Darko Zubčević o kino-repertoaru u 1985. godini: Deset najboljih i deset koje svakako morate vidjeti



Važno je uočiti da se gledani (a najčešće su to i najbolji) filmovi više ne mogu staromodno podijeliti na one snimane u žanru i namijenjene svima, te na one "umjetničke", namijenjene samo nekima. Svi su režiseri sada, pogotovu u američkoj kinematografiji, i ambiciozni "umjetnici" i ambiciozni "producenti" u jednoj osobi. 

Unatoč tome što deviza za kupovinu stranih filmova ima manje i što su filmovi sve skuplji, pa ih se, logično, ne uvozi onoliko koliko prijašnjih godina - repertoar je ove godine bio iznenađujuće dobar i ujednačen.

S jedne strane, razlog je tome i slučaj: dogodilo se da se neke filmove, koji i nisu najnoviji, moglo kupiti po malo sniženoj cijeni tek ove godine (recimo E. T.), pa su "poduprli" upravo ovogodišnji repertoar.

S druge strane, distributeri su češće počeli "igrati na sigurno": ili kupe poneki stari hit s "obnovljenom licencom" - kako to oni stručno kažu - pa ga ponovno premijemo prikažu, ili kupuju filmove s kojima ne mogu komercijalno promašiti. 

Drugim riječima, čini se da više i pažljivije čitaju američke novine za šou-biznis Variety i da ne razbijaju sebi previše glavu oko toga što se zbiva u svim drugim kinematografijama osim američke, u kojoj se najlakše vidi ili može predvidjeti što će biti kino-hit.

Kako bilo da bilo, američka kinematografija jest i dalje najvitalnija i financijski najuspješnija na svijetu, ali to ne znači da se i u drugim kinematografijama ne zbiva ništa zanimljivo u umjetničkom i komercijalnom smislu.

Te druge kinematografije, u rasponu od velikih a la talijanska, njemačka, sovjetska, britanska, francuska, pa do "malih" poput mađarske, poljske ili čehoslovačke naši distributeri, takoreći, zaobilaze.

To nije novo, ali je ove godine jače izraženo upravo zbog teškoća s novcem i opsesije da svaki film mora mnogo zaraditi.

Ako načas, ipak, sve to zanemarimo i pogledamo što je karakteristika boljih filmova na našem ovogodišnjem repertoaru (pišem još u 1985. godini), onda je to lako izreći u jednoj jedinoj rečenici: i najosobniji, "najautorskiji" filmovi snimani su samo s jednom namjerom - da napune kina! 

Većini je to i uspjelo.

Važno je uočiti da se gledani (a najčešće su to i najbolji) filmovi više ne mogu staromodno podijeliti na one snimane u žanru i namijenjene svima, te na one "umjetničke", namijenjene samo nekima.

Svi su režiseri sada, pogotovu u američkoj kinematografiji, i ambiciozni "umjetnici" i ambiciozni "producenti" u jednoj osobi.

Žanrovi više nisu vitalni, kao što su bili, često su i potpuno "zamućeni", ali publika hrli baš na takve, "nežanrovske" filmove.

Ukratko, ono što se već i prije 1984. slutilo da će biti prevladavajuće usmjerenje svjetskog filma, sada je postalo potpuno prirodno i na našem ovogodišnjem (s obzirom na aktualnost malo "zaostalom") repertoaru.


Top Ten 1985



Moja lista deset najboljih filmova u 1985. godini odraz je toga što sam upravo rekao. Bez daljnjih objašnjenja, evo je:

1. "Prozor u dvorište" (Alfred Hitchcock); 2. "Sretan Božić, Mr. Lawrence!" (Nagisa Oshima); 3. "Zelig" (Woody Allen); 4. "Lokalni junak" (Bill Forsyth); 5. "Otac na službenom putu" (Emir Kusturica); 6. "Špijun zvan Igla" (Richard Marquand); 7. "Ljubav u Riju" (Stanley Donnen); 8. "Do posljednjeg daha" (Jim McBride); 9. "Psycho II" (Richard Franklin) i 10. "Kum" (Francis Ford Coppola). 

Slijedi još deset filmova, poredanih abecednim redom, za koje mislim da ih je svakako trebao vidjeti onaj koji ide više od deset puta godišnje u kino:

Amadeus (Miloš Forman), Ambasador (Fadil Hadžić), Diva (Jean-Jacques Beineix), E.T. došljak iz svemira (Steven Spielberg), Garderobijer (Peter Yates), Ljubavna pisma s predumišljajem (Zvonimir Berković), Na Cutterov način (Ivan Passer), Pejzaži u magli (Jovan Jovanović), Put u kozmos (Philip Kaufmann) i Tajvanska kanasta (Goran Marković). 

U mojoj sam kolumni pisao o svim tim filmovima, osim o Pejzažima u magli (o kojima sam govorio u pulskom izvještaju 1984. godine) i o Divi (koja je u Zagrebu nakon osam dana prikazivanja neslavno propala).

Prije otprilike tri godine, kada je snimljena, Diva je bila najpomodniji uspjeh pariških, njujorških i londonskih umjetničkih kina. Malo je koji redatelj, kao Francuz Beineix, u svom prvom filmu s toliko mistifikacije, hinjene nonšalancije, pomodnih vizuelnih trikova a la videospotovi i sa stilom radi stila - filmovao neku kriminalističku priču punu nevjerojatnih koincidencija.

Ali, unatoč tome, Beineixov intelektualni šarm dodao je tom naivnom larpurlartizmu i notu fantastične razigranosti koja se i onda (a i sada) doimala kao osvježavajući propuh u zagušljivosti strogo proračunatih dramaturških "pravila" superkomercijalnih filmova.

Napisao: Darko Zubčević, obrada: Yugopapir (Studio, XII 1985.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate