Nepokoreni duh Istre: Juraj Dobrila, Labinska republika, Vladimir Gortan, prve partizanske čete...




Uto se pojavio poput jasne zvijezde na nebu naš mladi junak. Digao se da u onim tužnim danima, kad se nitko nije usudio progovoriti, sam krikne, gromko da ga sav kulturni svijet čuje, i da vikne: "Ovo je laž, ovo je nasilje najgore vrsti! Istra je hrvatska, Istra je slavenska!"

Rujan 1978: Trinaestog rujna 1943. u oslobođenom Pazinu sastao se Narodnooslobodilački odbor za Istru koji je kao jedini pred­stavnik volje naroda oslobođene Istre donio odluku o otcjepljenju od Italije i priključenju Hrvatskoj. Poštujući volju naroda, ZAVNOH je 20. IX - donio odluku o priključenju Istre, kvarnerskih otoka, Zadra i Lastova Hrvatskoj i u nje­nom okviru novoj Jugoslaviji. Novoformirani Pokrajinski NOO za Istru potvrdio je 25. rujna odluku i tako je bila ost­varena stoljetna težnja naroda Istre za slobodom...


*****



Naš veliki pjesnik Vladimir Nazor, službujući u Istri, jedne je nedjelje u pro­ljeće 1907. godine posjetio Moto­vun. Kad se oštrim serpenti­nama popeo na vrh visokog bri­jega, začudio se kad je u gradu ugledao mnoštvo ljudi - se­ljaka iz okolnih sela: očevi, majke, sestre dopratili su momke na novačenje.

Građani - Talijani zadirkuju priproste seljake i tjeraju ih sa svojih pragova na koje su umorni posjedali.

Poslije novačenja se doz­nalo da je regrutska komisija unovčila listom seoske mladiće, i to za mornaricu na četiri godine. Na tu vijest došlo je do sukoba između građana i se­ljaka na željezničkoj stanici duboko dolje u dolini Mirne.

Građani su brzo pobjegli u grad a za njima neki krakati dugonja Jože - sjeća se Nazor - povede novake naoružane štapovima i kamenjem. Seljaci su bili bijesni - moraju za gra­đane orati i kopati i još umje­sto njih pušku nositi. 

Očekivali su otpor građana, no Motovun ih je dočekao pust i šutljiv: gra­đani su se posakrivali po svojim kućama.

Seljaci su se naj­prije čudili strahu građana a zatim počeli pjevati, lupati šta­povima po vratima kuća i izazi­vati građane, a kako nitko nije reagirao, otišli su iz grada.

Sutradan su se građani hva­lili kako su mudrim držanjem spriječili krvoproliće. Ali se­ljaci su odjednom shvatili da ih se građani boje pa su počeli mijenjati svoje dotad bojažljivo i ponizno držanje. A pjesnik je dobio ideju za lik koji će post­ati simbol nepokorene Istre - Velog Jožu.



Kelti, Iliri, Slaveni



Poluotok Istru u davnini su naselili Iliri, a na prijelazu iz V u VI stoljeće prije naše ere na nj su provalili Kelti i zajedno s Ilirima stopili se u jedan narod - Istre - koji je bio samostalan i imao vlastite vladare.

Po tragovima mnogobrojnih gradina može se zaklju­čiti da je Istra od najstarijih vremena bila vrlo gusto naseljena i to više na svome istoku negoli na zapadu.

Godine 178. prije naše ere poluotok se našao na putu rimske ekspanzije i pao pod vlast Rima. Osvajači su svoju vlast učvrstili osnivanjem nekoliko administrativnih točaka - kolonija kojima su bila pripojena velika po­dručja najplodnije istarske zemlje.

Vlasnici su postali rimski građani i isluženi vojnici rimskih legija. Rimska vladavina u Istri bila je dugotrajna i završila je tek 539. godine kad su bi­zantski vojvode Belizar i Narzete uni­štili rimsko-gotsko carstvo i osvojili Istru.

Potkraj VI i u početku VII stoljeća u Istru provaljuju prvi Slaveni i naseljuju je do romanskih gradova na zapadnoj obali.


Kule i gradine



Slaveni su prodirali u Istru mačem i krvlju. U narodnoj predaji još je sa­čuvana uspomena na to doba. Priča se da su na potoku Krvaru, na lijevoj obali Mirne, južno od Motovuna, Sla­vene pokušali zadržati branitelji utvr­da Močitada i Grča.

Otpor je bio uza­ludan, potok Krvar zakrvario se ljuds­kom krvlju a utvrde su bile uništene. I zaista, na tim mjestima i danas stoje ruševine nekadašnjih kula.

Nazivi Močitada (Mons civitas) i Grč (Kastros) očigledno su romansko­ga i grčkoga porijekla, no između dva brežuljka na kojima su stajale te utvrde diže se i treći, malo niži, po imenu Umejak. Ovim su ga imenom mogli nazvati samo pridošli Slaveni. Na Umejku se vide tragovi pradavne gradine okrugla oblika.

Zanimljivo je da su još u prošlom stoljeću do ruševi­na ovih triju gradina dolazili tragači za zakopanim blagom, i to iz Grčke. Očigledno je da se u grčkim obitelji­ma, koje su poslije dolaska Slavena pobjegle iz tih krajeva, dugo čuvala predaja o bijegu, a najvjerojatnije i o bogatstvima koja se moralo na brzinu negdje sakriti da ne padnu pridošlica ma u ruke.

Po Istri ima tragova mnogih slavens­kih kula i gradova o kojih pripadnosti najrječitije svjedoče njihova imena: Repentabor, Tabor, Podpeć, Crni Kal, Kostelec, Zanigrad, Crnigrad, Gradišica, Beligrad, Zvonigrad i mnoga dru­ga, a i danas postoje prezimena kojr su nosili rodovi i zadruge još u doba prvoga slavenskog naseljavanja Istre Mogorovići, Trdoslavi, Prebislavi, Mi­roslavi, Hrvoji, Hrelji, Veljaki, Bahori itd.

Da su se Slaveni naselili u Istri već u to doba svjedoči i podatak da je papa Ivan IV (640-642) otkupio od njih, poslije trideset godina, zarobljeni­ke i tjelesa svetaca da bi ih prenio na sigurno u Rim.


Podjela Istre



Bizantinska vlast u Istri ipak se odr­žala do 788. godine kad su poluotok poslije franačko-bizantskoga rata zau­zeli Franci. Datum je značajan i za naseljavanje Slavena. Naime, Franci ukidaju dotadašnje društvene odnose i uvode u Istru feudalizam.

Predstavnik franačke vlasti, vojvoda Ivan, počeo je gradovima otimati zemlju i na nju dovoditi Slavene da je obrađuju kao kmetovi; dio Slavena već je bio nase­ljen u Istri, ali mnoge su Franci dove­li iz područja na Balkanu koja su bila pod njihovom vlašću.

Nekako isto­dobno velik dio Istre istočno od Učke i Raše dolazi pod vlast knezova Pa­nonske Hrvatske, a zatim i hrvatskih narodnih vladara (od kraja VIII do početka XI stoljeća).

Poslije odlaska Franaka 752. godine, Istra potpada pod Bavarsko vojvodst­vo. Od tada Istrom vladaju njemački feudalci koji su u neprestanom suko­bu s romanskim stanovništvom koje želi proširiti svoj utjecaj po cijeloj Istri.

U XIV stoljeću u borbu za Istru umiješala se i Venecija koja 1420. godi­ne osvaja zapadni dio poluotoka, a uskoro poslije toga otkupljuje od Aus­trije i neke dijelove središnje Istre.

Borbe za Istru završile su u XV stoljeću njenom podjelom između Venecije i Austrije, a stanovnici Istre, poseb­no Hrvati, ostali su stoljećima podije­ljeni.

Pod vlašću Venecije istarski su gradovi izgubili autonomiju, Mlečani im nameću svoje činovnike i gradona­čelnike, velike poreze, ograničavaju njihovu trgovinu i pomorstvo, a se­ljaštvo stenje pod teškim obavezama prema zemljoposjednicima. 

U austrijs­kom dijelu Istre provode svoju samo­volju austrijska gospoda. Takvo je sta­nje izazivalo otpor; u Istri je bilo če­stih pobuna seljaka i gradova, ali su tuđinci ipak silom uspijevali zadržati vlast.


Teoretska promjena



Poslije propasti Venecije 1792. godi­ne Napoleon je ustupio cijelu Istru Austriji; ali je poslije rata s njom 1805. godine nekadašnji mletački dio Istre pripojio novoosnovanoj kraljevi­ni Italiji. Godine 1809. Francuzi su zauzeli ostali dio Istre koja zajedno s Dalmacijom, dijelom Hrvatske južno od Save, dijelom Slovenije i austrijs­kom Koruškom ulazi u sastav Ilirske provincije pod upravom Francuza.

Time je Istra, prvi put u svojoj povijesti, u cijelosti ušla u sastav jedne državne tvorevine zajedno s dijelom Hrvatske i Slovenije.

Na bečkom kongresu 1815. godine, koji je odredio sudbinu Evrope poslije poraza Napoleona, Istru dobiva Austri­ja. Pod Austrijom Istra nekoliko puta mijenja administrativnu podjelu da bi 1825. godine cijeli poluotok od Kopra do Kastva, s otocima Cres, Lošinj i Krk, bio proglašen posebnom austrijs­kom pokrajinom sa sjedištem u Pazi­nu.

Reakcionarna uprava, boreći se protiv širenja ideja francuske revoluci­je, nastojala je u Istri zadržati stare feudalne odnose koje je bio privreme­no ukinuo Napoleon. U tim nastojanji­ma nije birala sredstva: uvela je poli­cijski režim, teror i nasilnu germaniza­ciju, a glavno joj je oružje bilo raspirivanje mržnje među istarskim Talijani­ma i Hrvatima i to tako što je favori­zirala talijansku građansku manjinu na štetu hrvatske većine.

Revolucionarna 1848. godina donije­la je ukidanje kmetstva i feudalnog uređenja u austrijskoj carevini. Ta je promjena bila samo teoretska: u prak­si su seljaci, ako su htjeli doći do zem­lje, morali platiti za nju otkupninu za koju nisu imali novca. U Istri je tako veći dio najboljih zemljišta ostao u vlasništvu nekadašnjih gospodara ili došao u ruke ojačale austrijske i tali­janske buržoazije.

Hrvatsko i slovensko seljaštvo živi sad još teže negoli prije ukidanja kmetstva, ali pod utjecajem preporoda u Hrvatskoj, u istarskoj se malobroj­noj inteligenciji počinje buditi nacio­nalna svijest.

U njenu buđenju zacije­lo je imao veliku ulogu i popis stanov­ništva u istarskoj provinciji 1846. godine koji je pokazao da u Istri živi 134.455 Hrvata i 31.995 Slovenaca, a samo 60.040 Talijana.



Juraj Dobrila



U Trstu 1848. nastaje prva slavens­ka istarska politička organizacija, Slavjansko društvo, koja izdaje svoje listove "Slavjanski rodoljub" i "Ja­dranski Slavjan". Svrha je društva bila da poradi oko buđenja nacionalne svijesti.

Iako su Istrani bili povezani s ilirs­kim pokretom već od njegova početka i redovito surađivali u hrvatskoj na­rodnoj štampi, u samoj Hrvatskoj, gdje se razmahala borba za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, dugo se nije postavljao zahtjev da Istra bude pripo­jena Hrvatskoj. 

Bila je to posljedica nedovoljnoga poznavanja prilika u Istri, pa čak i neznanja da u njoj živi velika većina hrvatskoga stanovništ­va.

Inicijativu za pripojenje Hrvats­koj morali su pokrenuti sami Istrani.

Carskim ustavnim odredbama od veljače 1861. u zemljama i pokrajina­ma Austrijske carevine osnovani su sabori a u Beču Carevinsko vijeće, neka vrsta centralnog parlamenta, u koji su zemlje i pokrajine slale svoje zastupnike.

Izborni sistem, koji je bio krajnje nedemokratski, uopće nije ost­vario ravnopravnu zastupljenost istars­kih naroda u pazinskom saboru, jer je biračko pravo bilo uvjetovano staleškom pripadnošću i imovnim stanjem, a velik dio stanovništva birao je svoje predstavnike posredno, preko povjere­nika.

Sistem je davao prednost vele­posjednicima i gradskom stanovništvu, a u Istri je to značilo - Italijanima.

Ipak, postupno je u saboru bilo sve više Hrvata i Slovenaca jer se sistem s vremenom mijenjao, a već i postoja­nje izborne borbe budilo je političku svijest koliko se god pod neravnoprav­nim pravilima odvijalo.

Istarski su Hrvati tek u sedamdese­tim godinama dobili snažniji nacional­ni, politički i kulturni pokret kojemu je na čelu bio jedan od najvećih sinova Istre, biskup Juraj Dobrila (1812-1882). 

Taj svećenik, koji je u crkvenoj hije­rarhiji bio na najvišim položajima - najprije kao pulski a zatim kao tršćansko-koparski biskup - bio je prvi hrvatski zastupnik u pokrajins­kom saboru u Poreču i prvi istarski zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču.

U saborskim raspravama on je očigledno zaboravljao da pripada crkvi: tako je 1863. sa saborske govor­nice prijeteći zagrmio:

- Slavenski narod spava, ali tko spava, može se i probuditi i, kad se probudi, mogao bi to učiniti na način koji bi bio neugodan za talijanski elemenat!




Hrvati - Talijani



Usporedo s buđenjem nacionalne svi­jesti Hrvata i Slovenaca u Istri, pod utjecajem nacionalnoga preporoda u Italiji i borbe za njeno ujedinjenje, i istarski su Talijani pokrenuli nacional­no oslobodilački pokret kojem su na čelu bili članovi talijanske liberalne stranke.

Iako je taj pokret u svojoj osnovi bio napredan - borio se za osuvremenjavanje društvenoga političkoga i privrednoga života - nije vodio raču­na o hrvatskoj većini u Austriji i tako je dolazio u sukob s njenim osnovnim interesima.

Borba između Hrvata i Talijana, posljedica toga, pogodovala je Austrijancima. 

Budući da su Talija­ni bili većinom poduzetnici, bankari, činovnici, advokati, a Hrvati socijalno eksploatirana klasa, nacionalna borba u Istri već je od početka dobila i klas­no obilježje koje će sačuvati i jačati do konačnoga oslobođenja.

U odnose između istarskih Talijana i Hrvata nove je tonove unijela poja­va proletarijata. 

Poslije 1856, kad je u Puli bio osnovan veliki arsenal aus­trijske mornarice, radnička se klasa počela brže razvijati, a razvoju indu­strije snažan je poticaj dala izgradnja željezničke pruge.

Pulski arsenal ubr­zo je imao čak 7000 radnika - dovolj­no da 1869. godine bude osnovano prvo radničko udruženje u Istri, Societa operaia di Pola, koje je od 1871. iz­davalo i prvi radnički list u Istri, "Il pensiero".

Kad je osnovano još nekoli­ko radničkih društava nastali su uvje­ti za socijalistički radnički pokret koji je djelovao u sklopu talijanske sekcije austrijske socijaldemokratske stranke sa sjedištem u Beču.

Radnici su bili jedinstveni u borbi za klasne interese ali je bilo i nacionalnih suprotnosti. 

Kad su istarski socijaldemokrati dobi­li prilikom izbora za Carevinsko vije­će 1907. direktivu da glasaju samo za talijanske kandidate, u istarskom je radničkom pokretu nastao rascjep, što je oslabilo njegovu snagu.

Hrvati soci­jalisti pristupili su Jugoslavenskoj so­cijaldemokratskoj stranci koja je ima­la sjedište u Ljubljani, ali kad je ruko­vodstvo te stranke pokazalo premalo razumijevanja za Istru, Istrani su se povezali s dalmatinskim socijalistima i zajedno s njima počeli 1912. izdavati list.



Socijalizam, veliki miritelj naroda


Ali ni svi talijanski socijalisti u Istri nisu slijepi za realnost. Mnogi od njih shvaćali su da ciljeve klasne bor­be mogu ostvariti samo zajedno s hrvatskom većinom.

U borbi za je­dinstvo talijanskoga i hrvatskoga rad­ništva u Istri posebno se istakla prva žena socijalist u Istri, Labinjanka Giuseppina Martinuzzi (1844-1925) koja je još 1903. godine, u predavanju radnici­ma Pule, rekla proročanske riječi:

- Dokle god socijalizam, veliki miritelj naroda, ne bude zahvatio čitavu Istru, ova dva naroda koja zajedno žive nastavit će svoju neciviliziranu antipatičnu borbu, štetnu za oba naro­da a uništavajuću za talijansku stra­nu, brojčano manju, izoliranu i kao izgubljenu u prostranom carstvu, okru­ženu i izmiješanu s malim narodom koji se podiže na noge neobuzdanim pokretom napetoga čeličnog pera. 

Tali­janska narodnost nalazi se u nemoćnu položaju, štoviše, na rubu propasti.

Gospodo Talijani, građani i prolete­ri, budimo dakle razboriti ako hoćemo da se spasimo bliske propasti. Naša je nacionalna igra izgubljena ako odbaci­mo priliku da sjednemo za stol spasa koji nosi ime socijalizam.

Početak prvoga svjetskog rata zna­čio je prekid nacionalnih borbi u Istri, a istupanje Italije 1915. iz saveza s Njemačkom i Austro-Ugarskom i njen ulazak u rat na strani saveznika bio je jasan znak da Italija teži ekspanzi­ji na istočnu obalu Jadrana, iako jav­nosti nije bio poznat sadržaj ugovora između Italije i Saveznika iz 1915. po kojemu bi Italija, poslije pobjede, do­bila ne samo Istru nego i veći dio Dal­macije.

Ulazak Italije u rat donio je istarskom stanovništvu nove nevolje: stanovništvo južne Istre bilo je iselje­no u Austriju i Moravsku, jer je to područje postalo ratna zona.

Potkraj rata u Istri je izvršen prev­rat.

U Puli je 28. X 1918. osnovano Narodno vijeće po uzoru na Narodno vijeće u Zagrebu, sastavljeno od gra­đanskih predstavnika istarskih Hrvata i u početku je djelovalo sporazumno s predstavnicima talijanskih liberala i socijalista. 

Njegovi predstavnici preu­zeli su 30. X komandu nad preostalim austrijskim ratnim brodovima. Komite­ti Hrvata, Slovenaca, Srba i ostalih slavenskih narodnosti koji su postojali na tim brodovima pružili su podršku Vijeću zajedno s radnicima arsenala.

Vlast Narodnog vijeća nije trajala dugo: petoga studenoga 1918. u Pulu je ušla talijanska vojska.



Labinska republika



Već u kratkom razdoblju vojne oku­pacije (koja je trajala do potpisivanja rapalskoga ugovora po kojemu je goto­vo cijela Istra pripala Italiji), Talijani su pokazali svoje prave težnje: izvršiti nasilnu asimilaciju Hrvata i Slovena­ca.

Počeli su zatvarati hrvatske škole i hapsiti istaknute Hrvate i Slovence, što je uskoro uzrokovalo prisilno ise­ljenje i bijeg pojedinaca u Jugoslavi­ju. 

Istodobno su po Istri počeli neome­tano divljati pripadnici fašističke stranke.

No, teror je ujedinio Istrane.

To se pokazalo već prilikom pokušaja puls­koga radništva da 1920. godine izlas­kom na ulice proslavi Prvi maj.

U sukobu s policijom i vojskom bilo je mrtvih - igrom slučaja među četvori­com ubijenih radnika bio je jedan Ta­lijan, jedan Hrvat, jedan Austrijanac i jedan Čeh.

Pravo stanje u Istri, točni­je, u njenu središtu, okrugu Pula, vidi se iz talijanskoga službenog izvještaja o rezultatima izbora 1921. godine, po­slije konačnoga pripojenja Istre Itali­ji:

"Upisani u boljševičku radničku ko­moru dosegli su broj od 12.000, koji očigledno obuhvaća, ako se odbiju žene i djeca samih upisanih, gotovo cijelo stanovništvo toga grada. Da su se izbori održali u svibnju prošle godi­ne, oni bi bili pravi antitalijanski ple­biscit."

Te iste godine istarski su se radnici pobunili protiv talijanske vlasti u jed­nom od najznačajnijih događaja u po­vijesti Istre: labinski rudari, izazvani fašističkim provokacijama, stupili su u štrajk, zaposjeli rudnik i pružili oru­žani otpor osnovavši Labinsku republi­ku koja, doduše, nije dugo trajala (od 2. ožujka do 8. travnja 1921.) ali je snažno utjecala na borbu Istrana pro­tiv talijanske okupacije.

Simbol otpora stanovništva u raz­doblju između dva rata postao je mla­di Istranin Vladimir Gortan. 

Njega je list "Mali Istranin", što su ga Istrani, koji su se u vrijeme talijanske okupa­cije sklonili u Zagreb, izdavali za svo­ju djecu, nazvao "istarskim prvomuče­nikom" još 1931. godine.



Vladimir Gortan



"Jednoga su dana zapovijedili Talija­ni svemu narodu neka pođe glasati na izborima.

Talijanski su fašisti, zajedno s talijanskim učiteljima i žandarima, predvodili čitave gomile naših siromaš­nih seljaka u gradove, noseći pred nji­ma talijanske zastave.

Bijedan se narod morao, okružen oboružanim fašistima, odreći svoga je­zika i svoje narodnosti i javno izjavlji­vati da Istra nije hrvatska, da nije sla­venska, nego da ja talijanska.

To je bilo strašno poniženje čitavo­ga jednoga naroda koji sam nije mo­gao sebi da pomogne jer je okružen stotinama tisuća oboružanih dušmana bio posve nemoćan.

Uto se pojavio poput jasne zvijezde na nebu naš mladi junak. 

Digao se da u onim tužnim danima, kad se nitko nije usudio progovoriti, sam krikne, gromko da ga sav kulturni svijet čuje, i da vikne:

"Ovo je laž, ovo je nasilje najgore vrsti! Istra je hrvatska, Istra je slavenska!"

Taj je istarski mladić okupio oko sebe nekoliko omladinaca, uzeo u ruku pušku i pošao s drugovima pred sam grad Pazin i tamo na glavnoj ce­sti dočekao gomilu siromašnih seljaka i kriknuo:

- Ne dajte se, braćo, da vas tuđinac tako krvavo ismjehava! Otjerajte ove talijanske učitelje, žandare, činovnike i izdajice narodne koji vas nemoćne vode kao u lance svezana medvjeda!

U tom času stadoše praskati njihove puške kao da se nebo prolomilo.

Tali­janski činovnici, pisari i učitelji razbježaše se kao zečevi. Pala je čak i jed­na mrtva glava.

Za kratko se vrijeme o tom događa­ju čulo po svemu svijetu. Sve su novi­ne o tome pisale. I sva je Evropa tako, zaslugom toga seljačkog mladića, koji se zvao Vladimir Gortan, saznala da u Istri narod naš trpi, da je neza­dovoljan i da se čak oružjem mora braniti od nasilnika.

Talijani su dignuli čitavu hajku da uhvate Vladimira Gortana i njegove drugove.

Gortan je znao što ga čeka dopadne li u šake neprijatelju pa je zato pokušao pobjeći preko granice u Jugoslaviju. 

Nije imao sreće jer su ga na samoj granici uhvatili talijanski vojnici.

Uhvatili su i sve njegove dru­gove. Stavili su ih na muke, čupali im nokte i metali noge u vrelo ulje da iznude od njih priznanje.

Na koncu su ih zatvorili u gvozdenu krletku kao zvjerad kakvu i izveli ih pred sud u Pulu.

Vladimir Gortan kao vođa bio je osuđen na smrt a njegova četiri druga na trideset godina tamnice.

Dana 17. listopada 1929. godine rano u zoru bio je Gortan izveden na stratište. Povezali su ga za stolac i ispalili mu u leda dvadeset pet hitaca. Junač­ki i prezirno se smiješeći svojim dušmanima izdahnuo je valjajući se u lok­vi krvi. 

Njegovi drugovi odvedeni su nekamo u podzemne tamnice na pu­stim otocima u Sredozemnome moru gdje osamljeni, bez svjetla, bez sunca, do gležnja u vodi, iza debelih gvozde­nih rešetaka pomalo umiru."




Prva partizanska četa



Primjer Vladimira Gortana nije bio usamljen. U Muzeju narodne revoluci­je Istre u Puli izvješena je zanimljiva tabela - rezultat istraživanja radnika Muzeja. Oni su proučili političke pro­cese u Italiji u razdoblju između dva rata i tako utvrdili da je u to vrijeme u cijeloj Italiji izvedeno pred sud 5619 osoba od kojih je bilo osuđeno 4596, a od ovih 31 na smrt.

U Julijskoj kraji­ni, dakle na području na kojemu živi slavensko stanovništvo, pred sud je bilo izvedeno 777 osoba, 692 ih je osu­đeno, od čega 24 na smrt.

U Istri, u kojoj je živjelo jedva jedan posto sta­novništva tadašnje Italije, bilo je zbog političkih prekršaja izvedeno pred sud 204 osobe, osuđeno 189, od toga na smrt pet.

Među osuđenima bilo je 152 komunista i 21 narodnjak, a po narod­nosti bilo je 148 Hrvata, 47 Talijana i 7 Slovenaca.

Te su brojke, u odnosu na ostale dijelove Italije i njihov broj stanovnika, po pet-šest puta veće, pa se iz njih jasno vide nastojanja faši­stičke Italije ali i snaga otpora protiv nje.

Razvoj oslobodilačkoga pokreta u Istri od lipnja 1941. do rujna 1943, od­vijao se pod vrlo teškim uvjetima. Razloga je bilo više: dugogodišnja oku­pacija, mnogo još otprije raspoređenih garnizona, jaka obavještajna služba, ubacivanje špijuna itd. 

Ti su uvjeti zahtijevali uporan i strpljiv politički rad. KPJ je za prvu zadaću postavila upoznavanje Istrana s NOB-om i upozoravanje kako je potrebno da u njoj sudjeluju i uključe se u borbu za vla­stito oslobođenje od fašističke Italije.

Potkraj kolovoza 1942. osnovana je Prva istarska partizanska četa, no i prije njena formiranja bilo je izvede­no nekoliko akcija u Kastavštini i Brkinima u neposrednoj blizini Istre.

Te su akcije odjeknule cijelom Istrom i imale veliko značenje za širenje NOB-a među Istranima.

U Istri se svakim danom širila mre­ža organizacija narodnooslobodilačkog pokreta, donosila se štampa, pisale parole i osnivala prihvatilišta za do­brovoljce koji su preko Kastva odlazi­li u partizanske jedinice u Gorskom kotaru.

U Istri se skuplja pomoć u novcu, odjeći i hrani za partizane u Jugoslaviji, postavljaju se mine na željezničkim prugama Rijeka - Trst i Pula - Trst, a partizani su napali i nekoliko manjih neprijateljskih upori­šta.



"Mi hoćemo Tita!"



Noću od 8. do 9. rujna narod se Istre podigao. Krenuo je da razoruža neprijateljsku vojsku, fašiste, karabinijere i finance i da se sam naoruža.

Bili su oslobođeni Kvarnerska obala i otoci, osim Rijeke, a u Opatiji je osno­vana partizanska komanda.

Nekoliko dana prije tih događaja, u "Vjesniku" od 4. rujna 1943. izašao je članak:

"Narodno oslobodilački listovi Pri­morski borac i Glas Istre donijeli su borbene pozdrave nepokorene Istre predsjedniku ZAVNOH-a, Vladimiru Nazoru. Naš sijedi predsjednik i slav­ni pjesnik odgovorio je Istranima ovim zanosnim Odazivom:

Gvozdene sopele ječe po brdinama istarskih otoka i rogovi od željeza tule u dočićima krševite Ćićarije.

Istra se budi.

Budi se i javlja poslije toliko godina prisiljenog drijemeža i šutnje, strada­nja i odricanja.

Zove sopelama od gvožda i pastirs­kim rogovima od željeza partizana, druga nam Tita, pa - eto - i mene, koga je pre četrdesetak godina bila posinila i nije me još zaboravila...

Još za vremena Dobrile, Vitezica, Spinčića, Laginje i Mandića (tih veli­kih rodoljuba i poštenjaka) bijaše na­stao naziv 'Istra sirotica’, plačljivo i sentimentalno se o njoj govorilo i pje­valo, išlo se okolo škrabicom, proseći sitne milodare za 'Družbu sv. Ćirila i Metoda’.

Bijaše se ponizila Istra na biće koje slabo, nedoraslo, jedva ka­dro da samo sebe pomogne, osim dič­ne kite rodoljubnih svećenika, rođenih u seljačkim kućicama, nije dovoljno imalo takozvane inteligencije; da je vodi i da se za nju bori kako se onda politička borba vodila.

Oh, da - 'Istra sirotica’!

Ja sam, netom dođoh u Istru, ustao protiv toga.

Nikakvo ’sirotanstvo’! Nikakvo 'po­manjkanje vlastitih snaga’!

Pa nek ne bude sentimentalnog jaukanja i obilaženja tuđih pragova, bili oni i bratski!

Narod, seljak je tu. Snažan, otvrd­nut u radu i u patnji, željan oteti se zulumu talijanskih veleposjednika, propalih plemića, advokata, izrabljivača i lihvara.

Miran je, prividno upokoren, no u njemu ljutnja kipi jer - iako nesvjesno - osjeća duboko soci­jalnu nepravdu, koja je vjekovima tištila Istru, možda i teže nego druge naše zemlje...

Tito je već poslao svoj pozdrav istarskim Partizanima, govoreći im kao vojnik i zapovjednik, a u 'Glasu Istre’ omladinac kliče:

"Mi hoćemo Tita i crvenu zvijezdu slave!"

Pripremio: Kruno Poljak, obrada: Yugopapir (Fokus, IX 1978.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate