Kakve su žene Crnogorke? Govore: Dragica Tomas, Svetlana Radević, Rajka Vujošević...



Kriva predodžba iz devetnaestog stoljeća da su Crnogorke bijele puti, crne kose, krupnih očiju, ponosna držanja, vitke, apsolutno čistog karaktera, u stvari je historijska mistifikacija - kaže Zdravko Velimirović. - Moja supruga je iz srca Crne Gore, visoka je, ali plava, više nalikuje Šveđanki

Prosinac 1970: Toliko je stvaran kult o njenu divnom izgledu, suzdržanim emocijama, tvrdom srcu, vjernosti i odanosti mužu, djeci i porodici, o gostoljubivosti i spremnosti da podnosi, trpi, žrtvuje se i izdrži, da smo prije polaska na put zamišljali kako ćemo razgovarati sa ženom čija ljepota nadvisuje eleganciju Parižanke, bijelu nježnu put sjevernjakinje, žar Haićanke, odanost Korzikanke, manire djevojaka iz Japana i tragičnost Julije iz Verone. 

Mnogi slikari, portretisti, putopisci, fotografi, etnografi, lirici, grafičari i ugledni državnici rekli su da je u njoj kondenzirano sve, kao da je na južni krš naše zemlje pala iz svijeta super-žena i ljepotica.

Čim je avion sletio na titogradski aerodrom, predodžba o Crnogorki prsla je poput nestvarne mašte i sapunice.

Kakva je ona danas? 

U čemu je slična pomalo mitološkoj i romantičarskoj Crnogorki iz knjiga i grafika, ratova i straža pred kućnim vratima, odnosno institutkama sa Cetinja? Šta o Crnogorki danas kažu Crnogorci?

Dragica Tomas (foto: Alojz Boršić)


Herojski likovi iz prošlosti



Crnogorka je naizrazitija kad je majka. Sve je ulagala da joj djeca budu hrabra, poštena i čovječna. Ako joj je u ratu poginuo sin jedinac, nije puštala suze. Zašto? Njeno objašnjenje:

- Odgajala sam ga da pogine hrabro, kao čovjek. Tada ne mogu plakati.

Svojim "kamenim" držanjem, međutim, rasplakala bi muškarce i surov krš.


  • Zdravko Velimirović, režiser "Lelejske gore" i mnogih filmova o Crnoj Gori, inače Crnogorac:


- Crnogorka majka je čudan fenomen - kaže. - Crnogorka je bila stup kuće ovdje na poseban način. Držala je kuću dok su muškarci ratovali i podizala je djecu. 

Voljela je kćeri kao svuda, ali je glavnu pažnju posvećivala sinovima. 

U Crnoj Gori vlada kult sinova kao praistočni kult muškaraca. Govori se: 

"To je majka tih sinova!" 

Moj otac je kao četrnaestogodišnji dječak sa tri starija brata sudjelovao na skadarskom frontu u balkanskom ratu. 


Nekoliko dana bombardirala ih je turska artiljerija. Zaklonili su se i pripremali za nov: juriš. 

Preko kamene čistine, kojom nitko nije mogao proći a da ne bude ubijen, pojavila se majka s hranom na glavi. 

Oko nje se dizalo kamenje, ali je hodala mirno. Vidjela je ranjene i ubijene, ali nije zastala. Kad je došla do Crnogoraca, preletjela je po njima očima i viknula stravičnim, muškim glasom:

- Djeco, je li tko živ ostao!?

Nije bila sigurna da su joj sva četiri sina živa, ali bila bi sramota da je upitala samo za svoju djecu. 

To je ona etička dimenzija koja Crnogorku majku izdvaja. 

Očima ih je prebrojavala ... 

  • Kustos Etnografskog muzeja u Titogradu, Rajka Vujošević:

- U Njegoševu "Gorskom vijencu" scena kad snahi poginulog djevera treba odsjeći pletenice, jer je to bio običaj, a svekar ustaje i kaže:

"Ne dozvoljavam. Žalije mi je njene kose nego glave poginulog sina. To bi je unakazilo, izgubila bi ljepotu!" - veoma je dirljiva.

Muškarci su cijenili žene, iako se činilo da su u drugom planu. 


Institutke sa Cetinja



Ljepota crnogorskih žena inspirirala je slikare Čermaka, Bukovca, Celestina Medovića, Paju Jovanovića, Teodora Valerija, Šarla Irijarta i druge.

