Pretražite Yugopapir

Mladi iz Švedske i Holandije putuju Jugoslavijom: Šta misle o nama i našoj zemlji? (1981)



U tome je velika razlika između Švedske i Jugoslavije... I vaša je zemlja lepa, ali je vi ne čuvate. Dok smo bili u vozu, videla sam da ljudi bacaju sve i svašta i po podu, i kroz prozor, svuda. Nije mi jasno kako ne možete tome da stanete na put? Svuda u svetu se ljudi bore da se što manje zagađuje priroda, a vas kao da za to nije briga

Sreli smo se sunčanog junskog prepodneva u hotelu "Mladost". Dve mladosti iz Stokholma i dve mladosti iz Holandije - kao jedna ... Zatim smo dugo šetali kroz Beograd, od Slavije do Kalemegdana, od Tašmajdana do crkve Sv. Marka i Skupštine ... Ovo je deo razgovora koji smo vodili, deo zdrave mladosti koja ne poznaje granice...

EXTRA: Šta ste znali o Jugoslaviji pre nego što ste došili? Prvi utisci?

Karl Ulas (Stokholm): Mislio sam da je Jugoslavija mnogo siromašnija zemlja. Sada vidim da to nije tačno ali je ipak iza Švedske. Imao sam predstavu da je ovde kod vas strahovito toplo; znaš, kod nas je vreme jako loše...

Mislio sam i da je Beograd mnogo veći grad.

Što se tiče ljudi, tu je jako karakteristično da su Jugosloveni mnogo komunikativniji i ljubazniji od Šveđana, mnogo su otvoreniji.

Kod nas je veoma retko da se sretnu dvojica koji se ne poznaju i da između njih dođe do nekog dubljeg poznanstva što za vas, Jugoslovene, ne predstavlja nikakav problem. 

Kod nas nije baš običaj da su ljudi mnogo pričljivi kada se nađu sa nepoznatom osobom...

Max Ulas (Stokholm): Moj prvi utisak je: polja, polja, polja... Putovali smo vozom i miljama se nije ništa drugo videlo do polja...

Dozi Bonahauer (Holandija): Kada sam pošla ovamo, nisam se plašila zato što je to komunistička zemlja.

Jedino su mi roditelji i braća rekli da budem malo opreznija jer su vaši momci "pomalo napasni", ali ja do sada nisam imala nikakvih problema...

Karola Wulver (Holandija): Na mene je poseban utisak ostavilo putovanje vozom po Jugoslaviji... Svaki čas je neko ulazio u kupe; prvo je došao jedan čovek i nudio nam kafu, posle dolazi pasoška kontrola, onda traže karte na pregled, zatim opet onaj čovek nudi koka-kolu... ponovo nam traže karte na pregled... bože moj, koliko puta?!

Nismo mogli oka da sklopimo, svaki čas je neko upadao u kupe...

Druga je stvar što ste vi, Jugosloveni, jako bučni kada govorite. 

Čuli smo ljude iz drugog kupea kao da su kod nas...

EXTRA: Hrana?

Karl: Hrana se jako razlikuje od naše. Nisam imao prilike da često jedem po restoranima, ali u Švedskoj poznajem neke ljude koji rade u restoranima i oni su mi pored španske i italijanske hrane davali da probam i jugoslovensku, tako da imam predstavu kako izgleda...

Max: Jedna je stvar jako bitna: kod vas je hrana mnogo jača ali to meni ne smeta jer ja volim jaku hranu...

Dozi: U Holandiji je mnogo više zastupljeno povrće. Kada smo bili na Bledu, nigde nismo mogli da nabavimo povrće. Jedino smo naišli na neke trešnje, ali su bile sitne.

Sve u svemu, ne mogu da kažem nešto određenije o hrani kod vas jer nisam imala prilike da se ovde mnogo hranim...

Znaš, kako je, brzo se putuje...

EXTRA: Kako žive mladi kod vas?

Karl: Zaposlen sam i kada sam na odmoru, idem sa drugovima na reku ili jezero, izlazimo u restorane ili diskaće... provodimo se, pijemo... sve u svemu, tu nema neke bitne razlike.

Mladi u celom svetu su veoma slični.

EXTRA: Da li mnogo mladih radi?

Karl: Ne bi se moglo tako reći. Mislim da je odnos 50 - 50. Mnogi idu u školu ili na fakultet... Kod nas je školovanje potpuno besplatno, tako da svako može da se školuje, a još može da dobije i stipendiju, ali ne možeš da živiš samo od nje...

Max: Ma možeš da živiš i od te stipendije...

Karl: Kako možeš?

Max: Možeš, mada jako teško. Za one koji stanuju sa roditeljima i koji se kod njih hrane, nema problema, ali ako sve moraš da platiš sam, i stan i hranu - onda ti je veoma teško da sastaviš kraj s krajem samo od te stipendije.

Ipak, ljudi se snalaze na razne načine.

Dozi: I u Holandiji mnogo mladih idu u škole. Kod nas ljudi ne vole baš previše da rade. Pošto privreda nije na nekom zavidnom nivou, teško se dobija posao koji će biti i dobar (čist) i dobro plaćen.

Mnogi misle da ako idu na fakultet to im automatski garantuje i dobar posao, ali to u praksi nije baš tako i zato je vrlo izražena tendencija da mladi ljudi radije ništa ne rade, a dobijaju pomoć od vlade kao nezaposleni, nego da rade neke prljavije ili lošije poslove...

Karl: E, za posao u Švedskoj nema skoro nikakvih problema; naravno, ako ne praviš pitanje kakav ćeš posao da dobiješ. Ako zaista želiš da radiš, posao možeš da dobiješ. Sad, to možda neće biti neki sjajan posao, ali...

Neki mladi ljudi ne mogu da dobiju posao za koji su se opredelili i radije idu na biro i dobijaju platu a ništa ne rade jer neće da rade neke prljave poslove... 

Svi bismo hteli da imamo lepe poslove, a one prljave zato moraju da obavljaju radnici iz drugih zemalja koji su kod nas na privremenom radu.


Paprene cene pića



Max: U Švedskoj se problemi mladih ne postavljaju na zdrave osnove i u većini slučajeva se preuveličavaju da bi se skrenula pažnja od onih pravih... Tako, na primer, kaže se da je kod nas veliki problem što mladi mnogo piju alkoholna pića i u tu svrhu je donet zakon po kome ne možeš da dobiješ piće na javnom mestu ako nemaš 20 godina.

Ja još nemam 20 godina ali mogu da dobijem piće gde god hoću.

Onda, takse za alkoholna pića su besmisleno visoke: jedan litar nekog pića košta oko 45 DM. Ali na taj način taj "problem" je postavljen na pogrešnim osnovama; nije istina da mladi previše piju...

Karl: Mi sami pravimo sva ta pića. Svaka kuća u Švedskoj ima svoju malu destilateriju, i to je javna tajna.

Kako to radimo?

Pa, od nekoliko sastojaka koji se pomešaju i zajedno kuvaju. Sve se to kasnije kondezuje i prečišćava tako da na kraju dobijemo oko 6 odsto alkohola.

Na ovaj način mi pravimo sve: i vino, i rakiju, i džin, i votku - sve što nam treba. 

I zašto bih ja onda išao u prodavnicu i kupovao piće za 45 DM, kad mogu i sam da ga napravim za recimo 5 do 10 DM?! To ne može da se spreči i ako se povećaju cene piću, mi još više destilišemo...

Max: To bi moglo i ovako da se kaže: vlasti su "videle" da je alkohol postao "veliki" problem i ona nam postavlja razne barijere, ali mi ih sve zaobilazimo. Za njih je najvažnije da su taj "problem" stavili na dnevni red a sad što to i nije neki problem, to je druga stvar...

Samo nisu mladi naivni... Ima mnogo drugih i većih problema koji se na ovaj način pokušavaju da prikriju...

Karl: Što se tiče pušenja, tu nema nikakvih zakonskih zabrana. I beba, ako može da dopuzi do kioska, ima pravo da kupi cigarete - pod uslovom da ima para.

I za cigarete plaćamo ogromne takse - jedan "Marlboro" košta oko 5 DM!

EXTRA: Šveđani i seks?

Karl: E, vidiš, to je jedna od velikih razlika između Švedske i Jugoslavije.

U Švedskoj mladić i devojka mogu da žive zajedno i niko im neće ništa reći. To je tako normalna stvar, ona se ne tiče nikoga osim njih dvoje i čak im ni roditelji ne mogu ništa, mada im oni to i ne brane.

EXTRA: Ako sa desi da im ipak zabrane?

Karl: Mi jednostavno možemo da odemo, ali to će se možda kod vas drugačije protumačiti. Uglavnom mi nemamo takvih problema. Sa roditeljima razgovaramo o tome i oni nas pomažu kako znaju i umeju - savetima ili materijalno.

Ostalo, kako se sami snađemo.

Mi smo jako individualni jer nam roditelji prepuštaju da se sami brinemo o svojoj budućnosti, to je veoma dobro.

U Švedskoj je seks tako normalna stvar u 15,16. godini i niko oko toga ne pravi pitanje.

EXTRA: Kako ja došlo do toga da ljudi razmišljaju na takav način?

Karl: Zaista ne znamo kako je do toga došlo. Suviše smo mladi da bismo to sada mogli da shvatimo. Našli smo se u takvoj situaciji, i tako se ponašamo.

Možda ćemo kasnije i shvatiti taj proces oko oslobađanja seksa, kada malo poodrastemo.

I ova putovanja mogu u tome da nam pomognu. Samo, mislim da je ovakav odnos mnogo bolji od onog starog i tradicionalnog.

EXTRA: Kako zamišljate svoju budućnost?

Max: Moj život iz snova? Prvo vojska! To je oko 10 meseci. Zatim ću se upisati na fakultet (tehnologiju) a posle ću to i da specijalizujem. Očekujem dobar posao, puno para i - dobru žensku.

Samo, pazi, nisu tu najvažnije pare!

Važno je da izabereš posao koji voliš i na kome češ da budeš srećan.

Smatram da se čitav život može podeliti na tri dela: spavanje, kuća i posao; iz toga sledi da je i te kako važno i kakav posao izabereš i koliko ćeš novca da imaš, a i kakvu ćeš ženu da imaš...

Karl: Ja zapravo, još ne znam šta ću da radim, ali je prvo da odslužim vojsku, a posle ću, verovatno, da nastavim školovanje jer sam već 4 godine zaposlen...

Verovatno ću naći i dobru devojku i - mnogo putovati. Volim da mnogo putujem. Tako upoznajem mnogo ljudi, tako sam upoznao Karolu i Dozi, tako sam upoznao i tebe... 

U razgovoru s ljudima, u razmeni iskustava možeš mnogo bolje da vidiš koliko zaista vrediš, koliko je to što jesi zaista vredno, a ne plod nekih lokalnih shvatanja i mentaliteta, da ne kažem zabluda.

EXTRA: Vas dvojica baš insistirate na dobrim devojkama.

Karl: Pa znaš, to je, da tako pretpostavimo, biće sa kojim ćeš trebati da proživiš čitav svoj život i tu ne sme da bude kompromisa.

Nije lako biti sa nekim koga ne voliš ili sa kim se ne slažeš.

Moji roditelji su razvedeni i ja vrlo dobro znam šta to znači. Zato mi insistiramo na tome.

Dozi: Moj muž moraće da me voli i da želi da živi sa mnom. Nije važno kako će da izgleda, već šta je u njemu.


Švedsko dete - skupo



EXTRA: Hoćete li se uskoro ženiti ili udavati?

Max: Ne! Znaš, kod nas, u Švedskoj, sve ti postaje mnogo skuplje kada dobiješ dete. Zato ja mislim da neću imati dece do 45. godine!

Dozi: Ja ne mislim kao ti!

Max: Zato što živiš u drugoj zemlji!

Dozi: Za mene je najvažnija ljubav. Deca su plod te ljubavi i nikakve pare me ne mogu u tome sprečiti. Ja sam više za miran porodični život, da svako ima svoj mali kutak u kome će biti srećan. Da svako ima šta da jede.

Nije mi jasno zašto moramo tako mnogo da jedemo dok na drugoj strani ljudi umiru od gladi. Kako pored toliko hrane, na ovoj Zemlji ima i gladnih ljudi?! 

Zašto svi ljudi govore: NEĆEMO RAT, a ipak su ratovi na sve strane?!

To ne mogu da razumem.

Htela bih da mnogo više naučim da bih mogla i to da shvatim...

Ja se zato ne brinem za svoju budućnost. Srećem mnogo ljudi, i valjda će se naći neko dobar i za mene - to nije problem!

Želim da vidim šta je značim u ovom svetu, šta značim za ljude, za prijatelje, to je za mene jako važno.

EXTRA: Karl, čitao sam, ranije, da je u Švedskoj sve kako se samo zamisliti može?

Karl: Pa nije sve u Švedskoj tako dobro. Vreme, na primer, nije dobro. Ali veći je problem što naša vlada sada treba da vraća neke zaostale dugove i to jako opterećuje zemlju.

Veoma dugo bili smo naviknuti da živimo na visokoj nozi, i nekima još ne ide u glavu da se tako više ne može, da moramo malo da se "spustimo".

Vlada nam stvarno stvara najveće probleme jer ne rešava one bitne, već ih na svaki način pokušava da maskira, izmišlja neke kvazi probleme koje nam onda servira i misli da nam je zamazala oči. 

Ali mi, mladi to ne prihvatamo.

EXTRA: Kako sa tome suprotstavljate?

Max: To je prilično izraženo u poslednje vreme, iako još uvek nije toliko mnogo. Sada mladi sve više i masovnije ustaju protiv toga i s pravom traže da se rešavaju oni životni problemi koji su do sada zaobilaženi.

Mi imamo, pri svakoj partiji, sekciju za mlade, inflacija se povećava a industrija opada, kao uostalom i u svakoj zemlji sveta, a vlada nije baš sposobna da se sa tim uhvati ukoštac.

EXTRA: Droga?

Karl: Droga kod nas predstavlja veliki problem i to je konačno shvaćeno tako da se protiv nje vodi borba, otvaraju se nove bolnice za narkomane; ali ono što je mnogo važnije - radi se mnogo više na davanju pravih informacija o tome šta zapravo znači droga za mladog čoveka.

To se radi i po školama, i po drugim institucijama, i to je dobro.

Ima ljudi koji uopšte i ne znaju šta droga predstavlja, i kada se nađu u društvu, lako se prevare. Oni ne znaju šta ih posle čeka.

Karola: I u Holandiji je taj problem veliki, pogotovu u velikim gradovima...

EXTRA: Da pričamo o lepim stvarima?

Max: U Švedskoj? Dobro: Švedska je jako lepa i čista zemlja.

U tome je velika razlika između Švedske i Jugoslavije... i vaša je zemlja lepa, ali je vi ne čuvate.

Karola: Da, stvarno. Dok smo bili u vozu, videla sam da ljudi bacaju sve i svašta i po podu, i kroz prozor, svuda.

Nije mi jasno kako ne možete tome da stanete na put? 

Kad šetaš kroz šumu, na sve strane možeš da vidiš razne otpatke koji zagađuju ionako jako ugroženu životnu sredinu. 

Svuda u svetu se ljudi bore da se što manje zagađuje priroda, a vas kao da za to nije briga.


O ravnopravnosti žena i muškaraca 



Karl: I u Švedskoj postoji velika opasnost da se mnoga, od desetak hiljada, jezera zagade industrijskim i odpadnim vodama i mi se energično borimo protiv toga.

Organizuju se demonstracije, savetovanja.

Dozi: Videla sam na vašim ulicama neke ljude koji metlama pokušavaju da počiste ulice! 

To nema nikakvog efekta dok se ne promeni vaše shvatanje o tome kako se čuva priroda. 

U Holandiji takođe postoje mnoge organizacije mladih ljudi koje se brinu o očuvanju zdrave životne sredine.

Ljudi demonstriraju, bore se na razne načine protiv zagađenja, daju se informacije o opasnosti od zagađenja, agituje se protiv atomske energije i centrala.

Karl: Kod nas, u Švedskoj je veliki problem baš ta nuklearna energija. Mladi su protiv nje, ali nas niko ne sluša... Nedavno su bile demonstracije u Pašebeku gde bi trebalo za nekoliko godina da počne sa radom još jedna nuklearna elektrana.

Ljudi iz raznih krajeva Švedske su se tamo skupili a bilo je i iz Danske i drugih zemalja.

Tražili smo da se prekine sa radovima.

Mi danas imamo 12 nuklearnih centrala i tražili smo od Vlade da nam da čvrsto obećanje da će se svih 12 centrala u roku od 20 godina zatvoriti i prestati sa radom, i da se više neće ni jedna izgrađivati. 

Dobili smo obećanje, ali ne znam da li mogu i da se nadam da će biti ispunjeno.

Max: Dobro Karl, pusti to, rekli smo da ćemo sada malo i o lepim stvarima. Već sam ti rekao da je Švedska lepa zemlja, ima puno planina, šuma, jezera.

Možeš po čitav dan da ideš kroz šumu i nikada nećeš izaći, toliko su velika šumska prostranstva.

A voda, fenomenalna je!

Mi čak u sred Stokholma možemo da se kupamo, da pecamo i jedemo ribu, čak i da pijemo vodu. To je, moraš priznati, nešto fantastično!

Dozi: Mi u Holandiji imamo puno cveća. U školi učimo mnogo stranih jezika i to je dobro. Ja, recimo, mogu da se sporazumevam na engleskom, nemačkom i francuskom, pored, naravno, svog maternjeg.

EXTRA: Položaj žene?

Karl: U Švedskoj žene imaju potpuno isti položaj kao i muškarci, mogu da dobiju i isti posao ako žele.

Max: Što se smeješ? Nije tako bilo do pre desetak godina. Tada su još uvek morale da se bore za svoja prava.

Danas mogu da rade šta god žele.

Karola: U Holandiji je taj problem ravnopravnosti žena i muškaraca možda na sličnom nivou kao i kod vas, u Jugoslaviji: na papiru je sve lepo i žene zaista imaju svu ravnopravnost, ali, u praksi, ponegde ima i problema.

Pa znaš i sam kako to u svakodnevnom životu izgleda.

Kod nas žene, kada vide da im se uskraćuju neka prava koja po zakonu imaju, organizuju štrajkove i traže ta prava.

Samo da se razumemo, tu su neke manje stvari, kako ih vi muškarci zovete "sitnice".

Ja lično mislim da je taj pojam ravnopravnosti malo prevazišao onu svoju osnovnu svrhu i da se ponegde izvitoperio.

Mislim da ipak treba da se zna ko je i šta je žena, a ko je i šta je muškarac. 

Ima poslova koji nisu za žene, a ima i onih koji nisu za muškarce.

Žena je ipak žena, i ne treba, po svaku cenu, da se izjednačava sa muškarcima, jer može i da "zaluta", da postane "umorna" od te uloge i onda ne može u potpunosti da se iskaže na drugim poljima koja su čisto ženska i gde baš treba da bude žena, na primer u seksu, a to je jako važno za očuvanje zdrave porodične sredine...

Čemu borba za "ravnopravnost", ako će ona biti sama sebi cilj?

Ja sam još mlada i nemam neke jasne i čvrste poglede na to, ali za mene je važno da ne budem ponižena kao ljudsko biće.

A za ostalo ćemo lako!

EXTRA: Biće dovoljno za sada. Doviđenja - ko zna gde, i lepo se provedite! Srećan put!

Karl: Dođi u Švedsku pa da vidiš malo kako se i kod nas živi, da vidiš one polarne noći, hoćeš li?

EXTRA: Posle svega što si mi ispričao o Švedskoj, mislim da mi ne treba mnogo nagovaranja...

Skoknuću ako mi se ukaže prilika.

Razgovarao: Zoran Ćulafić, snimio: Dragan Filipović, obrada: Yugopapir (Extra, avgust 1981.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate