Dražen Vrdoljak o vezi rocka i nogometa '76: Rod Stewart se nadao da će Škotska "smlaviti" Jugoslaviju






Elton, i još jedan notorni obožavatelj lopte, Rod Stewart, održali su sredinom 1974. na "Watfordovu" stadionu poseban, dobrotvorni koncert, čiji je prihod otišao u klupsku blagajnu. Tom prilikom, u intervjuu novinaru Rončelu iz Maribora, Rod Stewart je izrazio nadu da će Škotska "smlaviti" Jugoslaviju na predstojećem svjetskom prvenstvu. Prevario se!

Svibanj 1976: Rock i nogomet sve su sličniji - koncerti se održavaju na stadionima, nogmetaši imaju duge kose, a oba su oblika zabave danas gotovo najčešći oblik bijega mladih iz nižih i srednjih slojeva društva u sfere slave i zarade.


*****



Potkraj ljeta 1974. godine našao sam se u Londonu kao izvjestitelj "Starta" sa super-koncerta koji je 14. rujna na stadionu "Wembley" okupio izvanrednu američku rock-momčad: Joni Mitchell i "L. A. Express", "Band" te "Crosby, Stills, Nash i Young". 

Stigavši nekoliko dana ranije, izgubio sam mnogo sati nastojeći pomoću svih mogućih veza ishodovati novinarsku ulaznicu.

Sjećam se, nije mi pomoglo ni poznanstvo s inače vrlo susretljivim "pres-oficirom" disko-kuće "Atlantic", kompetentnim za tu priliku: završio sam, poput mnogih kolega iz Evrope, kao obična jedinka među 80 tisuća posjetitelja, koliko ih se tog sunčanog subotnjeg poslijepodneva našlo na tribinama i (plastičnim pokrivačima zaštićenom) travnatom terenu "Wembleya".

Slijedećega dana susretoh poznanika koji je imao više sreće od mene (tako sam barem mislio): "Atlantic", mu se zajedno s uredom organizatora, Mela Busha, smilovao za novinarsko mjesto.

Ali, vraga: spretni kolega zavidio je meni!

Naime, novinari sretnici dobili su mjesta u "boksovima", smještenim na samome vrhu tribina, koja inače zauzimaju nogometni izvjestitelji, radio i tv-reporteri. Iz te perspektive, teren i igra vide se idealno, kao na dlanu.

Ali ovo je bio rock-koncert, s mamutskom pozornicom sasvim na dnu stadiona (vidi fotografiju s lica mjesta!), i u toj situaciji standardna novinarska loža bila je jedan od nedvojbeno najnezgodnijih položaja!


Pouka: rock-kritičar i nogometni izvjestitelj nisu jedno te isto!

Ali, ima li uopće dodirnih točaka između nogometa i rock-glazbe? Ima, iako veza obično pukne upravo u pokušaju izravnog, međutim često mehaničkog spoja dvaju sastojaka. Taj se pokušaj "rockometne" sinteze najčešće očituje u pojavi gramofonskih ploča koje snimaju nogometaši.

Ako me sjećanje ne vara, Dragan Džajić svojedobno se pojavio kao pjevač. Na sreću (lopte i mikrofona), nastavio je igrati nogomet.

Mnogo je kobniji bio pokušaj Borisa Bizetića da pjesmom "Napred plavi" ohrabri nastup jugoslavenske nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj, 1974. godine.

Čini se, da je Bizetićeva pjesma minirala sve tegobe napornih kvalifikacija sa Španjolskom: do te je mjere inspirirala naše nogometaše, da su na svjetskom prvenstvu odigrali manje-više autsajdersku ulogu.

Kakva pjesma, takav plasman, makar se s obzirom na kvalitetu Bizetićeve ne bih čudio da smo u SR Njemačkoj izgubili i utakmicu sa Zairom.

A što se događa kada rock-glazbenici zaigraju nogomet?

Siniša Škarica, suradnik ove rubrike, a nekada bas-gitarist grupe "Mi", obavijestio me svojedobno o susretu na Šalati između njegovog sastava i "Crvenih koralja". Rezultat: 1:0 za "Koralje".

Zadržimo li se još malo na domaćoj sceni, valja nam primijetiti da je Dalibor Brun nekada važio za perspektivna nogometaša "Dinama". Zauzvrat, nikada nisam čuo da je npr Jurica Jerković bio smatran nadarenim solo-gitaristom.

U svome "magazinu za daltoniste, bicikliste..." i ostale, "Buldožeri" pod naslovom "Za njih nema mrtve sezone" donose i slijedeći prilog:

"Dok momčadi prve rockometne lige koriste ljetni raspust i odmaraju svoje umorne turiste oni se ("Buldožeri", ilustrirani fotografijom u nogometnim odorama, op. D. V.) ozbiljno pripremaju za novu sezonu. 

"Što očekuiete od prvenstva?" pitali smo trenera momčadi, dr Acu Vebletovića.

"U prvome redu, fair-play. Zatim, kolektivnu i lijepu svirku koja će napuniti stadione i ponuditi publici mnogo sportskoga užitka..."

Itd, "Buldožeri" su pronašli svoju verziju "rockometa". Ipak, upitan nedavno da li "Smak" predstavlja konkurenciju "Buldožeru" (dvije grupe zajedno su nastupale na turneji), Marko Brecelj odgovorio je:

"Ma kakvi! Pa, rock nije nogomet!", da bi odmah zatim istrčao pred splitsku publiku u dresu "St. Ettiennea", posuđenom od igrača "Hajduka" Šime Luketina.



Majstori lopte i majstori gitare najčešće potječu iz donjih društvenih slojeva



Ali, u svjetskim (točnije engleskim, jer Amerika ne cijeni nogomet!) razmjerima, stvari poprimaju spektakularne dimenzije.

Iako su, pored toliko ostalih, članovi grupa "Pink Floyd", "Kinks" i "Slade" poznati kao osobiti zaljubljenici nogometa, najviše se u tome pogledu istakao Elton John. Njegove fotografije u dresu kluba "Watford", člana treće engleske lige, kojega je on predsjednik i mecena, pojavile su se u svim novinama.

Elton, i još jedan notorni obožavatelj lopte, Rod Stewart, održali su sredinom 1974. na "Watfordovu" stadionu poseban, dobrotvorni koncert, čiji je prihod otišao u klupsku blagajnu. Tom prilikom, u intervjuu novinaru Rončelu iz Maribora, Rod Stewart je izrazio nadu da će Škotska "smlaviti" Jugoslaviju na predstojećem svjetskom prvenstvu. Prevario se!

Pored svih do sada nabrojenih, slikovitih primjera, nogomet i rock glazba imaju još zajedničkog - osim što frizure nogometaša danas sve više sliče frizurama rock-glazbenika.

Mladim ljudima, osobito onima kojima društveni status ne jamči privilegije na putu do afirmacije (u poslu i karijeri ili jednostavno u rješavanju najvažnijih životnih pitanja) nogomet i rock-glazba česta su mogućnost za bijeg iz mukotrpne anonimnosti.

Kao po pravilu, majstori lopte i majstori gitare potječu iz sličnih, najčešće donjih ili srednjih društvenih slojeva. Niste li i sami često, u svojoj ulici, bili svjedoci situacije da je najbolji nogometaš jedan od najsiromašnijih susjeda, a krasna je lopta vlasništvo sina dobrostojećih roditelja, koji obično nema pojma o nogometu - ali prima ga se u igru jer će samo na taj način posuditi dragocjenu igračku.

Isto tako, mnogi je roditelj investirao u opremu za ansambl svoga sina, očekujući da mu ovaj jednoga dana vrati uložene novce. Istodobno, "prava" se glazba svirala s neusporedivo većim entuzijazmom i talentom na vlastoručno izrađenim pojačalima.

Dakle, i usprkos ovim slučajevima, debljinu nečijeg novčanika ne smijemo uzeti kao relevantan pokazatelj budućeg umjetničkog usmjerenja (u nogometu ili glazbi), ali primjeri često pokazuju slično (socijalno) ishodište iz kojega se majstori regrutiraju (ponajviše) snagom vlastita talenta.

Na žalost, svjedoci smo da mladići, preko noći iz skromnih ili nesređenih životnih prilika lansirani u uvjete materijalnog bogatstva i superpopularnosti, postaju manipulirani profiterskim interesima industrije.

Pritisak velikih diskografskih kompanija na svoje konjunkturne štićenike da lansiraju što veći broj ploča, nije ništa drugačji od igara velikih klubova koji preprodaju igrače-vedete kako im se svidi.

U oba slučaja, objekti ovakve manipulacije, svirači ili sportaši svejedno, gube mogućnost kontrole nad vlastitom, umjetničkom ili profesionalnom sudbinom. Doduše, glazbenik je donekle u prednosti jer - razočaran okolnostima na sceni kojoj pripada može, poput Leooarda Cohena na primjer, dobrovoljno ići u glazbenu izolaciju, da bi se nakon stanovitog vremena reaktivirao.

Nogometašu je svaka godina dragocjena, jer u četrdesetoj se lako pjeva ali teško trči, pa bi mu prekid igre bio ravan propasti.

Nogomet i pop-glazba mogu se svesti pod zajednički nazivnik masovnoga umijeća, odnosno masovne zabave. Našavši se na istome terenu-stadionu, oni privlače jednako impozantne mase posjetitelja i izazivaju jednako frenetične reakcije.

S tom razlikom da se rock pokazuje ekskluzivnim jedino u pogledu starosne dobi svoje publike, koja isključuje srednjovječne i postarije generacije posjetitelja nogometnih utakmica.

Ova podjela često izaziva predrasude: kada omladina na rock-koncertu bučno reagira i pritom načini poneki ispad, onda to postane skandal na nacionalnoj razini (kao "Boom 74").

Kada tatice na nogometnim utakmicama, raspaljeni klubaškim strastima, počnu praviti svoje ekscese, onda je to obično samo po sebi razumljiva stvar, oko koje ne valja isuviše razbijati glavu.

Poput nogometa, rock je demokratično sredstvo okupljanja.

Za razliku od ekskluzivnih načina zabavljanja, gdje mali broj konzumenata odražava klasnu određenost igre, nogomet i rock privući će neznatan broj posjetitelja tek ako su katastrofalno loši.

Snobovi i šminkeri, kako među izvođačima tako i u publici, jednako su raspoznatljivi i nepoželjni u nogometu, koliko i u rocku.

Nije mi namjera do te mjere identificirati loptu s gitarom, da pomislite kako se nogometaši po volji mogu ubacivati u rock-sastav i obratno. Totalni nogomet i "teškometalni rock" ipak su dvije različite koncepcije.

Želio sam samo potsjetiti na neke objektivne sličnosti i dodirne točke na znanje i ravnanje onim skepticima koji su do sada jedinu sponu nogometa i rocka vidjeli u mogućnosti izdavanja dvostrukog albuma pod nazivom: "Najveći uspjesi plavih 1960. - 1970.". Ili, "Zvezda uživo na Marakani".

Napisao: Dražen Vrdoljak, obrada: Yugopapir (Tina, svibanj 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate