Jesen 1985 - Ivo Serdar, naš omiljeni dramski, filmski, TV i radio glumac: Odlazak Štefa iz Klanjca



Da je htio, Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije! Njegovo "htjeti biti" vodilo ga je u život glumca putnika, kamo je išao najčešće sam, samo s jednim koferčićem, a u njemu tek šešir i knjige

Iako je već pri kraju, godina 1985. s neumitnom upornošću ne prestaje kositi. Posebno glumce, i to s vrha liste. Hoće, čini se, da je se pamti po sve učestalijoj kolumni in memoriam! Ovaj put dramskom, filmskom, televizijskom i radio-glumcu Ivi Serdaru kojemu se perfidno prišuljala baš uoči petstote izvedbe komedije Volim Njofru.

U trenutku kad su se prijatelji i poštovaoci s veseljem pripremali da proslave još jedan Serdarov jubilej, kojemu se on posebno radovao.

Liječnici rekoše: umro je od klijenuti srca! U 52. godini života!

Zar ga, možda, zamoriše - i umoriše - njegovi dobroćudni veseljaci!?

Njegov nasmijani mudrijaš Štef iz Klanjca, Deset lica Ive Serdara, likovi s repertoara Teatra u gostima, i iz Jazavca, oni iz satiričko-komedijskog žanra u kojemu je briljirao na scenama uzduž i poprijeko Jugoslavije!?

Zar su ga mogle zamoriti uvijek prepune dvorane ljudi koji su hrlili da ih napune samo zbog njega!? Ili, ovdje već teško da se može reći - možda - mukotrpan, nesiguran, psihički pun stresova, a fizički naporan život slobodnog umjetnika?

Taj život na kotačima, život koji u materijalnom smislu uvijek počinje od nule, život koji ne priznaje zabušavanja i foliranja, život koji se svakim teško zarađenim dinarom kupuje i otplaćuje.

Iako se Serdar još kao mlad glumac (diplomirao je 1957.) - najprije u Varaždinu, pa deset godina u HNK u Zagrebu, a potom histrionski, sve dok mu zlokoban tromb nije zaustavio hod - opredijelio u prvom redu za komične likove, nikad nije zapuštao druge žanrove. Dapače!

S posebnim darom interpretirao je likove najšireg raspona mogućnosti, sve do drama apsurda. Igrao ih je i nosio u sebi tako snažno da su se na njegovu licu i u očima mogli prepoznati kad bi malo zaškiljio i sumnjičavo pogledao poput mudrog zagorskog puntara, vragolasto kao da je iskočio iz nekog francuskog vodvilja, znao je izviriti lukavi Pomet ili tko zna tko drugi.

Najšira ga publika, ipak, s punim pravom može najviše svojatati. Bio je njen kao malo tko drugi od njegovih kolega. Donosio je kazališnu igru u udaljene domove kulture, vatrogasne dvorane, škole, kasarne, pod šatre...

Tamo će ga posebno i dugo pamtiti, jer im je svojim talentom i šarmom umio natjerati suze na oči od smijeha kad bi ih zabavio, npr. Njofrom ili s Deset lica. Ponajviše kad bi kao Štef iz Klanjca svojom mudrijaškom logikom prokomentirao devijantne pojave svakidašnjice. 

Nedostajat će djeci na radio-valovima kao njihov dragi ujak čije su "To sam jaaaa" tako voljeli čuti.

Umjetnika kakav je bio Ivo Serdar - srećom za njega! - nisu zaboravljali u trenucima kada se trebalo nagrađivati. Dobio je mnoga priznanja i pohvale, a s prvim nagradama pošao je kući sa sarajevskog MES-a i s TV-festivala na Bledu.

Odnio ih je kući da tamo ostanu kao fizički trajna uspomena. Ali, sa sobom je odnio, nepovratno i zauvijek, mnoge likove koje više nikad nitko neće moći zaigrati kao on.


Imati nije isto što i htjeti biti



Posebno ne klanječkog mudrijaša Štefa "kaj o vsemu grunta i u vse se razme". 

Televizijski poslenici, šteta, nisu imali hrabrosti da prihvate Serdarov prijedlog kad je žarko želio da unese neke novine u medij.

Smatrao je, i o tome pričao, da bi bio fantastičan štos kad bi televizija imala tjedni ili mjesečni satirični raport u TV-dnevniku.

- Naš je dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar! U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Ima vrlo neozbiljnih povećavanja cijena. Da se smrzneš! E, na takvu bi se emisiju čekalo, na tog mog gradskog reportera, običnog čovjeka Miška, kako sam ga nazvao... (iz intervjua Studiju objavljenog po datumu točno na dan Serdarove smrti, ali - 1979. godine!).

Serdar nije bio talentiran slikar, kao što je bio glumac, pa da budućim generacijama ostavi svoja platna. Ipak, imao je sreću da je trajao u vrijeme filma i televizije, zahvaljujući kojima će nas još nebrojeno puta moći pogledati s onim svojim smiješkom u očima kojima kao da stalno ponavlja svoju poštapalicu:

- Je, a kaj morem neg reći da sem iz Gornjeg Mikleuša!

Žalio je što mu djelić talenta nije krenuo putovima muzike, što nije svirao nijedan instrument, a nije bio vičan ni plesu. Jer, govorio je, potrebno je to dobrom scenskom umjetniku.

Umjesto toga, priroda mu je dala više. Moć da, kao jednom na sajmu u Pregradi, upadne u šator pun žamora i mirisa jela i pića, da jedva kucne čašu i kaže:

"Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši..."

... pa da u tili čas nastane muk i da se sve pretvori u jedno veliko uho. Serdar je volio taj svijet, ta izvorišta praiskonskog iz kojih je crpio mnoge životne mudrosti, taj neposredni kontakt s ljudima koji oru plugom i koje plug ore.

Tamo je nalazio u praksi primijenjenu svu mudrost i filozofiju življenja. Pa i to da otac treba djeci dati mnogo, no nikad toliko da bi im se zasitile želje.

Jer, kako je govorio, imati nije isto što i htjeti biti.

Da je htio, Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije!

Njegovo "htjeti biti" vodilo ga je u život glumca putnika, kamo je išao najčešće sam, samo s jednim koferčićem, a u njemu tek šešir i knjige!

Svakog dana u drugom mjestu (dvadesetak predstava mjesečno, pa i više!), svaki put pred drugom publikom, svaku večer na drugoj pozornici, svaku noć u novom hotelu.

A nikad više - svako jutro na novoj cesti. Prerano su se spustile rampe na njima za Ivu Serdara. Raspored u njegovu malom crnom notesu izgubio je smisao. A bio je tako nepopravljiv optimist.

Napisala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)


*****



Ivo Serdar: Sledi intervju koji je novinarka Maja Benović pomenula u prethodnom
tekstu, objavljen je u Studiju 17. novembra 1979. godine (foto: Marko Čolić)

- Halo, je li tamo Štef iz Klanjca?

- Ha, ha, ha... Pri telefonu je Blaž, prosim lepo.

- Neću Blaža.

- A Serdara?

- Njega da, ali bez dlake na jeziku...

- Vse bu v redu, obrijal bu jezik...

Da sam tražila Štefa ili Blaža, razgovor bi se vjerojatno nastavio u tom tonu, no mi ćemo se družiti s Ivom Serdarom, a Štefa će se i tako morati spomenuti.

Nisam Serdara nazvala između šest i sedam u jutro, iako bi zvonjenje telefona dočekao budan, jer je obično na nogama već od pola šest. Čudna navika za glumca, koja bi prije odgovarala zvanju poljoprivrednika, možda baš nekom pravom Štefu.

Pa zašto onda ne bismo počeli baš s njim?

Štef iz Klanjca nije star samo nekoliko tjedana, otkad traje u zagrebačkom "Nedjeljnom popodnevu". Izmislio ga je Fadil Hadžić još prije petnaestak godina, kada se satiričko kazalište "Jazavac" preselilo iz kavane "Medulić" u današnje prostorije.

S vremenom je taj mudrijaš "kaj o vsemu grunta i u vse se razme" postal pravi svjetski putnik. Poznaju ga mnogi posjetioci estradnih koncerata po čitavoj Jugoslaviji.


Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena



- Tko je autor tekstova za televizijskog Štefa?

- Zasad Fadil Hadžić. Prihvatio je poziv televizije, ali samo s obećanjem da će napisati nekoliko tekstova, dok ne krene. Kako je to i napravio, ne znam hoće li Štef...

- Valjda ne?!

- Ne znam. Mislim da bi se tog posla morala prihvatiti redakcija koja bi se bavila isključivo humorističko-satiričkim blokom. Teme moraju biti opće, šireg značenja, a komentar kritički, ali ne i kritizerski.

Dakle objektivan, ali iznesen u maniri satire. No čini mi se da se razmišlja o tome da više uopće ne bude Štefa iz Klanjca...

- Zar je u toj emisiji previše humora?

- Mislim da ga je i uopće premalo! A tko zna, možda urednici razmišljaju o nečem drugom. Ja to ne znam, i to nije moj problem. No kada me već vučete za jezik, moram reći da često razmišljam o nečemu što bi bio fantastičan štos - o tjednom ili mjesečnom satiričnom raportu u TVdnevniku!

Naš je Dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar. U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Jer, pogledajte, osim meteorološke prognoze, koja može biti gotovo smiješno netočna, sve je drugo strašno ozbiljno. Da se smrzneš.

- Konkretno?

- Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena. Njih bi se dalo smiješno prokomentirati. Pa regulacija saobraćaja, propisi. Ima toga. Sad, zamislite da u zagrebačkom Dnevniku postoji, nazovimo ga, gradski reporter ili običan čovjek Miško.

U vijestima govore o poskupljenju struje za 17 posto.

Tada se pojavljuje on i pita: može li običan čovjek Miško izdržati taj novi električni udar? Ne može, odgovorit će. I sada dolazi ono ako mu "Elektra" obeća da će nakon poskupljenja struje biti više te da neće biti restrikcije, običan bi se čovjek Miško mogao zamisliti i prišapnuti nam kako će ih "predriblati".

Možda bi rekao da će početi trošiti struju za 17 posto manje... Možda nešto drugo. Ja vam kažem da bi se na takvu rubriku čekalo, bila bi univerzalna, jer svi gradovi imaju manje-više iste probleme.

- Koliko mi je poznato, sami pišete tekstove za Štefove estradne nastupe a, što je važnije, pišete i satirične tekstove o negativnostima i propustima u kolektivima, koje onda pred njima govorite. Nisam čula da je bilo prigovora.

- Ipak se to na TV ne bih usudio. Televizija je pregolem auditorij, vrlo opasan i osjetljiv medij. I ljudi su na njega osjetljivi. Nije svejedno da li je nešto rečeno unutar kolektiva ili javno. Morala bi to raditi redakcija, a interpret može biti neko popularno lice.

- Što mislite, zašto se Fadil Hadžić odlučio upravo za takvog Štefa?

- Zagorci su vam vrlo karakteristični ljudi. Pomalo su lukavi, promućurni, fiškali. Ljudi bistrići. Puni kombinatorike ali i zdravog razuma.

- Vi ste iz Gornjeg Mikleuša.

- Je, a kaj sad morem?!


Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata



Ivo Serdar: Kazalište je samo
ovaj trenutak - i nikad više!
 (foto: Marko Čolić)
- Kakav vam je sluh?

- Hm... a... Razmem! Čini mi se da ga najviše imam za suvremeni tekst. Još ako je i suvremeni i domaći, to mi je najdraže. Znate li zašto?

Smatram da je kazalište samo ovaj naš trenutak i nikada više. 

To, moram priznati, nije moja umotvorina. Slikar, na primjer, može imati gledaoca koji se još nije ni rodio. Glumac to ne može.

Dakle, ja moram imati gledaoca kojemu ću s pozornice govoriti samo to što ga zanima, a to je baš taj njegov trenutak, taj u kojem trajemo. To je zakonitost satire. Ona je sada i tu.

- Vi ste roditelj sina od sedamnaest i kćeri od jedanaest godina. Koja je zakonitost roditelja, njegova dužnost u osiguravanju buduće materijalne egzistencije svojoj djeci?

- Prije svega, klupko se počinje odmotavati čim se roditelj trudi da svoje dijete izgradi u plemenita čovjeka, u takvog koji neće smatrati da su materijalne vrijednosti najviše i jedine u čovjekovu životu. 

Sreća je što nove generacije imaju veće i potrebe i mogućnosti da ih ostvaruju nego što ih je imala generacija naših roditelja - odnosno mi.

Ali ista ta sreća mogla bi postati nesrećom kada bi materijalne vrijednosti postale jedini smisao i svrha života. Dakle, djeci treba dati mnogo, no ne toliko da bi im se zasitile sve želje i potrebe. Imati nije isto što i htjeti biti.

- Jeste li i vi tako razmišljali kada ste sigurnost prihoda od stalnog angažmana zamijenili za nesigurnost estradnog umjetnika?

- Da budem pošten, mislim da me je stjecaj okolnosti doveo do toga. Trebao sam birati: prihvatiti se uloge u Bauerovu filmu "Licem u lice" ili probnog angažmana u "Komediji", i to u komadu u kojem je trebalo pjevati songove.

Izabrao sam ovo drugo.

Kasnije sam pjevao i u opereti "Slatka Irma", ali angažman u HNK ipak nisam dobio u Operi, već u Drami.

- Zavuzlano...

- Čekajte, polako! Iz Drame sam pravio uglavnom pjevačke izlete do televizije, a pomalo i na koncertima...

- Svaštarenje?!

- Ne! Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata. To se naziva svaštarenjem. Mnogo bolje prolaze oni koji imaju živaca da trajno ostanu na svojoj uskoj traci; na njoj postaju specijalisti i daleko doguraju. Čak dobivaju mnogo veća priznanja! 

Međutim, mene je u ove vode otjeralo to što sam se želio baviti poslom koji volim, koji me veseli. Pa ako treba glumiti - glumim, ili pjevati - onda pjevam...

- Uzgred, oprostite, delikatno je, gradite kuću, a o tome ne biste ni sanjali da ste u radnom odnosu...

- Gradim je već deset godina, a tko zna koliko ću još! Sporovozno: koliko novaca, toliko cigli! Ja od toga ne pravim misu. Jednom bude...

No reći ću vam: nitko od nas ne živi isključivo od plaće. Govorim o glumcima, se razme! Izuzetak je trupa Relje Bašića iz "Teatra u gostima". Dobro je poznajem jer sam u njoj bio, te sa "Čarugom" proputovao Jugoslaviju. 

E, tamo se okupljaju entuzijasti! Međutim, mnogi kolege s plaćama u teatrima vrlo se rafinirano i brižljivo trude da u svojim kućama imaju što manje posla kako bi imali dovoljno vremena da rade naokolo. Fino, otmjeno...

Na jednostavniji i bezbolniji način zarađuju mnogo više a da se o tome mnogo i ne zna. Zabluda je misliti drugačije.

- A priča se da estradnim glumcima kaplje krupnim kapima...

- Ali te su kapi rjeđe! Za njih se treba i te kako namučiti. No bez obzira na sve to, ipak je šteta što se u nas na akademijama ne osposobljavaju glumci za estradnu umjetnost. To se posvuda u svijetu veoma cijeni. Smatra se da se estradnom umjetnošću bave samo izuzetno talentirani...


Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati



- Znači da razgovaram s izuzetno talentiranim gostom.

- Ne znam jesam li taj i takav. Osjećam nedostatke. Ne znam svirati, nisam dobar plesač, a sve bih to morao znati.

- Ali ste zato sretni kad, kao onda na sajmu u Pregradi, dođete pod šator pun žamora i mirisa jela i pića pa započnete: "Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši.. ."

- ... Pa nastane muk, sve se pretvori u jedno veliko uho. Prizor koji bi godio i velikom Krleži, za mene nezaboravan. Vole naši ljudi poeziju i nevjerojatno koliko je poznaju!

- Od naslova nekih vaših uloga mogla bi se sročiti vaša mala duhovita glumačka biografija. Pokušajte!

- "Istočno od raja" treba glasiti - sjeverozapadno od Zagreba. S Calom sam debitirao u Varaždinu i bio jedini konkurent - Jamesu Deanu!

Dakako, dok nas nisu otkrili, jer su sva prava bila prodana filmu. Baš tada tu su snimali Eleonora Rossi-Drago i Jean Marais, pa vele:

"E, hajde da vidimo kako sebi neki provincijalci to zamišljaju!" Bili su i u garderobi...

Druga po redu uloga nije bila druga, već opet prva! Pierrot u "Maskerati" bio je moja prva TV-uloga. No u tom me je času Benedeto potapšao po ramenu i sajvetovao da ne pravim "Mnogo vike ni za što" jer me čeka Douglas Templemorea u "Zoo-u", e da bih opet debitirao u - HNK.

"Slučaj u Vichyju" morao je biti zaključen. Dotacija je egzaktno glasila: za samo jedanaest predstava!
To što je gledalište bilo puno - nema veze.

Pa sad, neka mi moj Molčaljin kaže zar nije "Teško pametnom" kada me 19. XI u "Teatru ITD" očekuje - "Slučajna smrt anarhista"!

- Nije lako. Ipak, mogu li vas lako prevesti žedna preko vode?

- Teško, jer to odmah opažam, ali ne reagiram. Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati...

- Vaša je supruga sretna žena.

- Tko zna! Možda se i mi svađamo, samo u nekoj drugoj formi. Možda su i šutnje svađa. Ostavimo se toga, tanki su zidovi...

Razgovarala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, XI 1979.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate