Predrag Matvejević: Jugoslavenstvo kao odbojnost prema isključivostima i banalnosti nacionalizma

Ožujak 1983: U novije doba kao da je u cijeloj našoj zajednici povećano zanimanje za problematiku koju zovemo zajedničkim imenom bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost naroda i narodnosti u Jugoslaviji. 

Po samoj naravi stvari, i to je područje izloženo društvenoj dinamici i zbivanja na njemu zahtijevaju stalnu političku i društvenoteorijsku ocjenu. 

Iz knjige Predraga Matvejevića "Jugoslavenstvo danas", u izdanju zagrebačkoga "Globusa" 1982. prenosimo poglavlje pod istim naslovom.

Čini nam se zanimljivim prilogom javnim diskusijama koje se danas vode...

- Značenje jugoslavenstva mijenjalo se u našoj povijesti; od nacionalne ideje do državne ideologije; od utopije do političke prakse; od pretpostavke narodnog jedinstva do predmeta međunacionalnih nesporazuma i sporova.

Cijeli su se naraštaji u prošlosti opijali jugoslavenskom idejom. 

Triježnjenja nisu uvijek bila najugodnija. 

Utopije i ideali nisu, vjerojatno nigdje i nikada, ostvarili sva očekivanja i težnje: na tom se polju rijetko događaju čuda. 

Ali, jugoslavenstvo nije bilo samo utopija ni jedino ideal.

Dugo se o jugoslavenstvu nije javno raspravljalo. Ono se prepuštalo nadležnosti jednog uopćenog i neodređenog govora čiji su zaključci obično unaprijed poznati. Nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva 1981. godine (u kojem se relativno velik broj građana opredijelio kao Jugoslaveni), počelo se ponovno raspravljati o jugoslavenskom opredjeljenju svih nas zajedno i onih koji sebe smatraju samo Jugoslavenima.

Pojava sigurno zaslužuje da se o njoj govori drukčije nego što se to činilo u prošlosti. Valja, međutim, najprije objasniti zašto se šutjelo.

Svaka je sredina imala svoje posebne razloge da ne otvara raspravu o tome. 

U Hrvatskoj (dopustimo sebi slobodu da uopćimo stavove pojedinih sredina, svjesni granice takvog uopćavanja) je na to navodio poseban odnos prema unitarizmu, vlastitom i zajedničkom, prema tradicionalnim hrvatskim konfrontacijama s unitarističkim jugoslavenstvom i odgovarajućim nacionalnim osjetljivostima.

I na srpskoj strani to se pitanje najradije zaobilazilo, da njegovo postavljanje ne bude protumačeno, po običaju, kao obrana unitarizma kojem je velikosrpski nacionalizam davao državotvorni pečat.

I u Sloveniji nije izgledalo korisno izazivati vlastite tradicionalizme raspravljajući ponovno o tome. 

Ostali narodi (narodnosti) imaju svojih razloga da tu temu ostave po strani, među kojima je vjerojatno na prvome mjestu bojazan od onog jugoslavenstva koje je poricalo ili nije dovoljno poštivalo nacionalne posebnosti.

Svemu tome treba dodati i ponašanje dijela birokracije, s vlastitim interesima i shvaćanjima vlasti, koja se pokazala u raznim prilikama saveznikom "ekonomskih nacionalizama", pokroviteljem svojevrsnih "autarkija", zaštitnikom "samobitnosti" sumnjiva ukusa. 

Ne zaboravljam, naravno, ni dio inteligencije formirane u tradicionalnom duhu, s bremenima različitih uspomena u svijesti, posebno one predstavnike kulture koji u razdijeljenim manjim prostorima dobivaju prividno veće značenje i unosniji položaj.

Zbog svega toga i raznih drugih stvari o jugoslavenstvu se šutjelo na način koji nije uvijek bio ni nužan ni koristan. 

Pokušat ću najprije odijeliti neke pojmove nedovoljno određene, koji se međusobno zamjenjuju ili miješaju, ponekad i namjerno.

Ilustracija: Mirko Ilić


I danas kao i jučer postoje razni oblici jugoslavenstva...



Unitarizam jest preživjeli oblik jugoslavenstva ali svako jugoslavenstvo nije unitarizam. 

Ne može se poistovetiti jugoslavenstvo koje je osporavalo imena i posebnosti pojedinih jugoslavenskih nacija (narodnosti) i ono što je priznalo svim nacionalnostima u Jugoslaviji pravo i na ime i na posebnost.

Nije isto jugoslavenstvo na unitarnom ili plemenskom načelu i ono na federativnoj i višenacionalnoj osnovi.

Jedno je jugoslavenstvo kao nacionalizam, drugo ono koje se suprotstavlja nacionalizmima, uključujući i onaj jugoslavenski. Postoje, neosporno, težnje i pokušaji da se pod jugoslavenstvom prikrije centralizam, ali također i jugoslavenski stavovi koji nisu i ne žele biti centralistički.

Znam da iznosim očevidnosti, ali takve koje mnogi ne vide.

Jugoslavenstvo, kao ideologija (npr. u prvim desetljećima našega stoljeća, nalik ostalim nacionalnim i nacionalističkim ideologijama) i jugoslavenstvo kao narodno zajedništvo razlikuju se - mogu se razlikovati - jedno od drugog. 

Tu nije presudna sama etnička srodnost, nego potreba naroda koji su se okupili i združili da osiguraju vlastito postojanje i društveni poredak, prevladaju terete povijesti i traume svijesti. Danas je, očito, zastarjelo ono jugoslavenstvo kojem je bila jedina i osnovna odrednica slavenstvo ili pak njegov romantični mit (premda bi bilo nepravedno zanemariti sve one pozitivne težnje koje su poticale na oslobođenje podjarmljenog slavenstva, posebice slavenskog Juga). 

Albanci, Mađari, Rumunji, Romi, Turci, Talijani i svi ostali koji ovdje žive mogu biti jednakopravni Jugoslaveni, kao i sami Južni Slaveni. Onaj tko imalo poznaje prilike u mnogonacionalnim zemljama svijeta - i Istoka, i Zapada, i tzv. Trećeg svijeta - zna kako je teško provesti u praksi projekte te vrste, čak i tamo gdje je historija bila lakša, a demokratske tradicije veće i osjetnije. 

Na tom se polju, ponovimo to, ne događaju čuda.

I danas kao i jučer postoje razni oblici jugoslavenstva i različiti razlozi da se bude Jugoslavenom, ostajući pri tom, manje ili više Srbinom ili Hrvatom, Muslimanom, Makedoncem, Romom ili Turčinom pa, tko želi, i samo Jugoslavenom. 

Navest ću neke od njih koji mi u ovom času izgledaju najuvjerljiviji;

  • jugoslavenstvo koje nastoji sačuvati, usprkos svim vanjskim i unutrašnjim iskušenjima, jugoslavensku zajednicu i dostojanstvo života u njoj, individualnog, nacionalnog, socijalnog;


  • jugoslavenstvo koje nije samo proširena i neizmijenjena pripadnost nacionalnosti od koje potječemo (srpstva, hrvatstva, muslimanstva itd);


  • jugoslavenstvo kojem je stran ne samo državni ili savezni centralizam nego i onaj republičko-pokrajinski ili pak nacionalni;


  • jugoslavenstvo oslobođeno od lokalizma koji ne uspijeva nadići svoju lokalistićku ograničenost, od regionalizma koji ne može postati pozitivnim nacionalnim opredjeljenjem;


  • jugoslavenstvo koje se suprotstavlja jugoslavenskom nacionalizmu na isti način kao i ostalim partikularnim nacionalizmima;


  • jugoslavenstvo koje odbija patetični govor u ime nacije, odbacuje nacionalne mitove poštujući prava nacionalnosti;


  • jugoslavenstvo (ovdje je riječ o etičkoj, a možda i estetičkoj kategoriji) bez onog dvoličnog izraza koji se mijenja ovisno o tome jesmo li okruženi svojim ili drugim; 


  • jugoslavenstvo kao poseban internacionalistički stav, koji u našim prilikama ne traži za sebe ni prevlast ni prvenstvo;


  • jugoslavenstvo onih među nama koji vode porijeklo od raznih (jugoslavenskih) naroda i koji to svoje porijeklo ne mogu u sebi trgati ni dijeliti;


  • ne zaboravljam napokon, ni jugoslavenstvo kao svojevrstan manjinski status, pa ni jugoslavenski izbor kao strast duhova koji vole biti u manjini.



Montesquieu: Ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno 



Poznate su manje i veće teškoće ili nepogodnosti na koje nailazi svako od tih opredjeljenja.

Jugoslavenski duh, jugoslavenska orijentacija, jugoslavensko opredjeljenje pojmovi su koje valja na nov način i s više određenosti definirati. 

Njih je u raznim upotrebama krivotvorila i kompromitirala ideologija ili politika, u daljoj i bližoj prošlosti. Oni nisu konstante i pravo je čudo kako ih se s različitim namjerama uspijevalo predstaviti ili tretirati kao da to jesu, kao da su isključivo ostatak prošlosti.

Zaostalost i primitivizam skloni su, po svojoj prirodi, pojednostavljenjima: stoga teško u sebi pomiruju dvojnost nacionalnog i jugoslavenskog pripadništva, obično na štetu ovog drugog. 

Vrijeme u kojem živimo i način života koji nam se nameće mijenjaju u današnjem svijetu razna tradicionalna znamenja nacije i naroda, čak i neka od njih koja smo smatrali bitnim. 

Uočljive su posvuda, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristične preobrazbe svojstava i posebnosti. Tome se, naravno, treba na odgovarajući način odupirati. Pogrešno je, međutim, u našim prilikama optuživati za to samu jugoslavensku zajednicu.

S obzirom na sve ono što ga je pratilo u prošlosti, jugoslavenstvo danas ne smije dopustiti ni da ga prisvajaju unitarizmi niti da ga obeshrabre nacionalizmi. 

Između jugoslavenstva i unitarizma može se uspostaviti isti odnos kao između nacionalnog osjećaja i nacionalizma. 

Jugoslavenstvo se ponekad mora pravdati da nije unitarizam, na isti način na koji se legitimni nacionalni osjećaj opravdava da nije nacionalizam. 

Proglašavati unitarizmom svaki kritički stav koji se poziva na jugoslavenstvo jednako je neosnovano kao i svaku kritiku koja polazi s posebnog nacionalnog stajališta - vidjeli smo takav odnos prema pozitivnim kritikama i centralizma i unitarizma - poistovjećivati s nacionalizmom. (Poznat nam je govor koji u optužbama nacionalizma nalazi opravdanja za unitarizam ili pak u kritici unitarizma alibi za nacionalizam, zatvoreni krug te vrste govora.)

U naroda kao što su naši, s historijom kakvu smo imali, gotovo je prirodno i možda neizbježno da se, na odgovarajućem stupnju građanskih sloboda, pojave, uza sve ostalo, i nacionalizmi.
Od te nesretne boljke stradaju ponekad najosjetljiviji među nama, noseći ja trajno u sebi, umirući s njom. 

Svatko se od nas našao u prilici - i u našim međusobnim odnosima i u odnosima s drugima da podijeli sudbinu pripadnika ranjive nacije. 

Netrpeljivosti na ovom tlu, čim se izraze, postaju sredstva, okreću se ne samo jedne protiv drugih, nego i protiv svih zajedno, pa i protiv sebe samih.

Postoje i takvi zastupnici jugoslavenstva koji gledaju na hrvatstvo, crnogorstvo, muslimanstvo itd., pa čak i na srpstvo, s istom podozrivošću s kojom na njih gleda hrvatski, muslimanski, crnogorski, srpski ili neki drugi nacionalizam; pritom sami sebe ne vide ni kao unitarizam niti kao nacionalističku isključivost. 

Svi smo skloni da sebe gledamo onako kako nam odgovara, da manje ili više osporavamo ono što drugi vide u našem stavu.

Nije li jugoslavensko zajedništvo isto što i jugoslavenstvo? - tako često glasi i pitanje i odgovor. 

Zajedništvo može biti i manje i više od toga. 

Jugoslavenstvo pretpostavlja zajednička opredjeljenja, ali ne bilo koje vrste. Uvjerenje da je dovoljno biti dobar Srbin ili Hrvat, Slovenac ili Makedonac itd, pa da smo već samim tim dobri Jugoslaveni, uvriježilo se u naša gledanja na sebe. (Začuđuje koliko je takvo uvjerenje prošireno i kako se lako prihvaća.) 

Bez svijesti koja je kadra nadići isključivu pripadnost vlastitoj naciji i ograničenja same vlastitosti - ta se svijest ne nasljeđuje nego stječe - ne može se utemeljiti zajedništvo s razlikama, potvrditi se u stvarnom zajedničkom životu.

U evropskoj tradiciji poznato je prosvjetiteljsko shvaćanje odnosa prema svojoj naciji i svijetu na koje ovdje vrijedi podsjetiti. 

Montesquieu ga je izrazio u formuli koja se često navodi: 

"Ako bih znao da je nešto korisno mojoj domovini, a da to šteti Evropi, ili pak da je korisno Evropi, a da šteti ljudskom rodu, ja bih na to gledao kao na zločin... Ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno". 

(Montesquieu; "Mes Pensees", u "Encyclopedie de la Pleiade" - "Historire des litteratures", str. 709. sv. III, izd. Gallimard, Pariz 1946.)


Naše predodžbe o tome kako je tko nacionalno ispravan valjalo bi suočiti i s takvom humanističkom provjerom: 

  • ono što ide u korist svojoj sredini ili regiji, vlastitoj naciji ili republici, koristi li cijeloj zemlji i zajednici? 


Po raznim pokazateljima u politici, ekonomici, kulturi, u samoj svakodnevici, znamo kako stvari stoje: postoje ukorijenjeni regionalizmi koji ne dosižu ni do nacionalne razine, zadrti partikularizmi koji se teško izdižu do one "socijalističke jugoslavenske svijesti koja nije nikakva suprotnost demokratskoj nacionalnoj svijesti" (Edvard Kardelj: "Razvoj slovenačkoj nacionalnog pitanja" predgovor: "Povodom drugog izdanja", str. 47, izd. Komunist, Beograd 1973.) 

I zbog toga je potrebno raspravljati povremeno o jugoslavenstvu.

Nekadašnji pokušaji velikih nadnacionalnih sinteza, kao što su germanstvo, sveslavenstvo, latinski ili romanski duh, panarabizam i sl. pokazali su se neostvarivi, štetni, ponegdje i tragični. 

Jugoslavenstvo ne spada u kategorije te vrste (mi smo, uostalom, suviše ograničeni za to). 

Ono - podrazumijevam, naravno, jugoslavenstvo bez unitarizma - ne podvodi dijelove koji ga tvore jedne pod druge i ne umanjuje im značenje, nego ih, naprotiv, potvrđuje u cjelini; sama cjelina tako može postati značajnija od zbira svojih sastavnica. (Naši prijatelji u svijetu tako su povremeno gledali na nas, na dio naše najnovije historije.)

U većini slučajeva jugoslavensko opredjeljenje je osjećaj zajedništva, a ne nacionalni osjećaj u uobičajenom smislu riječi. 

U njega se, dakako, uključuju i posebni nacionalni osjećaji kao i ono u njih: jugoslavenska je komponenta prisutna, u manjoj ili većoj mjeri, u oblikovanju nacionalne svijesti svakog naroda Jugoslavije. 

Jugoslavenstvo može imati i elemenata koji se navode kao odrednice nacionalnog opredjeljenja ili su srodni s njima: dio zajedničke prošlosti, sjećanja na prošlost (uspomena, slika, mitova), zajednički proživljene historije, društvenih i kulturnih tekovina, teritorija, donekle i jezika. 

Tu se postavlja pitanje primarnosti ili sekundarnosti pojedinih osobina, njihove konzistencije, oblika u kojima manifestiraju: jugoslavenstvo stoga može biti jedan od identiteta za koje se opredjeljuju naši sunarodnjaci.


Srbi-Srbi, Hrvati-Hrvati, Albanci-Albanci...



Podrobnija sociološka ispitivanja mogla bt potvrditi određene razlike između slijedećih kategorija ili stupnjeva opredjeljenja: 

  • oni koji se nacionalno osjećaju prije svega Hrvatima, Makedoncima, Slovencima, Srbima itd, i istodobno Jugoslavenima (što je najčešće slučaj);


  • oni koji su najprije Jugoslaveni, pa zatim Srbi, Slovenci, Makedonci ili Hrvati (isticanje prednosti nacionalnog ili jugoslavenskog stava može ovisiti i o okolnostima i samoj stvari za koju se u danom slučaju opredjeljujemo); 


  • oni koji se osjećaju samo Jugoslavenima (taj se dio pučanstva osjetno povećao u popisu 1981; neki od tako upisanih spadaju i u prethodnu kategoriju);


  • svakodnevica (a i povijest) pokazala nam je da među nama nije malen broj onih koji su samo Srbi (Srbi-Srbi), samo Hrvati (Hrvati-Hrvati), samo Albanci (Albanci-Albanci) itd.


Brojni praktično-politički razlozi ne ohrabruju istraživanja koja bi potvrdila porekla ili precizirala takva hipotetička razvrstavanja. Odnose između nacionalnog i jugoslavenskog opredjeljenja ne treba predočavati kao alternative koje se isključuju. 

Poznata su nam negativna iskustva iz prošlosti, kakva bi valjalo izbjeći u budućnosti. 

Svatko je najprije ono što jest.

Često nas prilike navode da budemo isto toliko Jugoslaveni koliko i pripadnici pojedinačnih jugoslavenskih nacija, ponekad najprije Jugoslaveni pa tek onda ono što smo po nacionalnosti (u obrani zemlje, samostalnosti i ravnopravnosti u njoj, u određivanju zajedničkog federativnog i samoupravnog poretka, u odnosima Jugoslavije prema svijetu). 

Čim pređemo državnu granicu najčešće postajemo, čak i za najbliže susjede, htjeli to ili ne, samo Jugoslaveni. 

Ne možemo ne voditi računa o načinu na koji svijet gleda na nas, makar taj pogled bio suviše uopćen ili nedovoljno određen, kao što je, uostalom, i naš kad gledamo na druge zemlje i kulture, ponekad i na cijele kontinente. 

Unatoč tome, vrijedi predočavati stvarne posebnosti naših nacija i nacionalnih kultura: ali, ako ih pritom suviše odvajamo jedne od drugih, teško ćemo izbjeći podozrenje ili čak optužbu za partikularizam.


Nisu rijetki naši sugrađani koji su nepriznati kao Jugoslaveni



Jugoslavenstvo onih koji sebe smatraju samo Jugoslavenima bez drugih nacionalnih obilježja posebno je pitanje. 

To opredjeljenje (koje je, vjerojatno, potaknuto i odbojnošću prema isključivostima i banalnosti nacionalizma) može biti identitet a da ne bude nacionalnost u tradicionalnom smislu; ne može se, naravno, dopustiti da ono postane nadnacionalnost; u današnjim okolnostima ono i nema mogućnosti za to; jedva je steklo pravo da ga se prizna kao jedan od izbora.

Što je veći broj takvih prava društvo je u načelu tolerantnije i slobodnije. To vrijedi i za jugoslavensko društvo. 

U svakoj situaciji i svakom pojedinom primjeru presudne su same razlike između unitarističkog svođenja na jedno, uz pomoć prisile ili ideologije, i individualnog izbora identiteta ili pak koegzistencije više identiteta: to ima posebno značenje u jednom vremenu koje će u svoju neveliku humanističku bilancu uknjižiti, možda na prvome mjestu, pravo na razliku i, na kraju ovoga stoljeća deziluzija, brigu o ljudskim pravima uopće.

Nisu rijetki naši sugrađani koji žive i rade uz nas osjećajući se na neki način prikraćeni ili nepriznati kao Jugoslaveni, ustručavajući se da izraze taj svoj osjećaj: pribojavajući se drugih Jugoslavena, Slovenaca, Hrvata, Muslimana, Srba, Albanaca, svih onih pojedinaca ili grupa koji su među nama isključivi.

Začudo, upravo oni koji su najosjetljiviji na sve što se tiče identiteta vlastite nacionalnosti najteže prihvaćaju i priznaju jugoslavensko opredjeljenje kao jedan od mogućih identiteta.

Tolika je bojazan od unitarizma, centralizma, hegemonije, takva su sjećanja na prošlost.

Ali možda nije jedino to posrijedi: i tradicionalni nacionalni osjećaj umije ponekad sam po sebi biti isključiv; tko god stvarno drži do njega, morao bi nastojati da mu se povrati dostojanstvo.

Pogrešno je, usprkos svemu, svoditi pitanje jugoslavenstva - kao što danas obično činimo - na pitanje može li netko biti samo Jugoslaven i je li dobro da to bude. 

Tek kad su priznata sva prava moguće je suditi o vrijednosti svakog pojedinog izbora.

Ljudske se vrijednosti ne ostvaruju samo kao nacionalne vrijednosti niti pak u našim prilikama jedino kao jugoslavenske.

O jugoslavenstvu danas može se razmišljati izvan uobičajenih predodžbi o preimućstvu i partikularnostima o prevlasti cjeline nad dijelovima ili pojedinih dijelova nad cjelinom. 

Ne smijemo pritom zanemariti pitanja kulture federalizma i naše spremnosti da je prihvatimo i razvijemo.

Odnos prema svemu onom što je u prošlosti kompromitiralo jugoslavenstvo ostaje, reklo bi se, i dan-danas takav da se svaki pokušaj rasprave o tome, pa možda i ovaj, može osumnjičiti za ciljeve koji su mu strani.

Taj smo rizik prihvatili na samu početku.

Napisao: Predrag Matvejević, obrada: Yugopapir (Start, III 1983.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate