Maja Srbljenović Turcu, naša proslavljena balerina: Ima li ovo zvanje neku budućnost? (1985)




Nedavno je kod nas gostovao čuveni lenjingradski balet i u praksi pokazao koliko se kod njih cijene stariji i iskusniji plesači. Njihova poznata balerina Kolpakova prve je večeri nastupila na pozornici, da bi drugu - zajedno sa mnom u loži - napeto pratila jednu od svojih najboljih učenica u naslovnoj ulozi u jednom baletu


Sudeći po brojnim baletnim emisijama koje su ovoga tjedna na TV programu, reklo bi se da smo zemlja plesačkih talenata. No, istina je posve drukčija, barem u ovom trenutku, o kojem razgovaramo s poznatom balerinom Majom Srbljenović-Turcu koju ćemo vidjeti (u ponedjeljak, na Drugom programu) u baletnoj emisiji Za Matildu.


*****



Valja reći da ta baletna emisija Maje Srbljenović-Turcu dolazi u pravi trenutak. Poznata balerina danas je u punoj formi i osjeća da lagano svladava nove uloge. Iza nje veliko je iskustvo, svakodnevne vježbe koje ni danas ne propušta, jer, kako kaže, tjedan dana opuštanja - i tijelo "zarđa"! 

Priznaje da danas mnogo lakše održava kondiciju i liniju nego prije, ali to je sada već i mala tajna dugogodišnjeg rada i iskustva. Redovito pleše na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a često je pozivaju u Austriju gdje zajedno sa suprugom - zagrebačkim baletnim prvakom Marinom Turcuom - pleše u njihovim predstavama. 

Maja Srbljenović Turcu (foto: Victor Mory) 
To može zahvaliti češćoj suradnji s koreografom Waczlawom Orlikowskym koji ima vrlo istančan osjećaj za plesačevu individualnost. Na pozornici matičnog kazališta upravo priprema uloge u dva nova baleta kojih se premijera očekuje početkom prosinca. 

Riječ je o dva kraća baleta, prvom radnog naslova Krležijana, u koreografiji Milka Šparembleka i Tri sestre Vlaste Dedovića

Na repertoaru su i neki prijašnji baleti, za koje je svojedobno nagrađena. 

Među priznanjima koja su došla za njezinu Damu u crvenom u Šparemblekovim Pjesmama ljubavi i smrti i, posljednje, za groficu Capuletti u Romeu i Juliji - da spomenemo samo neke - dolaze i ona sve više vezana za imena poznatih mladih solistica Almire Osmanović i Lidije Mile

Almirini uspjesi u Japanu i Lidijini u Novom Sadu i Ljubljani zasluga su i njihove starije kolegice i "privatnog pedagoga" Maje Srbljenović.

Premda se oduvijek oduševljavala pedagoškim radom s mladima, evo tek odskora pružila joj se prilika da svoje bogato iskustvo i znanje prenese i na dvije naše najbolje plesačice.

Zajednička suradnja počela je spontano i bez nekih velikih dogovora. Te tri plesačice povezuje profesionalna želja da svaku ulogu izrade do savršenstva i da joj dadu svoj pečat. Osjećajući da im svakodnevni treninzi nisu dostatni, obratile su se svojoj iskusnijoj kolegici. 

Veoma brzo, Maja je razbila uvjerenje da poznati solisti, gradeći svoju karijeru, nemaju vremena za pedagoški rad s mladima.

- Ima nešto u prirodi vrhunskih plesača da su posve zaokupljeni svojom ličnošću - kaže Maja Srbljenović-Turcu. - Sasvim se predaju sebi i nemaju vremena ni za koga drugoga. A kad karijera bude završena, nađu se zatečeni i ne znaju što bi sa sobom. Za razliku od njih, sa mnom je sasvim drukčije, pa je takav slijed bio posve logičan u mojoj karijeri. 

Cijeli život bila sam svjesna svojih slabosti i nastojala sam ih ispraviti učeći od vrsnih koreografa i pedagoga s kojima sam pripremala uloge. No, pečat svim tim mojim razmišljanjima i sklonostima prema pedagoškom radu bio je susret s mojim suprugom Marinom Turcuom koji je došao u naš teatar kao dobro pripremljen plesač i pedagog. 

Uspjela sam zajedničkim, gotovo petnaestogodišnjim radom s njime otkriti tajne našeg zvanja. A primjenjujući ih na sebi, rađala se i želja za njihovim prenošenjem na mlađe kolegice.


Važne osobine za dobar pedagoški rad



• Znači, sada ostvarujete ono što ste priželjkivali?

- Ne može se ustvrditi da sam o tome sistematski razmišljala. Mogu reći jedino da sam otkrila tokom tog vremena, tj. zajedničkog rada s Marinom, privlačnost prema pedagoškom radu. Negdje u meni postojao je taj poriv prema učenju i "upijanju" znanja od drugih. 

Dolazila sam u kontakt s mnogim poznatim koreografima različitih stilova i afiniteta. Da spomenem samo neke, kao što su Milko Šparemblek, Oleg Danovski, Waczlaw Orlikowski, Fleming Flindt...

Neki od njih zamijetili su tu moju osobinu, a poznati sovjetski pedagog Ljudmila Safronova otvoreno me uputila na takav rad. Štoviše, sugerirala je našim mladim solisticama da pokušaju sa mnom.

• Vlada mišljenje da vrhunski plesač ne mora uvijek biti i vrhunski pedagog, i to zbog razloga koje ste spomenuli. Naime, plesačke kvalitete nisu uvijek jamstvo da će takva osoba dobro raditi s mladima.

- Ima vrhunskih plesača koji su u špici i pravi talenti, ali ne mogu ili ne znaju umjetnost prenijeti drugima! Taj pedagoški osjećaj, kao i talent ili jest ili nije u čovjeku! Malo je dobrih plesača koji su ujedno i dobri pedagozi, osim ako nisu tokom svoje karijere širom otvarali oči i gledali okolo sebe. 

Da bi se postalo dobrim pedagogom, nije dovoljno samo baviti se sobom i svojim ulogama. Ne znači ako ste neku ulogu otplesali genijalno da ste je u stanju i genijalno prenijeti na nekog drugog.

• Neke od uloga koje ste pripremali s vašim kolegicama niste nikad plesali. Baš u tim ulogama zablistale su Almira Osmanović i Lidija Mila.

- Moja karijera, kao i mnogih drugih plesača, nije ovisila samo o mojim željama nego mnogo i o sreći. No, i te uloge, kao i one koje sam sama plesala, imaju istu osnovicu klasičnog baleta. Ali, poslije dolazi umjetnička nadgradnja, to jest svladavanje raznih stilova plesa, jer za to bih mogla slobodno reći da je bio moj domet.

• Koje su još, po vama, važne osobine za dobar pedagoški rad s profesionalnim plesačima?

- Koreograf Orlikowsky uvijek ističe da je najvažnija osobina "pročitati" čovjeka u dušu. Što to znači u svakodnevnom radu s plesačima koji su katkad umorni, nervozni ili prehlađeni? Treba ga se znati "prevariti" - dakako, u pozitivnom smislu! - te ga što raspoloženijeg i motiviranijeg uvesti u mukotrpne i naporne vježbe. 

Rezultira li takav pokus ili vježba i najmanjim napretkom - plesač je zadovoljan.

Ali, takav rad zahtijeva obostrana odricanja i rad nakon radnog vremena. 

Uz ostale obaveze jedan pedagog, može se baviti samo s nekoliko plesača. I jedni i drugi moraju "prekrižiti" slobodno vrijeme, zaboraviti na privatni život i obaveze. 

Iako takav način rada donosi i uspjehe, zasad on nije kod nas stimuliran i predviđen postojećim pravilnicima. Želi li se dobar plesač baviti usporedo i pedagoškim radom, može, ali bez ikakve nadoknade i u svoje slobodno vrijeme.

- Naši pravilnici ne dopuštaju da aktivni plesač ujedno bude pedagog ili baletni majstor - objašnjava Maja Srbljenović. - Zbog te nerazumne pravne začkoljice, Vesna Butorac-Blaće i ja ne možemo i službeno postati pedagozima. Možemo, ali tada moramo staviti točku na našu plesačku karijeru. To je nerazumno - zna li se da smo cijeli vijek plesale i da bismo tako sada, prije kraja naše karijere, izgubile beneficirani plesački staž. 

Takvi pravilnici i stanovišta onemogućavaju nas, iskusnije plesače, da radimo sa svojim mladim kolegama.

• Začuđuje takvo stanovište kad se zna da je svagdje u svijetu prava "glad" za vrhunskim plesačima koji žele svoje znanje prenijeti na nove generacije.

- Nedavno je kod nas gostovao čuveni lenjingradski balet i u praksi pokazao koliko se kod njih cijene stariji i iskusniji plesači. Njihova poznata balerina Kolpakova prve je večeri nastupila na pozornici, da bi drugu - zajedno sa mnom u loži - napeto pratila jednu od svojih najboljih učenica u naslovnoj ulozi u jednom baletu. 

Za razliku od istočnih zemalja, gdje je takav način rada normalan u kazalištima, na Zapadu to je dobro plaćen posao kojim se bave poznati plesači.


Naša generacija nije se uspjela izboriti za svoj status



• No, danas je opet živnulo zanimanje za ples, osobito kod djevojčica, pa su takvi ljudi i te kako dragocjeni i u kazalištima i izvan njih.

- Splitsko i sarajevsko kazalište imaju, na primjer, baletne studije s velikim brojem polaznika, u kojima rade njihovi solisti. Na redovitim vježbama i treninzima oni provode selekciju pokušavajući one talentiranije uputiijj prema plesačkom zvanju. 

Budući da su te vježbe teške i naporne, a podrazumijeva se i željezna disciplina, mlade ljude valja postupno dovoditi na pozornicu da ne bi izgubili volju. 

Slično sam i ja startala s jedanaest godina na splitskoj pozornici. Zahvaljujući tome, poslije nisam imala ni treme, ni problema što ću sa sobom na pozornici i slično, a to često onemogućuje mladog čovjeka da se dokraja oslobodi. 

To se sada događa s mladom splitskom plesačicom Vedranom Ostojić...

• Kako vaš balet dolazi do mladih plesača?

- Većina naših plesača dolazi iz srednje baletne škole. Budući da nam kronično nedostaju muški plesači, kod nas u baletu djeluje Baletni studio koji vodi Marin Turcu, gdje se mladi ljudi ubrzanim tempom pripremaju za pozornicu. 

S obzirom na sve veće zahtjeve baletne umjetnosti danas, sazrelo je i vrijeme za baletnu akademiju gdje bi budući plesači dobivali širu i bogatiju naobrazbu. Tako bi se izbjegla kriza, odnosno nedostatak dobrih plesača u svim našim kazalištima.

Strogom selekcijom i čvršćim i organiziranijim školovanjem budućih plesača - da ne spominjem i bolju stimulaciju za taj poziv! - dobili bismo prave plesače. Jer talenata ima, iako su sadašnji rezultati skromni, a iznimke, odnosno dobri plesači, prava su rijetkost

• Je li vaša generacija uspjela poboljšati uvjete toga zvanja?

- Naša generacija, koja, eto, uskoro silazi s pozornica, nije se još uspjela izboriti ni za svoj status, pa prema tome ni za pravu zamjenu. Upravo sam čula da naše baletno udruženje pokušava na nivou Jugoslavije pokrenuti inicijativu na otklanjanju tih nepravilnosti. 

Naš poziv solista težak je i mukotrpan. Čovjek se svakodnevno mora dokazivati i pokazivati u "premijernom izdanju". 

Pored bitke za stalnu kvalitetu pred publikom i kritičarima, vodi se neprestano i ona iza pozornice, koja donosi nerviranja, čireve, infarkte i drugo. 

Naši mlađi kolege imaju sve manja živaca za maratonske sastanke, za razgovore s ljudima koji su pogrešno shvatili samoupravljanje i slično. Dosadit će im sve to i otići će. 

Zbog toga me i ne iznenađuju neka moja razmišljanja da svojoj kćeri, koja ima smisla za ples, zabranim da se njime bavi. Ne bi bilo pošteno da je pripremam za zvanje koje, ako se uvjeti bitno i hitno ne promjene, i nema neku pravu budućnost.

Razgovarao: Aleksandar Veljić, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate