Nedavno je kod nas gostovao čuveni lenjingradski balet i u praksi pokazao koliko se kod njih cijene stariji i iskusniji plesači. Njihova poznata balerina Kolpakova prve je večeri nastupila na pozornici, da bi drugu - zajedno sa mnom u loži - napeto pratila jednu od svojih najboljih učenica u naslovnoj ulozi u jednom baletu
Sudeći po brojnim baletnim emisijama
koje su ovoga tjedna na TV programu, reklo bi se da smo zemlja
plesačkih talenata. No, istina je posve drukčija, barem u ovom
trenutku, o kojem razgovaramo s poznatom balerinom Majom
Srbljenović-Turcu koju ćemo vidjeti (u ponedjeljak, na Drugom
programu) u baletnoj emisiji Za Matildu.
*****
Valja reći da ta baletna emisija Maje
Srbljenović-Turcu dolazi u pravi trenutak. Poznata balerina danas je
u punoj formi i osjeća da lagano svladava nove uloge. Iza nje veliko
je iskustvo, svakodnevne vježbe koje ni danas ne propušta, jer,
kako kaže, tjedan dana opuštanja - i tijelo "zarđa"!
Priznaje da danas mnogo lakše održava kondiciju i liniju nego
prije, ali to je sada već i mala tajna dugogodišnjeg rada i
iskustva. Redovito pleše na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta
u Zagrebu, a često je pozivaju u Austriju gdje zajedno sa suprugom - zagrebačkim baletnim prvakom Marinom Turcuom - pleše u njihovim
predstavama.
To može zahvaliti češćoj suradnji s koreografom
Waczlawom Orlikowskym koji ima vrlo istančan osjećaj za plesačevu
individualnost. Na pozornici matičnog kazališta upravo priprema
uloge u dva nova baleta kojih se premijera očekuje početkom
prosinca.
Riječ je o dva kraća baleta, prvom radnog naslova
Krležijana, u koreografiji Milka Šparembleka i Tri sestre Vlaste
Dedovića.
Na repertoaru su i neki prijašnji baleti, za koje je
svojedobno nagrađena.
Među priznanjima koja su došla za njezinu
Damu u crvenom u Šparemblekovim Pjesmama ljubavi i smrti i,
posljednje, za groficu Capuletti u Romeu i Juliji - da spomenemo samo
neke - dolaze i ona sve više vezana za imena poznatih mladih
solistica Almire Osmanović i Lidije Mile.
Almirini uspjesi u Japanu
i Lidijini u Novom Sadu i Ljubljani zasluga su i njihove starije
kolegice i "privatnog pedagoga" Maje Srbljenović.
Premda
se oduvijek oduševljavala pedagoškim radom s mladima, evo tek
odskora pružila joj se prilika da svoje bogato iskustvo i znanje
prenese i na dvije naše najbolje plesačice.
Zajednička suradnja počela je
spontano i bez nekih velikih dogovora. Te tri plesačice povezuje
profesionalna želja da svaku ulogu izrade do savršenstva i da joj
dadu svoj pečat. Osjećajući da im svakodnevni treninzi nisu
dostatni, obratile su se svojoj iskusnijoj kolegici.
Veoma brzo, Maja
je razbila uvjerenje da poznati solisti, gradeći svoju karijeru,
nemaju vremena za pedagoški rad s mladima.
- Ima nešto u prirodi vrhunskih plesača
da su posve zaokupljeni svojom ličnošću - kaže Maja
Srbljenović-Turcu. - Sasvim se predaju sebi i nemaju vremena ni za koga
drugoga. A kad karijera bude završena, nađu se zatečeni i ne znaju
što bi sa sobom. Za razliku od njih, sa mnom je sasvim drukčije, pa
je takav slijed bio posve logičan u mojoj karijeri.
Cijeli život
bila sam svjesna svojih slabosti i nastojala sam ih ispraviti učeći
od vrsnih koreografa i pedagoga s kojima sam pripremala uloge. No,
pečat svim tim mojim razmišljanjima i sklonostima prema pedagoškom
radu bio je susret s mojim suprugom Marinom Turcuom koji je došao u
naš teatar kao dobro pripremljen plesač i pedagog.
Uspjela sam
zajedničkim, gotovo petnaestogodišnjim radom s njime otkriti tajne
našeg zvanja. A primjenjujući ih na sebi, rađala se i želja za
njihovim prenošenjem na mlađe kolegice.
Važne osobine za dobar pedagoški rad
• Znači, sada ostvarujete ono što
ste priželjkivali?
- Ne može se ustvrditi da sam o tome
sistematski razmišljala. Mogu reći jedino da sam otkrila tokom tog
vremena, tj. zajedničkog rada s Marinom, privlačnost prema
pedagoškom radu. Negdje u meni postojao je taj poriv prema učenju i
"upijanju" znanja od drugih.
Dolazila sam u kontakt s
mnogim poznatim koreografima različitih stilova i afiniteta. Da
spomenem samo neke, kao što su Milko Šparemblek, Oleg Danovski,
Waczlaw Orlikowski, Fleming Flindt...
Neki od njih zamijetili su tu
moju osobinu, a poznati sovjetski pedagog Ljudmila Safronova otvoreno
me uputila na takav rad. Štoviše, sugerirala je našim mladim
solisticama da pokušaju sa mnom.
• Vlada mišljenje da vrhunski plesač
ne mora uvijek biti i vrhunski pedagog, i to zbog razloga koje
ste spomenuli. Naime, plesačke kvalitete nisu uvijek jamstvo da će
takva osoba dobro raditi s mladima.
- Ima vrhunskih plesača koji su u špici i pravi talenti, ali ne mogu ili ne znaju umjetnost prenijeti
drugima! Taj pedagoški osjećaj, kao i talent ili jest ili nije u
čovjeku! Malo je dobrih plesača koji su ujedno i dobri pedagozi,
osim ako nisu tokom svoje karijere širom otvarali oči i gledali
okolo sebe.
Da bi se postalo dobrim pedagogom, nije dovoljno samo
baviti se sobom i svojim ulogama. Ne znači ako ste neku ulogu
otplesali genijalno da ste je u stanju i genijalno prenijeti na
nekog drugog.
• Neke od uloga koje ste pripremali s vašim kolegicama niste nikad plesali. Baš u tim ulogama zablistale
su Almira Osmanović i Lidija Mila.
- Moja karijera, kao i mnogih drugih
plesača, nije ovisila samo o mojim željama nego mnogo i o sreći.
No, i te uloge, kao i one koje sam sama plesala, imaju istu osnovicu
klasičnog baleta. Ali, poslije dolazi umjetnička nadgradnja, to
jest svladavanje raznih stilova plesa, jer za to bih mogla slobodno
reći da je bio moj domet.
• Koje su još, po vama, važne
osobine za dobar pedagoški rad s profesionalnim plesačima?
- Koreograf Orlikowsky uvijek ističe da
je najvažnija osobina "pročitati" čovjeka u dušu. Što
to znači u svakodnevnom radu s plesačima koji su katkad umorni,
nervozni ili prehlađeni? Treba ga se znati "prevariti" - dakako, u pozitivnom smislu! - te ga što raspoloženijeg i
motiviranijeg uvesti u mukotrpne i naporne vježbe.
Rezultira li
takav pokus ili vježba i najmanjim napretkom - plesač je
zadovoljan.
Ali, takav rad zahtijeva obostrana
odricanja i rad nakon radnog vremena.
Uz ostale obaveze jedan
pedagog, može se baviti samo s nekoliko plesača. I jedni i drugi
moraju "prekrižiti" slobodno vrijeme, zaboraviti na
privatni život i obaveze.
Iako takav način rada donosi i uspjehe,
zasad on nije kod nas stimuliran i predviđen postojećim
pravilnicima. Želi li se dobar plesač baviti usporedo i pedagoškim
radom, može, ali bez ikakve nadoknade i u svoje slobodno vrijeme.
- Naši pravilnici ne dopuštaju da
aktivni plesač ujedno bude pedagog ili baletni majstor - objašnjava
Maja Srbljenović. - Zbog te nerazumne pravne začkoljice, Vesna
Butorac-Blaće i ja ne možemo i službeno postati pedagozima. Možemo,
ali tada moramo staviti točku na našu plesačku karijeru. To je
nerazumno - zna li se da smo cijeli vijek plesale i da bismo tako
sada, prije kraja naše karijere, izgubile beneficirani plesački
staž.
Takvi pravilnici i stanovišta onemogućavaju nas, iskusnije
plesače, da radimo sa svojim mladim kolegama.
• Začuđuje takvo stanovište kad se
zna da je svagdje u svijetu prava "glad" za vrhunskim
plesačima koji žele svoje znanje prenijeti na nove generacije.
- Nedavno je kod nas gostovao čuveni
lenjingradski balet i u praksi pokazao koliko se kod njih cijene
stariji i iskusniji plesači. Njihova poznata balerina Kolpakova prve
je večeri nastupila na pozornici, da bi drugu - zajedno sa mnom u
loži - napeto pratila jednu od svojih najboljih učenica u naslovnoj
ulozi u jednom baletu.
Za razliku od istočnih zemalja, gdje je takav
način rada normalan u kazalištima, na Zapadu to je dobro plaćen
posao kojim se bave poznati plesači.
Naša generacija nije se uspjela izboriti za svoj status
• No, danas je opet živnulo zanimanje za ples, osobito kod djevojčica, pa su takvi ljudi i te
kako dragocjeni i u kazalištima i izvan njih.
- Splitsko i sarajevsko kazalište
imaju, na primjer, baletne studije s velikim brojem polaznika, u
kojima rade njihovi solisti. Na redovitim vježbama i treninzima oni
provode selekciju pokušavajući one talentiranije uputiijj prema
plesačkom zvanju.
Budući da su te vježbe teške i naporne, a
podrazumijeva se i željezna disciplina, mlade ljude valja postupno
dovoditi na pozornicu da ne bi izgubili volju.
Slično sam i ja
startala s jedanaest godina na splitskoj pozornici. Zahvaljujući tome,
poslije nisam imala ni treme, ni problema što ću sa sobom na
pozornici i slično, a to često onemogućuje mladog čovjeka da se
dokraja oslobodi.
To se sada događa s mladom splitskom plesačicom
Vedranom Ostojić...
• Kako vaš balet dolazi do mladih
plesača?
- Većina naših plesača dolazi iz
srednje baletne škole. Budući da nam kronično nedostaju muški
plesači, kod nas u baletu djeluje Baletni studio koji vodi Marin
Turcu, gdje se mladi ljudi ubrzanim tempom pripremaju za pozornicu.
S
obzirom na sve veće zahtjeve baletne umjetnosti danas, sazrelo je i
vrijeme za baletnu akademiju gdje bi budući plesači dobivali širu
i bogatiju naobrazbu. Tako bi se izbjegla kriza, odnosno nedostatak
dobrih plesača u svim našim kazalištima.
Strogom selekcijom i
čvršćim i organiziranijim školovanjem budućih plesača - da ne
spominjem i bolju stimulaciju za taj poziv! - dobili bismo prave
plesače. Jer talenata ima, iako su sadašnji rezultati skromni, a
iznimke, odnosno dobri plesači, prava su rijetkost
• Je li vaša generacija uspjela
poboljšati uvjete toga zvanja?
- Naša generacija, koja, eto, uskoro silazi s pozornica, nije se još
uspjela izboriti ni za svoj status, pa prema tome ni za pravu
zamjenu. Upravo sam čula da naše baletno udruženje pokušava na
nivou Jugoslavije pokrenuti inicijativu na otklanjanju tih
nepravilnosti.
Naš poziv solista težak je i mukotrpan. Čovjek se
svakodnevno mora dokazivati i pokazivati u "premijernom
izdanju".
Pored bitke za stalnu kvalitetu pred publikom i
kritičarima, vodi se neprestano i ona iza pozornice, koja donosi
nerviranja, čireve, infarkte i drugo.
Naši mlađi kolege imaju sve
manja živaca za maratonske sastanke, za razgovore s ljudima koji su
pogrešno shvatili samoupravljanje i slično. Dosadit će im sve to
i otići će.
Zbog toga me i ne iznenađuju neka moja razmišljanja
da svojoj kćeri, koja ima smisla za ples, zabranim da se njime bavi.
Ne bi bilo pošteno da je pripremam za zvanje koje, ako se uvjeti
bitno i hitno ne promjene, i nema neku pravu budućnost.
Razgovarao: Aleksandar Veljić, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)
