Slaviša Žungul, ekskluzivni intervju za Polet (1. dio): Zašto sam otišao iz Hajduka... (1986)



Mi smo stvarno bili sjajna generacija. Šurjak, Jerković, Buljan, Mužinić, Peruzović, Katalinić, Rožić, Oblak... sve sami reprezentativci. Dominirali smo. Osvojili smo četiri državna prvenstva i pet kupova zaredom. Da smo imali samo malo više sportske sreće, mogli smo uspjeti i u Evropi. A trebali smo, ne možemo reći da nismo imali prilike

Pronaći Slavišu Žungula, nekadašnjeg golgetera splitskog "Hajduka" i državnog reprezentativca, a kasnije zvijezdu malog nogometa Amerike - nije bila laka stvar. A i kad ga pronađeš, to još ništa ne znači, jer je Slaviša - odnosno Steve Jungle, kako ga u Americi zovu odbijao jugoslavenske novinare tražeći im novac za interview. Na taj način nije dao ni jedan interview, a štos s naplaćivanjem poslužio mu je kao dobra obrana.

Slaviša Žungul (foto: John Morrison/Pinterest)
No "Polet" ne bi bio "Polet" kad tomu ne bi doskočio. 

Preko (svemogućih) veza i poznanstava, uspjeli smo - ovaj put preko Slavišina druga iz djetinjstva, novinara Marinka Božića - saznati da boravi na odmoru u Splitu. 

Kasnije smo u Splitu od Slavišina drugog pajdaša, čuvenog splitskog šarmera i švalera - Bare Teklića, saznali da je Slaviša sa svojom jahtom na Hvaru.

Samo uz Barinu pomoć uspjeli smo se konačno naći i sa Slavišom. 

Za vrućeg dana kolovoza susreli smo se na jahti u jednoj uvali otoka Hvara. 

Međutim, razgovor je obavljen tek sutradan ujutro. 

Večer prije toga Slaviša se pokazao kao veliki laf. 

Ovom je žednom novinaru ostavio otvoren račun u jednom kafiću, a nakon toga je društvo od desetak prijatelja počastio galantnom večerom (koja je koštala točno 26 starih milijuna). 

To je bio više nego dovoljan dokaz da bogati ne moraju biti i škrti.

Na razgovor - ekskluzivno za "Polet" - Slaviša je stigao dvadeset minuta ranije. 

Odličan je sugovornik, no prilikom prolaska iole zgodnije djevojke, Slaviša bi ustajao i trčao do nje. 

Potom bi ga bilo teško vratiti na temu o kojoj je dotad pričao, ali i to spada u muku novinarskog zanata. 

Razgovor je svojim prisustvom uljepšala Slavišina djevojka iz Amerike, inače porijeklom Poljakinja.


Stabilno desno krilo



POLET: Reci, za one mlade čitaoce koji te ne znaju, tko je bio Slaviša Žungul prije odlaska u Ameriku?

ŽUNGUL: Slaviša je bio sportaš, omladinac, član Saveza komunista... Volio je svoje zanimanje, volio je omladinu... Mnogo je juniora i pionira igralo nogomet u splitskom Hajduku, ali ja sam jedan od malobrojnih koji je uspio bez tatica i mamica. 

Bio sam psihički i moralno stabilan mladić. 

Već u 17. godini ušao sam u prvi tim "Hajduka", i to isključivo svojim znanjem i talentom. 

Zahvalan sam, naravno, i treneru Zebecu




On je otkrio nas trojicu - Vedrana Rožića, Luku Borošića i mene - i tako je započela moja karijera. 

19. godini postao sam jugoslavenski reprezentativac, a u plavom dresu s državnim grbom nastupio sam dvadesetak puta. 

U "Hajdukovom" bijelom dresu odigrao sam oko 350 utakmica...

POLET: Tih godina, dakle početkom i sredinom sedamdesetih, "Hajduk" je imao sjajan tim. U njemu si ti slovio kao ponajbolji igrač...

ŽUNGUL: Mi smo stvarno bili sjajna generacija. Šurjak, Jerković, Buljan, Mužinić, Peruzović, Katalinić, Rožić, Oblak... sve sami reprezentativci. 

Dominirali smo. 

Osvojili smo četiri državna prvenstva i pet kupova zaredom. 

Da smo imali samo malo više sportske sreće, mogli smo uspjeti i u Evropi. A trebali smo, ne možemo reći da nismo imali prilike...

POLET: Imali smo tada i dosta dobru reprezentaciju, koje si ti bio ubojito desno krilo...

ŽUNGUL: Istina! Godine 1976. imali smo jak reprezentativni tim. Okosnica je bio Hajduk, uz Džajića, Popivodu, Halilhodžića i druge. 

Sjećam se i danas one čuvene utakmice protiv Zapadne Njemačke na Prvenstvu Evrope u Beogradu. 

U prvom poluvremenu vodili smo golovima Džajića i Popivode s 2:0. 

Ali u drugom su nas dijelu "Švabe" rasturile i pobijedile sa 4:2. To si nismo smjeli dopustiti...


Nesputan čovjek



POLET: Bio je to ujedno i tvoj oproštaj s reprezentativnim dresom. Uskoro si, naime, otišao za Ameriku. Razjasni nam malo s današnje distance taj tvoj čuveni bijeg preko Velike bare, odnosno "slučaj Žungul" - o kojem se tada naširoko pričalo i pisalo!

ŽUNGUL: Da... dobro... Evo, kako je to sve bilo... 

Prema ugovoru s Hajdukom, ja sam 1. I 1977. trebao dobiti ključeve od trosobnog stana. 

Međutim, u studenom 1978. ja još uvijek nisam dobio stan. 

Vukli su me za nos.

Taj stan bio je glavni razlog! 

Da sam ga dobio, vjerojatno ne bih nikad otišao iz Hajduka.

E, sad, budući da sam mislio svojom glavom i da sam o nekim stvarima imao sasvim svoje mišljenje, koje se nije sviđalo predsjedniku kluba Kiriginu, valjalo me zajebati.

POLET: Kako?

ŽUNGUL: A, lijepo! Sve su tu zamijesili Kirigin i Žaja. Oni su u javnosti proglasili da je spor između njih i mene nastao zbog vojske. 

Naime, ja sam htio odslužiti vojsku. 

Kad sam došao u vojni odsjek, rekoše mi da me ne mogu odmah primiti u JNA i da navratim kroz tri mjeseca. 

Nije mi bilo jasno zbog čega, a kasnije sam saznao da sam upisan na Pravni fakultet! 

Popizdio sam jer o tome nisam imao pojma. 

A zapravo su Kirigin i Žaja na taj način htjeli pod svaku cijenu da me zadrže u "Hajduku", pa makar i na klupi za rezerve.


Mirna savjest



POLET: Međutim, ti se nisi dao?

ŽUNGUL: Naravno! Moj prijatelj iz New Yorka, Dragan Popović, zvao me da dođem u Ameriku, da boravim u hotelu "Waldorf Astoria" i da se provodim. 

Popričao sam o tome s Moni Kovačić, koja mi je tada bila djevojka, pa smo zajednički odlučili da idemo za New York...





POLET: Upotrijebio si originalan štos, zar ne?

ŽUNGUL: Budući sam bio igrač pod ugovorom, morao sam pribjeći lukavstvu. 

Otišao sam do tajnika Ante Žaje i tražio od njega potvrdu da bi igrao mali nogomet u Americi za vrijeme zimske pauze u našem prvenstvu.

I Žaja mi je izdao potvrdu, a na moju molbu - na nju nije stavio datum vremenskog ograničenja trajanja. 

Ta mi je dozvola kasnije omogućila da u Americi potpišem ugovor i da legalno igram mali nogomet. 

Kasnije sam, 1980. godine, sudski dobio spor i u 28. godini čak zaigrao i veliki nogomet za "San Francisko".

POLET: Zanima me još detalja u vezi te famozne potvrde!

ŽUNGUL: Prije mog odlaska u Ameriku postojala je i kombinacija zamjene sa "Crvenom zvezdom" za Seada Sušića, a i "Partizan" je zagrizao da me kupi. 




Nisam htio ni jednu od ove dvije kombinacije, a uprava mi nije htjela dopustiti da se osamostalim. 

Tada sam ja za ispisnicu ponudio pojedincima iz uprave 300.000 dolara, koje sam trebao uplatiti na švicarske račune, i povrh toga još 150.000 dolara "Hajduku". 

Pristao sam na taj prljavi čin, uz uvjet da sve bude zapisano u knjigama.

Pojedinci su tada rekli da im je suma mala, pa su zatražili od mene 500.000 dolara. 

Ja sam tobože pristao, Žaja je zagrizao i izdao mi potvrdu. 

