Anđelko Đeki Srbljenović, muzičar, kompozitor, sudija, sportaš: Čudni smo ljudi mi Splićani (1967)




Kao predsjednik Udruženja muzičara zabavne i narodne muzike u Splitu vodi brigu o društvenom statusu svojih kolega, komponira zabavne melodije, trenira, vodi parnice i piše pisma svojoj ženi Maji, članici Zagrebačkog baleta, koju - kako sam kaže - vrlo rijetko viđa, baš kao i majku koja ga često uzalud čeka s ručkom


Splićani se ponose svojim sugrađanima koji su izvan Splita stekli popularnost, iako im sami, svojevremeno, nisu odali priznanje i izvukli ih iz anonimnosti na svom, splitskom tlu. Kao pravi Mediteranci s mnogo smisla za humor, Splićani će se prije našaliti na račun onih među sobom koji se žele afirmirati nego što će ih ohrabriti i pomoći im da ostvare svoje ambicije.

Jedan od tih, najupornijih, još je mlad čovjek, trideset šestogodišnjak. 

Sudac je Općinskog suda, ali i aktivan sportaš, trubač, kompozitor, dirigent, pisac aranžmana, muzički pedagog i organizator svih koncerata zabavne muzike u Splitu.

Pravim imenom - Anđelko - ne zove ga ni majka. Za nju, kao i za sve druge Splićane, on je - Džeki. Džeki Srbljenović

Čovjek-mašina, čovjek bez slobodnog vremena.

Džeki - ili kako ga radije zovu - Đeki Srbljenović ispisao je mnogo
strana notnog papira (foto: S. Simić)

Odakle mu nevjerojatna radna energija koja, bar u sparnim ljetnim danima, ne karakterizira neke njegove fjaki sklone sugrađane?

Džeki je tu kondiciju stekao još u najranijoj mladosti, kao trinaestogodišnji dječak, partizanski kurir, momčić bez vremena za igru, preozbiljan za svoje godine.

Tutnjavu puščanih metaka i topovskih granata, Džeki je ubrzo poslije oslobođenja zamijenio muzikom. Muzikom koju je sam stvarao i izvodio.


"Prvi pljesak", pa prve "Melodije Jadrana"



Prva mu je ljubav bio klavir, a onda je truba privukla njegovu pažnju. Svirao je kad god je mogao.

Svojom je rukom ispisao bezbroj strana notnog papira. Komponirao je šlagere. 

Đeki i Maruška Šinković
(foto: S. Simić)
Jedan od prvih ("Na svemu ti hvala") pjevala je na radiju nekad vrlo popularna zagrebačka pjevačica zabavnih melodija Mirjana Dančuo

Pjesma se svidjela slušaocima, a Džeki je s još više žara prionuo na posao,

- U Splitu je mladićima i djevojkama bilo dosadno čak i ljeti - priča Džeki. - Nakon povratka iz Zagreba s diplomom pravnika i s mnogo dragocjenih poznanstava odlučio sam da s nekolicinom istomišljenika poduzmem sve da se u našem gradu razbukta kulturno-zabavni život. 

Organizirali smo nastup Ive Robića, Gabi Novak i kvarteta "4 M"

Koncert je izvanredno uspio. Otad više ne znam za odmor. 

Nakon radnog dana u sudu trčao sam na trening ragbijaša "Nade" (osnivači Kluba, peterostrukog prvaka Jugoslavije, bili su Splićani koji su zajedno sa Srbljenovićem studirali u Zagrebu i kao pioniri ragbija u našoj zemlji igrali za zagrebačku "Mladost"). 

Poslije treninga žurio sam u kazalište, jer sam u orkestru Splitske opere i filharmonije svirao trubu. 

Kasno navečer, poslije predstave, iako prilično iscrpen, nisam odmah odlazio u krevet. Komponirao sam. Pisao sam i aranžmane. 

Onda mi je, odjednom, sinula ideja da po uzoru na Zagreb u Splitu organiziramo priredbu "Prvi pljesak". 

Već prva priredba bila je veoma uspješna. Niz mladih pjevača, medu njima i Marušku Šinković, otkrili smo na tim natjecanjima. 

Ali nismo bili zadovoljni. 

U Splitu je svakog čuda za tri dana dosta. Bila je potrebna neprekidna aktivnost. 

Ideja o pokretanju festivala "Melodije Jadrana" ubrzo je realizirana. Bio je to pun pogodak. 

Međutim, mene je čekalo još mnogo drugih poslova.


Pisma za Maju



U notesu, bez kojega Džeki ne bi mogao živjeti, taćno je planiran svaki njegov radni dan. 

U njemu je svojevremeno bilo zapisano: 

"Dirigiram orkestrom Filharmonije prilikom premijere izvedbe Geršvinova 'Amerikanca u Parizu'." 


A na jednoj od idućih strana: 

"Posljednji rok za muzičku akademiju 'Svemirske skitnice'."


Ni danas (kaže da ga jedan posao odmara od drugih) nemirni duh Džekija Srbljenovića ne miruje. 

U omladinskom studiju "Mozaik" korepetira sa sedamdesetak mladih muzičara-amatera, piše novu muzičku komediju ("Američka jahta u splitskoj luci" na libreto Aleksandra Aranickog) po narudžbi zagrebačkog kazališta "Komedija".





Nastupa kao trubač s VIS-om "Batali", dirigira u splitskom kazalištu, organizira nastup talijanskih pjevača Flo Sandons i Tina Latija.

Kao predsjednik Udruženja muzičara zabavne i narodne muzike u Splitu vodi brigu o društvenom statusu svojih kolega, komponira zabavne melodije, trenira, vodi parnice i piše pisma svojoj ženi Maji, članici Zagrebačkog baleta, koju - kako sam kaže - vrlo rijetko viđa, baš kao i majku koja ga često uzalud čeka s ručkom.

- Kako vas prima splitska publika?

- U posljednje vrijeme moji mi sugrađani poklanjaju sve više simpatija. Na prošlom festivalu "Melodije Jadrana" publika je mojoj kompoziciji "Vražja Mare" dodijelila drugu nagradu. To mi je najdraže priznanje, jer... čudni smo ljudi mi Splićani.

Napisao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, III 1967.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate