijaškim lancima na rukama, stajalo je deset skojevaca koji su bili osuđeni na dugogodišnju robiju.

Labud Pejović: "Živela sloboda!"
(foto: znaci.net)
Četvorica među njima bila su pet minuta prije strijeljanja izdvojena iz grupe osuđenih na smrt.

Jedan od njih je bio Nikola Đisalov:

- Šapnuo sam Labudu i drugovima: "Mi ćemo vas osvetiti!" A Labud se samo tužno osmjehnuo: "Nastavite što smo započeli. Pobijedite. I svetite se, jer znam da ćete na putu osvete naći pravi život!"

Vujica Vorgić i Ivan Vračarić, osuđeni na dvanaestogodišnju robiju, sjećaju se:

- Mučili su nas strašnim mukama. Ali to smo preživjeli. Najstrašnije je bilo gledati kako fašisti ubijaju naše najbolje, najprisnije, najdraže prijatelje...

Kad je Labud Pejović u posljednjem trenutku svoga devetnaestogodišnjeg života kliknuo slobodi i Partiji, agenti su se natiskali oko onih skojevaca koji nisu bili osuđeni na smrt.

Fašisti su bijesno vriskali:

- Sve ih treba pobiti!


Drugi će završiti naše djelo



Tri dana ranije fašistički prijeki sud sudio je dvadeset dvojici skojevaca u Bečeju. To nije bila nikakva rasprava. Suđenje je nalikovalo na lakrdiju. Optuženi su unaprijed znali da će biti osuđeni.

- Mi smo prihvatili borbu u kojoj mnogi moraju pasti. Ne žalimo ako smo mi među njima. Drugi će završiti naše djelo - govorio je Labud prijateljima.

A pred podne 11. novembra, kad su fašisti doveli roditelje i rođake osuđenih da se oproste s mladićima, odvažni Labud je zagrlio majku:

- Budi prava komunistička majka. Ne plači!

Labud Pejović snimljen sa majkom nekoliko dana pre hapšenja (foto: Arena)

Prethodnog dana, kad još nije znao da će mu biti dopušteno da se oprosti s porodicom, pisao je - i to je pismo sačuvano:

"Dragi moji! Ja sam osuđen na smrt. Mama, nemoj da praviš gluposti pa da se zbog toga ubiješ. Othrani ostalu djecu i dobro ih odgoji. Tata, ni ti nemoj očajavati. Imate još troje djece. Sve vas mnogo pozdravlja vaš Labud."

Labud i jedanaest njegovih drugova - dvanaestorica najsmjelijih u Bečeju - nisu drhtali pred smrću. Bilo im je teško gledati bolna lica svojih roditelja. Tješili su majke i očeve.

Ivan Ćirić je obrisao suze s lica svoje majke. Ljubio ju je govoreći :

- Tako je moralo biti. A ti ne očajavaj, majko. Ponosi se!

Tako su govorili oni koji su mislili na žive, koji su se borili za buduće. A bili su isprebijani, izranjavanih tijela, gladni i ispaćeni. Ipak, bili su dovoljno zreli, dovoljno odlučni, dovoljno pribrani da čak i u trenu kad je hortijevski sud pročitao da su osuđeni na smrt uzmognu složno zapjevati:

"Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad ..."

Odvažno su slušali oglašenje smrti. Za leđima su im stajali naoružani agenti, a oni su ipak pjevali. Znali su da je smrt jedino što mogu očekivati od osvajačkog fašizma.

- Sami ćemo se ubiti. Bolje nego da nas muče - bio je predložio Momčilu Šaranoviću i Ireni Provči Labud Pejović.

Fašisti su 12. oktobra bili stegli čvrst obruč oko njih troje. Nije bilo nikakve nade u bijeg:

- Pripremite bombe! - naredio je Labud.

Nekoliko trenutaka kasnije, kad su im fašisti s otkočenim puškama i automatima prišli na desetak koraka, Labud i Šaranović su bacili bombe. U isti trenutak to je učinila i Irena. Samo ona nije bacila bombu na fašiste, nego između sebe i Labuda.

Ali nijedna bomba nije eksplodirala. Fašisti su uhvatili žive skojevce.


Nije otkriveno kako su im ušli u trag



Momčilo Šaranović
U ono je vrijeme bila izvršena provala u skojevskoj organizaciji u Bačkoj. Nastradale su stotine odvažnih mladića i djevojaka. Oko trideset ih je uhapšeno u Bečeju. Nije otkriveno kako su im ušli u trag.

U svakom slučaju, sredinom oktobra je svim skojevcima postalo jasno da je organizacija provaljena. Labud Pejović i Momčilo Šaranović povukli su se u poluilegalnost. Stanovali su zajedno u jednom ilegalnom stanu. Međutim, agenti su ih tamo otkrili.

Provalili su im u stan 12. oktobra. Mladići su bili naoružani. Čim su čuli agente pred vratimo, Labud je otkočio pištolj. To je učinio i Momčilo. Jednog agenta su ubili i pobjegli.

Hajka za njima trajala je čitavog dana. Na putu iz grada mladići su otrčali do svoje drugarice iz komiteta Irene Provči. Labud je želio do je upozori:

- Otkriveni smo. Moramo bježati!

Irena je pošla s njima. Prethodno je na brzinu previla ranu na Momčilovoj ruci. Ranili su ga agenti kad su provalili u ilegalni stan.

Skojevka i njena dva druga bježali su kroz kukuruzište. Vjerovali su da će im se zamesti trag.

Ali hajkači su ih uporno slijedili.

U kukuruzištu je Irena posjekla nogu. Krvarila je kao i Momčilo... Shvativši da ne mogu uteći, odlučili su da fašiste dočekaju bombama. Prethodno su Momčilo i Irena nagovorili Labuda do pobjegne:

- Bar se ti spasi! Još ima nade - govorio je Momčilo.

Labud je šutio.

- Molim te idi! - šaptala je Irena.

Labud je izvukao bombe:

- Past ćemo zajedno, ali past će i fašist...


U zoru 11. novembra ulice su bile zakrčene tenkovima



Kasnije, 8. novembra, Irena nije izvedena na stratište sa svojim drugovima. Rana joj se na nozi inficirala i djevojka je iz bečejskog zatvora prevezena u Novi Sad. Tamo je u hortijevskoj robijašnici umrla pod batinama.

Već smo rekli: suđeno je dvadeset dvojici skojevaca. Na suđenje su izvedeni poslije tridesetodnevnog mučenja. Inž. Nikola Đisalov dobro pamti te stravične dane:

- Prebijali su nas kao pse. Živku Gagiću su čupali kosu, bio je gotovo ćelav kad su ga strijeljali. Majka ga je jedva prepoznala.

Strijeljanje bečejskih skojevaca hortijevski su fašisti željeli pretvoriti u stravičan spektakl.

U zoru 11. novembra ulice su bile zakrčene tenkovima. Posvuda su patrolirali okupatorski vojnici. Narod je kundacima istjerivan da vidi mladiće kako ih vode do stratišta.

A u svoj toj tragici najstrašnije je bilo opraštanje skojevaca od roditelja, braće, sestara i prijatelja.

Pola sata pre streljanja: Borivoj Vlajkov se oprašta sa bratom...

Svjedočenja živih crne su optužbe koje ne mogu biti zaboravljene. Soka Gavrić, majka Milanova, koji će zauvijek imati samo 17 godina, uporno uzgaja crvene ruže na grobu svoga dječaka:

- To me je molio - jeca starica bez suza. - Baš tako je rekao: Posadi mi, mama, crvene ruže na grobu. I ne plači. Bit će vrijeme kad će moje ime postati slavno...

... Milan Gavrić se oprašta s majkom

Zora Mogin, sestra Ise Mogina, bila je s bratom zajedno u zatvoru. Nju su pustili. S majkom je 11. novembra došla u zatvor da se oprosti s bratom i drugovima:

- To su bili strašni trenuci - sjeća se Zora. - Majka je samo jecala: sine, sine moj! A Isa je bio miran. Lagano je svlačio kaput, džemper i cipele. Govorio je: ovo je, majko, tebi za uspomenu. A mene je pribrano zagrlio. Rekao mi je: Nastavite što smo započeli. Ginuti se mora, no neka te to ne plaši. Pamtite mrtve, ali ne plačite. Ti, seko, pjevaj, uvijek zapjevaj neku od meni dragih pjesama kad pomisliš da me nema ...

U 12.30 sati 11. novembra 1941. godine hortijevci su počeli razdvajati rodbinu od osuđenih mladića. Majke nisu htjele izaći. Agenti su ih tukli i silom izvlačili na ulicu.

Otac Labuda Pejovića šapnuo je sinu:

- Da se obračunamo s ovim zvjerima!

- Nema koristi, tata. Ovdje smo slabi. Ne treba ginuti uludo...

U 12.45 bečejski skojevci su izvedeni u dvorište današnje Kidričeve ulice broj 28. Tamo su ih dočekali svećenici - mladićima je ponuđena posljednja pričest.

Skojevci o tome nisu htjeli ni govoriti. Kako bi koji odbio svećenika, fašisti su ga udarali kundacima po leđima.

U 12.55 skojevci su poredani uza zid.

Fašisti im prilaze s bijelim maramama.

Hoće da im vežu oči.

Labud Pejović to otklanja:

- Komunisti u život i smrt gledaju otvorenih očiju!

Trenutak kasnije, dvanaest ratnika revolucije, dvanaest bečejskih mladića od kojih nijedan nije imao više od 22 godine, zapjevali su pjesmu o pobjedi.

Pjesma se čula sve dok plotuni fašističkih ubojica nisu presjekli svih dvanaest života.

To se dogodilo u 13 sati, 11. novembra 1941. godine.

Napisao: Stipe Mijić, obrada: Yugopapir (Arena, 1966.)


Portreti 12 skojevaca, njihovih roditelja, rodbine, prijatelja





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate