Listopad 1990: Naš je suradnik
razgovarao s Gordenom Kayem, popularnim Reneom iz još popularnije
TV-serije 'Alo! 'Alo!", dok se još oporavljao od posljedica
nesreće koju je doživio jednog olujnog dana u Londonu.
Razgovoru su
prisustvo vali Edith i Albert, pa se zahvaljujući njima naš
suradnik povremeno osjećao kao da sudjeluje na snimanju neke od
epizoda 'Alo! 'Alo!"
- Jeste li sigurni da su vam namjere
plemenite? - zanimao se muški glas s druge strane telefonske žice.
Prema svim logičnim ocjenama pitanje je bilo apsurdno, a osim toga
nije mi se javila osoba s kojom sam prvenstveno htio razgovarati, već
ovlašteni posrednik.
Odgovorio sam da su mi namjere vrlo
plemenite, te da bih to bolje objasnio osobi s kojom zapravo želim
razgovarati. Osoba je bila uporna: zašto ne poštujem bolesnike,
zašto dolazim izdaleka, jesam li siguran da neću postavljati
neugodna pitanja, zar zaista želim da se osobi s kojom želim
razgovarati bitno pokvari zdravstveno stanje, da li više volim
Talijane ili Engleze, pijem li vino ili whisky, ima li nešto u mom
životopisu što upućuje na stanovitu sadističku crtu, da li više
volim mačke ili pse...
Glas ozbiljan, pitanja nemoguća.
A onda provala smijeha.
Smijao se i moj mučitelj i još netko
u njegovoj blizini. Najzad me druga osoba spasila muke i mučitelja,
uzevši slušalicu. Zamolio me da mu oprostim, ali valjda sam već
čuo da su Talijani nemogući i da uzimaju telefonske slušalice i
onda kad pozivi nisu upućeni njima.
A eto, baš takav je bio i njegov
predgovornik, osoba koja ne propušta nikakav razgovor. Talijan? Ah,
onaj s perjanicom, talijanski pukovnik, vječno nasmijani ženoljubac
u svim situacijama. Ah, Alberto Bertorelli. Dakle, telefonski broj
koji sam pozvao nema dvojnika već čovjeka koji uvijek lako
komunicira.
Smije se Gorden Kaye:
"Sva ta pitanja nemojte uzeti
suviše ozbiljno. Takvi su Talijani. Molim vas dođite u 18 sati, a
'perjanica' će vam otvoriti."
Koma, dvije operacije, bolničko liječenje...
London Bayswater. Zona u kojoj stanuju
londonske "srednje klase", kako će vam mnogi objasniti.
Kuća od crvenih opeka, jednokatnica, pažljivo njegovani vrt.
Iznenađuju ogromni lanci s mirtom, mediteranskim grmom, a na daščici
privezanoj za drvo piše na latinskom "Myrtus communis".
Zvonim točno u 18 sati i na vratima se
pojavljuje "Talijan". Iako je rodom iz Worcestershirea
zaista sliči na stereotipnog Talijana. Smije se i opet inzistira na
pitanju volim li više vino ili whisky.
Napokon Talijanova zabava prestaje, jer
se u sobi za dnevni boravak pojavljuje – također nasmiješeni -
Kaye, glasoviti Rene iz 'Alo! 'Alo!". Baca pogled na sat, pa se
pravda da mu doktori još ne dozvoljavaju "mnogo gibanja duha",
a u takva gibanja spadaju i intervjui.
 |
| Junaci serije "Alo, 'Alo!" u Izborovom jesenskom magazinu 1990. |
Naime, početkom svibnja ove godine,
dok se automobilom vozio kući, zahvatilo ga je olujno nevrijeme,
netipično za Englesku. Stablo i grana srušili su se na njegov
automobil, povrijedivši mu glavu.
"Zapravo sam jedva izvukao ludu
glavu", objašnjava Rene.
Koma, dvije operacije, bolničko
liječenje, pa oporavak kod kuće.
"Htio bih više razgovarati, ali
mi je i to ograničeno", dodaje kao činjenicu a vjerojatno i
kao upozorenje. Zanimljivo je napomenuti da su tog dana kad ga je
zadesila nesreća snimali epizodu 'Alo! 'Alo!" koja se događala
baš u oluji, koju je engleska tajna radio stanica najavila, kako bi
se u toj prirodnoj zapetljanciji spasili engleski piloti.
Piloti, dakako, nisu bili spašeni, ali
je kasnije u pravoj oluji stradao glavni junak predstave Gorden Kaye.
Ne, on neće "vječno ostati kod
kuće kao neki hipohondar", ali dosadni liječnici mu ne
dozvoljavaju snimanje sve do kraja listopada. Odjednom se lupio po
čelu:
"Zaboga, divno je što ste ovdje,
treba mi prevodilac s vašeg jezika!"
Ispod menore ("ne, nisam Židov,
ali mi je menora vrlo drag predmet estetski gledano") na polici
kamina jedno je pismo s dvjema jugoslavenskim poštanskim markama.
Pismo je iz Čakovca, a potpisala ga je Marija Grabarić, koja Reneu
želi sve najbolje i želi mu brzo ozdravljenje, a ispod potpisa
dodala je i nekoliko stihova vrlo naivne i vrlo dirljive pjesmice,
podrške bolesniku.
Preveo sam pismo i pjesmicu i vlasnik
francuskog bistroa za vrijeme rata - vidljivo je dirnut.
Odmah joj je napisao odgovor od
tridesetak riječi, ali sadržaj tih riječi ostaje tajna između
Renea i naše Marije.
"Znate, zaista sam dirnut, jer sam
iz Jugoslavije dobio dvadesetak pisama s dobrim željama",
dodaje Rene. "Zar je naša serija toliko popularna u vašoj
zemlji?"
To sam mu već rekao krajem 1987, na
pozornici nakon predstave u londonskom kazalištu, pa napominjem da
je 'Alo! 'Alo!" i dalje vrlo gledana emisija u zagrebačkom
televizijskom Programu plus.
"Dakle, kad će završiti drugi
svjetski rat i kad će se u vašoj gostionici početi okupljati
mirnija publika?" - pitam Gordena Kayea.
Spreman prodati slavnu domovinu za dobro gusto žensko međunožje
Kaže da je ovih dana, mada još na
bolovanju, ipak snimio dvije epizode u kojima se od njega manje
zahtijevalo, a trebalo je da popune novu seriju od 13 epizoda.
Nastavlja:
"Mislim da će rat još potrajati.
Molim vas, nama jednostavno ne dozvoljavaju da prekinemo ratno
stanje. Ova serija je vrag - umrijet ću s njom. Jeremy i David
(Jeremy Lloyd i David Croft - autori serije) imaju još stotine
ideja. Čini se da publika jednostavno ne dozvoljava da prestanemo
snimati. Svakodnevne kazališne predstave 'Alo! 'Alo!" u
kazalištu Prince of Wales unapred su rasprodane za studeni i
prosinac ove godine. Očito je da ljudi žele slušati o ratu samo u
komičnom ključu."
Zanimalo me ne pada li kvalitet
predstava kad je već snimljeno više od 60 epizoda. Gorden Kaye je
uvjeren da broj serija nije utjecao na kvalitet.
"Mada je u svakoj epizodi ili
predstavi uvijek cio ansambl serije - ipak nema ponavljanja. Kad
redovnim ljudskim situacijama dadete tipičnu dramatičnost ratne
komedije imate formulu za 'Alo! 'Alo!" Ideologije su nebitne a
tzv. situacijska komedija se preporodi neotklonjivim apsurdizmom
ratnih događanja. U ratu je sve apsurdno: i rat i ljudi i
svakodnevni život. Osim toga, inzistiram na mišljenju da tragedija
često inspirira komediju. Ovo nije komedija u kojoj će se ljudi
prepoznati kao pojedinci u ratu, ali će se prepoznati u obilju
situacija koje nose čovjeka i koje nosi čovjek."
Tako kaže Gorden Kaye.
"Znate" - u razgovor uskače
Gavin Richards alias Alberto Bertorelli - "ja sam se i prije
rata razlikovao od generala von Klinkerhoffena, ali ne samo zato što
sam se ja davio u špagetima a on je žderao krumpir na tisuću
načina. A u ratu smo zadržali i unaprijedili svoje gotovo genetske
razlike: on je neetički visokonosni kreten u stalnoj
prusko-nacističkoj pozi i prozi, a ja sam talijansko seljačko
spadalo, vojnički bufon koji dušu daje za svakodnevni mali teatar
izgleda, ponašanja, isprazne rječitosti, sve za dobru klopu i dobru
sisu.
Ja sam spreman prodati slavnu domovinu
za dobro gusto žensko međunožje. Klinkerhoffen bi prodao oca i
majku za unapređenje u službi. Svi smo mi svoju manijakalnost
donijeli kao civilni prtljag u rat. A kakva je tek svinja nacistički
šef Herr Flick. On je u svemu kapitulirao kao čovjek, pa je i seks
nadzirao do strogog stranačkog rituala.
Njemu je i pimpek oruđe ideološke
samozataje, pa naša jadna Kim (Kim Hartman u ulozi Helge), mada
komad i po, dobija seks samo u bolesnim nagovještajima, bez ikakve
akcije. Neiskrenosti rata su klišetirale sve osobe, ali one žive od
prije."
Ipak, toči se wtiisky. Izvrstan, usput
rečeno. Rene najavljuje dolazak svoje Edith, supruge iz serije
(Carmen Silvera). Čim je došla stala se smijati i nije prestala.
"Zamislite", nasmijao se
Rene, "dobio sam i dva pisma nekih crkvenih institucija koje
zahtijevaju da se u seriji oženim za Edith, jer inače - živimo u
grijehu! Uostalom, nije to jedina intervencija."
"Kakvih još ima?" zanima me.
Svakakvih, naročito u početku serije, kada je ekipa bila zasuta i
pismima iz Zapadne Njemačke, uglavnom nacistički orijentiranim.
"Zamislite", kaže Kaye, "dok
su se neki bivši nacisti prepoznali u Herr Flicku, pa su čak
objašnjavali da je takvo ponašanje bilo “nametnuto”, drugi su
vrijeđali ekipu 'Alo! 'Alo!", pa i prijetili joj.
Čak sam ja dobio dva prijeteća pisma
- ali pisana istim rukopisom iz dva njemačka grada. To su neizbježni
primitivci, jer jesu li Francuzi bolje prikazani, ili ona dvojica
nesretnih engleskih pilota? Čak smo imali prosvjed Kraljevskog
udruženja ratnih pilota veterana.
Zamjerali su nam što našu dvojicu
pilota prikazujemo kao gotovo maloumne ljude, svakako osobe s niskim
kvocijentom inteligencije, a takvi nisu bili piloti Royal Air Forcea.
Čudi nas što udruženje konobara i
konobarica nije protestiralo zbog seksualne strasti - i računa -
koje spram mene pokazuju moje konobarice, koje izvrsno glume Vicky
Michelle i Sue Hodge. Ili da neko udruženje starijih osoba ne
protestira zbog cinično razuzdanog ponašanja Edithine majke, koju
tako divno igra Rose HilI, starica koja je mudrija od triju
generacija."
Rose HilI, staricu s puno glumljene
tuge i trikova, koja u krevetu evocira i doživljava život, svi
hvale. A kad smo već kod najstarijeg ešalona komedije 'Alo! 'Alo!"
valja reći da u novoj seriji, koju naša televizija još nije
otkupila, više nećemo vidjeti starca Jacka Haiga i Kennetha
Seastroma, slavnog majstora prerušavanja i šivanog pogrebnika
Alfonsea.
"Umrli su", kaže Gorden
Kaye, "zaboga kako ih zamijeniti?"
Drago mu je što je serija tako popularna u Jugoslaviji
Gavin Richards i Carmen Silvera su
otišli, pa ostajemo samo Gorden Kaye i ja. Želim i ja otići, ali
me raspričani domaćin zadržava.
"Ostanite još pet minuta",
kaže mi. Čini mi se da je pogodan trenutak i za jedno možda
"škakljivo" pitanje. Dakle, bi li htio komentirati pisanje
o njemu u britanskoj štampi ovih dana. Rene odmah pristaje i
odgovorom zadovoljava i najvreliju znatiželju.
"Dakle, u jednom londonskom
tabloidu netko je napisao da sam homoseksualac, a da mene nije pitao.
Sutradan, dok sam još ležao u šok sobi, taj isti novinar je
prijevarom uspio ući u moju sobu, postavljajući mi pitanja koja sam
napola razumio.
Naime, u stanu je sa mnom stanovao
jedan mladić - bio je tri godine sa mnom - koji je poznat kao
homoseksualac. Netko je to povezao i tzv. moj seksualni stav je bio
prepoznat, glupo opisan i gotovo osuđen."
Gorden Kaye govori mirno, ne uzbuđujući
se. Čini mi se da je nešto više sijed nego u seriji. Smršavio je
i djeluje kao da je viši, te je izgledom bliži ekipi koju bi za
svoja djela birao G.B. Shaw, a ne za Volponea.
Govori malčice nervozno, kao kad se na
početku TV-epizode obraća gledaocima, žaleći se na novi tok
događaja.
"Nastala je uzbuna, jer je taj
novinar povrijedio moralni kodeks britanske štampe: došao je
prerušen u bolničara, postavljao je polunejasna pitanja na koje je
već imao gotove odgovore, a sve je to objavio kao autentični
razgovor sa mnom. Uostalom, koga se tiče jesam li ja homoseksualac
ili nisam", nastavlja Rene, pa kaže:
"Čudi me da netko nije napisao i
za Guya Sinera, koji igra poručnika kojemu se očito sviđaju
muškarci, da je i on homoseksualac, kad ga već glumi."
Gorden Kaye me opet nudi pićem, pa
nastavlja:
"Nadam se da vaš časopis ne
zanima jesam li homoseksualac ili nisam, zar ne?"
Odgovaram da nas to ne zanima, madaje
svaka svježa informacija uvijek dobro došla...
Dakle, nije bilo svježe informacije te
vrste. Krčmar iz francuskog mjestašca Nouviona, u kome se
ispresijecalo toliko ratnikh i ratničkih egoizama, halucinacija i
komičnih strategija, ograničio se da doda:
"Ah, jednom sam bio i oženjen."
To je bila krčmareva točka na "i"
teme o njegovom homoseksualizmu. Tabloid 'The Sun" je
senzacionalno i na prvoj stranici objavio članak o tome kako je
Gorden Kaye u svom stanu imao “toyboya” (dječaka igračku,
mlađeg homoseksualca).
Drago mu je što je serija tako
popularna u Jugoslaviji, pa kaže da je jednom ljetovao na Hvaru ("sa
ženom!" dodao je).
Bilo mu je lijepo, ali se sjeća i
jedne naše hotelske antikomedije, kad su im na "fish picnicu"
ponudili nekakve sitne ribice umjesto najavljene i naplaćene
tunjevine.
Na kraju će Gorden Kaye:
"Čujem da je kod vas u
Jugoslaviji politički vruće. Je li to istina?"
"Istina je", odgovorio sam, a
zatim se začulo zvonce.
Vratio se mladić koji vodi brigu o
francuskom krčmaru koji je osvojio simpatije cijeloga svijeta.
Razgovarao: Branko Bucalo (Izborov
jesenski magazin, 1990.)
 |
| (Foto: Izbor) |