Teodora Valerija, Francuza koji je boravio na Cetinju, privukla je, kaže, klasična pravilnost njihovih crta i patrijarhalna otmjenost njihova držanja.

Pedesetak žena u čuvenom ruskom Institutu na Cetinju bile su u ono vrijeme reprezentanti crnogorske ljepote i crnogorskog duha, ali su bile probrane iz uglednih vojvodskih, serdarskih i bogatih kuća.

I odrasle su pod drugim uvjetima od ostalih Crnogorki.

Nisu se mogle udati za svakog. Gledalo se kakav je otac ili majka njena izabranika, jer se vodilo računa o potomstvu, izvršila se etnička, antropološka i socijalna filtracija.

Do danas su međutim, od njih ostale samo rijetke fotografije i slatke priče, pa neka žena još kaže:

- Moja baka je bila institutka!

- Kriva predodžba iz devetnaestog stoljeća da su Crnogorke bijele puti, crne kose, krupnih očiju, ponosna držanja, vitke, apsolutno čistog karaktera, u stvari je historijska mistifikacija - kaže Zdravko Velimirović. - Neke etičke norme bile su uspostavljene i bile su barijera za svaki prekršaj, ali u raznim regionima Crne Gore mogu se sresti sasvim oprečni tipovi žena. 

Moja supruga je iz srca Crne Gore, visoka je, ali plava, više nalikuje Šveđanki.

- Slikari koje je Crnogorka inspirirala - dodaje Rajka Vujošević - prikazuju ovdašnju ženu s vrlo karakterističnim crtama i linijama. Narodna žena predstavljena je krupnim očima, gorštačkim crtama na licu, plemenita i dostojanstvena izgleda, što je otkrivalo produhovljenost njena srca. 

To je Crnogorku činilo drukčijom, da ne kažem ljepšom i finijom. 

Ali u ovom kamenu, surovosti života, ona je svojim smirenim likom, plemenitom i diskretnom jednostavnošću o sebi zaista mogla stvoriti impozantnu predodžbu kao tip žene - heroine.




Crnogorka je odana i zaštićena



U surovom kršu i planini običaj je da muž hoda ispred žene. Time je, kažu, zaštićuje, zaustavlja svojim grudima vjetar i nanose, jer misli da je žena nježnija i krhkija i da je muškarcu dužnost - zaštititi je.

Zauzvrat, žena će u kući poduzeti nadljudsku žrtvu da odgoji djecu i pomogne mužu kao pravom reprezentantu porodice.

- Mnogi misle da je Crnogorka u drugom planu - kaže Rajka Vujošević. - To ne odgovara istini. Žena je ovdje stup koji se mnogo pita, iako se to ne vidi. Pokoljenjima je odgajana da joj je važnija karijera oca, muža i sina nego njena, jer se kroz njihov uspjeh i ona afirmira. 

Zauzvrat, muškarci smatraju svojom čašću ako štite ženu, bilo koju ženu.

To je jedino što Crnogorke odvaja od ostalih žena u našoj zemlji. Ponekad su toliko sujetne da prikazuju muža u društvu boljim nego što jest, uvjerene da je on njihovo ogledalo, lice i naličje.

U srcu odane, osjetljive, drug i prijatelj koji može da se žrtvuje, one u kući neće sustegnuti ono što imaju reći.

Glasno i jasno, bez uvijanja reagirat će na sve što ih pogađa.


  • Arhitekt Svetlana Kana Radević, projektant hotela "Podgorica" u Titogradu, jednog od najljepših u Crnoj Gori:

- Malo je gdje više nego u Crnoj Gori favoriziran muškarac. On tu privilegiju stiče rođenjem i odgojem u tom duhu. Sinovi su naš muški kompleks. Dok smo bile male, na nas je prenošeno uvjerenje da je muškarac superioran i u braku. 


  • Dragica Tomas, prvak Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu, glumica koja je tumačila likove čuvenih Crnogorki: sestre Batrić, Jelenu Ćetković i druge:


- U braku sve žene svijeta gube i dobivaju. Ne mislim da su postigle ravnopravnost (time što rade u poduzeću) na svoju štetu. Žena nije kompletna ako je samo kod kuće. Udala sam se i za mene je porodica ukras, volim je iznad svega. 

Ni po čemu drugom ne razlikujem se od ostalih žena svijeta - tvrdi.

- Naša je sreća što su Crnogorke zadržale lijepe stare odlike da budu ponosne na porodicu i sasvim joj privržene, što su srdačne i gostoljubive u odnosu prema gostu, emotivne i do kraja angažirane - dodaje Svetlana Radević.

- Trude se da djeci pruže što veće obrazovanje - kaže Dragica Tomas. - U tome su neumorne. Moj sin ide u muzičku školu, školu stranih jezika, u sedmi razred osnovne škole, a trenira i nogomet.

Dragica Tomas: U braku sve žene svijeta gube i
dobivaju (foto: Alojz Boršić)

Uz moju pomoć i brigu stigne na sve.

Čak se za nj odričem, žrtvujem svoje slobodne dane, jer djeca ne pitaju je li majka samo domaćica ili je još i zaposlena.

Uzor je moja majka. Otac mi je umro, i ona je ostala s mnogo djece. Sve nas je izvela na pravi put.

- Majke gaje kult sinova jer su oni budući domaćini kuće, stupovi koji produžuju i "lozu" - kaže Zdravko Velimirović. - Ali to ne znači da ne vole žensku djecu.

- Žena je fanatik prema kući i djeci - dodaje Rajka Vujošević. - Zato će Crnogorac stati ispred nje da je zaštiti.


Kći ni za Jugoviće



Starinski koncept "muškog kompleksa" i nas je držao u zabludi. Mislili smo da je žena pomoćna tema u Crnoj Gori, ali smo rekli da je iskrivljena predodžba prsla. Žena je, po riječima naših sugovornika, uvijek diktirala, ali "iza platna".

- Odnos prema kćeri nikad nije bio negativan i deformiran, ljubav je uvijek postojala - kaže Zdravko Velimirović. - Ženskom djetetu pažnja se posvećivala na drugi način.

- U nemogućnosti da kćerima osiguraju miraz, roditelji su inzistirali na njihovu školovanju, željeli su da postanu samostalne i neovisne. Muškarac će, govorili su, naći posao - dodaje Rajka Vujošević.


  • Radoslav Rotković, književnik i urednik Radio-televizije Titograd: 


- Tko bi rađao sinove da nije kćeri - kaže - One se nisu mnogo miješale u rat, pa možda zato nisu ni junakinje romana. A znate li zašto se nisu mnogo miješale? Bila bi veća sramota za Turke!

Ako je sudjelovala u ratu, onda je bila ravnopravna s muškarcima. Osiguravala je hranu, izvlačila ranjenike, liječila ih ili jurišala. 

Samo u jednoj bici s Turcima poginulo je stotinu žena.

Biti ili ne biti, međutim, ovisilo je o muškarcu. I dva kneza kad su se pitala "koliko imaš pušaka?" značilo je da se pitaju za sinove, jer se sabljom rješavala sudbina zemlje.


Ženi nije bilo potrebno da se nameće. Odlikovala se diskretnošću, smirenošću i jednostavnošću, ali ona je mužu savjetodavno tijelo, davala mu je podršku u svemu što nije mogao sam uraditi.

Njoj je i nacionalna opasnost preča od djece, i to ju je izdiglo...

- Žena je malo opjevana u pjesmama i predanjima, a nema je ni u dramama - kaže Zdravko Velimirović. - U Italiji i Francuskoj film je napravio bum zahvaljujući ženi, a kod nas samo muškaračke teme.

Ženu ne možemo izvući u prvi plan.

Kad sam snimao "Lelejsku goru" namučio sam se oko izbora junakinje koja bi odgovarala Crnogorki.

Na kraju sam našao Anku Zupanc, Slovenku.

Poslije tri dana snimanja upitao sam je odakle joj je majka.

- Majka mi je sa Cetinja - rekla je.

- Moja sestra ima dvije kćeri - dodaje Dragica Tomas. - I muž i ona su Crnogorci. Da vidite kako ih paze, to je pravi doživljaj. Nije istina da Crnogorci ne vole žensku djecu. Naprotiv, roditeljska ljubav u porodici koje poznajem ide više u prilog kćeri. 

Suprug moje sestre često ponavlja: 

"Ne bih dao kćer ni za Jugoviće!"


Jatagan: prošlost, fakultet: sadašnjost



- Možda bi bilo bolje govoriti o ženama koje žive u Crnoj Gori nego o Crnogorkama - kaže Branislav Radunović, novinar "Pobjede" i savezni nogometni sudac - jer izolirati Crnogorku od ostalih žena veoma je teško. 

Ima nekih specifičnosti u ponašanju, ali danas, kad se žena emancipirala, ponašanje svih žena uglavnom je isto.

One na selu malo se više drže tradicije, ali gradske djevojke su kao svuda. 

Možda je pitanje morala, bar na riječima, drukčije nego u drugim krajevima. Crnogorke se veoma rijetko mogu sresti po kavanama. 

Riječ Crnogorka nekad je značilo ponositu, poštenu djevojku, pa se i danas djevojke rado pozivaju na to da su - Crnogorke - zaključi Radunović, osmijehom navješćujući promjene što ih je suvremen život izazvao u toj republici.


- Malo tko živi opsjednut ratom, a mladi imaju veću averziju prema oružju nego u drugim krajevima - tvrdi Dragica Tomas. - Dosta je crnine i u crno zavitih žena. Spoznali smo da je borba loš zanat i da se treba ostaviti jatagana, što ne znači da se opet ne bismo borili. 

Kad mi potomak nekog pretka počne evocirati uspomenu na svog djeda i broj koliko je odsjekao turskih glava, bježim iz društva. 

Radije volim one koji voze dječja kolica po korzu - kaže Dragica.

- S užasom se sjećam, unatoč blagim simpatijama, na svoje kolegice i djevojke iz 1949. godine, maturantice, jer je bilo lijepih, kako su bile odjevene, u nekakvim gojzericama i debelim čarapama. 

Željele su da budu dobro odjevene, ali nisu imale. 

Iz dana u dan nailazile su nove generacije, i danas su djevojke Crnogorke prihvatile moderan koncept života. To raduje. Možda smo mi muškarci ostali malo više muški nego što se moglo očekivati. Djevojke su dotjeranije, nježnije - kaže Velimirović.

- Među prvima u Titogradu polagala sam vozački ispit - dodaje Svetlana Radević. - Bilo je teško. Danas mnoge voze automobil, izlaze u kavane, na korzo, odlaze u kino i kazalište, oblače mini i maksi, opsjedaju drogerije i parfumerije, frizere i zlatare. 

Davno su zaboravljene prve laste. I muškarcima je stalo da im djevojke i žene izgledaju gracioznije. Mijenjaju svoje estetske kriterije i shvaćanja o ljepoti. 

Međutim, žena treba da ima ličnost, a ne samo da je fizički lijepa ... 

Kad sam završila fakultet i projektirala hotel "Podgoricu", investitori su me gledali sumnjičavo jer sam žensko. Radom sam opovrgla predrasude i dobila nacionalnu nagradu ...

- Moje zanimanje nekad se smatralo nečasnim, zabranjenim za djevojke. Kad sam se upisala u glumačku školu u Novom Sadu, rođaci su došli majci i rekli:

- Zar je moguće da si je prežalila!?

Sad se dive mojim ulogama u kazalištu. Dobila sam nacionalnu nagradu. Iz tog kruga ljudi uglavnom imamo publiku - kaže Dragica Tomas ...

- Naše žene i djevojke, ako i nepismene, odlaze u Bari u Italiju i kupuju koliko mogu ponijeti. Oslobođenje, emancipacija javilo se prvo kao pokret za školovanje, kao da ih je netko na to mobilizirao - tvrdi Radoslav Rotković.

- Nema više tabua i isključivo ženskih zanimanja, a najveći uspjeh žene su postigle time što same sebi biraju bračnog druga s kojim će živjeti, i od koga će se ako treba, same razvesti - naglašava Svetlana Radević.

- I muž i žena reprezentanti su kuće - dodaje Rajka Vujošević. - Hiljadu stvari bi mi suprug pomogao, ali nije naviknut. Standard diktira kakva je žena. 

Ove današnje nabavljaju rekete za tenis, televizore, umjetničke slike, pijanino; ukus i jednostavnost odlika su njihove elegancije.

- U Crnoj Gori - rekli su nam na kraju - u prosjeku se školuje više djevojaka nego u drugim republikama. 

Je li to njihov bum, današnji izgled drukčiji od Čermakova, idealiziranog i pomalo netačnog. 

Hotel "Podgorica", nasuprot ostatka Nemanjina grada na Morači, daje odgovor koliko je žena korisna i u muškim stvarima, jer "Podgoricu" je projektirala djevojka slična svim djevojkama svijeta: neposredna, šarmantna, zgodna, koja kaže da ima svoju - ličnost.

Napisao: Josip Grbelja, obrada: Yugopapir (Start, XII 1970.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate