Milan Jelić ("Bubašinter", "Tigar"): Moja gluma je bila samo zagrijavanje za režiju (1982)




Ja nemam ništa protiv toga da svatko ima svoje mišljenje, ali pod uslovom da ne ugrožava druge. U tom smislu, ja sam pristalica reda u neredu. Ja mogu da volim jedne, a vi druge stvari, pod uslovom da vaša ljubav ne ugrožava moju mržnju prema istoj stvari. Mislim da vlada teror uniformnog mišljenja, teror ideje kako svi treba da pravimo iste ili slične filmove. Posvuda vlada agresija


I četvrti film Milana Jelića "bioskopski" je film, namijenjen masovnom gledanju i širokoj publici, ali to i opet nije plitka, glupa komedijica poput onih koje su u posljednje doba gotovo kompromitirale cijeli žanr. Poslije četvrtog filma, "Nedeljni ručak", prikazanog na ovogodišnjoj Puli, već se može govoriti o posebnom svijetu redatelja Milana Jelića, o njegovu tematskom krugu, o moralu njegovih junaka, o posebnom svjetonazoru, ukratko, o osebujnoj, autorskoj formuli za dopadljiv i ambiciozan "bioskopski" film, gotovo komediju, zamalo dramu.

Filmovi Milana Jelića ("Bubašinter", "Tigar", "Rad na određeno vreme", "Nedeljni ručak") pouzdan su pokazatelj ekstrema između kojih je naša ispaćena filmska produkcija.

Na popriličnom prostoru koji svake godine ostane otvoren između filmova nekolicine superiornih redatelja, s jednog, i sramotnog većinskog prosjeka s drugog kraja vrijednosne ljestvice, Jelić dominira svojim ozbiljnim, suzdržanim, pristojno režiranim i silno komercijalnim filmovima. 

Jelić svoje filmove radi s jasnom sviješću o žanru koji koristi i vlastitim mogućnostima da ga zaobiđe ili unaprijedi. 

Redateljske su mu opaske diskretne, a tematski interesi prepoznatljivi. 

Milan Jelić (foto: Start)

Zato nije nikakvo iznenađenje, usprkos sumnjičavosti dobrog dijela kritike, što je ove godine u Puli - između najboljeg i najgoreg filma festivala, Šijanovih "Maratonaca" i Nikolićeva "Goluže" - upravo Jelić spasavao obraz žanrovske "bioskopske" produkcije.

U domaću je kinematografiju Jelić ušao kao jedna od najvećih glumačkih nada u Petrovićevim, Pavlovićevim i Makavejevljevim filmovima. 

U biografijama, pak, na prvom je mjestu studij dramaturgije na beogradskoj Akademiji.

- Zašto ste se odlučili za dramaturgiju?

Jelić: Ja sam pre toga studirao svetsku književnost. Činilo mi se da je logično da posle toga upišem dramaturgiju.

- Željeli ste se baviti filmom i kazalištem?

Jelić: - Da, i filmom i pozorištem. Osim toga, tada je na beogradskoj Akademiji dramaturgija bila opšti sektor koji je imao predmete iz područja filma, televizije, radija... Mi smo sa svim sektorima učili njihovo, plus naše.

- No ipak ste na film ušli kao glumac?

Jelić: Glumom sam se bavio još dok sam studirao književnost.

- Kako to mislite "bavio"?

Jelić: - Pa. Saša Petrović slučajno me sreo i ponudio mi ulogu u filmu "Tri", zatim je došao "Doći i ostati", pa "Tople godine", "Vrane"... Studirao sam, dakle, književnost i pekao glumački zanat.

- Niste igrali u amaterskom kazalištu?

Jelić: - Ne, nikada. Samo na filmu.

- Kako je bavljenje glumom utjecalo na vaš studij dramaturgije?

Jelić: Da bi se čovek bavio filmskom režijom, treba sve da prođe, sve da zna. Meni su i gluma i dramaturgija bile neka vrsta spremanja, zagrijavanja za režiju. To su mi bila dragocena iskustva. Ono što se prvo vidi na filmu je glumac i njegovo lice. 

Ja u toj meri vladam glumom da i danas mogu da budem ravnopravan partner našim najvećim glumcima. 

Oni nikada ne mogu da mi kažu: 

"Ja to ne mogu". 

Ja im odmah odvratim: 

"Hoćeš da ti ja to odigram?" 

To je moje važno oružje.


 Fascinirali su me Bogart i Cooper



- Čak ni onda kad ste se najintenzivnije bavili glumom niste se zamišljali prvenstveno kao glumac?

Jelić: Ne. Meni je to bila samo jedna stepenica. Onog trena kad sam počeo da režiram, ja sam prestao da igram.

- Zašto?

Jelić: Pa zato što mi se "osladilo" rukovođenje, zato što, znate i sami, kad jednom uzme u ruku dirigentsku palicu, retko se ko vraća u hor. Uostalom, nepošteno je povinovati se tuđim mišljenjima kad imate svoje.

- Redatelji su, dakle, ipak najvažniji?

Jelić: Pa, reditelj odgavara za sve. Od prve verzije scenarija do tonske kopije i eksplotacije filma.

- Kako ste se spremali za svoje prve uloge kad ste još bili momak?

Jelić: Pa, ne znam...

- Sjedili ste pred ogledalom?

Jelić: Ogledalo sam odbacio još u početku jer sam, još kao klinac, pročitao u nekoj filmskoj knjizi kako je to pogrešan put. 

Ja sam jednostavno išao u kino i svoje uloge pravio prema uzorima iz tadašnjih filmova, prema nekim svojim idolima. 

Svoje likove sam, dakle, stvarao prema onima iz kinoteke ili bioskopa.

- Tko su bili uzori?

Jelić: Bilo ih mnogo. Mislim da nije važno...

- Ja mislim da jeste. Neka imena...

- Jelić: Fascinirali su me Humphrey Bogart, Gary Cooper, Toto, Fernandel.

- Kakvu ste literaturu u to doba čitali?

Jelić: Sve. Od Sadoula i napred i nazad.

- A beletristika?

Jelić: U modi su bili romani pisani po filmovima. Inače, voleo sam američke pisce. Faulkner, Salinger i slično. Više sam naginjao američkoj nego evropskoj literaturi. Mislim da se to danas vidi iz neke sažetosti, iz ritma mojih filmova. 

Ali čitao sam i Maupassanta, Dumasa, Flauberta.

- Vratimo se glumi. Što vas je to fasciniralo kod Bogarta? Vi niste igrali violentne tipove.

Jelić: Lice. To me opčinjavalo. Lice bez grimasa, lice koje samo zrači s ekrana.

- Jedna od vaših ranih, ali vjerojatno najupečatljivijih epizoda koju malo prije, kad ste nabrajali filmove u kojima ste igrali, niste spomenuli, uloga je u "Buđenju pacova". Tamo ste se pojavljivali u "dublu" s Mićom Tomićem. Jeste li od njega nešto naučili?

Jelić: Ja sam najviše učio od reditelja. Mića Tomić držao se, ako se dobro sećam, dosta profesionalno rezervisano i pazio na svoju ulogu.

- Smatrali su vas i smatraju još i sad najvećim epizodistom našeg filma, iako je tu bilo i većih uloga, poput one u "Vranama". Je li vas to, "epizodist", smetalo?

Jelić: Ne. Ja sam samo želeo da igram što više, i to kod različitih reditelja. I imao sam u tome sreće. Igrao sam kod Saše Petrovića, Žike Pavlovića, Makavejeva, Lazića, Bauera, čak i kod nekih stranaca, dakle, kod najvećih majstora.




- Od koga ste najviše naučili?

Jelić: Od svakog ponešto.

- Ipak?

Jelić: Od Saše Petrovića i Žike Pavlovića.

- Oni su na vas djelovali prvenstveno kao redatelji, dakle, u smislu filmskog zanata, ili možda i u smislu izgradnje svjetonazora, nekog intelektualnog odgoja?

Jelić: U smislu zanata. Imao sam ja neke svoje stavove koji su bili različiti.

- Kad biste danas još igrali, kakve bi to uloge bile?

Jelić: Pa vjerojatno ubojice s dječjim licem.

- Koga, uopće, vi volite gledati?

Jelić: Jacka Lemmona, Dustina Hoffmana...

- Oni ipak nisu "ubojice s dječjim licem". Zanimaju li vas morbidne stvari: literatura, filmovi, lica?

Jelić: Vjerojatno. To je možda još iz mladih dana. Pisao sam nekakve čudne pjesme i za njih dobijao silne nagrade. I dosta drama uz to. Sve je bilo puno nekakvih čudnih osećanja, a dobio sam i "Zmajevu nagradu".


Ja u smokingu?



- Čuvate li te pjesme?

Jelić: Da. Ja sve svoje stvari čuvam. Baš ništa nisam bacio.

- Povremeno ih ponovno pročitavate?

Jelić: Da.

- Kako vam se čine danas, s distance?

Jelić: Čudno, rekao sam.

- Jeste li bili starmalo dijete?

- Jelić: Pa verovatno jesam. Umesto da se igram s drugom decom, ja sam stalno nešto pisao, gledao filmove... Nisam izlazio iz bioskopa. Da, i čitao sam sve moguće filmske časopise.

- Je li vas fascinirao holivudski "glamour" koji je u to doba bio još neokrnjen?

Jelić: Bilo je to doba najvećeg sjaja Cannesa, Venecije. Lollobrigida, Sophia, Lancaster dolazili su "rollsevima" na projekcije, novine su pisale što su jeli na festivalskom ručku... 

- To vas je zanimalo?

- Jelić: Jeste, jako. I bazeni, vile, Hollywood, Beverly Hills...

- Jeste li poslije bili, primjerice, u Cannesu?

Jelić: Nisam. Bile su "Vrane", ali ja sam bio sprečen.




- Niste išli ni jednu od tih svojih fascinacija provjeriti na lice mjesta?

Jelić: Ne.

- Prestalo vas je zanimati, shvatili ste da niste za to...

Jelić: Ovo drugo. Ja u smokingu!?

- "Bubašintera" ste snimili 1971, a onda je slijedila duža stanka.

Jelić: Sedam godina. Jedna, ovako, magična cifra.

- Vašom odlukom?

Jelić: Da. Isteravao sam neki princip i bio u svađi s kućom s kojom sam radio film. Bio sam uvređen.

- Za vaše je filmove "Tigar" i "Rad na određeno vreme", primjerice, vrlo važna tema prijateljstva.

Jelić: Dva filma koja su na mene dosta uticala jesu "Strašilo" i "Ponoćni kauboj". U tim su filmovima glavnog junaka, jednu osobu, zamijenila dvojica. Junaci su se pojavili u "dublu". Oni su prijatelji i prolaze kroz razna iskušenja. 

Jedanput je to biznis, drugi put ljubav, porodica... 

To je dosta zanimljiva formula i publika je voli.

- Važna su vam i djeca, dakle, još jedan dramski element koji se ne uklapa u poznatu shemu o "ratu spolova" koja je bila važna šezdesetih i na prijelazu u sedamdesete godine.

Jelić: Djecu, da tako kažem, vučem još iz Truffautova filma "400 udaraca". Tamo postoji dječak koji je sam i traži prijatelja. 

U "Tigru" i "Radu na određeno vreme" djeca su osamljena, iz razorenih su porodica i nemaju stabilnog oca, ličnost koja bi ih vodila, s kojom bi se identificirali. 

Budući da nemaju model identifikacije, oni se vezuju za ljude s kojima se slučajno sretnu.


Istine koje crno-beli film izvlači na videlo



- Zašto birate baš takve teme?

Jelić: Pročitao sam Mihićev scenarij za "Tigra" koji je bio iz te neke takozvane crne serije (pa su onda kasnije i moj film stavili na neku listu "sivih filmova") i vidio da mi se sviđa ta "dubl" formula koja kod nas još nije bila mnogo eksploatisana.

- Vi ste, dakle, formulu prijateljstva ponudili kao alternativu razrušenim, kompromitiranim, nezadovoljavajućim obiteljskim odnosima kakve stalno slikate u svojim filmovima. Zašto onda vaš zadnji film, "Nedeljni ručak", završava konstatacijom da ljudi, ipak, nemaju kamo otići?

Jelić: Pa zato što je, verovatno, njihova determiniranost tim obiteljskim odnosima, ma kakvi oni bili, jača od njihove mogućnosti da ih se oslobode.

- Zašto na kraju "Nedeljnog ručka" u kući ostaju jedino otac i sin?

Jelić: Pa otac je to neko rješenje, spas za glavnog junaka.

- U prošlom filmu, "Rad na određeno vreme", Bata Živojinović ne samo što nije imao ljubavnicu nego nije obavljao ni svoje osnovne bračne dužnosti. U "Nedeljnom ručku" pretvorio se u velikog ljubavnika. Eksperimentirate li vi to s glumcima?

Jelić: Ja uglavnom radim sa istom ekipom različite teme, pa su glumci u prilici da igraju i različite uloge. Da, možda u neku ruku i eksperimentišem s njima.

Bata u mom filmu prvi put igra ljubavnika koji ima scenu s golom partnerkom. 

Ljubiša Samardžić igrao je u "Tigru" boksera, što on po svom habitusu, na prvi pogled, nikada ne bi mogao da bude.

- Nakon djece, čini se, još i sad više od žena zanima vas još jedna autsajderska grupa, a to su starci.

Jelić: To jedno bez drugog ne ide. U "Nedeljnom ručku" to je deda kojega igra Karlo Bulić, u "Tigru" je Mića Tomić, u "Bubašinteru" imam jednu divnu baku.

- Čini se da se najlakše identificitirate s djecom i starcima.

Jelić: To je zato što su oni najčedniji.

- Sviđaju li vam se starci u Hawksovim filmovima?

Jelić: Obožavam ih. Hawksa uopšte!

- Koji film najviše? "Najljepši sport za muškarce"?

Jelić: Pa može. 



Uopšte, jako sam vezan za neke starije filmove. Jako bi voleo da mogu da pravim crno-bele filmove, ali producenti ne daju. Kažu da nije komercijalno.

- Što je u osnovi vaše naklonosti prema crno-bijelom filmu?

Jelić: Mislim da kolor zamagljuje neke probleme, istine koje crno-beli film bolje izvlači na videlo.

- Možda one političke naravi?

Jelić: Pa i njih.

- Vaš društveni angažman, vaša autorska kritička pozicija prilično je suptilno, da ne kažem lukavo, plasirana u "Tigru" i "Radu na određeno vreme". U "Tigru" simpatični junaci, primjerice, dosta vješto kradu, u "Radu na određeno vreme" vješto manipulirate stambenim problemima junaka i frustracijama koje zbog njih nastaju. Tek ste se u "Nedeljnom ručku" malo opustili, pa poruke i nisu više posve implicitne.

Jelić: Dobro ste primetili. Moji su junaci ili nezaposleni ili nemaju stana... U "Radu na određeno vreme" suzio sam i optiku, pa junaci tumaraju po nekim skučenim prostorijama, upakovani su u betonske objekte s malim prozorima... 

Možda bi ti junaci morali da otvore prozor i viknu neku parolu, ali, ne znam, oni to ne rade. 

Niko ništa ne eksplicira u krupnom planu. Dovoljni su mi likovi i radnja.

- Kad želite prikazati svoje likove u "Radu na određeno vreme" u trenucima sreće, izvodite ih u eksterijer. Vjerujete li vi to u mogućnost idile u prirodi?

Jelić: Ja sam urbano dete i volim prirodu na razglednici. Moji likovi u eksterijeru, u prirodi, samo traže mali predah. Njihova bi se sreća ipak trebala realizirati u urbanoj sredini. Eksterijere, dakle, volim posve filmski. 

Oni su zanimljivi samo kad je reč o kompoziciji kadra, smještanju junaka u prostoru, bojama... 

Osim toga, s našim gradovima teško. Uopšte nisu fotogenični! 

U Beogradu imate ukupno dve ulice, jednu u starom delu grada i jednu u Novom Beogradu, koje su zanimljive.


Skupo plaćanje promiskuiteta



- Likovi u vašim filmovima stalno teže stavljanju stvari oko sebe i sebe samih u neki red, svođenju u okvire urednog građanskog života, ukratko, pokušavaju, kako bi to Miša Radivojević rekao, "živeti kao sav normalan svet". 




To je i vaš osobni ideal, ili riječ je, kao i u prethodnom slučaju s prirodom, o posve filmskim, dramaturškim razlozima?

Jelić: Pa možda ipak ima nešto u tim harmoničnim odnosima u porodici. I kod Miše, uostalom, deda i otac likovi su koji mladiću ukažu ne neke osnovne vrednosti, neki životni put. Otac ga šalje natrag u grad, makar i bez novca, jer to je mesto gde treba živeti. 

Znate, normalne su vrednosti u društvu ipak važne, a one se najefikasnije mogu izgraditi u porodici. Neki tradicionalizam mora da postoji, otac ipak mora da obavlja svoju funkciju u odgoju mladog čoveka.

- Smeta li vam nered?

Jelić: Kako mislite?

- Svakako. Nered u društvu, životu, nered u stanu...

Jelić: Ja nemam ništa protiv toga da svatko ima svoje mišljenje, ali pod uslovom da ne ugrožava druge. U tom smislu, ja sam pristalica reda u neredu.

Ja mogu da volim jedne, a vi druge stvari, pod uslovom da vaša ljubav ne ugrožava moju mržnju prema istoj stvari.

- Mislite li da je ta ideja tolerancije ugrožena?

Jelić: Jeste. Mislim da vlada teror uniformnog mišljenja, teror ideje kako svi treba da pravimo iste ili slične filmove. Posvuda vlada agresija.

- Zašto u vašim filmovima nema agresivnih scena eksplicitnog seksa? Sramežljivi ste?

Jelić: Pa i nisam. Ali mislim da nije istina da publika gleda film radi eksplicitnog seksa. "Rad na određeno vreme" bio je superhit bez seksa.

- Iako se sve, zapravo, vrtjelo stalno oko seksa ...

Jelić: Jeste, ali, evo, u "Nedeljnom ručku", gde imam ljubavnu scenu pokušao sam je napraviti poetičnije, celu sam je dao u krupnim planovima, preko ruku Nede Arnerić. Mislim da su odnosi psihološke prirode važniji od seksa.

- Dovodite li to u vezu s time što vas prvenstveno zanima tema prijateljstva, o kojoj smo govorili na početku, a ona ima izrazitiju asketsku dimenziju, ili je barem oslobođena otvorenijih seksualnijih konotacija?

Jelić: Pa mislim da je najvažnije prijateljstvo, ili, ako hoćete, ljubav između roditelja i dece, prijatelja, i, pravo ste rekli, da to bude na nekoj asketskoj osnovi.

- Zašto likovi u "Nedeljnom ručku" tako skupo plaćaju svoj promiskuitet?

Jelić: Ja verujem u katarzičku funkciju umetnosti. Verujem da ljudi treba da vide na filmu što im se sve može desiti, i da na taj naćin dožive duševno pročišćenje. 

Kažete da moji junaci skupo plaćaju svoj promiskuitet?

Pa da, u stvari, Bata je kažnjen zbog svoje ljubavnice. Ostavila ga je žena, sin mu je otišao od kuće, razišao se s kolegom na poslu. 

E, sad ja više ne znam je li to zagovaranje nekih osnovnih moralnih vrednosti, ili sam ja možda ipak nekakav čudan puritanac...

razgovarao: Vladimir Cvitan, obrada: Yugopapir (Start, oktobar 1982.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)