Zajebao sam ih, prekršio sam riječ i oni tu lovu nisu nikad dobili, a ja i danas imam potvrdu na iznos od 150.000 dolara za ispisnicu, što sam trebao platiti klubu.


Strijelac među strijelcima



POLET: I tako si ti stigao konačno do Amerike...

ŽUNGUL: Prve godine bilo mi je jako teško. Imao sam tada 24 godine. Nisam znao jezik, a i budućnost malog nogometa u Americi bila je nesigurna.

"Hajduk" me pritiskao za vojsku...

POLET: ... koju nisi odslužio!

ŽUNGUL: Nisam. Ja sam taj problem sredio s našim ambasadorom, Budimirom Lončarom, u Washingtonu. 

I kažem ti, tako je započeo moj život u Americi. 

Za dva-tri mjeseca ja sam se potpuno uklopio i počelo je biti interesantno. 

Ljudi iz uprave kluba, a igrao sam za njujorške "Strijele" ("Arrows"), sve su mi osigurali! 

Vodili su me na eminentna mjesta, upoznao sam mnoge poznate ličnosti iz svijeta filma i televizije...

POLET: Dobro si se, dakle, snašao u "obećanoj zemlji"?

ŽUNGUL: Jesam! Upoznao sam sasvim drugačiji način života i razmišljanja. 

Od svoje 24. do 29. godine prošao sam pravu životnu školu, što mi je mnogo pomoglo u daljem napredovanju.

POLET: Čini mi se da si imao i sreće, jer je upravo u to vrijeme započinjala neviđena ekspanzija, zapravo pravi "bum" popularnosti malog nogometa u SAD. Je li tako bilo?

ŽUNGUL: Svaki sport u Americi, da bi bio popularan, mora ga forsirati televizija, mora biti popraćen reklamom preko radija i štampe. 

Publika je bila zainteresirana i mali je nogomet uletio kao nešto novo i atraktivno. 

Svakako da sam i ja imao sreće u svemu tome, ali je i činjenica da sam odlično igrao. I ja i cijeli tim. 

Imali smo prosjek od 10 tisuća gledalaca po utakmici. A igrali smo u čuvenom "Madison Square Gardenu".


Prodavač cvijeća



POLET: Koliko mi je poznato, nisi samo igrao. Znao si i uživati. Što je bilo s Moni?

ŽUNGUL: Bili smo još neko vrijeme zajedno, a onda je ona krenula svojim putem. Postala je moja "bivša ljubav". A bilo je mnogo takvih, bivših...

POLET: Noćni i slatki život New Yorka, bio je, pretpostavljam - super?

ŽUNGUL: I više od toga! Provodio sam se maksimalno. Išao sam na Broadway, gledao sam sve moguće predstave i programe, odlazio sam u diskoteku "Studio 54".




Zarađivao sam dosta dolara, ali sam ih i nemilice trošio. Vozio sam najluksuznije limuzine i mijenjao sam ih svaki mjesec. 

Iznajmljivao sam "Rols-rojs" i izlazio uvečer s društvom. Snašao sam se potpuno u takvom noćnom životu, pa mi se činilo kao da sam u svijetu koji znam odavno.

POLET: Je li ti tko pomogao u stvaranju uspješne karijere ili si sve sam postigao?

ŽUNGUL: Don Luciani, gazda mog kluba, bio mi je kao otac. A i sve mi je zapravo i išlo na ruku. 

Otvorio sam i cvjećarnicu, gdje su mi mušterije bile poznate ličnosti. 

Često je kod mene kupovala cvijeće Blondie - Debbie Harry, navraćala je i Grace Kelly, te mnogi drugi.

POLET: Kako ti je pošlo za rukom da postaneš i prava medijska zvijezda Amerike? Da li samo kao najboljem igraču malog nogometa?

ŽUNGUL: I ja sam se često zapitkivao otkud ta moja velika popularnost? Dobro sam igrao i to je bio, ja mislim, glavni razlog. 

Gostovao sam na američkoj televiziji u emisiji "Good Morning America". 

Dva puta je o meni po dvije stranice pisao "Sport Illustrated", najveći sportski list Amerike.

Izišao sam u "New York Timesu", u "Newsweeku"... Bilo je toga mnogo. Osim toga, često sam se družio s poznatim ličnostima, pa je valjda i to pridonijelo mojoj popularnosti! 

Razgovarao: Damir Strugar, obrada: Yugopapir (Polet, X 1986.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)