Neda Arnerić: O "Atrijumu", dorćolskim ulicama, glumačkoj mladosti, planovima... (1986)



U filmu Lordana Zafranovića "Večernja zvona" imam jednu erotsku scenu zbog koje će sigurno biti mnogo govorancije. To je urađeno tako da stojim iza svega što je snimljeno. Nadam se da će strast i erotika uzbuditi i gledaoce, a ne kao što ponekad biva, spomenula bih samo "Unu", da ih ostavlja hladnim - kaže glumica za koju se može tvrditi da je jedna od prvih na našem filmu otkrila svoje tjelesne kvalitete

Uloge mogu zamagliti, odvesti na pogrešan trag, pa se predodžbe mijenjaju, kao da jure za likovima, prate ih u stopu, a sve to može zbuniti i stvoriti konfuziju - čak ako je pred nama Neda Arnerić (32)! Možda će ona jednoga dana - tko zna! - snimiti film odnosno dobiti ulogu života sa sekvencom u kojoj je ona kao vodič, npr. ispred Akropolja i nekoj grupi bjelosvjetskih turista objašnjava: 


Neda Arnerić (foto: Vican Vicanović)
"Vidite, dimenzije ove možda najčuvenije antičke građevine nisu toliko zadivljujuće: ima manje od 300 metara u dužini, a na mjestu gdje je najšira ima 130 metara. Jedva je nešto šira od mosta nekog modernog prekooceanskog broda..."

A neki prekooceanski milijarder, makar bio zgodan i mlad (kojega igra čuveni filmski glumac sa snažnom, zdravom i što je danas važno istaći pravilnom političkom i osobito seksualnom orijentacijom), sluša je pažljivo kako veze li veze: da, ovdje, na primjeru Akropole, siguran jezik arhitekture otkriva ispunjene prazne površine, ritmove i pauze, pokrete svjetlosti i naglaske sjena...

Pa su onda slijedeći kadrovi u luksuznom Hiltonovu apartmanu, uz dobro rashlađeno piće na divanu...

Nije obavezno da kroz zvjezdanu atensku noć s obale dopire sirtaki, to bi već sličilo na film sa sumnjivim i providnim rezolucijama koje se udvaraju narodnim masama. A to nećemo!

- To su, dakako, sve tako neke želje vezane za moje buduće uloge na filmu, ali ja ne živim u snovima! Završila sam povijest umjetnosti zato što sam odavno kad bih zbog nekog filma putovala po zemlji ili svijetu, redovito obilazila muzeje, galerije, hramove. 

Nisam, razumije se vidjela sve, to je nemoguće!

Daleki istok na primjer, posebno Indija i oni njeni najspektakularniji spomenici: pećine Elefanta u blizini Bombaja, monolitni hramovi u Mamalapuramu i složeni, grandiozni hramovi u Elori, isklesani u kamenu...

Oprostite za trenutak, moram pozvati Tuzlu!

Kad smo posljednji put razgovarali, u beogradsko je dopisništvo došla u pratnji mame. 

Tada je bila neko malo čude od djevojčice, u trinaestoj ili četrnaestoj godini, s tzv. konjskim repićem i nekim neobuzdanim sjajem u plavim očima.

Danas, gotovo dva desetljeća poslije dječaci kao što su Moreno de Bartoli (Otac na službenom putu), Marko Ratić (Kraj rata), Duško Vojinović (Držanje za vazduh) imaju značajnije uloge nego što ih je tada imala "mala Neda" u "Snu" i u "Jutru" Puriše Đorđevića.







Ali, usprkos tome što su mlađi, pravi klinci, nisu neka posebna senzacija, možda i zato što su se pojavili gotovo istodobno.

- Ismare, uskoro ću organizirati zanimljivu izložbu. Bilo bi tu i mladih, talentiranih, ali i onih afirmiranih... Pa da, želela bih da u svojoj galeriji imam i neke vaše radove...

Galerija Atrium u Siminoj ulici 10a, rano popodne, vruće je, čak i tu, na Dorćolu. 

Ta se geografska i urbanistička znamenitost Beograda na dunavskoj padini, između ostalog, odlikuje mirom sokaka, te hladom platana i starih, divovskih lipa.

Nazivi dorćolskih ulica - Vase Čarapića, Zmaja od Noćaja, Rige od Fere, Gospodar-Jevremova, Dobračina, Dositejeva, Kapetan-Mišina, Filipa Višnjića - mahom izviru iz imena manje ili više važnih, manje ili više upamćenih ličnosti iz beogradskog 19. stoljeća.


Slikari su sujetni kao glumci



- A Simina ulica? - pitanje je upućeno Nedi Arnerić, našoj domaćici, glumici koja će još mnogo uloga odigrati na filmu i u kazalištu i koja sazrijeva lagano, kao grožđe na ćudljivoj klimi.

- Danas bismo mi kazali da je Sima Nešić simultani prevodilac. A u ta stara vremena zvali su ga Sima Terdžuman, a to bi na turskom značilo: tumač!

Pa i nije neka velika razlika, je li?

Ostalo je u narodu zabilježeno da je Sima znao tumačiti govor sa sedam jezika i da je govorio isto toliko. To je inače Miletov kraj (suprug, mlađi čovjek, liječnik specijalist za maksiofacijalnu kirurgiju u zemunskoj bolnici - op. p.)

Tu smo galeriju adaptirali od neke stare šupe koju nam je ustupio moj muž.

- Vi niste jedini vlasnik Atriuma?

- Ne, polovina pripada mojoj jetrvi... To je žena muževljeva brata, ne znam da li se tako kaže i u Zagrebu. Za adaptaciju svega toga mnogo smo potrošili, jer je, kao što vidite, glavni prostor u dvorištu, pa je kompletno pročelje prilazne zgrade moralo biti renovirano i adaptirano.

Ostala je samo ova istočna strana, odnosno ruina od zgrade na uglu Simine i Dobračine...

Kad smo već ljudima objasnili Simu, Dobrača je bio vojvoda u drugom srpskom ustanku...

Ali, tu, kod te zgrade, koja sada tako strašno izgleda, ima nešto što mene i moju ortakinju posebno raduje: to su kupili Kinezi, i tu će biti kineski kulturni centar.

Mnogo će nam to značiti i za naš Atrium, za koji ljudi još ne znaju, nisu čuli. Ovako, kad se preuredi i otvori to zdanje pokraj nas, mnogi će od tih posjetilaca, koji se sigurno mogu smatrati i potencijalnim kupcima slika, svratiti i do nas, makar i u prolazu, slučajno.

- Vas zanimaju samo kupci?

- Ne, dakako da ne! Pa, prvo bih željela da nam slikari dolaze sami. Mi smo ovo otvorili zimus, mogu reći da me zasad nije odbio ni jedan jedini jugoslavenski slikar, ali je bilo onih koji nisu imali pojma - što je shvatljivo - ni tko je Neda Arnerić, a još manje da se "ta glumica" bavi komisionom prodajom slika.

Evo, maločas sam razgovarala, to ste možda naslutili, s Ismarom Mujezinovićem (muž glumice Špele Rozin - op. Y.) Obećao mi je nešto za mjesec, mjesec i pol dana.

Atrium ima oko 60 četvornih metara, nije teško pogledati što sve nudi. I koliko stoji. Crtež Vlade Veličkovića (već je dvije godine profesor likovnih umjetnosti, na pariškoj Sorboni) stoji 54.000.

Tu su i Safet Zec, pa Stojan Ćelić, Mića Popović...

- Nemojte, molim vas, napisati da ovaj Mića Popović (na slici je pas čiji pogled upravo hipnotizira - op. p) stoji 24 stara milijuna! Poslije se ostali pobune. Slikari su sujetni kao glumci, a to znači da su katkad i kao djeca.

Ima među njima onih koji vam bez riječi prepuste i izbor i cijenu, a ima, opet, neugodnih, kolebljivih, baš teških - da te bog sačuva!

Tu su dva ulja Bate Mihajlovića, još jednog "našeg znamenitog Parižanina" (uz Veličkovića, Ljubu Popovića i Dadu Đurića).





- Njegovo se slikarstvo klasificira prema duhu koji donosi, a taj je duh, prema Reneu Boullieru, ekspresionistički, uznemiren i dramatičan objašnjava - Neda. - To je slikarstvo sukoba, najprije sukoba vrijednosti tamnog i svijetlog, a potom sukoba između jednog virulentnog grafizma, izlomljenog i prenadraženog na jednoj strani i širokih maglovitih tišina i žalova svjetlosti na drugoj.

Lagano prolazimo pored čudnih krajolika, brojnih interijera na platnima koja kao da dolaze s nekog drugog svijeta, pa žanr situacija, intimistička poetika... 

Sve to u nizu na zidovima poput filmske vrpce koja je sišla s pokvarenog montažnog stola.

- Imate li nekog Tiziana? - pitam u šali suvlasnicu i kustosicu u isto vrijeme.

- Eh, Tizian... Da riješim sve svoje probleme, a to je da snimam filmove i uloge kakve želim, odnosno da ih sama financiram, dovoljan bi mi bio jedan Salvador Dali. On bi spasio stvar. I to je pusta želja i - ništa više!

- Film, dakle, ostaje vaša velika radost?

- Da, usprkos svemu... Evo, gotovo će dvadeset godina kako sam glumica. Počela sam kod Bate Miladinovića, u onoj čuvenoj Dječjoj dramskoj grupi Radio-Beograda, u kojoj su ponikli mnogi slavni beogradski glumci.

Počela sam, kao što znate, kod Puriše.

Igrala sam u četiri njegova filma: "San", "Jutro", "Podne" i "Kros-kontri". Počela sam iz osnovne škole, sada imam diplomu povjesničara umjetnosti, pola Atriuma i gotovo pedeset filmskih uloga.

Nešto od toga snimila sam u inozemstvu. Bilo bi ih vise, da nisam toliko bila vezana za mamu i tatu, za Beograd...

- A vi zapravo niste Beograđanka?

- Nisam, rođena sam u Knjaževcu, u istočnoj Srbiji, gdje je tata bio vojni liječnik. Ali, još kao beba došla sam u Beograd, smatram se Beograđankom... Zapravo, budući da mi je tata s Korčule, iz one stare i ugledne obitelji Arneri, strašno se volim katkad predstaviti kao - Dalmatinka!


To je počelo negdje 1969...



- Ona slavna i divna palača Arneri u Korčuli, koja je zarasla u bršljan te tako beznadno propada i zvrji prazna, pripada vašim precima?

- Da! Zamislite kad bi mi Korčulani nju ustupili, makar na jedno ljeto, da tu preselim Atrium! Doduše, od turista ne bi bilo velike koristi, ali bio bi to zanimljiv kulturni događaj, a meni bi to emotivno mnogo značilo.

To bi bio uzbudljiv prizor: 

U palači koja je arhitektonski biser, smještenoj nasuprot katedrali - izgorjeli stranci u kratkim hlačama i papučama jedu sladoled pored basnoslovno skupog Miće Popovića, a Neda im uzalud priča bajke!

- Vi dobro govorite strane jezike?

- Može se tako reći... To je počelo negdje 1969. kada sam morala napustiti prvi ili drugi razred gimnazije... Nisam bila baš posebno tužna, možda samo ljuta, što mi profesori te novobeogradske gimnazije nisu dopustili da zbog nekog snimanja budem odsutna mjesec dana.

Onda sam otišla na kazališnu akademiju, položila otprve onaj, za mnoge užasno težak, prijemni, a potom još teži tzv. diferencijalni ispit.

Nakon pola godine, napustila sam akademiju zbog Marije Schell i filma "Hamsin", koji je u Izraelu režirao njezin muž.

Hamsin je pustinjski vjetar koji raspiruje ludilo. A ja sam, kao luda, prihvaćala i druge ponude iz Italije, Francuske, Engleske...

Tu je, recimo, značajan film kod Roberta Enrica ("Tetka Zita" - op. p.), zatim "Malo, mnogo, strašno" s Mauriceom Ronetom... Eto, Maurice je umro prije dvije godine, strašno je to...

Letjela sam površno, nisam ni bila svjesna sto me je snašlo.

Ali, voljela sam putovati, odsjedati u luksuznim hotelima, upoznavati slavne ljude, učiti jezike...

Eto, ja nisam baš kao Sima Nešić, ali to znanje jezika možda je i najznačajnije iz tog perioda koji što se tiče nekih mojih kreacija nije mnogo važan.

- Na popisu tih stranih filmova nalazi se i "Shaft u Africi", koji je kod nas gotovo proletio kroz repertoar. Neki kažu zato što tu postoji neka pornografska scena u automobilu.

- Ne, to nije točno, ljudi svašta pričaju! To je jedna scena u stanu, baš lijepa ljubavna scena i ništa više.

- Ali, ne možete, valjda, poreći vaš značajan doprinos uzlaznoj putanji erotike u domaćem filmu!?

- Ne, to nisam ni željela zaobići! U tom bih smislu prije svih izdvojila "Vrijeme bez rata" Branka Gapa... Inače, za makedonsku kinematografiju snimila sam čak šest filmova. Znači osim stranih, znam i makedonski jezik...

Zbog toga filma napustila sam gimnaziju i, po meni, to je jedna od mojih najboljih uloga.

Ne možemo sve ostale iz toga žanra spomenuti, ali, recimo, možda je antologijska zbog same vrijednosti filma ona erotska scena u šumi, kod Šijana u "Ko to tamo peva", sa Slavkom Štimcem, kad svi ostali to promatraju iz prikrajka, a to je jedna od najkomičnijih sekvenci u našem filmu uopće.






Pa onda, ove godine, kao nesigurna, frustrirana Narcisa u "Tajvanskoj kanasti" Gorana Markovića.

- Ove ste godine imali mnogo uloga. Sve ste više neka vrst "ženskog Bate Zivojinovića"!

- Pa, nemojte, molim vas, nemojte toliko pretjerivati! Bata snimi dvadeset filmova godišnje, a ja jedva dva-tri... Doduše, ove sam sezone snimila pet lijepih uloga, dvije su viđene u Puli, tri nisu stigle, ali su gotove. 

Od onoga što će se tek pojaviti, tu je "Dvostruki udar" Mikija Stamenkovića prema scenariju Živorada Šilje Mihajlovića. To je akciona priča o pozadinskom ratu za vrijeme srijemskog fronta potkraj 1944. i početkom 1945. godine. 

Tu igra velika ekipa glumaca: Žarko Radić, Mrgud Radovanović, Slobodan Dimitrijević... Ja sam Ana-Marija, dvostruka špijunka.



Puriša mi nije ostao u nekoj osobitoj uspomeni


- Kao neka naša Mata Hari ...

- Nije, ali bilo bi dobro da mi snimimo neku našu Matu Hari, sigurno ih je bilo! Ova Ana-Marija to nije, ili sam ja barem tako shvatila.

- U pretprošlom Studiju, Puriša Đorđević tvrdi da glumci i nemaju što mnogo shvaćati na snimanju, moraju slušati i - gotova stvar!

- Moram reći da mi Puriša nije ostao u nekoj osobitoj uspomeni. Sve donedavno osjećala sam taj strah koji mi je on usadio. On se nikada nije bavio glumcem.

S jedne je strane uzimao naturščike koji osvježavaju, kao što sam bila ja, a na drugoj se vrlo lukavo oslanjao na provjerene snage - Ljubišu Samardžića, Miju Aleksića, Milenu Dravić, Ljubu Tadića

Ima mnogo takvih redatelja koji ne dopuštaju da branite i gradite svoj lik ("Što sam ja s njom imao diskutirati o ulozi kad joj je bilo jedva četrnaest godina", odgovara Puriša - op. p.), ali ja se sve više ne dam!

- Kako je bilo kod Lordana Zafranovića? Njegova "Večernja zvona" trebala bi, kako se priča, obilježiti narednu sezonu?

- Sjajno je bilo s njim! To je prema romanu Mirka Kovača "Vrata od utrobe" (Ninova nagrada za najbolji roman 1978. - op. p.)






Tu su još Šerbedžija, Petar Božović, Ljiljana Blagojević, Mustafa Nadarević... Izvanredna ekipa, zaista! 






Tu sa Šerbedžijom imam jednu erotsku scenu zbog koje će sigurno biti mnogo govorancije. To je urađeno tako da stojim iza svega što je snimljeno. Mislim da je to dano vrlo diskretno i da bez tih kadrova ne bi bilo ni te uloge. 

Nisam vidjela materijal, ali nadam se da će strast i erotika uzbuditi i gledaoce, a ne kao što ponekad biva, spomenula bih samo "Unu", da ih ostavlja hladnim. 






Moram reći da mi je Rade Šerbedžija, čuveni ljubavnik u posljednje vrijeme, mnogo pomogao da se oslobodim...

