Pula '85: Filip Robar-Dorin, najbolji režiserski debi - "Ovnovi i mamuti"/"Ovni in mamuti"



Ne volim priče o nacionalnim posebnostima! Jedino što se meni čini važnim jest put koji bih, uvjetno, mogao nazvati revolucijom srca, a to znači i čovjeka, bez obzira gdje pripada. No, tu se opet neminovno dolazi do onoga što je specifično, što je na neki način definirano nacionalnom poviješću, kulturom i jezikom. Revolucija srca znači da si oslobođen svih stega, onoga što te koči u najrazličitijim formama 

Filip Robar-Dorin dobitnik je ovogodišnjeg Studijeva Zlatnog vijenca - tradicionalne nagrade našeg lista najboljem režiseru debitantu na Pulskom festivalu. Zašto je on u svom filmu Ovnovi i mamuti inzistirao toliko na dokumentarnosti što se prepliće s igranim, pa čak i eksperimentalnim dijelovima?


*****



Debitantska produkcija neke kinematografije jedan je od vrlo dobrih pokazatelja njene trenutne kvalitete. 

Ovogodišnji festival u Puli donio je tek nekoliko zanimljivih ostvarenja i, bez obzira na internacionalni i domaći uspjeh Kusturičina Oca, bio je to svakako jedan od najtužnijih i najdepresivnijih festivala posljednjih godina. 

Filip Robar-Dorin (foto: Marko Čolić)
Tim je više zanimljivo da je Zlatni vijenac Studija, nagrada koja je po dvadeset i prvi put dodijeljena debitantskom filmu, pripao ove godine ne samo najboljem debitantskom ostvarenju nego i jednom od triju vrijednih filmova festivala (ostali su Berkovićeva Ljubavna pisma s predumišljajem i, dakako, Kusturičin film). 

To je film Ovnovi i mamuti slovenskog autora Filipa Robar-Dorina koji ima za sobom - i solidno filmsko iskustvo i četrdeset i pet godina života, tako da po dobi nikako nije debitant, a to je također tipična karakteristika naše kinematografije. 

Njegov film otvara nekoliko zanimljivih pitanja koja se ne tiču samo redatelja i njegova djela već i nekih širih problema i situacija koji su u jugoslavenskoj kinematografiji gotovo pravila.

Svima je već poznato koliko je Emir Kusturica imao financijskih problema sa svojim filmom, zbog kojih ga je veoma dugo radio, a onda je njime postigao svjetski uspjeh.

Filip Robar-Dorin, diplomirao je filozofiju i književnost u Ljubljani, a zatim je filmske studje završio na Columbia Collegeu u Chicagu. 

Premda je pulski debitant, on iza sebe ima više igranih i dokumentarnih dugometražnih i kratkih filmova, od kojih je do sada najviše pažnje privukao izvanredan igrani film o Romima - Pamet u glavu kad ponovno budeš stvarao svijet - opre Roma.

Taj film, premda je bio ponuđen za distribuciju u cijeloj Jugoslaviji, doživio je vrlo malo prikazivanja, budući da je na svaki način bio previše intrigantan.

Filip Robar-Dorin radio je neko vrijeme kao asistent na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Ljubljani, no bio je izbačen s nje 1974. godine "zbog nepovoljnog djelovanja na mladež". 

Film Ovnovi i mamuti - čiji su producenti Viba-film i RZ Filmske alternative iz Novog Mesta - počeo je Robar-Dorin snimati sa sto milijuna starih dinara.

Zatim je uspio pronaći još dvjesta milijuna, a cijeli je film stajao nejverojatno malo - oko milijardu i tri stotine milijuna (starih) dinara. 

A to je i te kako dobar pokazatelj nerazumijevanja za projekt koji se poslije pokaže kao jedan od najkvalitetnijih u godišnjoj jugoslavenskoj filmskoj produkciji. 

Sasvim je zgodan i podatak da se privatno skupljao novac za kupnju filmske vrpce. 

No, čini se da se u Sloveniji s financiranjem filma ipak nešto polako mijenja, jer ne samo da se osnivaju alternativne filmske radne zajednice, nego se od sada autori mogu i pojedinačno obratiti RSIZ-u kulture za dodjelu sredstava za njihov projekt. 

U tom je smislu zanimljiv tekst Robar-Dorina u slovenskom filmskom časopisu Ekran iz 1974. godine, u kojem on s pravom tvrdi da...


... mladi slovenski film ne postoji, te da, za razliku od ostalih zemalja u kojima se cijeni i razvija alternativna - dokumentarna i eksperimentalna - kinematografija mladih autora, u Jugoslaviji se na takvo što i ne pomišlja, a ne postoji ni zanimanje za tu vrstu filma snimljenog izvan naše zemlje. 


Gotovo identična analiza situacije vrijedila bi i danas.


Opiranje trendovima



Ovnovi i mamuti ujedno je bio i jedan od pet filmova slovenske kinematografije na ovogodišnjem pulskom festivalu, kinematografija koja se trenutno pokazuje kao najzanimljivija u jugoslavenskim okvirima. 

Na žalost, to ne znači da su slovenski filmovi dobri, jer je istina da osim Dorinova filma, svi su ostali samo više ili manje neuspješni. 

No, to u ovom trenutku nije najhitnije. 

Čini se da u slovenskoj kinematografiji ipak postoji jedna tendencija opiranja postojećim trendovima u jugoslavenskom filmu koji - izgubljen na razmeđi "autorskih" i "žanrovskih" pristupa, te s mnogo organizacijsko-financijskih problema - ima kao rezultat otužno netalentirane filmove. 

Velike metafore svijeta, čovjeka i našeg društva naši redatelji najčešće traže u primitivnim sredinama, s obaveznim začinom sastavljenim od vulgarnosti i nasilja. 

To isto, samo na smiješan način, rade i u komedijama, i time proizvode ono što se obično naziva autentičnim jugoslavenskim filmom koji problematizira popularnu izmišljotinu - tzv. "našeg čovjeka". 

Neki od tih filmova odlaze i u inozemstvo te predstavljaju našu zemlju i kinematografiju, pa zato strani gledaoci i kritičari (a to se i vidjelo iz pitanja stranih kritičara prisutnih na festivalu) Jugoslaviju i njen film percipiraju kao smjesu balkanskog folklora i raznovrsnih političkih problema koje "naš čovjek" rješava na sebi svojstven način. 

Postoji još grupa filmova koji užasno žele biti urbani i suvremeni. 

Pokušavaju to postići s mnogo neona i smještajem radnje u prostore koji sliče, tj. "frizirani" su da sliče na evropske ili svjetske velegradove, a likovi intelektualaca prikazani su samo kao prerušeni primitivci. 

U toj smjesi pogrešnih ljudi i ideja pojavljuju se odjednom filmovi i autori koji žele nešto drugo. 

To je odličan pokazatelj kako kod nas ima režiserskog potencijala koji bi mogao stvarati zanimljive filmove, no takvi su autori uglavnom izgurani na stranu i - samo onda ako su vrlo uporni - dogodi se i dobar film, kao Kusturičin ili Robar-Dorinov.

Već prošle, a osobito ove godine, slovenska kinematografija iskače iz tako grubo ocrtane sheme.

Uz Ovnove i mamute, vidjeli smo film Jože Pogačnika Naš Človek, koji pokušava tretirati probleme samoupravljanja preko sudbine jednog direktora i, premda ima naznake sasvim solidno zamišljene priče, u realizaciji je vrlo slab. 

Zatim, bio je prisutan i Franci Slak sa svojim novim filmom Butnskala, svojevrsnim apsurdističkim science-fictionom, koji je, čini mi se, već u samoj zamisli bilo praktički nemoguće dobro režirati. 

No, za taj je film najgore što se može reći to da je - zanimljiv promašaj! 

Svi ti filmovi, u prvom redu svojim idejama i tekstovima, pa i problemima koje postavljaju, a manje filmskim izrazom (iznimka je Robar-Dorin) - žele pokazati da je "naš človek" i nešto drugo osim primitivnog Balkanca (bilo na selu ili u gradu), pa su zbog toga vrlo često gotovo iritantni u svojoj napetoj težnji da budu intelektualni u slici i riječi. 

Obrazovanom se gledaocu može ponekad učiniti da otkrivaju "toplu vodu" na razini ideje koja je slabašno potkrijepljena filmskim izrazom. 

Ipak, bez obzira na slabosti svakog pojedinog slovenskog filma, u cjelini oni zaista pokušavaju promijeniti duhovna strujanja unutar jugoslavenske kinematografije i zato ih, mislim, treba gledati blažim očima. 

Talentiranih pojedinaca koji odskoče uvijek će biti, pa će tu i tamo nastati i po koji sjajni jugoslavenski film, ali za zanimljive šire pojave, kao što je u ovom trenutku slovenska kinematografija, treba imati razumijevanja.


Nove mogućnosti filma



Filip Robar-Dorin napravio je film u kojem se dokumenterističko isprepleće s igranim, pa čak i eksperimentalnim dijelovima.

Ako je to stilska nečistoća, ona se u ovom slučaju pokazala kao bogatstvo, kao mogućnost upotrebe i otvaranja različitih formi da bi se neka ideja prikazala što mnogostranije.

Tome je pripomogla i izvanredna gluma Slavka Štimca i "držanje" (jer on gotovo da i ne glumi) bosanskog glumca amatera Božidara Bunjevca koji je dobio Zlatnu arenu za epizodnu ulogu. 

Odlično i spretno preplitanje različitih filmskih izraza nagrađeno je i Zlatnom arenom za montažu, također Robar-Dorinu. 

Problem prihvaćanja bosanskih radnika u Sloveniji obrađen je u filmu s više aspekata. 

Prikazuje se u prvom redu kao nemogućnost neke sredine da prihvati drukčiji mentalitet i kulturu.

S druge strane, tu je također i došljakova zatvorenost i ne prevelika želja za upoznavanjem. 

Sociološki podaci i rezultati istraživanja ubačeni su spretno u film koji, uza sve to, uspijeva u sebe uključiti i mnogo crnog humora i ironijske distance spram znanstvenih pokušaja rješavanja zatvorenosti, frustracije i agresije. 

Bez intelektualnog "popovanja" i s otvorenom filmskom strukturom, koja je posljedica otvorenog ljudskog pristupa, Robar-Dorin uspio je napraviti film koji nikoga neće povrijediti, ali će svakoga natjerati da se - zamisli.

U kratkom razgovoru s autorom saznali smo nešto više o njegovu stavu prema tom djelu, te prema nagradi koju je primio.

• Zašto ste za svoj film izabrali ovako specifičan način 'izražavanja?

- Ovaj se problem ne bi mogao obraditi klasičnom filmskom pričom. Uz to, uvijek tako radim, to je moj način!

Mislim da je film živi organizam i da njega ne treba raditi kao neku mrtvu formu koja je već dorečena. Uostalom, film je samo jedna od mogućnosti da izrazim ono što bih želio.

• U vašem filmu ima mnogo elemenata dokumentarnog?

- Vjerujem da dokumentarni film nikako nije iscrpio mogućnosti svog jezika.

U jugoslavenskoj se kinematografiji najzanimlivije događa baš u dokumentarnom filmu.

Nije Pula mjesto gdje se vide filmovi koji pričaju o našem životu, ili djela koja otvaraju neke nove mogućnosti za filmski jezik.

Mislim da je za sve to mnogo relevantniji beogradski festival. U okviru dokumentarnog filma rušila se određenost starih klasičnih formi. To su radili npr. Žilnik, Makavejev i, na neki način, Karpo Godina.

Zbog toga, tu trojicu autora veoma cijenim. Treba tražiti neke nove mogućnosti filma, a ne samo koketirati s publikom i filmskom menažerijom producenata i distributera.


Veseli me raznolikost produkcije



• Napravili ste film o Romima, a sada o bosanskim radnicima u Sloveniji. Čini se da vas zanimaju problemi marginalnih društvenih grupa, u okviru neke nacionalne zajednice?

- Zapravo, ne volim priče o nacionalnim posebnostima! Jedino što se meni čini važnim jest put koji bih, uvjetno, mogao nazvati revolucijom srca, a to znači i čovjeka, bez obzira gdje pripada. 

No, tu se opet neminovno dolazi do onoga što je specifično, što je na neki način definirano nacionalnom poviješću, kulturom i jezikom. 

Revolucija srca znači da si oslobođen svih stega, onoga što te koči u najrazličitijim formama. 

U jugoslavenskom kontekstu prebrzo smo pristali na sređene forme i izraze, i to me je revoltiralo već prilično rano. 

Kao mlado društvo koje bi još i danas trebalo imati žara revolucije, u nas su se uvukle malograđanske i konvencionalne forme izražavanja. 

U filmu više nego u književnosti! 

Zato me ove godine raznolikost produkcije ipak malo razveselila.

• Imate li u planu slijedeći projekt?

- Da, želio bih napraviti film po romanu Milana Jarca, čija radnja se zbiva u Novom Mestu a govori o prvoj slovenskoj umjetničkoj avangardi koja nikako nije beznačajna.

Zapravo je čudesno da se u periodu između 1914. i 1920. uspjela formirati u jednom tako malom mjestu, te biti povezana s linijom Beč, Berlin, Pariz i Beograd.

U tom filmu kanim opet upotrijebiti svoje dokumentarističko iskustvo.

Film je prošao na svim za financiranje relevantnim mjestima, i nadam se da neće biti takvih financijskih problema kao kod snimanja Ovnova i mamuta.

• Raduje li vas ovaj Studijev Zlatni vijenac?

- U principu, smatram da su nagrade prilično besmislene, te da bi ovaj festival trebao biti demokratska smotra, više radnog negoli turističkog karaktera.

No, budući da znam kako je ta nagrada odluka nekoliko kritičara, a ne nekog ćudljivog žirija, ona mi je veoma draga i svakako će mi pružiti dodatno veselje i poticaj za daljnji rad.

Napisala: Alemka Lisinski, obrada: Yugopapir (Studio, avgust 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate