Vlado Zečević, Vice Buljan, Maca Gržetić, sećanja na 29. novembar 1943: Poslednji susret sa Lolom




Ušli su u avion, čekalo se da još netko uđe pa da polete; putnici, pratioci i narod gledali su u upaljene motore, kad u jedan mah, kao avet, dolete neki avion: mitraljira ... kruži... mitraljira, sipajući smrt direktno na avion. Tom prilikom, pored ostalih, pogibe i omiljeni sekretar Narodne omladine Jugoslavije, drug Ivo Lola Ribar, na svojoj posljednjoj dužnosti


Vlado Zečević: Bili smo na nišanu partizanske vatre



... Kada je trebalo da pređemo put Knin-Bihać, "nagazili" smo na jednu nemačku motorizovanu diviziju. Sva sreća što smo ih mi pre čuli i videli. Zaustavili smo se i sklonili u šumarke udaljene od puta i čekali nekoliko časova dok je kolona prošla.

Odmorivši se, pošli smo dalje. Išli smo mirno i nešto sigurnije, jer smo se primicali Srbu, gde je bila naša slobodna teritorija sa komandom pozadine.

I usred noćne tišine počeo je da puca mitraljez u kraćim i dužim rafalima - i to u nas. Pala je spontana komanda: "Lezi".

Vlado Zečević (pored Kate Pejinović) na Prvom kongresu USAOJ-a
u Bihaću, decembra 1942. godine (foto: znaci.net)

Za vreme prekida mitraljeske paljbe opet komanda: "Pretrčavati i leći kada zapuca".

Izvukli smo se van dometa metaka, mokri i kaljavi. Nas nekoliko se sakupilo da rešimo šta da radimo; napred moramo jer nas dan ne sme zateći ovde, u "ničijoj" zemlji. Rezonovali smo logično: to je iz Srba pucano na nas i to sa crkvenog tornja, a tu treba da se nalazi naša pozadinska komanda s malom posadom boraca. 

Obavešteni su da ćemo tim putem preći, ali vreme i čas nisu mogli znati. Rešeno je da se uputi jedna patrola u izviđanje. Nas nekoliko krenuli smo u pravcu Srba, a ostali su čekali naš izveštaj. Mitraljeska paljba bila je sve ređa i sve kraća. Pretrčavali smo i legali po svim pravilima boračkog iskustva.

Na ulasku u Srb dočekala nas je mukla tišina, puna neizvesnosti. Tako je izviđanje i proveravanje o neprijatelju bilo veoma otežano. Pokušali smo da dođemo u vezu s nekim od stanovnika, ali uzalud, sve je bilo pusto, nigde ni naših ni neprijatelja.

Naređeno je da kolona krene u Srb. U zoru izvan Srba susreli smo se s drugovima iz komande pozadine.

Oni su mislili da smo ustaška kolona - zato su nas napali, a mi smo mislili da su ustaše u Srbu - konstatovano je kroz smeh i šalu.

Odmorili smo se i nahranili, smestili stvari i starije iznemogle u nekoliko zaprežnih kola i krenuli seoskim putem u pravcu Bosanskog Grahova.

Posle dvadesetak kilometara, pred samu noć, sačekali su nas otvoreni kamioni.

Idući od Bosanskog Grahova prema Livnu zatreštale su puške, i s leve i s desne strane puta.

To su nas četničke zasede sačekivale. Prošli smo i taj deo puta bez žrtava.

Od Livna do Bugojna i od Bugojna do Jajca, išlo je sve u punoj sigurnosti; kretali smo se po oslobođenoj teritoriji Bosne ...


Plemenita ideja vodilja: Delegati AVNOJ-a iz svih krajeva Jugoslavije
stižu u Jajce, novembra 1943. godine (foto: znaci.net)


*****



Vice Buljan: Poslednji susret sa Lolom



Naime, jednog studenog vjetrovitog novembarskog dana drug Milić me je obavijestio da u Livno stiže drug Lola Ribar sa grupom drugova. Istog dana, drugovi Lola Ribar, Velebit, neki stranci sa Milićem dođoše i pozvaše me k sebi.

Vice Buljan (levo) u društvu ratnih drugova (foto: TV novosti)

Preko noći Lola se sa drugovima prebacio u Glamoč, a slijedećeg jutra u praskozorje, drug Jović i ja dođosmo nedaleko od Livna, odakle je trebalo da Lola i drugovi uzlete.

Na improvizirani aerodrom stigli smo još prije zore. Pripreme su toliko trajale da je sunce počelo da se pomalja.

Zabrinjavalo nas je zakašnjenje koje nije bilo predviđeno.

Poslije duljeg vremena motori proradiše, avion klizi po livadi, odlijepi se i polete, na žalost, mnogo kasnije, nego što je trebalo.

Ne naročito raspoloženi, drug Jović i ja, uputili smo se pješke prema Livnu do prvog telefona da nazovemo Komandu mjesta u Glamoču.

Drug Jović uze slušalicu:

"Halo, halo - kakoo? Štaa ...? Je li moguće ...? ... Užasno!... "

Blijedi obojica, prilijepili smo se uz slušalicu.


Bujica delegata



Glas iz Glamoča je nastavljao:

"... Ušli su u avion, čekalo se da još netko uđe pa da polete; putnici, pratioci i narod gledali su u upaljene motore, kad u jedan mah, kao avet, dolete neki avion: mitraljira ... kruži... mitraljira, sipajući smrt direktno na avion.

Tom prilikom, pored ostalih, pogibe i omiljeni sekretar Narodne omladine Jugoslavije, drug Ivo Lola Ribar, na svojoj posljednjoj dužnosti... "

U Livnu i okolici - opća žalost i potištenost, ali ne malodušnost...

Međutim, naređenje da se ne mičem daleko od centra, dato mi je zbog delegata koji su počeli da stižu iz raznih pravaca i krajeva naše zemlje u Livno, da bi odatle išli dalje.

Livnjaci su delegate dobro smjestili u svojim kućama, nahranili i pružili im gostoprimstvo, tako da su sutradan mogli sasvim odmorni krenuti prema Kupresu.

Komande mjesta, komandanti bataljona i četa, izvidnice, narodni odbori, nisu žalili truda da delegatima obezbede sigurno putovanje.

Zamolim drugaricu Radojku Katić iz Solina i Milku Lasić, Šibenčanku, koje upravo pored mene projahaše da mi pozajme konje, što i učiniše.

Uzjašim ja i kurir Jakov iz sela Rude, i krenusmo.

Zatim sačekam delegate, ukrcam se s njima i tako prođosmo Šuicu, Tomislav-Grad, Kupres, Bugojno i pred mrak naša kolona iz Livna sjedinila se s bujicom delegata iz svih krajeva Jugoslavije u bosanskom gradu Jajcu ...

Vice Buljan, slavni sinjski prvoborac koga Boris Dvornik igra u seriji "Čovik i po"


*****



Maca Gržetić: Starica je tražila Titovu sliku



Svanuće nas je dočekalo na rubu šume u blizini Lapca. Čula se švapska pjesma. Morali smo taj dan provesti skriveni u šumi i tek u sumrak krenuti.

Bili smo dosta blizu glavne ceste kojom se prilično dugo kretala motorizirana njemačka jedinica.

Nakon prolaska Nijemaca, naša je kolona krenula tom istom cestom i poslije nekog vremena prebacili smo se prema jednom brdu. Odmorivši se krenuli smo prema Dobrom Selu, u koje smo stigli kasno u noć. Prilazeći selu čula se mitraljeska paljba, a meci su letjeli preko naših glava.

Sjećam se da je drug Cazi rekao:

"O, izgleda da je to zabuna; da to naši ne pucaju?" 

Tako je i bilo.

Manje grupe delegata smještali su odbornici po kućama. Bilo je uzbudljivih i potresnih momenata. Sjećam se kada se pojavila neka starica koja nas dosta dugo nije puštala u kuću misleći da smo neprijatelji.

Jela Bićanin, Nada Sremec i Maca Gržetić na putu iz svojih
jedinica u Jajce, gde će učestvovati na Drugom zasedanju
AVNOJ-a (foto: Praktična žena)

U sobi je ležala mlada žena sa djetetom od 4 do 5 godina. Postavljali smo razna pitanja, topla i srdačna kako bi nepovjerljivu staricu uvjerili da smo partizani. Pitali smo maloga da li ima u selu organizacija pionira, a on veselo odgovara:

"Ima, ima". 

Baka ga psuje i viče da kod njih nema ništa, šta on to priča. U to je drug Bakarić izvadio iz džepa fotografiju druga Tita, pružio je starici i upitao da li zna tko je to. Nato je starica uzela sliku, poljubila je i stavila u njedra. Zamolila je druga Vladu da joj ostavi sliku.

Ujutro, kada smo napuštali Dobro Selo vidjeli smo - kao i kod mnogih drugih sela kroz koje su prohujale fašističke horde - same ruševine ...

Obrada: Yugopapir (Praktična žena, 29. novembar 1980.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate