Bernard Vukas (7. dio): Ljut na Bearu zbog odlaska u Zvezdu / Tri gola protiv Engleza



Našao sam se oči u oči a Kelseyom. Nije znao što ću učiniti. Na kraju je izletio, nasumce se bacio i pokušao me omesti. Sačuvao sam prisutnost duha, prebacio ga loptom, a ona se polako otkotrljala u sam kut mreže. Bilo je 3:1. "Bravo, bravo, Vule!", čuo sam kako mi kliče nekoliko naših zemljaka koji su se našli u Belfastu. Okrenuo sam se prema njima, ali me saletješe igrači i počeše mi čestitati. Nisam ni bio svjestan da sam postao "glavni" igrač, "bombarder", pojam

Mnogi još i danas uspoređuju moj odlazak s nekim drugim odlascima, važu to na istoj vagi i sl. Uzmimo Bearin slučaj. Ni po čemu ne mogu jednako tretirati moj i njegov odlazak. U prvom redu ja sam otišao iz "Hajduka" posve legalno, u otvorenom dogovoru sa svima. I napominjem još i danas: da "Hajduk" nije bio s time sporazuman i da mi nije dopustio, ne bih nikamo išao. 

I sve je teklo legalno, otvoreno, sve uz suglasnost sviju, ništa nije išlo "ispod žita".

Osim toga, ni s bilo koje druge strane ne može se slučaj Beare ni približno tretirati kao moj. A najmanje s "Hajdukove" strane.

Zašto?! Ima tome više razloga!

Beara je otišao iz "Hajduka" u trenutku kad mu je i te kako bio potreban. Njegov "grijeh" je još veći što je otišao baš u "Crvenu zvezdu", klub koji je nama uvijek bio žestok suparnik i tako nam je Beara još više naškodio.

Što se mene tiče, a i mnogih drugih hajdukovaca, lakše bi nam bilo da je otišao u bilo koji drugi klub. A da o načinu na koji je otišao i koliko je to "Hajduk" pogodilo i ne govorimo.

Da je recimo on tada otišao u bilo koji klub u inozemstvo "Hajdukovim" bi navijačima a i nama igračima bilo kudikamo lakše.

Svojim dolaskom Beara je uvelike pridonio da "Crvena zvezda" u nekoliko godina osvoji nekoliko prvenstava. To dovoljno govori i razjašnjava mnoga stvari.

Ja sam Bearu uvijek cijenio, to treba napisati, da se ne bi shvatilo da ga optužujem, napadam i sl. Ja samo govorim u svoje ime, govorim da mi je to padalo teško, kao uostalom i svima koji vole "Hajduk". 

Ja njega smatram velikim vratarom, pa i danas kad me netko pita, s ponosom kažem da je Beara od mnogih dobrih vratara u svijetu koje sam vidio u svojoj sportskoj karijeri - najbolji. 

I slažem se s mnogim stručnjacima, ne samo u Jugoslaviji nego i u svijetu, da je Vladimir uistinu bio VELIKI, kako su ga i zvali! 

Ali moram reći i to da mu nikad, pa ni danas, ne mogu oprostiti taj korak, koji je i te kako stajao "Hajduk", ljude u njemu i uz njega.



Engleska - Kontinent: Čak četiri naša igrača



Vidite, možda se to nije ni znalo, ja s njim nisam uopće poslije toga govorio više od godinu dana, iako smo igrali zajedno u reprezentaciji. 

Teško je to i zamisliti, ali bio sam - i ostajem uvijek iskren.

Nikad čovjek ne može zaboraviti one trenutke slavlja i sreće kad smo nas dvojica iz jednoga kluba, iz našeg "Hajduka" bili zajedno u reprezentaciji svijeta.

Osjećali smo se ponosnima što upravo mi pronosimo slavu svoga "Hajduka" i našeg nogometa uopće. Kad se doda da su tu još bili Zebec, Boškov, Čajkovski... - kakav je tada ugled uživao naš nogomet, ljudi! 

Ti se trenuci ne zaboravljaju.

... Pred nama je bio susret s Englezima. 


(Ovo je utakmica o kojoj će pričati Vukas - izveštaj na engleskom + British Pathe video)



A oni su imali fenomenalnu bilancu i bili ponosni na nju. Od 8. prosinca 1931, kad su igrali protiv Španjolske, pa do 21. listopada 1953, kad je trebalo da se sastanu s momčadi Kontinenta, nitko ih nije pobijedio, a igrali su 25 utakmica. 

Najbliže pobjedi nad njima bili su Francuzi, Austrijanci i mi Jugoslaveni, ali smo svi igrali samo 2:2.

Ovaj put nije dakle bila riječ o kurtoaznoj utakmici u povodu 90-godišnjice Engleske federacije, nego i o borbi za to da se sačuva renome. 

Nije onda ni čudno što su svi rukovodioci FIFE, izuzevši naravno Engleze, naglašavali potrebu našeg maksimalnog zalaganja. 

Svi su nas hrabrili, davali optimističke izjave i sokolili nas, ali smo svi dobro znali da to govore više ovako, jer ni oni nisu vjerovali u podvig.

I kad se prolomio dug spontan pljesak oko 100.000 tisuća gledalaca glasovitog Wembleya, bili smo svjesni da je dio tog pljeska bio namijenjen svima nama - i zemljama koje smo zastupali. 

Tri puta se čulo iz zvučnika prostranim stadionom: "Jugoslavija", a zatim u poluvremenu još jednom, kad je spiker objavio da će na vrata Kontinenta stati Beara, umjesto Zemanna

svaki put sam osjetio ponos što nosim plavu majicu Kontinenta i što će moje ime ostati zapisano u sportskim analima među rijetkima koji su uspjeli ući u takvu selekciju.


"Mister Beara može ući!"



Prvo poluvrijeme već je bilo završeno. Mi smo vodili sa 1:0. Bio sam sretan, ali me ipak mučilo zašto u igri nema Beare kad je to zaslužio. Meni je to bilo i u posebnom interesu, jer bi tako bila dva "Hajdukova" igrača u momčadi FIFE.

Ali sudac Mr. Griffits je uporno ponavljao:

- Ne. Zemann mora braniti.

U tom spletkarenju je prošao prvi dio utakmice, a onda su funkcionari FIFE navalili na suca, pokušavajući ga nagovoriti da dopusti izmjenu vratara. 

To je ponukalo Griffitsa da dođe u našu svlačionicu i da - tobože - pregleda Zemannovu ozljedu. 

Kakva formalnost! 

Uvjeren sam da se nije radilo ni o kakvoj ozljedi, ali je on važno pogledao gležanj, kao liječnik ortoped, i još važnije izjavio:

- Mister Beara može ući!

Da ste samo čuli taj pljesak.

Bearu poznaje londonska publika sa Highberryja. Tamo je fantastično branio, tamo je dobio naziv "Great Vlad", koji nosi još i danas.

Da barem nije ušao tada.

Nije se imao kad ni zagrijati, a već su Englezi izveli prvi napad.

Mathews, koga je inače odlično držao na oku Hanappi, napravio je na desnoj strani nezgodnu "zavrzlamu", na vrijeme poslužio Mullena i Beara je u prvom dodiru s loptom gledao kako mu ona dotiče mrežu.

Može li biti goreg početka!

Vodili smo sa 3:1, a sada je već 3:3.

Kako je čudan taj nogomet!

Ali u tim trenucima nismo imali vremena da razmišljamo i iz jedne akcije koju je počeo Nordahl, u kojoj smo sudjelovali Zebec i ja, Kubala je došao u priliku da puca.

A kad Kubala puca, onda zgodici padaju. Bilo je 4:3. Tko nas sada može dostići?!

Potukli smo Engleze sjajnom kombinatornom igrom, nadvisili ih u svemu, od publike iznudili pljesak.

Na domaku je bila prva velika pobjeda, prva koju je izborila jedna reprezentacija. Kakav smo samo ponos osjećali!

A onda, kad smo se već vidjeli u pobjedničkom raspoloženju, Mr. Griffits je sve pokvario: dosudio je protiv nas jedanaesterac nakon dvoboja Čajkovskoga s Mortensenom.

O tome nije moglo biti ni govora.

Kazaljka na satu već je pokazivala da je završilo vrijeme određeno za igru kad je Mortensen pokušao očajnički napad. Čajkovski ga je posve propisno zaustavio.

Griffits je svirao jedanaesterac!

Svi smo poletjeli prema sucu.

Čuo se žamor na svim mogućim jezicima. Atmosfera je bila zaista mučna. Ali lopta je bila na jedanaestercu - i pao je gol.

Pucao je Ramsey, a on nepogrešivo puca jedanaesterce.

Odlazili smo s Wembleya nijemi, pokisli, tužni. Nitko dugo vremena nije ni s kim progovorio ni riječi. Tek tu i tamo, na svim jezicima, moglo se čuti ponavljanje i zgražanje:

- Kako je mogao svirati?

Na to je mogao odgovoriti samo Mr. Griffits. A on je šutio kao sfinga.





Belfast 1955: Vule, pucaj!



Žao mi je bilo tada svih nas, a najviše Beare. Šteta! Ali što se može. Rezultat je rezultat - i on ostaje zapisan. Sve ostalo prolazi pred naletom novih igara, novih rezultata, novih datuma.

Tako sam se ja malo poslije mogao radovati još većem spektaklu, pravom potopu engleskog nogometa.

Došao je Belfast 1955.

"Kontinentalci su potopili nogomet na Otoku" - pisale su novine, čulo se na radiju. A ja sam pročitao u "Slobodnoj Dalmaciji":

"Vukas po drugi put u momčadi Kontinenta."

I kako je bilo?!

Počeo sam oprezno. Dugo je to 90 minuta, kad od početka moraš povući, a nemojte mi zamjeriti - efektnije je i ostavlja povoljniji dojam kad pred kraj pokažeš sve što znaš i zapneš svom snagom.

Držao sam se toga pravila i u početku nisam bio ni zapažen. Nisam se zbog toga uzbuđivao.

Organizatori su prije utakmice na nekoliko dana objavili program na kome sam predstavljen gledaocima kao - Travasos, jer sam imao na leđima broj 8, koji je zapravo trebalo da nosi Portugalac.

Što sam se više ugrijavao, to mi je išlo bolje i sve češće sam čuo kako me iz gledališta nazivaju i bodre tuđim (portugalskim) imenom.

Tirnanić, koji nas je pratio u Belfast, mudro je šutio dok sam igrao slabije.

Ali kad sam povukao, osobno je tražio da se objavi izmjena u sastavu navale. Odmah zatim je čuo glas s megafona:

- Na desnoj spojci navale Kontinenta igra Vukas (Jugoslavija). Travasos (Portugal) jest lijeva spojka.

To je bio detalj koji mi je dao još više poticaja da zapnem iznad snaga. Igrao sam uistinu tako.

Ali tek u nastavku došao sam do punog izražaja.

Osjećali smo da se "engleska tvrđava" klima i odmah od početka nastavka čvrsto smo zagrizli. Ništa nije pomagalo.

Tek u 65. minuti nam se nasmiješila sreća. Primio sam loptu na nekih 25 metara od vrata, poveo nekoliko metara, predriblao jednog igrača i - nisam znao što da učinim s loptom. Tada sam čuo nečiji glas, koji je dopirao iza mojih leđa:

- Vule, pucaj! 

Mahinalno sam okinuo.

Nije bio to neki jak udarac, ali je bio tako dobro plasiran da je i sa dvadesetak metara završio točno u mreži vratara Kelseya.

Onda je počeo orkan naših naleta.

Gledalište je bilo u deliriju.

Moj "dvojnik" Coppa razmrsio je čvor koji je bio zapetljao na desnom krilu i u brzom sprintu se srušio prema vratima.

Kad sam očekivao da će pucati, dobri prijatelj Raymond idealno mi je dodao loptu.

Imao sam pred sobom stopera Charlesa. Učinio sam "fintu" kao da ću krenuti ulijevo, a otišao sam udesno. Veliki Charles je izgubio ravnotežu i ja sam prošao kraj njega potpuno neometan.

Našao sam se oči u oči a Kelseyom. Nije znao što ću učiniti.

Na kraju je izletio, nasumce se bacio i pokušao me omesti.

Sačuvao sam prisutnost duha, prebacio ga loptom, a ona se polako otkotrljala u sam kut mreže. Bilo je 3:1.

- Bravo, bravo, Vule! - čuo sam kako mi kliče nekoliko naših zemljaka koji su se našli u Belfastu.

Okrenuo sam se prema njima, ali me saletješe igrači i počeše mi čestitati. Nisam ni bio svjestan da sam postao "glavni" igrač, "bombarder", pojam.



"Hat-trick" u Belfastu



Moram priznati, sreća kao da mi je tog dana bila sklona. Nije me ostavljala ni u posljednjim minutama. Ali što da vam ja to pričam! Neka vam govori Ocwirk, koji je o tome pisao u svojoj knjizi.

Evo što "Ossi" kaže:

- U posljednjoj minuti nametnula mi se najškakljivija situacija. Dodao sam loptu Coppi. Izvanredni dribler prelazi jednog igrača i dolazi u idealnu situaciju, baš hoće da puca, ali mu u tom trenutku netko podmetne nogu odstraga.

Jedanaesterac.

Tko će pucati!

Pibarout je prije utakmice naredio da to imaju činiti Coppa ili Vukas. Tko od njih dvojice, treba da ja odlučim. Budući da je Coppa fauliran, pogledao sam Vukasa. On mi međutim to odbija rukom i glavom:

- Ne! Ne! Ne ja, Ernst!

Travasos mi je dao na znanje da bi on htio izvršiti kaznu. Portugalac je inače izvrstan tehničar, ali nije bio predviđen. Zbog toga otpada. 

Uto mi pade na um da je Vuki već postigao dva gola.

- Hat-trick! - zavikao sam mu kako bih ga nagovorio i osokolio.

Vukas me razumio. Uzeo je loptu i odlučno je postavio na bijelu točku.

Poslušao je. Plasirao je loptu s unutrašnjom stranom kopačke u desni kut vrata. Mreža se zatresla. Konac utakmice. Zvižduk suca gubi se u bučnom pljesku publike.

Tako se to odigralo tada u Belfastu!

Tri gola protiv Engleza. Sve su novine bile pune vijesti o tome, osvjetljavao se svaki detalj, korak, potez. Stručnjaci cijelog svijeta pisali su o tome i tako se o našem nogometu čulo nadaleko i naširoko.

Tekst: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, I - II 1972.)






Podržite Yugopapir: FB TW Donate