Šta je "video-rikorder" / Kako radi ilegalno tržište video-kaseta i koji su najtraženiji filmovi (1984)




Već i vrapci znaju da sve ono što se pojavi, recimo, na video-tržištu u SAD, kroz desetak dana gledaju rikordaši u Beogradu. Filmovi čije prikazivanje, zahvaljujući "mudroj" repertoarskoj politici, još nije počelo po beogradskim bioskopima, već su se istrošili od upotrebe u kućnim video-projekcijama

Februar 1984: U našoj zemlji već ima dvesta hiljada video-rikordera, i svi su izgledi da će ih uskoro, uprkos visokoj ceni, biti neuporedivo više ... Kako radi ilegalno tržište video-kaseta i ko su glavni snabdevači...


*****



Među našim čitaocima verovatno postoje i oni koji nemaju potpunu predstavu o tome šta je video-rikorder. Nema u tome ničeg neobičnog, jer je ta stvarčica ovde ušla u modu tek pre nekoliko godina, na mala vrata i bez pompe, ali će, po svemu sudeći, do kraja ove dekade postati sasvim svakodnevna pojava u mnogim domaćinstvima, nešto kao magnetofon.

Za sada, video-rikorderi se uglavnom uvoze ili švercuju. Po nekim, doduše nezvaničnim, podacima, u našoj zemlji ima oko 200.000 video-rikordera. Prošle godine ih je, na primer, uvezeno oko 70.000. Slično će, svakako, biti i u 1984, tim pre što je u svetu među proizvođačima video-rikordera nastala žestoka utakmica koja je dovela do pada cene.

Bez želje da "otkrivamo Ameriku", u najkraćim crtama reći ćemo nešto o ovoj napravi.

Svi već znamo kako izgleda kasetofon. Sada je samo potrebno da zamislimo jedan kasetofon u čije se ležište, umesto tonskih, stavljaju filmske kasete, koje osim slike reprodukuju i ton.

Potrebno je još samo da se sve to prikopča za televizor i eto kompletne predstave o video-rikorderu. Pošto je rukovanje jedva nešto složenije od rukovanja peglom, dovoljna vam je i ova količina tehničkog znanja.


Kriminal cveta



Gledanje filmova, presnimavanje zanimljivih emisija iz televizijskog programa, uživanje u neograničenom broju video-igara i mogućnost da sami snimate filmove u kojima bi "igrali" članovi porodice, rođaci i prijatelji - neke su od blagodeti u kojima uživaju vlasnici video-rikordera i kamera.

Sve to govori da će video, vrlo brzo, prerasti u narodnu zabavu.

Koji bi, recimo, ljubitelj fudbala propustio da za svoju videoteku snimi finalnu utakmicu svetskog fudbalskog prvenstva u kojoj izabranici Toze Veselinovića igraju protiv reprezentacije Brazila?

Taj film, doduše, nećemo gledati, ali u tome i nije najveća nevolja.

Mnogo je veći problem u tome što su domaća elektronska i industrija zabave do sada pokazale neshvatljivu inerciju kada je u pitanju video. Niti se šta proizvodi, niti se šta snima. Tu i tamo ima nekih pokušaja, ali od minornog značaja.

To, međutim, ne znači da vlasnici video-rikordera nemaju šta da gledaju.

Staro dobro trgovačko geslo "Ako nema u izlogu ima u radnji" dobilo je na video-tržištu potpunu potvrdu.

Izlog mračan, a radnja cveta!

Već i vrapci znaju da sve ono što se pojavi, recimo, na video-tržištu u SAD, kroz desetak dana gledaju rikordaši u Beogradu. Filmovi čije prikazivanje, zahvaljujući "mudroj" repertoarskoj politici, još nije počelo po beogradskim bioskopima, već su se istrošili od upotrebe u kućnim video-projekcijama.

Nabavka ovih filmova predstavlja, doduše, neku vrstu kriminala koji je mnogo teže goniti nego tapkaroše-gulikože koji manje-više nesmetano posluju pred bioskopima.

Evo kako, u najkraćim crtama, radi ta radnja.

Ode naš čovek u SAD, ili neku drugu zemlju, gde postoji ogromno bogatstvo bilo legalne, bilo piratske video-ponude, i kupi kasetu koja je tamo hit. Donese je kući, plativši ili ne plativši carinu, a zatim je presnimi u koliko hoće primeraka i rasprodaje.

Naravno, takav biznis je zabranjen, ali i iskušenje brze i lake zarade je ogromno.

I dok se simpatična Dina Čolić u maratonskoj emisiji tipa "živ mi Todor da se čuje govor", zajedno sa gostima u studiju, trudi da nam objasni šta je to aerobik, naša gojazna domaćica već je naveliko u trikou i skida suvišne kilograme vežbajući zajedno sa Džejn Fondom koja joj se osmehuje sa malog ekrana.

Imaoci dva video-rikordera mogu da presnimavaju i kopije, ali, već kopijine kopije kopija ima dosta slabu i sliku i ton tako da je bolje presnimiti sa snimka iz "prve generacije".

Nosioci druge varijante video-krađe su ljudi koji se po bilo kojoj osnovi bave filmovima. Pre nego što filmovi počnu da se prikazuju po bioskopima, ti ljudi, na samo njima poznati način, uspevaju da ih presnime na video-kasete koje kasnije prodaju.

Neretko se u vlasništvu rikordaša nalaze domaći filmovi sa titlom na engleskom jeziku. To govori da je neko ove filmove, pripremljene za izvoz, presnimio.

Tako se sada mogu nabaviti hitovi domaće divlje ponude: "Poslednja oaza", "Balkan-ekspres", "Nešto između", "Maratonci", ili "Tesna koža", titlovani ili sinhronizovani ("Poslednja oaza") na engleskom jeziku.

Zgodno!


Igre pa filmovi



Među najtraženijim stranim filmovima su:

WAR GAMES (Ratne igre), FLASHDANCE (Ples iskre), RETURN OF THE JEDI (Povratak Džedaja, treći deo "Rata zvezda"), NEVER SAY NEVER (Nikad više ne reci nikad) i MAD MAX 2 ("Pobesneli Maks", drugi deo).

Filmovi kao "Ljudi mačke", "Sofijin izbor" ili "Ima li pilota u avionu", drugi deo, već su izanđali od upotrebe, a tek treba da se prikazuju u bioskopima.

Ukoliko se repertoarska politika uskoro ne promeni, postoji opasnost da bioskopske sale ostanu poluprazne, a tapkaroši odu u večernje škole za obrazovanje odraslih.

Ipak, na video-tržištu, i u svetu i kod nas, igrani filmovi su tek drugi na rang-listi gledanosti.

Prvo mesto dele video-igre i pornići.

Dok prvih nema u domaćoj proizvodnji, ovi drugi stidljivo krče put i po svoj prilici nije daleko dan kada će domaći mudonja hrabro da se šepuri pred kamerom, izazivajući pljesak nacvrckanog društvanceta i potvrđujući izreku - "čega se pametan stidi, lud se ponosi".

Na kraju, ne možemo a da ne pomenemo polulegalni biznis sa video-diskotekama. Vlasnici ovakvih mesta za zabavu dovijaju se na razne načine da nabave muzičke spotove koji se "vrte" u videotekama.

U tome im donekle pomaže televizija, koja ćoriše muzičke spotove iz evrovizijske ponude (što joj ne smeta da morališe kada je u pitanju TV pretplata), pa ih ovi jednostavno presnime i prikazuju.

Druga mogućnost je da se snabdevaju iz inostrane video-produkcije, ali sa pravnog stanovišta nije sasvim razjašnjeno mogu li tako nabavljene kasete da koriste van okvira lične upotrebe.

Napisao: Stanimir Ristić, obrada: Yugopapir (TV novosti, februar 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate