Miljenko Smoje: Meč stoljeća gledao se i na otoku Hvaru / Brbljavac će noćas uvatit batine! (1971)



U sali uz svirku s magnetofona ženski dio hotelskog personala slavi Dan žena. Jata žena i djevojaka, sobarica, konobarica, kuharica, činovnika, a muškaraca gotovo i nema, pa sirote žene plešu jedna s drugom. Proklinju žene boksače koji su im partnere odvukli u krevet



Ožujak 1971: Meč stoljeća pratio je gotovo sav svijet, a svaki njegov kutak reagirao je na pad Muhamada Alija na svoj način. Kako je poraz dotad nepobjedivoga Claya doživio naš čovjek? Kako onaj u "Našem malom mistu", kako onakav iz "Mejaša"? Autori imenovanih i nadasve poznatih TV serija, Miljenko Smoje i Mladen Kerstner, pošli su svaki u "svoj kraj" i opisali kako su veliku predstavu u Madison Square Gardenu vidjeli i doživjeli ljudi u jednome malom mistu Dalmacije i Zagorci u Zlataru...



*****



Posljednjih desetak godina zbila su se dva događaja stoljeća.

Bila je ona stravična pomrčina sunca nazvana "spektaklom stoljeća". Malo misto tada je, po savjetu okulista, stavilo naočale i buljilo u nebo. I kad je predstava svršila, reklo je:

"Ako je ono spektakl stoljeća, bidno ovo naše stoljeće, nima se čim pofalit!"

A nekoliko penzionera koji su ostali sjediti u kavani kad se smrklo, povikali su:

"Konobar, užgi letriku!"

I nastavili mirno čitati novine.

Čitavo Malo misto bdjelo je uz televizore i one historijske noći kad je čovjek prvi put ugazio na Mjesec.

I od svega najviše ga je zapanjio prizor kad su dvojica astronauta, po uputama iz Houstona, počela kopati po Mjesečevu tlu.

Ribar zvani Parola lamatao je rukama vičući:

"Pogledajte, judi, ovo je isto ka u nas: dvojica radidu, stotinu zapovida! Kopat, kopat, a ne davat direktive!"

Sad ponovno putujem u Malo misto, tjeran znatiželjom kako će ono primiti ovaj treći događaj stoljeća, "noć divova", boks meč Clay-Frazier.

Dugo sam bio u dilemi koje malo misto da odaberem, ali kalko su sva ta naša mala mista u osnovi ista i sva jedno drugom nalik kao jaje jajetu, odlučim se ipak za Stari Grad na otoku Hvaru, jer je u njemu najvećim dijelom i snimljena TV serija "Naše malo misto", pa će se u njemu čitaoci lakše snaći kao na znanoj im pozornici.

Osam je sati navečer, bura zavija, a prazni trajekt "Lošinjka" valja se i tetura Bračkim kanalom.


Uzbuđeni brod



U brodskom salonu samo desetak putnika. Čitaju novine, zijevaju, a jedna žena u crnini odmotava pakete i potkazuje svojoj mladoj suputnici stvarčice koje je kupila u gradu. Vadi i budilnik, pa ga navija i priča:

- Nismo jemali u kući žvelerin, a sina moram noćas budit.

- Da ne zakasni na posao? - upadam joj u riječ.

- Vraga crnoga, a ne posal... da je kojon srićon, ali nije nego boks će noćas gledat.

- A za koga navija, znate li?

- Znan, znan ga ja navit. Već je na tri i po ...

- Za koga vam sin druka?

- Za onoga crnoga!

- Oba su Crnca.

- Za onega, čekajte, kako se ono zove, nikako smišno, zaboravila san, ali znan da nije tija poć u soldate. A nije on jedini, komu, moj sinko, nije drago poć u soldate.

Spustim se u tijesnu brodsku blagovaonicu gdje za stolom zatekoh komandanta, kapa makinje i još nekolicinu mornara. Poslije večere pijuckaju crnjak i kontreštavaju o ishodu meča.

Barba Ante Vukoša, kojega znam još kao komandanta "Liburnije", ne voli Claya.

- Brbljavac će noćas uvatit batine.

Kapo makinje Mladen Antić, nabijajući duhan u lulu, polako odvrati:

- Ti se, dragi moj, ne razumiš u šport. Clay uvatit batine? Ma znaš li ti uopće ko je to? Clay je Pele u boksu! On je Pele, Džajić i Best, sve skupa, a Frazier je Styles (Stajls). Samo ti te finese ne znaš.

- Ja ne znan? - ljuti se barba. - Ja san njih gleda, na Marakanu. Ali Pele je fin, skroman momak, a ovo je papagalo. Jedva čekan da ga netko pošteno muški ispraši...

Na trajektu "Lošinjka" nema televizora, a kako je tek prije dva dana ubačen sa sjevernog Jadrana na ovu prugu, posada se još nije snašla i sklopila prijateljstva s mještanima. Ne znaju kako će gledati meč.

Možda na "Slavenu", konkurentskom trajektu, koji je već usidren u luci. Čim je "Lošinjka" pristala, skoknem na "Slaven". Prvoga mornara na kojeg naiđoh, Petra Pavića, pitam:

- Hoćete li noćas gledat boks?

- Ih, šta triba pitat - odvrati mornar.

- A za koga ste vi?

- Bacio sam deset ijada na Fraziera.

- Jeste li ludi, pineze ste izgubili.

- Ma hajte? A hoćete li i vi što dometnuti?

- Uvjereni ste u pobjedu Fraziera?

- Po svemu sudeći, morao bi pobijediti. Ako bude namještaljka - začudnom bistrinom poče rezonirati mornar - stradat će Clay - jer se mnogima zamjerio. Vladajućim krugovima odgovara da on bude detroniziran. Dakle, ta mi politička logika govori da bi on noćas morao stradati.

- Da niste vi svršili filozofiju? - pitam ga.


Vicin nokaut



Davno je to bilo kada je televizor bio senzacija u čitaonici Malog mista, pa su ponegdje čak naplaćivali ulaznicu za sjedalo pred televizorom. Danas je rijetko koja kuća bez televizora, i, na žalost reportera, kolektivnih gledanja i komentiranja nema, pa će se jadnik morati dobro rastrčati da prispije zaviriti barem u nekoliko kužina i tinela.

Kombi hotelskog poduzeća čeka goste pred trajektom i prevozi ih do hotela "Helios". Šofer Marko ljut je kao ris što će noćas zbog toga glupavog šaketanja ostati bez sna.

U hotelu zimuje oko stotinu gostiju, listom penzionera, i sve što je muško, oko tridesetak njih, rano se povuklo u sobe naredivši buđenje u tri.

U sali uz svirku s magnetofona ženski dio hotelskog personala slavi Dan žena. Jata žena i djevojaka, sobarica, konobarica, kuharica, činovnika, a muškaraca gotovo i nema, pa sirote žene plešu jedna s drugom.

Proklinju žene boksače koji su im partnere odvukli u krevet. Eto što su na svoj dan dočekale, da su ih zanemarili muževi i ljubavnici.

Anketiram AFŽ Malog mista na čijoj su strani njegove simpatije. U zboru su odgovorile: sve smo za Claya.

Samo je simpatična punačka Neda, sobarica najteže kategorije, izuzetak:

- Ja san za mog Vicu koji će boga u meni pribit ne dođen li doma do ponoći.

Do tri sata poslije ponoći šetam se praznim kaletama malog gradića. Nigdje ni psa. Na pjaceti pred crkvom dva zalutala noćnika zagrljena bordižaju kako ih bura nosi.

- Za koga ste?

- Mi smo za vino, ako još ima ča popit!

Kad zvono na kampanelu izbije tri puta, poče svirka budilnika. Čim se oglasi prvi, prihvaća drugi i redom se osvjetljavaju okviri prozora. Zanimljivo je kako se ta svirka nastavlja kroz kalete kao da stupa mjesna glazba.

Kucam na prva osvijetljena vrata. Otvara mi ih mlad čovjek u pidžami.

- Mislio san - iznenadio se - da su mi prijatelji. Rekli su doći, ali ne virujem. Čuvali smo cilu prošlu noć mrtvaca (umrla je neka starica u susjedstvu) i teško da će se noćas probudit. Tribalo bi im pucat iz kaluna - kaže Ivo Kovačević Marineto, jedan od rijetkih profesionalnih ribara u mjestu.

U drugom stanu (Tarbušković piše na vratima) starica s kavom budi sina, koji također čeka dvojicu prijatelja.

- Clay je pacifist, nije tija u Vijetnam, naš je čovik... - zijeva momak u toplom krevetu, a starica, uza nj, s kavom stoji.

Na rivi mladi par, zagrljen (vojnik koji je došao na odsustvo i njegova djevojka) punim glasom bude prijatelje da im otvore vrata.


Popustili amortizeri



Borba je već počela. Udarci pljušte s obje strane.

-Ti boga, koje je ovo krvoproliće!

- Još govoridu da je borba namištena.

- Pa ovako da čovik čovika mlati, i ovo vi, dico, morete gledat - bježi jedna starica iz tinela. - Lud li su narod ovi Amerikanci?

Najbučnije je u salonu trajekta gdje su se već utisli i prvi putnici. Komentira se, svaki udarac, svaki promašaj.

- Dosad je sve po planu - šapće mi kapo od makinje.

Kad je i šesta runda prošla, simpatije većine stanovnika Maloga mista prelaze na stranu Fraziera.

- Clay nije čovik od riči.

- On je bombišta ka naš pošćer!

- Eno ga, jedva diže ruke!

- Izmorija se u govoru.

- Papagalo, a ne boksač.

- Bija bi dobar za rukovodioca, zna lipo držat govore. A ne ispunit rič.

- A, vidi ji, naslonili su se jedan na drugoga ka da ćedu zaspat.

- Umorili su se i sad činidu pižolet.

- Znate ča mu ono sad Clay šapje na uvo?

- Govori mu: "Pušaču jedan, kankari te rastočili ..."

- Ali Clay ne puši?

- Ne puši i ne pije!

- Frigaj ti život bez duvana i vina!

- Njanci ne gre ženskan po tri miseca.

- Ne bi ja na to prista za sve pineze ovoga svita.

- Boje bi mu bilo da su ga ženske iščučale nego da je ove šljive primija.


Galileov plač



Još traje borba, a trajekt već plovi prema Splitu. Kapo od makinje toliko se zanio da je zaboravio da se nalazi na "Slavenu" a ne na svojoj "Lošinjki". Kad se sjetio, bilo je već kasno.

- Šta je ovo danas Clayu? - grize kapo svoju lulicu.

- Ništa, kume, samo su mu malo popustili amortizeri - objašnjava mu šofer.

A kad je u 15. rundi snažni Frazierov udarac bacio Claya na pod, šoferčina se nasmije.

- Gledaj ga ča diže noge ka ženske.

Bistri mornar tuče se prstom po čelu.

- Logika je logika! Ko zna mislit, ne može falit. Saznao sam da se tog jutra najstariji otočanin, dični naš parun Antonio, ustao kao i svakog drugog jutra u pet ura i rastegao je svoju harmoniku, koja mu ujedno služi za gimnastiku. Gledao je samo posljednju rundu i požurio na peškariju i u brijačnicu nudeći svakom koga je našao da mu štapom upire u trbuh.

- Vidite, judi, ča je to gvozd, ča to oće reć bit atleta. Da sam samo dvajst godin mlađi, oba bi ta boksera ja u zube nosija.

A Galileo je plakao što mu Clay ili Frazier, sve isto koji od njih nije u svojti, pa da mu dolare šalje. Jer, judi, bravura je živit bez lavura, a kamoli i bubotke vatat.

Napisao: Miljenko Smoje, obrada: Yugopapir (VUS, III 1971.)


Mladen Kerstner: Meč stoljeća u gostionici kod Geze...


Podržite Yugopapir: FB TW Donate