Inger Nilsson, ekskluzivno za "Plavi": Na snimanju posljednje epizode "Pipi Duge Čarape"




I tako ona bezbrižno priča i samo najednom svrne svojim plavim pogledom ravno u sugovornika da ustanovi da li je prati, da možda ne govori u zrak, u prazno i uzalud. No, redateljev glas nas je prekinuo, snimanje se nastavilo i ona je opet zajahala na svog čarobnoga bijelca osutog onim šarenim pjegama, velikima i čudnima, i nestala

Februar 1972: Oči su joj plave i nekako sjajne. Čini mi se kao da me iznenada preplavio plavi tuš. Otprilike tako nekako.

- Ne, nikako sada - kaže mi ona. - Sada bih radije čitala. Možda nešto poslije, onda možemo razgovarati.


I nasmije mi se s ona dva prednja zuba, dohvati bocu coca-cole, dohvati neku dječju knjigu, nagne se nad nju - i za nju ja više nisam postojala.

- Poslije možda! - rekla je to tako odlučno da o tome nije bilo dvojbe.

Čini se da se naučila kako treba ljude držati na distanci. Morala se naučiti kako da se obrani od svih tih silnih novinara, snimatelja, reportera, lovaca na autograme ili pak od onih "zlatnih" tetića koje su, eto, tek došle da je popipaju i zagrle!

Inger Nillson kao Pippi (foto: Plavi vjesnik)

- Upravo takve tetiće su najgore - uvjerava me Pipi. - A kad te napadnu, okružena si njima i svim tim brojnim notesima i fotografijama, olovkama i svi žele da im nešto napišem ...

Eto sjećam se tog razgovora vođenog s malom 10-godišnjom djevojčicom kad je prije dvije godine snimala jednu scenu za televizijsku seriju "Pipi Duga Čarapa" u slikovitom gradiću Visbyju.

Bila je tada zajedno sa svojim partnerima Annikom i Tommyjem, svi su se skupili oko improvizirane vatre na polju, pored "velikog stričeka" Olea (redatelj filma Ole Hellblom).

Upravo ih je poučavao kako zamišlja da bi trebalo izvesti jednu scenu. Uporno i strpljivo - on odrastao i iskusan čovjek - zna kako treba s nestašnom i radosnom djecom.

I uvijek tako za čitavo vrijeme snimanja - stalno ih je nazivao njihovim "filmskim" a ne pravim imenima.

Pipi se nestašno vješa o zadnje sjedalo bicikla "gospodične učjiteljice", inače poznate glumice Gunnlle Gullmert, koja se osobito proslavila u filmovima veselog žanra (u tzv. saltkråke-filmovima).

A i ona mora imati dobre živce jer je eto tri godine morala biti "gospodična učiteljica" za Pipi, Tommyja i za Annike. Ali ne samo "gospodična".

- Ona nam je bila naša prava majka za dugih i napornih snimanja naše serije - uvjerava me Inger Nilsson - kako se zapravo mala vragolanka iz "Duge Čarape" i zove. - Ona se brinula i za naše školovanje, jer, eto, mi smo i učenici, pa makar se bavimo filmom - moramo i u školu, a naša učionica bila je zelena tratina, vedro nebo, u stanki između snimanja ...

Tada je zapitah:

- Pipi! Reci mi ozbiljno! Tko si ti zapravo? Pipi, ili Inger?

- Ja sam Inger, Inger. Barem za većinu. Istina, za mnom na ulici viču: Pipi, Pipi! - ali ipak ja sam Inger, osim onda kad navučem te cipeiletine na noge.

Kao da bi htjela zorno pokazati što misli time reći, podiže obje noge uvis, a na njima one njene poznate cipeletine, nespretne i teške:

- Zanimljivo, čim stavim te cipeletine na noge ja sam odmah Pipi, osjećam se kao Pipi, radim sve kao Pipi!





Djevojčica vražićak - će nestati



Tada u naš razgovor upada režiser Hellblom koji stručno objašnjava: 

- Da, toliko se uživi u ulogu, a osim toga tu je i čitava oprema, pletenice, haljinica i ostalo. Tada je ona zaista prava Pipi. No ipak, od samog početka ona je u svojoj ličnosti već imala mnogo toga od Pipi iz djela književnice Astrid Lindgren

Mislim da nju ta uloga nije ničemu naučila, nego obratno: upravo ju je ona svojom ličnošću na neki način personificirala - televizijsku Pipi!

Da, ali u tom mojem razgovoru s akterima popularne serije ima nešto žalosno. 

To je zapravo njihov zadnji nastup pred kamerama. 

Jer ova djevojčica vražićak - će nestati. Postala je prevelika, odrasla. 

I tada kao da je pročitao moje misli "striček" Ole upada: 

- Da, gotovo je sa Pipi. Istina, mogli bismo lutati za nekom drugom djevojčicom, ali mislim da bi to bilo uzalud. Pipi kao što je bila Inger više ne bismo pronašli. Uvjeren sam u to.

Obraćam se opet maloj glumici:

- A kako se tebi čini čitava ta gužva?

Bez razmišljanja je odgovorila:

- Zabavno, zabavno, ali ponekad zaista i vrlo naporno. Sjećam se boravka u Zapadnoj Njemačkoj. Bilo je uistinu naporno kad sam sate i sate bila u središtu pažnje.

Premorena sam stigla u sobu, sva sretna zbacila sa sebe čitavu ttu Pipi-odjeću i izvalila se na krevet, kad, eto ti, telefonski javljaju organizatori turneje da su došli neki novinari koji moraju napraviti nekoliko snimaka. 

I što sam mogla, opet sam morala tu Pipi-odjeću navući na sebe.

I tako ona bezbrižno priča.

I samo najednom svrne svojim plavim pogledom ravno u sugovornika da ustanovi da li je prati, da možda ne govori u zrak, u prazno i uzalud.

No, redateljev glas nas je prekinuo, snimanje se nastavilo i ona je opet zajahala na svog čarobnoga bijelca osutog onim šarenim pjegama, velikima i čudnima, i nestala ...

Više se nikad neće pojaviti kao nestašna Pipi koja nam je ostala tako draga.

obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, februar 1972.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)