Statistički podaci o YU filmu 67-68: Zašto je "crni talas" doneo crne dane našoj kinematografiji...




Minule godine izvezeno je svega 12 filmova; godinu dana ranije u stranim bioskopima bilo je 18 filmskih naših ostvarenja. S druge strane filmovi, koji ne spadaju u "crni talas" naše kinematografije doneli su i donose mnogo veće prihode iz inostranstva nego iz zemlje 

Ove nedelje, tačnije 26. jula 1969. započinje najveća smotra jugoslovenskog filma: Pulski festival.

Za razliku od ranijih festivala svi filmovi proizvedeni minule i ove godine, biće prikazani u zvaničnoj konkurenciji; samim je proizvođačima dato pravo da sačine selekciju kako se na večernjim predstavama ne bi pojavilo više od 15 ostvarenja, koliko ih je ranijih godina bilo u zvaničnoj konkurenciji.

Pula treba da saopšti kakve su estetske vrednosti 34 proizvedena filma; ekonomske, privređivačke vrednosti domaće filmske produkcije su, međutim, poznate. One su slabe. Naime, za veliku većinu filmova koji će biti prikazani u Puli već se zna da loše prolaze na tržištu. Taj bilans nije bez spona sa onim estetskim.


Statistički podaci 



Protekle godine proizveden je jedan film manje nego 1967. kad ih je bilo 35 (1960. produkovano 21). U prometu su 25 i to 23 preko distributera, a dva filma proizvođači sami eksploatišu ("Pusti snovi" i "Planina gneva").

Ostvaren bruto prihod znatno je niži nego 1967; iznosi 5,541.366 dinara (1967. bio je 8,083.802). Bruto prihod svakog filma iznosi 221.655 novih dinara uz prosečnu cenu ulaznice od 2,20 dinara (godinu dana ranije 310.915 a cena ulaznice 19,16 dinara).

To je rezultat frapantnog smanjenja broja gledalaca.

Prošle godine svaki domaći film gledalo je u proseku svega 100.000 ljudi, a 1967. - 185.000.

Ta dva podatka otkrivaju i glavni uzrok sasvim evidentne krize domaće filmske proizvodnje, koja se, izvesno, svodi na repertoarsku politiku proizvođača.

Filmovi, naime, koji nisu stavljeni u promet (neki od tih 9 videće se u Puli) ili su izuzetno loši ili su izuzetno "crni".

To su:

"Delije", "Sveti pesak", "Goli čovik", "Gravitacija", "Tri sata za ljubav", "Kvo vadis Živorade", "Uđi ako hoćeš", "Plamen nad Jadranom" i "Slučajni život". 

Njih ili distributeri iz trgovačkih razloga nisu želeli da otkupe, ili pak, sami proizvođači nisu hteli da puste u javnost.


"Gravitacija"


Još jedan podatak sasvim jasno kazuje da su izrazit pad broja gledalaca i vrsta filma, odnosno repertoar, u nedvosmislenoj vezi.

Broj predstava (a film se skida sa repertoara kad za njega prestane interesovanje) domaćih filmova opao je od protekle godine sa 71.427 na 60.171; istovremeno broj predstava stranih filmova povećan je sa 515.295 na 626.760.

Da je u pitanju smanjenje interesovanja uopšte, ili da je televizija kriva (a ona prikazuje najviše inostrane filmove) bilo bi, bez sumnje, manje predstava i inostranih filmova.


Dominacija "crnih"



Osnovna karakteristika ovogodišnje filmske smotre u Puli (to se može reći pošto je većina filmova već prikazana a za ostalo se već zna šta sadrže) je da su to prevashodno "crna" ostvarenja.

I to ne u maniru neorealizma, koji se bazira na stvarnosti, već neka vrsta crnog larpurlartizma.

Takve su i "Delije", "Vrane", "Rani radovi", "Sveti pesak" itd.

Tu negde je suština problema stagnacije našeg filma, čije su sve posledice zasad još u izvesnoj meri maskirane poskupljenjem ulaznica i inercijom našeg filmskog gledaoca koji je posle serije izvrsnih domaćih filmova počeo da ih gleda, dok nije počeo da prestaje.

Druga osobina ove smotre domaće filmske industrije, koja takođe u ovom kontekstu nešto znači, je da debitanata ima više nego ma kad do sad.

Čitavih 17 najmlađih filmskih autora pokazuje ove godine filmskoj publici šta zna o filmu i životu koga ekranizuju.


Deficit u inostranstvu



Filmovi koji se prikazuju u Puli nisu nezanimljivi samo za domaće gledaoce, kao što se u znak opravdanja ističe uz tvrdnje o "filmskoj nekulturi ove nacije bez filmskog obrazovanja".

I inostranstvo ih sve manje gleda, odnosno otkupljuje.

Minule godine izvezeno je svega 12 filmova; godinu dana ranije u stranim bioskopima bilo je 18 filmskih naših ostvarenja.

S druge strane filmovi, koji ne spadaju u "crni talas" naše kinematografije doneli su i donose mnogo veće prihode iz inostranstva nego iz zemlje.

Prošle godine je Vukotićev "Sedmi kontinent" prodat van granica zemlje za 637.072 dinara dok je u nas njim zarađeno 252.662.




"Breza", iz ovogodišnje filmske produkcije, ostvarila je od izvoza prihod od 1.133 miliona dinara, a na domaćem filmskom tržištu svega 243.557.




"Koraci kroz maglu" prodati su inostranstvu za 3,281.125 dinara, a u zemlji za 158.703, itd.

Znači, nasuprot nekim mišljenjima, ni inostranog gledaoca ne zanimaju eksperimentisanja, pa makar se odnosila na politička iživljavanja nekih filmskih stvaralaca u nas; to interesuje samo žirije politički obojenih festivala.

A od žirija do publike, dokazuju bezbrojni i naši primeri, veliki je korak.

Uostalom, jedini film iz pretprošlogodišnje filmske naše proizvodnje koji nije otkupljen ni do danas je, prošlogodišnji pulski laureat "Kaja ubit ću te".

Na to se namah nameću reči tvorca ovog filma na prošlogodišnjoj pulskoj smotri:

"Ne interesuje me šta publika misli o mom filmu". 

On je film, sudeći po tome, radio za svoje zadovoljstvo. Ali ne sa svojim novcem.

Iako to zasad nisu izjavili autori filmova koji će se videti u Puli, a prošlo je kod nekih i godinu dana kako nisu u prometu, rezultati su identični, proizvode se za festival, ili će biti prikazani dan-dva u nekom bioskopu, ili će, eventualno, televizija da ih za male pare otkupi.

Sve ubedljiviju deficitarnost naše filmske industrije nesumnjivo ilustruje i odnos između cene koštanja filmova i pomenutih bruto prihoda. Sudeći po njima film u nas je sve manje rentabilan.

Prosečna cena koštanja, naime, iznosila je 1967. godine 1.081 milion dinara (bruto prihod 8,083.802).

Protekle godine cena koštanja je 1.150 miliona dinara, dakle veća je nego 1967. dok je ostvareni bruto prihod znatno manji: 5,541.366 dinara.

Po svemu ovome izgleda da je "crni talas" doveo do crnog bilansa našu kinematografiju.

Napisao: Vladimir Jovičić, obrada: Yugopapir (Ekonomska politika, jul 1969.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate
+