Anica Dobra: Apsolvent FDU, a već dobitnica Zlatne arene za ulogu u "Već viđeno" (1987)




Goran Marković radi na Fakultetu dramskih umetnosti i već godinama prati mlade glumce. Gleda kolokvije i ispite glume svih generacija, pa vrlo dobro poznaje situaciju i sve mlade glumce. Ja sam kod Gorana imala probno snimanje za tu ulogu, zatim sam dugo s njim pričala, pa je opet bilo probno snimanje s nekim izmjenama o kojima smo se dogovorili i, jednostavno, to je bio cio jedan proces. Nije bilo ono: paf, pa uloga!

Anica Dobra, debitantica Zlatne arene za ulogu u filmu "Već viđeno" režisera Gorana Markovića, debitantica u "Životu radnika" režisera Miroslava Mandića i Miranda u Shakespeareovoj "Oluji" na Lokrumu, a još nije ni diplomirala na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti...

Najtopliji dani i iste takve noći 38. Dubrovačkih ljetnjih igara bili su tek izdvojeni primjeri ljetne osvete pretjeranim količinama topline u cijeloj zemlji ali i meteorološki okvir avanture Shakespeareove "Oluje" na Lokrumu. 

Anica Dobra (foto: Milo Kovač)
Ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda finalizirao je u Dubrovniku Arielov pjev i san o slobodi s redovitim pokusima ljubavnih scena Mirande i Ferdinanda u plićaku Mrtvog mora. 

Sjeverni Jadran ostajao je u znaku završetka 34. festivala jugoslavenskog igranog filma, a dnevni tisak obavještavao je filmsku i ostalu javnost o pobjedniku pulskog festivala - filmu scenarista i redatelja Gorana Markovića "Već viđeno" i Zlatnoj areni za žensku ulogu u istom filmu Anici Dobri

Zlatna arena stigla je u Dubrovnik u staru gradsku luku, odakle je redovito dežurni Prospero odlazio na svoj začarani otok, prenaseljen komarcima, i to u ruke mlade dobitnice - apsolventa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, spomenute zaljubljene Mirande, dobre i plavokose preplanule djevojke - Anice Dobre.

Provodeći dane i ostatke noći u sobi hotela Excelsior s mogućim pogledom na Lokrum, Dobra će zacijelo pamtiti i ljeto festivalsko - i dubrovačko i pulsko - po ostvarenim lijepim snovima. 

Ipak, neveliko teatarsko iskustvo iz teatra Zvezdara i Ateljea 212 ("Pazarni dan" i "Pred ogledalom"), te dva televizijska nastupa u ekranizacijama Zdravka Šotre ("Ivanova" - A. P. Čehova tek ćemo gledati) bilo je sasvim dovoljno za izuzetnu glumačku kreaciju - Zlatnu arenu - pozlaćenog filma "Već viđeno", uz još jedan pravi i službeni debitantski nastup u filmu Miroslava Mandića "Život radnika" na istom festivalu. 

Tako mlada, lijepa i nagrađena - o svojim glumačkim nedavnim počecima Anica Dobra priča:

- Najjednostavnije je da kažem kako je Fakultet dramskih umetnosti bio najbliži mojoj kući, zgradi u kojoj živim, i tako sam u toj blizini nečega gdje se glumi i pleše balet, a prolazeći svakodnevno pored Akademije, odlučila pokušati i, eto, pokušala sam i - uspjela!

- Da je u blizini bio neki drugi fakultet, npr. arhitekture ili veterine, što biste uradili?

- Ne znam, ali činjenica je da sam se odlučila baš stihijski i neplanirano. Nisam ni prije a ni tada znala da je teatar ono što želim kao životni poziv.

- Dakako, sada mislite drukčije? 

- Zasad sam radila neke predstave u kazalištu, na televiziji i, eto, ovo nešto na filmu, a to je sve zajedno sasvim malo ali i dovoljno, s obzirom da tek počinjem. 

Dakako, imam još da se dokazujem mnogo godina i računam da ću konačan odgovor na to pitanje moći dati poslije slijedećih četrdeset godina. 

Tako ću imati dovoljno vremena razmišljati o tome da li sam trebala biti glumica ili ne.


Nove glumačke nade: Laušević i Vesna Trivalić



- Kada budete obilježavali četrdesetogodišnjicu svoga glumačkog rada, kako ćete se sjećati ovih početaka?

- Znam da neće biti pozivnica! (Smijeh) Ne znam, ne znam što ću misliti - tko zna! Zasad mislim da su mi ovi počeci vrlo važni i drago mi je što sam uopće imala priliku za takav start, i to pogotovu zato što tek moram završiti Akademiju.

- Dobili ste Zlatnu arenu te dobre kritike i za Mirandu u Oluji. Jeste li tipičan primjerak svoje generacije?

- Poznajem uglavnom beogradsku generaciju mladih glumaca. Ne znam u cjelini generaciju iz Zagreba, Sarajeva ili Ljubljane i drugih sredina, ali mislim da je beogradska generacija uspjela pronaći svoj put. 

Tu se javila grupa ljudi, nekoliko superiornih ljudi, a to se vidjelo i u Puli gdje je Žarko Laušević također dobio Zlatnu arenu, a nagradu je dobila i Vesna Trivalić koja je tek završila treću godinu Akademije. 

Osim toga, i ostale naše kolege mnogo rade, a to je dokaz da ti ljudi znaju što hoće i da se misle baviti tim poslom na tako dobar način.

- Govorili ste uglavnom o glumcima, a što je s ostalima?

- Na osnovi svog iskustva, tvrdim sa sigurnošću i, jednostavno, znam da se bez dobrog scenarija i dobrog redatelja, ili bez dobrog direktora fotografije barem što se filma tiče - ne može napraviti dobar film, odnosno ono što sam ja uradila u filmu "Već viđeno".

Recimo, u tom su me filmu šminka i kostim odredili. 

Tu ja nimalo ne sličim na sebe i glumim neku djevojku koja je živjela u tim sedamdesetim godinama, koja izgleda potpuno drukčije od mene, a to sve zahvaljujući maski.

- A kako ste dobili priliku da glumite u filmu "Već viđeno" Gorana Markovića?

- Goran Marković radi na Fakultetu dramskih umetnosti i već godinama prati mlade glumce. Gleda kolokvije i ispite glume svih generacija, pa vrlo dobro poznaje situaciju i sve mlade glumce. 

Ja sam kod Gorana imala probno snimanje za tu ulogu, zatim sam dugo s njim pričala, pa je opet bilo probno snimanje s nekim izmjenama o kojima smo se dogovorili i, jednostavno, to je bio cio jedan proces. 

Nije bilo ono: paf, pa uloga!

Nije bilo odjednom, ništa naglo, već polako u miru i radu, upravo onako kako je za mladog glumca poželjno da uđe u taj filmski posao a da se ne šokira.

- U filmu ste voditeljica tečaja za menekene?

- Problematika filma nije u tome što sam ja voditeljica tečaja za menekene, nego nešto drugo - koliko mi je to blisko...

- Recimo da je riječ o sedamdesetim godinama i o tome da voditeljica tečaja vrlo dobro izgleda?

- Ne pretjerujte! (smijeh) Imam crvenu mini-haljinu i kapu...

Dubrovnik, leto 1987: U trenutku saznanja da je dobila pulsku Zlatnu arenu, Anici je
prvi čestitao Zlatko Bourek (foto: Branko Ignjatović)   

- Kao Crvenkapica?

- Baš tako! Evo ovako! A na Akademiji radimo i mnoge druge stvari. Radimo Čehova i Shakespearea i Ibsena i druge autore koji govore o vremenima i problemima koji su nam još dalji od tih sedamdesetih. 

Htjela sam reći, te sedamdesete u mom su slučaju shvaćene kao neki glumački zadatak. 

Ja potpuno mogu usporediti te godine sa, recimo, srednjim vijekom, dakako kroz te glumačke zadatke. 

Mnogo se ne sjećam sedamdesetih, ali mislim da je tu neki senzibilitet potpuno identičan mojoj generaciji. 

A ono što je trebalo glumiti, to je već stvar i zanata, ali i tog, mogućeg, zajedničkog senzibiliteta...


Bilo mi je baš veselo u glavi



- Znači li to da ste i Mirandu u "Oluji" shvatili kao glumački zadatak?

- Jest, na to sam mislila! To je glumački zadatak i ujedno glumački izazov i... jednostavno sam se trudila raditi školski na tome, onako kako smo naučili na Akademiji. Drukčije nisam ni mogla. 

Dakle, radila sam postupno, postavljajući mnogo pitanja, možda i neka glupa i nepotrebna, ali koja su me smirivala i činila da lagano i mirno ulazim spremnija u posao.

- Recite nešto lijepo ili ružno o partnerima na filmu?

- Mogu reći samo lijepo. Da, to je nešto što se podrazumijeva, ako želiš nešto napraviti u tom poslu. Što se tiče Goranova filma "Već viđeno", Mustafa Nadarević je - takvim sam ga upoznala - bio velik radnik i sjajan drug, te glumac koji može raditi dvadeset sati dnevno. 

U stanju je cijelu ekipu podići, raspoložiti kada dođe do nekih padova u radu. 

Iz njega isijava neki optimizam. 

Budući da je u filmu on bio moj partner, izravno sam ovisila o njemu koliko i on o meni. Mi smo školski - nije imao ništa protiv! - radili i ponavljali po deset puta scene.

I osamnaest, ako je bilo potrebno. 

Vrlo mi je mnogo pomogao, imao je sa mnom strpljenja, a to mi je mnogo koristilo.




- Ostaje još da nešto kažete o filmu "Život radnika" Miroslava Mandića.

- Da, i "Život radnika" dobio je neke Zlatne arene. Čini mi se za scenografiju i ton.

- Vi niste, dakako, zaslužni za ton?

- Ha, ha, ha... eventualno, ako sam razgovjetno govorila. "Život radnika" zapravo je moj debitantski film... U Goranov sam film bukvalno ušla pošto sam završila "Život radnika".

Jedan sam film snimala, a mislila već na drugi, pa mi je bilo baš veselo u glavi. 

I u Mandićev sam film ušla slično kao i u Goranov - nakon probnog snimanja i dugih razgovora s redateljem. 

Bio je to rad kao u kazalištu, radilo se prvo za stolom. To je iskusnijim glumcima možda bilo i dosadno, ali meni je koristilo.

- Možete li usporediti ta dva filma?

- Hm... hm... pokušat ću vrlo kratko! 

Kod Miroslava Mandića ili kod Ćire, kako ga zovemo, glumim nešto potpuno drugo nego kod Gorana, a to je meni kao glumici vrlo važno. 

Kod Gorana sam negativka, a kod Ćire pozitivan lik. 

Filmove još nisam gledala, ali budući da znam scenarije, mislim da je tako ostalo i u filmovima.


Komarci kao vrapci



- Volite li da vas publika poistovjećuje kao negativku ili pozitivku?

- Ne znam. I ne slutim kako će publika reagirati. Zaista ne znam, nisam bila u Puli, a nitko mi još nije prišao i rekao koju riječ o tome. 

Baš žarko želim gledati film s publikom, i tada ću možda moći odgovoriti na to pitanje, a možda i neću željeti.

- Što očekujete od Zlatne arene?

- Ne očekujem apsolutno ništa!

- Ostaje da malo popričamo i o "Oluji" i vašem boravku na Dubrovačkim ljetnim igrama.

- Dosad nisam bila na Igrama. Da, bila sam kao mala i jedva se sjećam. Bila sam u Zboru RTV Beograd ili tako nešto... Da malo pričam o "Oluji"? 

Kao što se, dakako, može pretpostaviti, nisam imala iskustva u glumi na otvorenom prostoru, jer igrati na Lokrumu - drukčije je od glume unutar zidina. 

Ali, svejedno, Lokrum nas je sve iz ansambla očarao i inspirirao. Sjećam se prve probe na Mrtvom moru kada smo se osjećali uistinu čudno, kao da smo stotinu godina u tom morskom jezeru.

Poslije je bilo nekih tehničkih problema, i to oštro kamenje i komarci kao vrapci, koji su bili užasno radosni što smo mi došli na Lokrum. 

Dobro, i ta užasna vlaga...

- Ljubavnu ste scenu odglumili u plićaku?

- Pa sad, da, kupala sam se, i kostim i ja sušili smo se prilično dugo, a Dejan Mijač je tu scenu postavio tako da to radimo u moru. Što tu ima loše?




- Nema, ja to samo onako.

- Pa, htjela sam reći da smo lijepo radili. Ostajali smo i do dva ujutro na Lokrumu i baš se svojski trudili da - reći ću slikovito - osvojimo prostor. Jer prirodu je uistinu teško osvojiti. 

Ja inače ne volim mnogo pričati o tome što radim, jer kada radim te uloge... 

Postoje nekakvi mehanizmi u meni kako radim, a to je teško ovako racionalno ispričati. 

Glumim Mirandu, Prosperovu kćer, i to je sve!

- U knjizi, Dnevniku predstave, koju je na premijeri objavio Feliks Pašić, glumci su nadopisivali sudbine svojih likova? 

- Bilo mi je uistinu zanimljivo čitati Pašićevu knjigu i njegove zapise s proba. 

Kada sam čitala krajeve priča koje su rekli kolege iz predstave, malo sam se iznenadila, jer, svi su krajevi bili tragični ili pesimistični u najboljem slučaju. 

To je nevjerojatno! 

Sličnu sam i ja zamislila, izmaštala ili rekla. Mislim, moja prognoza za budućnost bila je da će Miranda ponovno doći u Milano i da će na dvoru brzo shvatiti kako stoje sve stvari, da će početi pobolijevati od nepoznate bolesti i da će se željeti vratiti na otok.

Zatim, da će naići na Oluju i da će svi, jednostavno, nestati bez traga i glasa.

- Što ćete raditi sada, nakon Pule i Dubrovnika?

- Nemam ništa u planu. Imam jedino diplomski ispit, i to je jedino na što trenutno mislim.

- Što ste izabrali za diplomski ispit?

- Budući da se za diplomski na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu traži monodrama, tako da svaki glumac mora izabrati nešto po svom izboru, upućen je na samoga sebe i radi sam sa sobom. 

Eto, radit ću monodramu! 

I budući da ima malo tekstova od kojih bi se mogla raditi monodrama, pa su to uglavnom kolaži nekih tekstova koje mladi glumac pronalazi, prilagođava sebi, i ja ću raditi neki kolaž, nešto što će biti u vezi sa mnom. Bit će to nešto o glumcima...

Razgovarao: Davor Mojaš, obrada: Yugopapir (Studio, avgust 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)