Čile 1987, prva naša tutula svjetskih nogometnih prvaka: Tako se brane boje Jugoslavije!



Kada je Zvonimir Boban postigao iz penala odlučujući zgoditak, više od sedamdeset tisuća ljudi skočilo je sa svojih sjedišta, a stadionom se orilo: "Jugoslavija, Jugoslavija!" Bilo je lijepo u tim trenucima gledati naše mladiće kako sa trobojkama trče počasni krug ili kada primajući zlatne medalje i veliki srebrni pehar pjevaju onu poznatu, od naroda davno prihvaćenu "Od Vardara pa do Triglava" 

Kada je prije mjesec dana omladinska nogometna reprezentacija Jugoslavije otputovala u Čile na Svjetsko nogometno omladinsko prvenstvo, vjerojatno iz te ekspedicije nitko nije ni sanjao da će im prilikom povratka u zemlju biti priređen veličanstven doček. 

Nitko od njih vjerojatno nije ni pomišljao da će ih na zagrebačkom aerodromu Pleso pozdraviti između ostalih gradonačelnik Zagreba Mato Mikić i predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije Slavko Šajber, a da će im na beogradskom Surčinu riječi dobrodošlice uputiti prvi čovjek glavnog grada Aleksandar Bakočević, te da će se za muzički štimung pobrinuti folklorno društvo "Kolo" i kompletan gudački orkestar.

Rezultat je to, naravno, osvojene titule najboljih nogometnih omladinaca svijeta, prve titule svjetskih nogometnih prvaka u našoj historiji, računajući sve moguće selekcije i kategorije.

Vratimo li film na početak, moramo se prisjetiti da je bilo i nepovoljnih komentara o našem sudjelovanju na omladinskom nogometnom prvenstvu u Čileu.

Pojedine su novine oštro napale naš susret sa domaćinom prilikom otvaranja juniorskog Mundiala na stadionu "Santiago National" koji je ne tako davno služio Pinochetu i njegovom režimu kao koncentracioni logor.

Jedna od funkcija sporta je i da zbližava, pa je taj naš nastup u tom pogledu bio tako i orijentiran.

- Mi smo - kao što će to kasnije pametno reći igrač Zoran Mijučić - u Čileu pobijedili i građanski rat i politiku, za što će nam domaća publika od početka pokloniti svoje srce. I uz brojne jugoslavenske iseljenike (kojih u Čileu ima blizu 100 tisuća) Čileanci su bili naš dvanaesti igrač u finalu. 


Svjetski prvaci: Omladinska nogometna reprezentacija Jugoslavije
(foto: Željko Pajvot)


Nezaboravni, zvjezdani trenutak



Zvone Boban: Jedan od ključnih igrača
Jugoslavije (foto: Radiša Mladenović)
Kada je Zvonimir Boban postigao iz penala odlučujući zgoditak, više od sedamdeset tisuća ljudi skočilo je sa svojih sjedišta, a stadionom se orilo:

"Jugoslavija, Jugoslavija!" 

Bilo je lijepo u tim trenucima gledati naše mladiće kako sa trobojkama trče počasni krug ili kada primajući zlatne medalje i veliki srebrni pehar pjevaju onu poznatu, od naroda davno prihvaćenu "Od Vardara pa do Triglava". 

Zato još jednom treba čestitati i stisnuti desnicu Lekoviću, Brnoviću, Jarniju, Pavličiću, Petriću, Jankoviću, Antoniću, Mijučiću, Đurkoviću, Bobanu, Pavloviću, Zirojeviću, Šukeru, Piplici, Petriću, Škoriću, Mijatoviću, Prosinečkom i Štimcu, a napose treneru Mirsadu Fazlagiću i svakako najzaslužnijem za uspjeh - selektoru Mirku Joziću

Dodamo li tome da je Robert Prosinečki izabran za najboljeg igrača šampionata, da je Zvonimir Boban na toj rang-ljestvici drugi, a da je Davor Šuker drugi strijelac prvenstva, onda je sasvim jasno zašto su naši dvadesetogodišnjaci najbolji na svijetu.

I ne samo to!

Čak šestorica naših nogometaša - Prosinečki, Boban, Šuker, Leković, Brnović i Janković - izabrana su u najbolju jedanaestoricu svjetskog omladinskog prvenstva.

U ovim trenucima slavlja svakako ne bi trebalo zaboraviti ni Stevana Vilotića, popularnog "čika Ćaleta", dugogodišnjeg učitelja naših omladinskih selekcija, koji je odnedavno u mirovini, ali su njegovi tragovi u Čileu itekako bili vidljivi.

- Svjetska prvenstva u nogometu počela su se igrati 1930. godine, a tek 1987. godine jedna jugoslavenska selekcija uspjela je biti najbolja na svijetu! - istakao je na povratku omladinaca iz Čilea savezni kapetan Miljan Miljanić. - Ta čast pripala je ovim omladincima, igračima koji imaju do dvadeset godina.

Ovo dugo čekanje na najveću radost u nogometnom sportu dokaz je koliko se teško postaje najbolji!


Sjene dviju opasnosti



I baš te riječi Miljana Miljanića navode da se u ovim trenucima radosti valja već okrenuti nogometnom sutra. Evidentno je, dakle, da imamo perspektivnu i talentiranu generaciju, najbolju među vršnjacima u svijetu.

Prema logici očekivanja, za četiri godine ta bi reprezentacija trebala biti najbolja i među seniorima na svijetu! 

No, hoće li to biti tako?

Mada je unaprijed teško prognozirati, vjerojatno bi velika većina ljubitelja nogometa, s obzirom na prilike kakve u nas vladaju, rekla kako to tako neće biti.

Razlozi tome, zna se, brojni su!

Nedovoljan stručni i pedagoški rad, loši uvjeti treniranja, neriješeni statusi igrača i sve ono loše što ide uz naš seniorski nogomet. 

Ova čileanska momčad veliki je potencijal i uistinu je bila milina gledati te neiskvarene mladiće kako izgaraju za svakom loptom, kako pokazuju na koji se način treba nositi dres sa državnim grbom i kako se brane boje Jugoslavije. 

No, dvije su opasnosti, po nama najveće, od kojih je moguće da i ova blistava generacija u kasnijem razdoblju svoje loptačke karijere teško oboli.


  • Prva je potpisi ugovora. 


Slijedom stvari, klubovi će sada nahrupiti na kupovinu ovih mladih igrača. Posebno će u tome prednjačiti "velika četvorka" (izuzev onih igrača koji već igraju u "Zvezdi", "Partizanu", "Hajduku" ili "Dinamu") pa će se nenaviklim mladićima odjednom ponuditi brda i doline.

A novac kao što znamo, kvari ljude.

Kako li se može osjećati dvadesetogodišnjak koji potpisujući prvi profesionalni ugovor prima nekoliko milijardi dinara na ruke - možete i zamisliti! 

Takvo breme (uz popratnu neizbježnu popularnost) već na početku od tih mladića može stvoriti napuhane zvijezde, koje u kasnijem razvitku svoje igre neće pružati ono što se od njih očekivalo!

U tom pogledu valjalo bi svakako poduzeti određene korake, kako te perspektivne "Čileance" već na početku time ne bi onesposobili za daljnji nogometni napredak.

Naravno, neki igrači su se već odavno afirmirali - Boban u "Dinamu", Prosinečki u "Crvenoj zvezdi" (Hoće li sada Ćiro Blažević pocijepati svoju trenersku diplomu kao što je obećao ako od Roberta ikada postane igrač?) ili Jarni u "Hajduku".

No, uzme li se u obzir Pavlović, koji je započeo s igranjem nogometa u Šapcu, Leković u Baru, Brnović u Crvenoj stijeni, Mijučić u Šidu i Štimac u Metkoviću, a bez obzira što su nadogradnju stekli u prvoligaškim klubovima, normalno je da bi ih valjalo poštedjeti prebrzog uzleta "u zvijezde".


  • Druga je opasnost za te momke jednako prozaična: kako ih u našoj Prvoj ligi zaštititi od grubijana? 


Jer, kao što znamo, naša liga obiluje i grubijanima, te bi stoga valjalo uputiti suce da zaštite ove sjajne mlade igrače od grubih faulova, preoštrih startova ili namjernih lomova nogu.

Takve posljedice odrazile bi se izravno na jugoslavenski nogomet u budućnosti i nitko od toga ne bi imao koristi, pa ni onaj klub koji na taj način razmišlja o "onesposobljavahu igrača". 

Tragični lomovi noge Gračana, Nikolića i drugih u tom pogledu najviše opominju!


Ne samo uspomena



Robert Prosinečki: Najbolji igrač šampionata
(foto: Top)
Što se pak tiče stručnog rada, njemu treba posebno obratiti pažnju. Uz dobar i kvalitetan rad bilo bi logično da za četiri godine budemo "netko i nešto" u Evropi i svijetu. Bilo bi zato možda dobro da se ova selekcija godišnje okupi barem desetak puta, kako bi se na licu mjesta moglo kontrolirati ima li kod igrača napredovanja ili stagnacije.

U tu svrhu valjalo bi angažirati naše najbolje trenere, a možda jednoga i odrediti, odnosno zadužiti, da u naredne četiri godine vodi isključivu brigu o ovoj selekciji.

S takvim planom i organizacijom rada rezultati za četiri godine ne bi smjeli izostati, jer ni naši suparnici - naprimjer Brazil, SR Njemačka i drugi - ne bi puno mogli odskočiti u teoretskom i praktičnom radu u usporedbi s nama.

I kada se svi ti elementi uzmu u obzir, konačni zbroj morao bi nam dati povoljan učinak u bliskoj budućnosti.

Također ovu sjajnu generaciju treba poštedjeti "crnih fondova", makinacija i malverzacija, namještaljki i kupovanja utakmica, podmićivanja sudaca, zapravo svega onoga što naš seniorski nogomet guši već godinama.

Možda zato najbolje opet citirati Miljana Miljanića, našeg glavnog nogometnog ideologa i oratora, koji o svemu tome nekako slično i misli:

- Mi svi zajedno trebamo iskoristiti sadašnju situaciju, odnosno zlato iz Čilea za afirmaciju jugoslavenskog nogometa! Trebamo činiti sve da dođe jedno novo vrijeme u našem nogometu, na koje dosad nismo navikli.

Nismo pripremljeni za radost, jer kada smo naše omladince ispraćali na svjetsko prvenstvo, nismo ni mislili da će se vratiti s naslovom svjetskog prvaka. Moramo se radovati i raditi da - rekoh već - ovakve radosti za nas postanu navika! 

Jer, ova situacija može biti i mač sa dvije oštrice.

Zato se ne smije zloupotrebljavati, već se zlatna medalja iz Čilea mora iskoristiti na pravi način.

Ovo je za nas velika stvar! Pobijedili smo sve što je najbolje na svijetu. 

Ulazimo, dakle, u klub velikih potencijalnih mogućnosti. Jugoslavenski nogomet ima svijetlu perspektivu, jer dolazi nova generacija.

Miljanić je, naravno, u pravu. 

Jer, sjetimo se samo omladinskog prvenstva svijeta u Japanu i tadašnjeg najboljeg igrača tog prvenstva Diega Maradone.

Samo pet godina kasnije, na seniorskom prvenstvu svijeta u Meksiku reprezentacija Argentine postaje šampion svijeta, a Diego Maradona biva proglašen za najboljeg igrača nogometa na svijetu!

Stoga nikoga ne treba začuditi pitanje; zašto se to ne bi ponovilo i sa Robertom Prosinečkim?

Zašto on za pet godina ne bi zasjenio slavnog Maradonu i sa jugoslavenskom selekcijom osvojio titulu svjetskog šampiona? 

Dodamo li tome da će pomoć imati u Bobanu, Šukeru, Brnoviću, Jankoviću i drugima, takva bi vizija jednoga dana zaista mogla postati stvarnost.

Hoće li se ove naše pretpostavke jednog dana obistiniti, pokazat će vrijeme. No, u svakom slučaju mi se moramo potruditi da tako nešto uradimo, kako ovo prvenstvo u Čileu ne bi ostala samo lijepa uspomena u starom izblijedelom spomenaru...

Napisao: Damir Strugar, obrada: Yugopapir (Top, XI 1987.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate