General Milutin Morača (1/3): Užasno je što Jugoslaviju hoće da rastoče upravo ljudi koji žive u njoj




Zanimljivo je da pitanje opstanka Jugoslavije ne potiče izvana. Jugoslaviju hoće da rastoče upravo ljudi koji žive u njoj. To je ono što mene kao borca narodnooslobodilačkog rata, koji sam sasvim svjesno pošao u odbranu zemlje, najviše užasava i boli. Mislim da će proći mnogo vremena da se demokratske snage u Jugoslaviji uspješno suprotstave svim tim retrogradnim idejama koje su danas u opticaju


April 1990: Sa generalom Milutinom Moračom, članom KPJ od 1936. godine, organizatorom prvih ustaničkih akcija 27. jula 1941, komandantom Pete krajiške udarne divizije, načelnikom štaba Prve armije na sremskom frontu, komandantom sjeverne grupe divizija Narodnooslobodilačke vojske koja je izvršila proboj sremskog fronta, predratnim pravnikom i narodnim herojem, razgovarali smo u Dolini heroja na Tjentištu:

O napadima na SFRJ, o boračkim razmiricama, o Titu i Jovanki Broz, o njihovom razlazu, o Ljubičiću, Dolancu i Đoki Jovaniću, o Golom otoku, o Rankoviću i Ćeći Stefanoviću, o Jugoslaviji i njenom opstanku.

Njegova biografija dovoljan je povod za ovaj razgovor.



*****




NEDJELJA: Kako Vi kao general i ratni komandant preživljavate poplavu političke hipokrizije u Jugoslovenskom društvu?


MORAČA: U ovom momentu kada mnogi žele raspad Jugoslavije, veoma se loše osjećam. Ovo je tragičan trenutak u istoriji naše zemlje. Tragičan zbog toga što su svi narodi i narodnosti u Jugoslaviji dali velike žrtve u stvaranju i čuvanju jedinstvene Jugoslavije u okviru savremene Evrope, a danas, čini mi se, činimo sve da sav taj napor, nakon više od 40 godina, obezvrijedimo.

Mi smo za stvaranje nove Jugoslavije dali oko milion i 700 hiljada života, kako u ratu, tako i u logorima, a danas nakon svih tih žrtava dolazi u pitanje ta ista Jugoslavija.

Zanimljivo je da pitanje opstanka Jugoslavije ne potiče izvana.

Jugoslaviju hoće da rastoče upravo ljudi koji žive u njoj. To je ono što mene kao borca narodnooslobodilačkog rata, koji sam sasvim svjesno pošao u odbranu zemlje, najviše užasava i boli.

Mislim da će proći mnogo vremena da se demokratske snage u Jugoslaviji uspješno suprotstave svim tim retrogradnim idejama koje su danas u opticaju.

Milutin Morača, komandant Pete divizije
(foto: znaci.net)

NEDJELJA: Da li se, po Vama, bliži čas kada ćemo ponovo stvarati neku novu Jugoslaviju? Kolike bi žrtve tada pale?


MORAČA: Mi imamo Jugoslaviju. Tragično bi bilo da se ponovo borimo oružjem uz prolijevanje krvi za nju. Jer, nas niko ne napada spolja. Mislim da se unutar zemlje medu ljudima koji vode politiku i privredu može uspostaviti normalan, ljudski, demokratski dijalog.

Kada bi poslije ove sadašnje euforije koja se strašno razvila bilo razumnih ljudi da sjednu za sto i da razgovaraju o tome kako dalje treba razvijati Jugoslaviju, uvjeren sam da uspjeh ne bi izostao.

No, ukoliko razum ne nadvlada krv i nož, koji se otvoreno nude u pojedinim dijelovima zemlje, nije isključeno da ćemo se ponovo boriti za stvaranje neke nove Jugoslavije.

O žrtvama tim povodom ne bih govorio, jer bi one bile ogromne.


NEDJELJA: Čini se da sadašnjem rukovodstvu zarad očuvanja sopstvenih pozicija odgovara upravo ovakvo napeto stanje?


MORAČA: Današnji političari su suviše osuđeni na svoje sopstveno mišljenje. Naime, oni smatraju da su njihovi stavovi bogomdani i jedini ispravni. Došlo je vrijeme da ti političari ne mogu da prihvate razgovor na kritičkoj osnovi i bez ljutnje.

Da saslušaju mišljenje drugoga i da drugome tolerantno iznose svoje stavove. Zaista se čini da se u vrhu zemlje stvara nekoliko neprijateljski raspoloženih tabora. U najkraćem, vrag je ušao u naše političare.


NEDJELJA: Da li je nekako moguće istjerati iz njih toga vraga?


MORAČA: E, to je za sada nemoguće, jer se svi oni pozivaju na demokratiju, a ne shvataju da im je svijest totalitarna.

Kojem god se političaru danas obratiš, on tvrdi da je za demokratsku, civilizovanu, tolerantnu Jugoslaviju. A niti je demokrata, niti je tolerantan, a ponajmanje civilizovan.

Ukratko, oni se ponašaju, što bi naš narod rekao, kao rogovi u vreći.


NEDJELJA: Da li se možda i Vi, kao borac za ovakvu Jugoslaviju, plašite da bi Vas sutra oni koji je žele razbiti mogli izvesti na optuženičku klupu? Uostalom, to se već čini sa Vašim vrhovnim komandantom?


MORAČA: Lično se ne plašim. Jer, na koncu, ja sam svoje proživio. Generalno, plašim se zbog Jugoslavije. Jer tada na optuženičku klupu ne bi bili stavljeni samo vrhovni komandant ni njegovi saborci, bio to Morača, Peko, ili neko treći.

Tada bi na optuženičku klupu bila izvedena ova i ovakva Jugoslavija i svi narodi i narodnosti u njoj. Malo je reći da bi posljedice takvog suđenja bile katastrofalne.

Zato se nimalo ne bih iznenadio da, ako se stvari budu odvijale ovako kako se odvijaju, sutra svi borci NOR-a budu izvedeni na optuženiku klupu.

To bi bio povratak u mračnjaštvo.

Nisam potpuno siguran šta bi tada činio jedan Drašković u Srbiji, ili Tuđman po Hrvatskoj, ali sam potpuno siguran da bi ustaše i četnici ponovo harali ovim našim prostorima.


NEDJELJA: Kako Vi gledate na sve češće napade na Tita?


MORAČA: Evo, "Politika" ovih dana objavljuje razgovore sa Dedijerom. Govoriću o Titu upravo onako kako je i Dedijer o njemu govorio u tom feljtonu. Tito je bio velika ličnost i izvanredno sposoban komandant. Čovjek koji je poveo i KPJ a i sve narode i narodnosti Jugoslavije u borbu protiv fašizma, protiv okupatora.

Znači, Tito je bio velika i neizbrisiva ličnost u našoj novijoj istoriji čiji je najznačajniji doprinos bio da se sačuvamo od međusobnog istrebljenja.

To Titu niko ne može osporiti.

Druga je stvar što njegovi sadašnji kritičari imaju primjedbe na njegov lagodan život, sklonost ka hedonizmu.

Međutim, siguran sam, kao i mnogi borci s kojima sam razgovarao, da je Tito odigrao nezamjenjivu ulogu u očuvanju integriteta SFRJ. Bez njega i naše partije to ne bi bilo moguće.


NEDJELJA: Nesumnjivo je da je Tito volio raskošan život. Međutim, nesumnjivo je i to da mu danas mnogi kritičari prebacuju čak i zbog dobrog apetita. Još malo pa će se i na dekagrame početi vagati šta je on, gdje i koliko pojeo?


MORAČA: Znaš kako sam ja našeg Tita doživljavao? Kao čovjeka od reda, čovjeka koji se dobro odijeva, koji hoće da bude uredan, da bude savremen i u ponašanju, i da svoga gosta dočeka u ambijentu evropske razine.

Vjerovatno znaš da se Tito i kao ilegalac odijevao savremeno. Uz to njegovo evropsko držanje išla je i titula inženjera u ilegali, uvijek je nosio najskuplja odijela, prstenje na ruci, sve kako ga policija ne bi tjerala, da prevari svoje progonitelje, da bude stvarno, što bi se reklo, u toj Evropi gospodin čovjek.

Vjerovatno je tako stekao naviku da se i kasnije ponaša raskošno, lagodno. Među nama borcima i poslije rata on je odavao utisak čovjeka od reda, gotovo savršenog gospodina. Na koncu, i na mene je Tito ostavljao fascinantan utisak. Jer, ne zaboravite da sam ja prije rata bio svršeni pravnik. Pa, meni jedan drug govori:

"Slušaj, Milutine, ti si najljepše obučen čovjek među nama".

A ja mu kažem: "Moraš biti uredan, a ne nekakav zamašćen i neugledan".

Hoću da kažem da je takva uglađenost, takva urednost i čistota kod Tita nekom smetala. Meni lično ne. Ono što je meni smetalo jeste to što je Tito imao dosta prstenja na rukama.

Nije mi se dopalo ni to što je imao zasebne kuće u svim našim republičkim centrima. A kad sam o tome razmišljao, onda su mi ljudi rekli "pa šta hoćeš, mi te kuće pravimo za naše potrebe, za opštenarodnu odbranu".

A što se, recimo, tiče Briona, tu se radi o specijalnom tretmanu. Malo je poznato, bar kako čitam u štampi, da su Brioni i za vrijeme Austro-Ugarske bili odmaralište austrougarske vlastele. Ili, na primjer, Brdo kod Kranja, bilo je lična rezidencija kralja Aleksandra.

Dakle, to nije Titovo djelo, to je bila državna imovina, i najlakše je sve to sada svaliti na Tita. Ili, Beli dvor u Beogradu. To su bili dvorci i vile i za vrijeme stare Jugoslavije koje je kasnije s vremena na vrijeme koristio i Tito.

U početku, smatrao sam da je sasvim normalno da Tito ima takve rezidencije zbog mnogobrojnih kontakata sa raznim gostima iz zemlje i inostranstva, ali kada se to dalje proširivalo, onda sam počeo da sumnjam u potrebe tolikih rezidencija.

I o tome sam razgovarao sa našim viđenijim rukovodiocima, naravno sa onima sa kojima sam mogao o tome razgovarati. Jer, svi su se plašili takvih razgovora. Nisu voljeli o tome da pričaju. Tada su mi govorili:

"Mi te objekte pravimo u svrhu odbrane zemlje".

Tako, recimo Titova vila u šumi Koprivnici kod Bugojna treba da služi za glavni štab Republike BiH u slučaju ratne opasnosti. Tek kasnije je došla ona kuća u Bugojnu. Kad sam bio komandant armijske oblasti u Sarajevu, Titu su napravili kuću u Stojčevcu, ali su mi tada rekli da je to za potrebe glavnog štaba BiH, što je bilo u potpunosti tačno.

E, sad da ta kuća ne bi bila prazna, ona se koristila kada bi Tito boravio u Sarajevu. To sam smatrao sasvim normalnim. Međutim, ono što mi se nije sviđalo jeste da su sve republike pravile neke nove vile za Tita.

A u stvari su oni to pravili za sebe.

Znači, zaklanjajući se za Titovu ličnost, oni su htjeli sebi da obezbijede lagodniji i luksuzniji život. Tako su ti naši drugovi iz republika i pokrajina pravili to navodno za Tita, a koristili su u stvari za sebe.

Međutim, Tito je ipak trebao sve to da sagleda i da ne dozvoli takvu raskoš ni sebi ni drugima. To je njegova greška i to treba da se kritikuje.


NEDJELJA: Kada se ne napada direktno Tito, napada se neko drugi iz njegove uže familije. Trenutno je Jovanka Broz, njegova supruga, na tapetu u nekim sredstvima informisanja. S obzirom na to da ste Vi bili njen ratni komandant, možete li nam reći nešto pobliže o svemu tome?


MORAČA: Prije svega, želim da kažem da je Jovanka Budisavljević-Broz uz Tita vrlo brzo poprimila osobine savremene žene, a vjerovatno je to i Tito od nje tražio. Ona je bila partizanka, major kod mene, u Prvoj armiji. Ponašala se kao normalan partizan.

A kao Titova supruga, morala je da ima i posebnu odjeću i sve što joj i priliči. Postepeno, ona je postala žena koja se dotjerivala po mjeri žene predsjednika Republike.

Po mom mišljenju, bila je evropska dama. Ona je imala savršenu frizuru, držanje, stav. Tako se nosila, bila je u trendu. Bilo bi nelogično da se nosila drugačije. Jer, ona je u susretima koje je Tito imao na najvišem nivou prezentovala i našu zemlju.

I, pored toga, Jovanka je ostala partizanka. U našim razgovorima ona je bila naša partizanka.

Govorila mi je Vi, a ja njoj kažem: "Drugarice Jovanka, nemoj mi se tako obraćati. Hajde da me ne persiraš".

Đoko mi je Jovanić isto pričao da ni njemu Jovanka nikako neće da se obrati sa ti. Hoću da kažem da je ona nas poštovala kao ljude koji su u ratu bili iznad nje, koji su bili njeni komandanti. Jovanka je izvršavala naša naređenja kao sanitetski oficir. Nisam joj govorio Vi ni kada je postala Titova supruga, jer sam joj i u partizanima govorio ti.

Eto, to je taj odnos bez kojeg se, čini mi se, Jovankina ličnost ne može pravilno shvatiti. Njoj je bilo neobično drago kada bismo mi, njeni ratni drugovi, došli kod njih u posjetu. Ona se među nama veoma dobro osjećala.

I još nešto. Tito je volio šale. I kad se susretao sa drugovima iz rata, on je bio veoma raspoložen i divan čovjek, i trpio je izvjesne šale koje vjerovatno neko drugi ne bi dozvolio. 

Jovanka je uvijek bila prisutna kao domaćica, nije se nametala, ali je živo učestvovala u konverzaciji. Ničim tada nije pokazivala da ima vlast nad Titom niti da bitno utiče na njegove eventualne odluke.

Dapače, uvijek je bila skromna i prema nama i prema njemu. Nikada se nije izravnavala ni sa Titom, a ni sa nama, i bila je uvijek Titova supruga, i naša draga partizanka. U takvom društvu osjećali smo se vrlo ugodno.

Dakle, Jovanka je bila vjerna Titu, i ona ga nije obmanjivala. Tito se često žalio da ga privrednici, ekonomisti i ostali iz političkog života obmanjuju, lažu. Bio je svjestan toga, ali u poodmaklim godinama života naprosto nije imao snage da se svemu tome odupre.


Razgovarao: Zoran O. Milanović, obrada: Yugopapir (Nedjelja, april 1990.)


2. deo: Kako je došlo do raskida između Tita i Jovanke?




Podržite Yugopapir: FB TW Donate