- Da se oslobodite!?... Pa vaše iskustvo u tome, kako smo već utvrdili, nije zanemarivo!

- Da, ali ovo će biti nešto izuzetno... Ima još nešto što bih istakla: teško je raditi takve uloge, užasno teško! Osjetiš nešto, redatelj hoće drukčije, a nemaš vremena da se odupireš, jednostavno digneš ruke od svega i legneš na rudu.

Onda to ispadne glupo i vulgarno...

Mira Furlan dobro radi te scene...




Ili, sjećam se Vladice Milosavljević, bila je gotovo potpuno gola u pola filma "Samo jednom se ljubi" Rajka Grlića, a ne sjećam se uopće njenog tijela, toliko je to divno urađeno!





Mora se shvatiti - nastavlja pomalo uzbuđeno - da bez dobrog glumca nema ni dobrog filma. Ima slučajeva kade je gluma dobra, a film loš. No, to opet govori koliko je barem glumac u takvim slučajevima dragocjen. 

Mora se shvatit također da je glumac važan isto tolike koliko dobar scenarij, režija, scenografija, kamera. Ne može se to nikako izdvajati, jer takav je film.



Možete misliti kakav će to biti par! 



- Ne računajući neke vaše kolegice iz one najstarije garde - koje ipak nemaju takav kontinuitet - vi poslije Milene Dravić imate najduži staž među domaćim filmskim glumicama.

- Ne znam, nisam o tome razmišljala, to su neke vaše teze... Nego, umalo da izostavim peti film, "Blok slobode" zagrebačkog redatelja Vladimira Fulgosija, prilično je poznat s televizije...

- Još jedan iz plejade "debitanata u srednjim godinama", koji na idućem pulskom festivalu može konkurirati za Studijev zlatni vijenac!

- Duhovit i, čini mi se, lijep film, neće se toliko primjećivati da je Fulgosi debitant. A kad ste već spomenuli Pulu, to je baš film o Puli iz četrdeset i sedme i četrdeset i osme, o raseljavanju i raslojavanju pulskih žitelja, o došljacima, među kojima je i ta priprosta Kusi, laka ženska, kako se to kaže, koju ja igram pored Đure Utješanovića...

Možete misliti kakav će to biti par!

Scenarij je napisao Istranin, književnik Milan Rakovac koji je u vrijeme novosadskog kongresa pisaca bio prilično glasan.

Glavnu ulogu igra Miranda Zaharia, Tršćanka kojoj prije dvije godine, ako se sjećate, nisu dalii, nezasluženo, Zlatnu arenu.

Tu je Milena Dravić i nekoliko meni nepoznatih ali divnih glumaca talijanske narodnosti iz Rijeke itd.

- A kazalište?

- Sve mu se više vraćam. Eto, ne mogu otići do Vrnjačke Banje na Festivai filmskog scenarija i u Niš na Filmske susrete, jer u Kapetan-Mišinom zdanju nastavlja se "Venecijanka", komad nekog starog renesansnog komediografa u režiji Petra Zeca, bez kojega ne bi ni postojalo to Pozorište-dvoriste... 

Mnogi nam prigovaraju da smo mi ljetno kazalište, a igramo samo početkom lipnja, potkraj kolovoza i onda čitav rujan. 

Mi - Dragan Zarić, Dragana Varagić, Vesna Čipčić, Dragan Nikolić - svi igramo iz ljubavi, a svi ostali koji su značajni za predstavu ne rade za novac, koristili su godišnji odmor.

To je bilo normalno!

- Čujem da se priprema nešto veliko u Ateljeu 212?

- Da, zapravo se nastavljaju probe koje smo počeli proljetos. Pripremamo Havelovu "Prosjačku operu", dakako - po Brechtovim motivima i u režiji Ljubomira Draškića.

Tu je velika i sjajna ekipa: Mira Stupica, Dragan Nikolić, Đuza Stojiljković, Svetlana Bojković, Danilo Stojković, Dara Džokić...

Ta bi predstava trebala biti kazališni događaj naredne sezone u Beogradu.

BITEF će taman proći, a možda i stignemo da to bude u njegovu okrilju, pa onda nastavljamo u Krugu 101 Narodnog pozorišta s Milovanom Vitezovićem i predstavom "Mane, Mane, koliko je sati?"

Razgovarao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1986.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)