Snima se "Vuk Karadžić": Zašto SPC odbija saradnju sa ekipom najveće serije TV Beograd? (1986)




Sveti sinod srpske pravoslavne crkve smatra da je nedavno prikazana TV-serija "Banjica" u sekvenci kad zloglasni Svetozar Vujković, šef banjičkog logora, jedan od najvećih zlikovaca i zlotvora srpskog naroda, kad taj strašni čovjek zajedno s ostalim okupatorskim slugama prisustvuje misi u Sabornoj crkvi - da je to uvreda za srpsku pravoslavnu crkvu




Televizija Beograd već tri godine snima seriju o Vuku Stefanoviću Karadžiću. Za prikazivanje je spremno već šest epizoda, a naš novinar izvještava o poteškoćama što otežavaju rad ekipi koja nastoji dati dostojan doprinos obilježavanju 200-godišnjice rođenja tog našeg velikana...


*****



- Vuk Karadžić div je naše povijesti, kulture i pismenosti, i mi ćemo primjereno njegovoj ličnosti obilježiti tu godišnjicu, koja je stoga i proglašena općenarodnim praznikom. Živio je i radio u najsudbonosnijem vremenu razvitka srpske nacije i dao historijski doprinos njenom konstituiranju. Nismo toliko siromašni danas da ne bismo dostojno obilježili njegovo rođenje; nismo toliko primitivni ni skorojevići da bismo zaboravili značenje i ulogu Vukova djela i same njegove ličnosti za kontinuitet naše historije, za ugled naše kulture u svijetu.

To je izjavio Dušan Čkrebić, predsjednik Predsjedništva SR Srbije i predsjednik Odbora za proslavu 200-godišnjice rođenja jedne od najistaknutijih ličnosti srpskog i jugoslavenskog naroda, osnivača novije kulture na našim prostorima.

Vuk Stefanović Karadžić je rođen 1787, a to znači da će iduća godina biti Vukova. 

Program proslave je opsežan i višeslojan, nužno je da se objedine djelatnosti i napori mnogih institucija ali i pojedinaca, najuglednijih znanstvenika, stvaralaca, kulturnih i društveno-političkih radnika.

Televizija će se dostojno uključiti u obilježavanje tog velikog jubileja. TV-serija, koja će najvjerojatnije imati četrnaest epizoda, plod je dugogodišnjih priprema: pet godina radio je Milovan Vitezović na scenariju, a realizacija pod komandom režisera Đorđa Kadijevića ulazi u treću godinu, šest epizoda potpuno je gotovo i spremno za prikazivanje. 

Rad na drugoj polovici treba da se nastavi oko 20. svibnja, a snimanje toga dijela treba trajati sedam mjeseci.

Start prve epizode: osmi studenoga 1987, na Mitrovdan, kad je Vuk rođen...


Urbanističke zapreke



Uz još neke podatke: 300 glumaca, tisuće statista, 250 članova ekipe, dva snimateljska ešelona - prvi predvodi Aleksandar Petković, drugi Bratislav Grbić - nema nikakvog pretjerivanja u tome da je to svakako dosad najveći i najznačajniji pothvat beogradske TV i uopće neke naše televizije. 

Prvobitnu procjenu, da će troškovi iznositi više od dvadeset starih milijardi, u međuvremenu je glatko pojela inflacija, pa će biti dobro ako na kraju ne prijeđe šezdeset starih milijardi.

Bilo je mnogo zapreka, i to objektivnih i subjektivnih. 

Kadijević u ove prve ubraja problem s autentičnim lokacijama. Gotovo da više nema naselja koje nije pogodila nevješta ruka suvremenih neimara, a koji nisu imali razumijevanja ni sluha za domašaje svojih davnih prethodnika. 

Stara zdanja su nemilosrdno rušena da bi se stvorio prostor za podizanje betonskih spavaonica koje nemaju mnogo veze s vizionarskom arhitekturom, ali su u tijesnoj vezi s palanačkim izgledom i mentalitetom. 

Zbrisane su lijepe, stare četvrti u srpskim varošima (pa i drugdje, razumije se), pa se Vuk Karadžić kreće oprezno kroz prostor i vrijeme, uz pomoć vještog snimateljskog manevriranja, izbjegavajući totale fasada, forsirajući samo sitne detalje tu i tamo sačuvanih graditeljskih dragocjenosti, koje su tko zna kako predvidjeli vrli urbanisti našega doba. 

Pa, jasno, scenografija Mileta Nikolića i kostimi Branke Petrović trebaju stoga posebno doći do izražaja jer je pred tim autorima osobito značajan zadatak.


Čekajući blagoslov crkve



Dobra, mudra podjela posla u jednoj tako golemoj ekipi prioritet je koji ne dopušta nikakve druge dileme, i to posebno improvizacije. 

Posebna je grupa stručnjaka odabirala lokacije, odnosno pronalazila na jedvite jade: Pirot, Negotin, Kalemegdan i tko zna koliko još eksterijera po Beogradu, zatim Ptuj, Varaždin, Zadar, Kotor, Cetinje, Dubrovnik, Ohrid, pa onda inozemstvo, gdje je Vuk Stefanović Karadžić proveo veći dio svoga života i gdje tamošnji urbanisti nisu imali što tražiti u starim kvartovima - Beč, Weimar (DDR), Prag, Budimpešta. 

Od toga je izostavljena samo Rusija, i to je možda jedino odustajanje od nečega što se prije podrazumijevalo.

- Svi smo svjesni da ta proslava treba povezati revolucionarne vrijednosti i kulture našeg naroda iz prošlosti i sadašnjosti - ističe Dušan Čkrebić. - Jer i Vukovo je djelo takvo. Vukove ideje i djelo nije moguće omeđiti samo u jednu oblast kulture. On je prešao stare i dao nove temelje nauci o jeziku, književnosti, ugradio svoju misao i u historiografiju, etnologiju, ekonomiju, pravo, politiku.

Usprkos svemu što nije sporno, ili barem ne bi smjelo biti, serija, kao jedan od markantnijih slojeva grandiozne proslave, nema svugdje i na svakom koraku prioritete, ali ne svojom krivicom. 

Na primjer, kod srpske pravoslavne crkve. 

Tu je jedan nelagodan zastoj za koji se svi nadaju da će biti prebrođen, ali čini se da to neće ići baš tako glatko.

O čemu je riječ? 

Sveti sinod srpske pravoslavne crkve smatra da je TV-serija "Banjica" (prikazana u jesen 1984, u sklopu obilježavanja 40-godišnjice oslobođenja Beograda), u sekvenci kad zloglasni Svetozar Vujković, šef banjičkog logora, jedan od najvećih zlikovaca i zlotvora srpskog naroda, komunista, rodoljuba iz čitave Jugoslavije, kad taj strašni čovjek zajedno s ostalim okupatorskim slugama prisustvuje misi u Sabornoj crkvi - da je to uvreda za srpsku pravoslavnu crkvu.

A što to konkretno znači? 

Premda se ne može vjerovati da su Pavić i Mrmak i, na kraju krajeva, TV Beograd, imali takve namjere, ispada da je srpska pravoslavna crkva u najtežim danima, kad je narod patio i stradao, bila povezana s okupatorom i čitavom kamarilom kvislinga. 

A upravo u to vrijeme patrijarh Gavrilo Dožić bio je zatočen u logoru u Dachauu zato što je odbio takvu suradnju.

A to konkretno znači dovođenje u pitanje nastavak snimanja serije, i to je ono što u ovom trenutku najviše zabrinjava, jer moglo bi izostati dopuštenje da se radi na izuzetno važnim objektima kao što su manastiri Tronoša i Studenica, karlovačka katedrala, manastir Gukovo itd. 

No svi se nadaju da do toga neće doći.

- Embargo je uslijedio prije snimanja prvoga dijela, a situacija je takva da ne znamo kako ćemo nastaviti drugi - zabrinut je Đorđe Kadijević. - Nadamo se da će krugovi srpske pravoslavne crkve shvatiti da su crkvi u seriji dani pravi značaj i mjesto, što je u skladu sa značajem koji je crkva imala u historiji ovoga naroda. Crkva bi tu, ako nam ne da dozvolu, bila protiv sebe jer će biti prikazana na sasvim častan način.


Umjetničko, a ne edukativno



- Imali smo malih problema na Kalemegdanu - nastavlja Kadijević - jer je, ne znam iz kojih razloga, Zavod za zaštitu spomenika iznio jednu prilično ružnu optužbu: da mi, navodno, rušimo Kalemegdan gdje su morale biti snimljene kapitalne scene. 

Prvo, jer sam historičar umjetnosti, a ne samo filmski redatelj, i znam što znači kad se makar i malo oskrnavi jedan takav spomenik, a, drugo, zaista nismo pomakli ni jednu jedinu ciglu.

Taj smo spor izgladili političkim kanalima, riješio ga je predsjednik grada Bogdan Bogdanović.

Vitezović i Kadijević napominju da to nije edukativno nego umjetničko štivo. 

Kamera ne prati samo Vukove stope, jer se opravdano smatra da je Vuk svojim djelom duboko urastao u historiju srpske revolucije, on se ne može odvojiti od historijskog konteksta. 

Inače, Vuk je sam rijetko prisustvovao velikim historijskim događajima, izuzetak je bitka kod Loznice.

- Vuka dosljedno prikazujemo kao pojavu jugoslavenskog i evropskog formata - kažu autori.

Redatelj Kadijević napominje:

- To je najveći i najodgovorniji zadatak pred kojim se dosad našao jedan jugoslavenski redatelj. Ali, ne čini mi se da evociram prošlost. Budući da su Vuk i njegovo djelo živi, čini mi se da pravim suvremenu temu. Vuk živi i prisutan je u svakom trenutku našega života: u svakoj riječi, misli. Još smo dužni Vuku, i serija je pokušaj da mu se odužimo.

Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, svibanj 1986.)



Miki Manojlović: Snimio sam samo jednu epizodu



- Želio bih uoči velikog posla reći slijedeće: bilo bi dobro da je serija jugoslavenski a ne samo beogradski projekt. Pa u tom smislu želim da se prije svega moje kolege i kolegice iz drugih centara odazovu. Inače, uloga Vuka je takva da pred njom zastaje dah. 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate