Miodrag Petrović Čkalja, supruga Dragica i unuke Jovana i Milena: Deda piše za peticu (1981)


Februar 1981:Odmara se, uživa u dokolici penzije, zabavlja se s unukama i ponekad napiše neki tekst za svoj nastup na estradi. »Trebalo bi da piše sistematski, jer on to zaista ume«, kaže Dragica, a njen suprug Čkalja odmahuje rukom: »Pa da me kritika seče, kao što me je uporno sasecala kad god sam igrao na televiziji!«

On je skeptičan i preosetljiv, ona — vedra i spokojna, a oboje zajedno - okrenuti unukama, sinu i snaji i svojoj porodičnoj sreći...

Odavno je rečeno: Čkalja je fenomen svoje vrste - i to jugoslovenski.

Fenomen popularnosti koja traje više od dve decenije, naime, od vremena kad je televizija ušla u naše domove i prikovala nas uveče za stolice - gotovo isključivo humorističkim programom.

- A ono pre toga? - prekidaju razmišljanje Čkaljine reči izgovorene mnogo puta, reči prožete... nikako ne bezrazložnim prekorom.

Jer, on je toliko godina bio pozorišni glumac, i to izvanredan, tolike godine išao iz uloge u ulogu, jednu uspešniju od druge, a opet se taj dugi period gotovo i ne spominje kad se o njemu govori.

Ali da se ne zavaravamo, Čkalja: magija popularnosti dolazi s malog ekrana, koji je bio i ostao najveći izazov za glumca, dok je pozorište ograničeno zatvorenim krugom gledalaca, manje-više u jednom gradu, zar ne?

Da, to je nedvosmisleno tačno i naš sagovornik i domaćin ne beži od činjenice da mu je televizija donela svu onu veliku slavu, po rasprostranjenosti i trajnosti sigurno bez presedena u svekolikom jugoslovenskom svetu umetnosti i estrade, no istovremeno nas podseća i na čitavu plejadu svojih pozorišnih ostvarenja.


Neuhvatljiva TV politika

A pominje i »Vesele večeri« Radio Beograda, koje su se nekad širom zemlje rado slušale - »jer tada nije bilo druge razonode, a glumci behu znani i prepoznatljivi isključivo po glasu«,  no koje se danas u raznoraznim retrospektivama gotovo zanemaruju.

- U stvari, ja sam na televiziji radio ponajmanje, svega desetak godina, od šezdesete do sedamdesete, a posle toga tek tu i tamo... jer, ruku na srce, već celu deceniju na malim ekranima nema pravog humora,  veli Čkalja. -
A opet me ljudi znaju najviše po humorističkim serijama.

Ponovo sam se u to uverio kad sam krajem prošle godine putovao tri nedeije po SR Nemačkoj s grupom estradnih umetnika. 

Obilazili smo klubove naših radnika, imali priredbe u velikim halama, gde nas je uvek gledalo po dve-tri hiljade ljudi i gde smo redovno doživljavali buru aplauza.

Ti naši radnici, koji već petnaestak godina žive u Nemačkoj, otišli su odavde kad su naše TV emisije bile u punom jeku i pamte nas iz tog nikad ponovljenog perioda »domaćeg« humora.

Ono što je na malim ekranima došlo posle toga, njima je nepoznato - i zato smo upravo mi, kojih danas jedva da ima na televiziji, ostali njihovi idoli...

Sećanja, nepresušna i pomalo setna, koja mimo želje izmamljuju uzdahe praćene izrazima žaljenja što se taj naš vrsni, neprevaziđeni komičar, taj naš »nacionalni Čkalja«, izgubio iz vidnog polja ljubitelja malog ekrana, ne zbog toga što se umorio ili iscrpeo, nego što ga niko ne zove. Što za njega u »kućnom bioskopu« nema uloga.

Kaže nam to i on, a znamo i sami da je televizija... vrlo manjkava u humoru, pogotovo domaćem.

Da li zato što taj humor ne neguje, ili ga, jednostavno, mimoilazi?

Nema odgovora na ovu dilemu.

Ni Čkalja ga ne zna.

Ili ga možda daje jednom jedinom rečenicom kojom, očigledno, želi da skine s »dnevnog reda« ovu svoju večnu temu:

»Ljude s televizije ne interesuje ono što traži publika -  njih interesuje samo neka njihova neuhvatljiva politika«

Pa dodaje: »A mene opet interesuju prevashodno gledaoci, ali i... mišljenje moje porodice koja mi je najdosledniji kritičar«.

Razgovaramo u Čkaljinom stanu, koji blista od urednosti, cveća, ukusnih ukrasa.

Koji zrači toplinom... tipičnom za domaćine.

Tu je supruga Dragica, tu su unuke -  osmogodišnja Jovana i 14 meseci mlađa Milena

Dragica, koja je pratila Čkalju na mnogim turnejama, pa i na onoj po SR Nemačkoj, vraća nas na doživljaje u ovoj zemlji, i priča o nezaboravnim susretima s našim ljudima, o njihovoj predusretljivosti i želji da ih dočekuju i ugoste, o torti koju im je Marija iz Ljubljane, recepcionerka u hotelu dvojice naših građana u Minsteru, umesila za srećan put.

I o ovacijama na svim priredbama na kojima je Čkalja igrao, zajedno sa Žarkom Mitrovićem, punih 40 minuta, po tekstovima koje je sam napisao, kao što to uvek čini za svoje nastupe na estradi.

- Izvanredan je to bio kolaž... viceva, šala, humora, pa i satire, kazuje Dragica. - Uopšte, on dobro piše i šteta je što to ne čini sistematski. Ja mu to jednako govorim, ali on neće...

Nije li to jedan od mnogih načina da vaša verna i prikraćena publika dođe do dobrog humora? - primećujemo sa svoje strane, poneseni idejom da bi baš onaj ko bolje nego iko ume da zasmeje gledaoce, znao da nađe i pravi »štof« kojim bi ih zasmejao.

U tom trenutku komičara i humoristu potiskuje skeptik.

Čovek koji se, očigledno, dobro »opekao« u svom poslu. Ili je možda bio suviše ranjiv, pa mu se činilo da je vruće i tamo gde nije gorela vatra?!

- Taman posla, odmahuje rukom. - I ovako su me napadali, obezvređivali sve što bih uradio... šta bi tek bilo da su se izvodila nekakva moja dela?

Kad to kažem, mislim na profesionalne kritičare, koji su po pravilu u raskoraku s publikom.

Ali ko šta pita publiku, važniji su oni prvi, a meni je već mnogo čega dosta.


Glumica - i ništa drugo!

Dragica na svoj tipično ženski, ali nesumnjivo pravi način, komentariše ovu Čkaljinu izjavu:

- Preosetljiv je i to mu je dosta smetalo u radu.

Da se više oslanjao na sebe, a manje vodio računa o drugima, verovatno bi još mnogo šta učinio.

Čkalja opet ne misli da je trebalo još nešto da uradi.

On je, kaže, i ovako zadovoljan svojim životom.

Pogotovo od kako mu je druženje s unukama deo svakidašnjice, i to je onaj najlepši deo.

- E, pa, mogu da vam odam jednu tajnu: kad napišem tekst za neki svoj estradni nastup, ja ga pročitam pre svega Jovani, pa ako ona kaže da valja, smatram ga uspelim, priča nam u šali, a starija unuka, koja izjavljuje da će biti »filmska glumica, i ništa drugo« potvrđuje dedine reči.

»I uvek sve odlično napiše, za čistu peticu«, dodaje.

Njih dvoje su najbolji drugari, izvanredno se slažu, kaže Dragica. Milena je stidljivija, povučenija, ali ne manje zaljubljena u svog dedu!

Vidite kako ga netremice gleda.

- A vi, Dragice? - obraćamo se domaćici, koja gotovo da nije izgovorila reč »ja«, ali je - to ne može da izmakne utisku posetioca - stub porodice.

- Znam šta želite da me pitate: da li sam zadovoljna životom u senci Čkaljine sjave, ili tačnije, životom za druge -  uzvraća. - A radila sam nekada, vrlo davno, kao spiker na radiju.

I volela svoj posao.

Ostavila sam ga radi svojih najdražih - bez žaljenja i kajanja. 

Sve sam investirala u tu svoju porodicu, podržavala supruga, podigla divnog sina, sada pomažem u podizanju unuka i... pri tome sam imala mnogo sreće: investicije su se vratile - vrlo sam spokojna i ni s kim se ne bih menjala. 

Ne tvrdim da moj život može i treba da posluži kao »recept«, ali meni odgovara, a to je ipak najvažnije.

Ne grešimo li ako kažemo da je ova simpatična žena »samo« domaćica, da nije radni čovek?

Ako previdimo da je ona svojom stalnom podrškom pomogla jednom velikom glumcu da se ostvari, iskaže i uđe u srca čitave nacije, da je u stvari nerazdvojni deo »fenomena Čkalje«

Neko ko je mnogo puta bio u kući porodice Petrović i proveo dosta časova u razgovoru s oba domaćina, može da nasluti nešto što oni nikad nisu izgovorili, ali što lebdi negde oko njih, u slobodnom prostoru njihovog prijatnog doma: Dragica i Miodrag (ili Mile, kako ga ona zove), kao da su jedno biće, složni i nerazdvojno vezani ljubavlju i razumevanjem. 

I samo to jedinstvo dveju životnih snaga dalo je taj jedan veliki uspeh i tu jednu veliku radost poklonjenu - drugima.

Uspeh i radost s imenom Čkalja.

Napisala: Nada Mijatović (Nada, februar 1981.)




Moj Čkalja, vaš Čkalja: Glumčeva zabeleška (1989)




Hvala mom kumu, dao mi je jedno od najčešćih imena u našem narodu — Miodrag.

Prezivam se Petrović, kao više od 300 000 Jugoslovena.

Neki dokoni statističar je izračunao da nas, raznih M. Petrovića, ima skoro 35 000, čitav jedan grad!

Koliko je to očeva i sinova, dedova i unuka, stričeva i ujaka, kumova i starih svatova!

Kao u pesmici:

Miodrag Petrović, pekar Dr Mile Petrović, lekar Milence Petrović, popa Miško Petrović, tropa Mića Petrović, iz Ljiga M. Petrović, iz Svrljiga Drug Petrović, iz Gradišta I Petrović, niko i ništa, I Miodrag, kolovođa, I Miodrag, vojskovođa.

A postoji, kao što znate, i Miodrag Petrović, glumac.

Proleter, to sam ja — Čkalja.

Čkalja je ne samo moj nadimak nego i moja kreacija.

Čkalja je, izgleda, potreba ljudi da imaju Čkalju, nešto iznutra i unutra, nešto što postoji u svakom čoveku, ali ga on skriva i pomalo ga se stidi.

Ja sam tu da ga probudim i pokrenem, ne samo u sebi nego i u vama.

Neko mi je jednom rekao:

"Čkalju je izmislila sirotinja".

U pravu je, svi smo mi sirotinja, a sirotinja nije sramota.

To je jedna lepa, pomalo tužna, narodna reč koju nerado i teško izgovaramo.

A zašto, ljudi?

Sirotinja je borba sa životom, iz te borbe se rodio Čkalja.

(I Čaplin, i Švejk, u svoje vreme.)

U teškim vremenima koja nas očekuju trebaće nam pametnjakovići, ali i Čkalje, tako je bilo oduvek.

Era, Nasradin Hodža, Baja Ganja, Til Ojlenšpigel, Petruška, Sančo, Zganarel, Švejk, Nikoletina...

Molim malo mesta i za mog i vašeg Čkalju.


I klanjam se kao svaki glumac.

(Iz fotomonografije Ljubinka Kožula "TV lica")



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)