Pretražite Yugopapir

U poseti specijalcima SUP Srbije '84: Ljudi bez imena, adrese, porodice - "rok trajanja" im je 10 godina



Njihov život je potpuno podređen službi, mada, formalno gledano, imaju radno vreme od sedam do tri. U radnom vremenu oni treniraju ili rade u nekoj od službi SUP, obezbeđuju objekte, prate nekog na putu ili stoje na raskrsnici u plavim uniformama sa belim rukavima. Ako napravite prekršaj u saobraćaju, može vam se desiti da vam kaznu naplati specijalac kog ni po čemu nećete razlikovati od običnog pozornika


Avion osvajaju za manje od deset sekundi, osim toga moraju da budu dobri strelci, vešti džudisti ili karatisti, izvrsni plivači i iznad svega inteligentni...


*****



U "Sava centru" na Novom Beogradu, publika je nedavno na filmskom platnu imala priliku da vidi šta jedna američka momčina, imenom Rambo, može da uradi provincijskom gradiću i njegovoj "društvenoj samozaštiti" kad ga naljute.

Momak je, bar tako kaže, priča, bio u Vijetnamu, gde je obučavan u specijalnim jedinicama tzv. "zelenim beretkama". On pravi zamke, izbegava one njemu namenjene, da bi na kraju ostavio varljiv utisak da pojedinac ipak ima šansi u sukobu sa organizovanom bandom - makar to i država bila.

Svega toga prisetili smo se u autobusu koji grabi između dva metra visokog belog nanosa ka lepšoj strani Kopaonika - onoj bez zemljotresa i siromaštva, gde je sneg saveznik a ne protivnik.

Čekaju nas tamo neki specijalni momci da bi nam pokazali kako je to što radi taj Rambo samo stvar dobre uvežbanosti.

Čekaju nas, da uvedemo malo zvanične terminologije, jedinice SUP Srbije za specijalne namene.

Specijalne jedinice počele su da se osnivaju pri republičkom i saveznom SUP pre nešto više od pet godina kao odgovor na eskalaciju međunarodnog terorizma.

Sastavljene su od mladih (prosek starosti je 22 godine), jakih i zdravih momaka koji se uče svemu i svačemu i tako pripremaju da intervenišu u slučaju otmice aviona, motornih vozila i plovnih objekata, ili da pomognu redovnoj miliciji kada je ova nemoćna da bezbedno izvrši zadatak.

Njihove vežbe za akciju traju danima, mesecima, pripreme se izražavaju u minutima, dok se sama akcija meri sekundama. U avion uskaču za manje od 10 sekundi (tačno vreme je tajna), što je možda najbolje vreme u konkurenciji sa svetskim specijalnim službama.

Kako to rade, ostaće tajna za javnost iz razumljivih razloga. Jedino što ćemo reći jeste to da svaki pripadnik specijalnih jedinica do tančina poznaje svaki tip aviona i njegov unutrašnji raspored.


Jedan lakši trening



"Specijalce" ćemo sresti pre nego što smo se nadali. Iza hotela "Karavan", stvorila se neka gužva. Okolo malog platoa okupio se priličan broj posmatrača. U sredini neki momci u kimonima, sa crnim, braon i najmanje plavim pojasevima.

- Neki džudisti - kaže nam jedan od posmatrača, a momci vežbaju bez želje da bilo šta objašnjavaju. Ne objašnjavamo ni mi, mada znamo više od sagovornika. Pomalo ponosni zbog upućenosti u jednu, gotovo državnu tajnu, utvrđujemo da pred sobom imamo momke iz specijalne jedinice.

Trening je trajao skoro sat vremena.

Počeo je laganim vežbama, pa sprintom, da bi završio gotovo nemogućim vratolomijama.

Recimo: na znak pištaljke svi ležu i rade sklekove sa jednom nogom na zemlji, druga je u vazduhu.

Posle 30 sekundi ponovo se čuje pištaljka i svi se okreću na leđa da bi sledećih pola minuta radili zgibove.

Pištaljka. Svi ustaju i pola minuta "skakuću" iz čučnja.

Poslednjih pola minula ostavljeno je za sprint u mestu. Posle toga, trener velikodušno daje 20 sekundi pauze, pa onda zapoveda da se sve to ponovi. Sledi zatim nošenje partnera uz strminu, pa ručna "kolica", pa istezanja, rvanja, bacanja...

Tako sat vremena, uz dve-tri pauze po 20 sekundi.

Kasnije, pošto smo u znak raspoznavanja izgovorili dogovorenu "lozinku" i uspostavili kontakt sa komandirima ove jedinice pitamo:

- Da li oni uvek tako vežbaju?

- Imali su ovih dana velikih napora, pa smo im zato sada odredili malo lakši trening.

Još veće iznenađenje čekalo nas je te večeri u restoranu hotela gde smo momke koji su onako naporno trenirali, prepoznali, na platou za igru. Kako izdržavaju?


Rok trajanja



Odgovor ćemo dobiti delom iz objašnjenja kako se postaje i koliko ostaje "specijalac". U ovu jedinicu se dolazi iz redovnog sastava milicije ili iz škole u Sremskoj Kamenici. Uslovi: gotovo nemogući, mnogo teži nego što to može da stane u jedan pasus.

Najpre se obavlja lekarski pregled. Prolaze samo potpuno zdravi. Potom svi idu na testove fizičke sposobnosti. Plivanje i atletika, a norme su gotovo kao za vrhunske sportiste.

Osim toga potrebno je da kandidati imaju bar elementarno znanje iz borilačkih veština.

Ko sve to prođe - ide na psiho-testove. Ukupan rezultat, izgleda ovako: u jedinicu dolazi samo pet odsto prijavljenih kandidata.

Da bi se obučio dobar "specijalac" potrebno je godinu i po dana. Za to vreme naučiće da puca iz svih oružja, naročito iz automata i puškomitraljeza sa snajperom.

Postaće vičan da mu svih deset noževa bačenih sa desetak metara budu u uskom krugu na debeloj drvenoj dasci, naučiće da se vere poput veštog planinara, da se spušta iz helikoptera, da izvlači davljenika iz vode.

Posebna pažnja posvećuje se borilačkim veštinama. To, naravno, nije slučajno. Svaka škola specijalnih jedinica ima svoj način rada koji je u skladu sa konačnim ciljem.

Na Zapadu gledaju da što brže i bez mnogo razmišljanja razreše neugodnu situaciju, i pritom nije bitno da li će protivnik posle intervencije biti živ iii mrtav.

Naši specijalci imaju pored zadatka za razrešenje situacije i obavezu da niko ne nastrada.

Od borilačkih veština ovde se uče džudo, karate i džiu-džica. Osim toga, gotovo svi su, u slobodnom vremenu, na treningu u nekom džudo ili karate klubu.

Ovako intenzivno treniranje dalo je kao rezultat mnoštvo titula na prvenstvima Srbije i Jugoslavije, kao i učestale pozive za učešće u reprezentaciji.

Rekosmo, dakle, "specijalac" se teško postaje. Još teže se tu i ostaje. Na svaka tri meseca u jedinici se prave provere sposobnosti svakog pojedinca. Ponavljaju se oni testovi koji su viza za ulazak, norme su i dalje visoke, a dovoljan je samo jedan loš rezultat pa da se specijalcima kaže "do viđenja".


Kako osloboditi taoce



Rok trajanja "specijalca" možemo da odredimo prema dobroj formi vrhunskog sportiste. Desetak godina, dakle, osim ako se u međuvremenu ne ožene. Porodica i specijalci ne idu zajedno.

"Specijalci" su ljudi bez imena, adrese, porodice... 

Njihov život je potpuno podređen službi, mada, formalno gledano, imaju radno vreme od sedam do tri.

U radnom vremenu oni treniraju ili rade u nekoj od službi SUP, obezbeđuju objekte, prate nekog na putu ili stoje na raskrsnici u plavim uniformama sa belim rukavima.

Ako napravite prekršaj u saobraćaju, može vam se desiti da vam kaznu naplati specijalac kog ni po čemu nećete razlikovati od običnog pozornika.

Posle radnog vremena, on je slobodan kao i svaki drugi građanin. U stvari, ne baš kao i svaki drugi. Mora u svakom trenutku biti u neposrednoj vezi sa komandom. A znate, nije prijatno da vam se u intimnim trenucima oglasi mala stanica koju svaki specijalac mora da nosi sa sobom neprekidno.

"Specijalci" su do sada nekoliko puta oslobađali avion.

Ni jednom, srećom, otmičari nisu bili pravi. Poslednji put su to uradili pre nekoliko meseci, za najviše ličnosti u zemlji. Gosti su posedali u avion i igrali ulogu talaca. Na znak vođe akcije "specijalci" su upali u avion - kako, to je već tajna.

Dovoljno je reći da je priprema trajala nekoliko minuta, a od početka akcije pa do konačnog hvatanja otmičara proteklo je svega nekoliko sekundi.

Teško da još neka specijalna jedinica u svetu brže oslobađa taoce iz aviona.

Pravih akcija do sada je bilo 14.

Jedanput je duševno poremećeni otac držao svoje dvoje dece kao taoce, drugi put sin oca, treći put se zabarikadirao mladić koji iz verskih razloga nije hteo u vojsku, četvrti put su hvatali opasnog kriminalca...

Sve se to dešavalo, obično, na višim spratovima stambenih zgrada, tako da pripadnici redovnih jedinica SUP nisu mogli intervenisati ili bi to bilo nebezbedno. Zato su pozvani "specijalci".

Da bi specijalna jedinica mogla da interveniše odobrenje moraju da daju Predsedništvo SFRJ ili republički sekretar za unutrašnje poslove. Posle toga jedinica dolazi na lice mesta.

Prvo što valja uraditi jeste da se odredi način ulaska i broj ljudi koji će u akciji učestvovati. Ljudi se biraju po principu dobrovoljnosti.

Komandir ne može da naredi bilo kome da pođe na zadatak. Može da pita: ko želi.


Razoružani kriminalac



Na visoki sprat zgrade se može popeti ili spustiti. U oba slučaja treba najpre dospeti do krova. I na krov se može na dva načina: uz stepenice ili helikopterom.

Evo kako izgleda jedna akcija:

"Specijalci" su se spustili na krov visoke zgrade helikopterom. Konopci su privezani za dva minuta i spuštanje je moglo da počne. Cilj je na jedanaestom spratu. Privezani momci spuštaju se tako što se odbacuju od zida i pritom silaze za po nekoliko metara do sledećeg odskoka.

Poslednji odskok je izračunat tačno tako da se prilikom doskoka proleti kroz otvoreni prozor u stan na jedanaestom spratu i opasni kriminalac je razoružan.

Pre upada u prostoriju se ubacuje nadražljivi gas (suzavac, najčešće), a specijalac je opremljen pancirom kojem metak ne može ništa.

Za kraj ostavljamo ono obavezno pitanje: za koju platu sav taj napor?

Odgovor ćemo dobiti indirektno: za 1.500 dinara veću od ličnog dohotka milicionera pozornika. Uz to, dobijaju i hranarinu koju zbog napornog treniranja potroše isuviše lako.

- Da sam gledao na platu, nikad ne bih postao "specijalac" - reći će vam svaki od ovih momaka. - Ovde ću biti sve dok budem voleo ovaj posao.

Kad ljubav prođe, "specijalac" će biti sposoban da se uključi u neku od službi RSUP. To će mu omogućiti još jedna obaveza koju ima: svaki "specijalac" obavezan je da, dok je u jedinici, završi neku visoku ili višu školu.

Napisao: Zoran Jovanović, foto: Srba Vranić, obrada: Yugopapir (Svet, april 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate