Josip Bukal, prvi strijelac Željezničara: Nazvali su ga "jugoslavenski Müller" i "Mister gol" (1972)

Ožujak 1972: Nazvali su ga "jugoslavenski Müller" i "Mister gol". Po njegovim riječima cilj nogometne igre su golovi i on čitavih devedeset minuta misli samo na njih. Ali kakvi su to zgodici?

Josip Bukal. Izvan nogometnog terena čini se smirenijim jer na terenu izgara do posljednje sekunde. Bori se za loptu, trči i puca bez obzira na daljinu. Njegovi zgodici uzbuđuju gledaoce.

Priča počinje u jednom malom mjestu nedaleko od Beograda - u Velikim Crljenima. 

Tamo je Josip Bukal 1957. godine stanovao kod brata i učio školu, tamo je počeo igrati nogomet, koji će tako zavoljeti da će mu biti na prvome mjestu. 

Sve za loptu! 

Roditelji mu žive u Okešincu, nedaleko od Zagreba. 

U obitelji radnika Bukala tu se 1945. godine rodio sin koji će poslije postati naš nogometni reprezentativac, napadač od koga strepe svi vratari.

- Pitate kad sam skrenuo na sebe pozornost stručnjaka? To je bilo poslije dvije godine igranja u podmlatku, na turniru omladinskih reprezentacija u Nikšiću, 1963. godine. Bio sam vođa navale izabrane selekcije Bosne i Hercegovine. 

Milan Miljanić je tada bio selektor juniorske reprezentacije Srbije i nakon prve utakmice mi je rekao da ću igrati za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. 


Tako se i dogodilo da sam 1963. godine u Pragu prvi put nastupio kao član naše juniorske momčadi zajedno s Dujkovićem, Džajićem, Zemkom i drugima.

- Kako ste igrali na toj utakmici?

- Priznat ću vam da sam bio tako uzbuđen da mi se činilo da Galića uopće ne vidim. Bio sam zbunjen, čak sam skrivio penal, "Partizan" nas je pobijedio sa 4:1 i tada sam shvatio da za mene nema mjesta u prvoj momčadi. 

Prošlo je čitavih šest mjeseci a ja se nisam pojavljivao u momčadi koja se borila za bodove. 

I napokon, 1964. godine igrali smo sa "Crvenom zvezdom". Brzić je prešao u "Vojvodinu", i ja sam nekako upao u momčad, s mjesta desnog braniča prebacili su me na krilo. 

Ta utakmica je završena sa 0:0, na njoj sam potpuno zadovoljio, ali još nisam bio stalni igrač prve postave. 

Opet je slučajnost odlučila. Kažnjeni su Osim i Smajlović, bilo je to 1965. godine, nedostajalo je navalnih igrača i meni su rekli da igram na mjestu istaknutog vođe navale.

Zaigrao sam tada i, eto, još sam u prvoj momčadi "Želje" ...

- A reprezentacija?

- Da, reprezentativac sam postao 1967. u Tel Avivu kada smo pobijedili Izrael sa 3:1. Zabio sam prva dva zgoditka, igrao sam sa Samardžićem, Melićem, Zambatom.

Bila je to utakmica koja je nagovijestila novog jugoslavenskog strijelca. Aleksandar Tirnanić je u oduševljenju nakon te utakmice rekao: 

"Bukal je novi Moša Marjanović!"


Vratari često ne očekuju moj udarac



- Igrali smo protiv "Rijeke" 1969. godine u proljeće. Bilo je to na Koševu. Dosuđen je slobodan udarac s velike daljine. Poslije su izmjerili, bila su točno 42 metra, nije bilo živog zida, pucao sam i lopta je munjevitom brzinom pogodila sam kut. 

Jantoljak je bio nemoćan. 

Postigao sam mnogo zgoditaka iz daljine. Vratari često ne očekuju moj udarac i možda nisu dovoljno koncentrirani. 

Tako sam iznenadio Krivokuću na utakmici sa "Zvezdom" 1960. u Beogradu. Iz daljine veće od 18 metara glavom sam izjednačio 1:1, što je bio veliki uspjeh za "Želju" u to vrijeme. 

Ili protiv Beograda 1966. kad smo pobijedili 2:0 i održali se u Ligi. Drugi zgoditak sam postigao također iz velike daljine. Do 16 metara pucam obično glavom, a iza 16 nogom...

Jest, i protiv "Intera" sam prošle godine postigao zgoditak sa 30 metara, utakmica je završena sa 3:3. 


S iste daljine sam postigao zgoditak također prošle godine na utakmici Jugoslavija - Meksiko. 

Ili recimo zgoditak protiv "Rijeke" na Rijeci 1966. godine, bio je postignut iz daljine od 30 metara. Radenkoviću sam pucao u vrata sa 20 metara na utakmici "Željezničar" - "München 1860" i izjednačio (2:2).

Bilo je to vrijeme kad je Perica Radenković branio u velikoj formi i kad je Schön rekao:

"Znači, to je taj Bukal". 

Sjetimo se i nezaboravnih golova protiv "Sent Jonstona" iskosa sa 16 metara kad nitko nije vidio kako strahovitom brzinom lopta pogađa sam kut vrata, ili onaj trenutak iz 1965. kad je "Željezničar" pobijedio "Olimpiju" sa 3:0 i kad je prvi i jedini put u svojoj povijesti nastupio "Željin" navalni trio snova: Smajlović, Bukal, Osim. 

Svaki od njih je postigao jedan zgoditak, ali su sva ta tri velika talenta otišla na različite strane.

Smajlović je tada pošao u vojsku. 

Osim se razbolio, a ostao je Josip Bukal da vodi "Željinu" navalu u borbi za naslov prvaka. 

Nedostajao mu je samo jedan zgoditak da bude najbolji strijelac 1968. godine, kao i prošle godine. 

Opet je jedan gol odlučio najboljeg strijelca, ali zar neki od njegovih zgoditaka ne vrijede kao tri "obična" gola...

Napisao: D. Bjelica, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1972.)


(Foto: Plavi vjesnik)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate