8. III '71: Joe Frazier - Muhammad Ali / Kako je protekao meč stoljeća / Bijela Amerika protiv crne?




On je sama sebe i druge oko sebe uspio uvjeriti da u njemu ima nešto gotovo božanstveno. No, ništa na svijetu nije tako žalosno kao pad jedne zvijezde. I kad je ta zvijezda pala, pala je zauvijek, i što se god od sada događalo s Alijem, on nikoga više neće moći uvjeriti da ima božansko tijelo, u što je i sam donedavno vjerovao



Crni momak munjevitih udaraca, Joe Frazier, strelovitim je krošeom u 15. rundi na pod ringa u Madison Square Gardenu srušio neokrunjenog kralja boksa Muhammada Alija, prije poznatog pod imenom Cassius Clay. No, je li nakon svega neumjesno upitati: da li je Claya, u ovom meču stoljeća, na kojem je bio tromih nogu i bez nekadašnje razorne snage udarca, oborio samo simpatični boksač i pjevač Frazier, ili je to učinila i bijela Amerika, koja ga je bila prisilila da nekoliko godina pauzira i da tako izgubi sve one kvalitete što su ga pretvorile u živi mit suvremenog svjetskog boksa...


*****



New York, ožujka: "To je stvar vlasti: namjeravala je srušiti Alija, i srušila ga je!" Tako je jedan fanatični crni obožavalac protumačio pad svojega idola u meču između Joea Fraziera (Džo Frezijer) i Mohamada Alija, ili Cassiusa Claya (Klej) u njujorškome Madison Square Gardenu, meču koji je organizatorima donio nekoliko milijuna dolara dobiti.

Naravno, u tom se dvoboju nije dogodilo ništa što bi se na takav način moglo prokomentirati, ali spomenuto tumačenje njegova ishoda izvrsno pokazuje kako se i ta bitka za prvenstvo svijeta u boksu može staviti u politički kontekst.

Po shvaćanju mnogih, to je bio sudar između Alija, čovjeka koji je izvrdavao regrutnu komisiju, i Fraziera, solidnoga građanina, natjecanje između velike crnačke nade i miljenika bijeloga čovjeka u Americi.

Ta je borba, očito, bila više nego puko nadmetanje za krunu u boksu teške kategorije.

Ali je neprekidno isticao da je njegovo poslanje da "donese slobodu crnim ljudima, kojih ima 30 milijuna", i njegov se pad, simbolički stoga mogao uzeti kao ozbiljan razlog za beznadnost među onima koji su vjerovali da bi on to odista mogao učiniti.

U ovakvim okolnostima sasvim je prirodno da će Alijevi obožavatelji pokušati da pronađu mnoge isprike kako bi ublažili značenje pada svojega crnog Adonisa.

Ali, nijedna od tih isprika nema nikakve vrijednosti. Njega nije potukla nikakva politička mašinerija, ili njezin izvršitelj, njega je porazio također crni čovjek, koji se, jednostavno, pokazao kao jači borac nego on, borac koji je, plemenito i hrabro, uspio pokazati da je Alijevo hvastanje kako je on najbolji - puki mit.

Važno je istaknuti da ishod te bitke nije imao za posljedicu nikakvo javno neodobravanje: čak i među najžešćim Alijevim obožavateljima ima onih koji su posve svjesni da je on bio potučen u poštenoj borbi i da bi bilo neosnovano tužiti se sada na bilo što.

Suspregli su suze, pristojno priznali novoga pobjednika i mirno se razišli kućama da promisle o slabim stranama svojega velikog proroka.

Muhamad Ali, Crni Musliman, koji se nekoć zvao Cassius Clay, bio je prorekao da će taj meč biti najveći događaj na cijeloj zemaljskoj kugli. Tvrdio je da tu neće biti "nikakve borbe". I dodao da će srediti račune s "tim trojanskim konjem", koji će biti "zbrisan".

Ali, zbrisan je bio on, a ne Frazier.

Nema toga čovjeka na svijetu - neprekidno se razmetao - koji bi njega mogao "izlemati". I onda je gorko saznao da postoji takav čovjek, koji ga je ušutkao na jedini mogući način koji Ali priznaje. Njemu će, očito, sada mnogo teže pasti to što će morati držati jezik za zubima, nego sam poraz.

Svako ljudsko biće zna da nitko ne može uvijek, dakle vječno, imati pravo: dan obračuna morao je doći, i došao je zaista spektakularno.





Neprijazni šampion



Mora se, najposlije, sasvim iskreno i otvoreno reći da u Alijevu porazu nema nikakve sramote: on se odvažno borio do samoga kraja, kraja koji je shvatio gotovo kao neizbježivost, te ga nije uspjela u njegovoj borbenosti ukrotiti ni sama pomisao na poniženje da će u posljednjoj rundi biti oboren.

To je bio tek treći put što je Ali srušen na pod ringa u deset godina svoje blistave profesionalne natjecateljske karijere, a izraz na njegovu zgrčenom licu, kad se to zbilo, najbolje je pokazivao čuvstvenu bol koju je osjećao.

I kad je pao, kao već pobijeđen čovjek, pao je i kao glavna figura militantne crne Amerike.

Nepobijeđen, kakav je bio u 31 svojem meču, bio je njezin skupocjeni simbol. Ali sada, njegova je vrijednost bila okrutno umanjena. Više ne može vikati:

"Tko je kralj? Tko je šampion?"

... i automatski čuti odgovor:

"Ali, Ali!" 

On je sama sebe i druge oko sebe uspio uvjeriti da u njemu ima nešto gotovo božanstveno. No,
ništa na svijetu nije tako žalosno kao pad jedne zvijezde. I kad je ta zvijezda pala, pala je zauvijek, i što se god od sada događalo s Alijem, on nikoga više neće moći uvjeriti da ima božansko tijelo, u što je i sam donedavno vjerovao.

Zvijezda kakva je bio Ali ne može, međutim, sebi dopustiti da padne bez konačne, definitivne i drske geste. Ležeći sutradan nakon meča, gol do pasa, u postelji u svojem hotelu, rekao je:

"Mislim da sam dobio više rundi na poene!" 

Naravno, to nije istina, i on je to znao, ali valja biti milostiv i dopustiti mu da takvo što kaže, premda je on pokazivao malo milosti prema ljudima koje bi "pogazio" bujicom riječi i u ringu i izvan njega u svojim prijašnjim mečevima.

Počeo je onda govoriti o uzvratnom meču. ali ne odviše samouvjereno.

"Sve ovisi o publici i o Frazieru" - rekao je jednostavno, znajući sada i sam da publika neće mnogo hajati za njegove izjave kao što ih je uzimala ozbiljno prije.

S druge je strane Frazier, šampion, čovjek ponešto introvertan, gotovo neprijazan, ali koji je tako marljivo trenirao i ušao u bitku i postao potpuno vrijedan krune koju je stekao. Njegov mu je menedžer, Yancey Durham (Jensi Derhem), nakon meča, savjetovao da se odmah povuče od gomile.

"Učinio si sve što je trebalo da učiniš, Joe" - rekao mu je. - "Sada možeš biti spokojan."

Frazier, rasječene obrve i otekle vilice, odgovorio je:

"Ne treba da mi dvaput kažeš: uvijek sam radio kako si mi govorio, Yank!"

No, cijena ovakvih mečeva bila je uvijek nepredvidljiva, pogotovu ako je bila u tako snažnu odnosu prema velikim parama. Sudeći po svemu, ako bi se organizatorima pružila podesna prigoda da organiziraju novo "financijsko ubijanje" na ringu, u uzvratnom meču, oni bi ga priredili.

Muhamad Ali izjavio je prije meča:

"Bitka sa slavom i fanfarama! Sve je to biznis i novac! Deset godina napornoga rada da se ovakav novac zaradi! Zamislite dvojicu ljudi koji odnose kući 400.000 dolara. Kažu da će ovo biti najveća borba u povijesti i da ćemo zgrnuti mnogo para!"

Tvrdio je da je od njegova dijela novca, koji iznosi dva i pol milijuna dolara, država već ubrala, na ime poreza, milijun i pol. Dodavao je da će mjesni porez iznositi još 348.000 dolara, te, ako se odbiju njegovi vlastiti troškovi od 255.000 dolara, njemu će ostati ciglih 400.000 dolara.

Naravno, mnogi su pretpostavljali da će Ali velik dio svojega novca pokloniti Crnim Muslimanima, ali je on izjavio:

"Crni Muslimani nisu dobili ništa, premda ljudi tvrde suprotno."

Jedan je čovjek iz toga meča izvukao pravo brdo novca: to je Jerry Perenchio (Džeri Perenčo), koji je bio nosilac svih televizijskih prava direktnoga prijenosa. On je procijenio da je meč donio 18 milijuna dolara, uključujući milijun i 35 tisuća Madison Square Gardenu.

To je dobit od milijun i 75 tisuća dolara njemu i njegovu financijskom ortaku Jacku Kentu Cookeu (Džek Kent Kuk).


Od poraza do zatvora



Za tu svečanost, koju su mnogi sasvim s pravom očekivali kao "borbu stoljeća", vladao je nezapamćen interes: mnoštvo ljudi, uključujući. holivudske ličnosti, političare i astronaute, pristalo je da plati najvišu cijenu da bi je moglo gledati.

U New Yorku, kao da je Madison Square bio jedino mjesto vrijedno spomena te noći. Ljudi koji nikad u životu nisu prisustvovali nijednom boksačkom meču bili su povučeni onamo, gonjeni čudnom potrebom i vučeni neobjašnjivim magnetizmom čovjeka - koji je te večeri izgubio.

To je ironija sudbine.

Joe Frazier, uza sve to što je poštenom borbom stekao naslov svjetskoga prvaka u boksu, teško bi mogao biti ličnost koja bi mogla za sobom povući mnoštvo, barem ne ono mnoštvo za koje je Ali računao da će ga te večeri zadivljavati.

"Na jednom mjestu nije bilo nikada toliko krzna još od izložbe pasa u Westminsteru" - rekao je jedan od gledalaca. Ali, ni najvredniji psi nemaju onu vrstu krzna koja bi se mogla izložiti na takvom mjestu.

Muškarci, crni muškarci, koji su u Aliju gledali idola, a pokatkad i u Frazieru, opet su obukli odjeću zbog koje su se sramile njihove žene. Žene pak, koje su privukle najviše pozornosti, bile su one što su došle odjevene po najnovijoj i najluđoj modi, u kožnoj odjeći, s ekstravagantnim čizmama i u drugim tvorevinama mašte modnih kreatora, namijenjenim isključivo tome da na se privuku što više pogleda.

Mnoge su, naprosto, znale da im se više nikad neće pružiti takva prilika da se pokažu u svojem najprivlačnijem liku. Naravno, i inače su veliki mečevi u New Yorku bili prigoda da se nešto veliko vidi, ali i da se bude viđen. No, nikada nije bilo takve noći kao što je bila ova.

Jedan od organizatora priredbe izjavio je: da se dopustilo da joj prisustvuju samo Crnci i, prema tome, da su cijene snižene na najmanju moguću mjeru, cijela bi stvar pretrpjela novčani fjasko. Stoga su je organizatori pokušali urediti tako da bijeli ljudi gledaju dok se crni na ringu bore. 

Ali, unatoč visokoj cijeni, Madison Square Garden postao je stjecište ljudi svih društvenih slojeva, i crnih i bijelih. I oni koji su platili 150 dolara da bi mogli sjediti bliže ringu, i oni koji su dali 20 dolara za mjesto tako udaljeno od borilišta da su morali upotrebljavati doglede, uvjerili su se da je ono što su imali prilike vidjeti bilo vrijedno te cijene.

Neki, iako vrlo rijetki, platili su i po 7000 dolara kako bi bili tik do ringa, ali nisu otišli nezadovoljni.

Muhamad Ali, viđajući svoje ozljede i liječeći svoj povrijeđeni ponos, kaže: "Za ovaj novac dobili ste što ste tražili: nasitilo vam se i srce i duša!"

I odista, tako je bilo.

Procjenjuje se da je oko 300 milijuna ljudi diljem svijeta imalo prilike gledati tu borbu na TV ekranima.

U Chicagu 7000 razbjesnjelih ljudi bacalo je boce i stolice u ekran u jednoj dvorani kad je emisija zbog nekoga kvara bila prekinuta. Bilo je još nekoliko mjesta u kojima su ljudi, zbog sličnih neprilika s emitiranjem, tražili da im se vrate novac.

No, sam meč, i njegov ishod, nije izazvao nijedan nered vrijedan spomena. Čak je i u Alijevom zavičajnom gradu, Louisvilleu u Kentuckyju (Kentaki), oko 20.000 fanatika primilo rezultat potpuno mirno.

"Teško se tome protiviti nakon batina koje je Ali primio" - rekao je jedan od njih.

Dakle, buka i bitka već je prošla, njezin je ishod možda razočarao mnoge fanatike - uključujući i Jugoslavene, koji su predviđali pobjedu Aliju, sa četiri glasa prema jednom, u novinama još prije meča, kad je bilo provedeno javno glasanje.

Ali - borba je odista bila klasična. Jedna od onih koje su vratile staru slavu tome sportu što je posljednjih godina sve više i više gubio na cijeni.

Obojica, i Ali i Frazier, zavređuju naše najveće divljenje jer su dali sve od sebe da meč bude što kvalitetniji.

Trojica ljudi u Madison Square Gardenu umrla su pri tom od uzbuđenja. 

A nama ostalima srce je zanosno kucalo za dvojicom velikih sportaša.

Što se tiče Alija - čovjeka koji je svojim magnetizmom i svojom obdarenošću najviše pridonio da ta noć postane čudesna - njegova je budućnost ponešto mračna.

On je još izložen opasnosti da odleži pet godina u zatvoru zbog toga što je odbio da služi u vojsci.

No, bez obzira na to što će odlučiti vrhovni sud Sjedinjenih Država, mora se pošteno reći da će on zauvijek ostati u sjećanju ljudi kao jedan od najvećih boksača svih vremena, ako ne i kao najveći.

Za VUS: Henry Miler ("Sunday Telegraph"), obrada: Yugopapir (VUS, III 1971.)


Mladen Kerstner: Meč stoljeća u gostionici kod Geze

Miljenko Smoje: "Meč stoljeća" gledao se i na otoku Hvaru 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate