Božo Sušec, novinar: Sport mi se čini kao jedna od najpoštenijih ljudskih djelatnosti (1987)




"Volim kad ljudi konkretno odgovaraju i mislim da je osnovni zadatak novinara - zadatak, a ne vrlina - da sluša sugovornika i razmišlja o temi. Ako mislim da mi je netko ostao dužan odgovor na dio pitanja, uvijek ću opet pitati i upozoriti ga da još nismo čuli potpun odgovor", kaže Božo Sušec, urednik sportske redakcije TV Zagreb

Subota, 20. prosinca, trinaest sati i dvadeset minuta, i prijenos Svjetskog skijaškog kupa iz Kranjske Gore. Posljednja petorica skijaša pripremaju se za finale druge trke: najprije se spušta Stenmark, pa Nilsson, Frommelt... A tada, Rok Petrović. Dok suvlasnik najslavnijeg sportskog prezimena u zemlji vratolomno prolazi kritičnim, srednjim dijelom staze, uza sve uživljeniji TV-prijenos Borisa Mutića, Božo Sušec, koji sjedi za radnim stolom u zgradi TV Zagreb, posve mirno kaže: 

"Bit će prvi!" 

Djelomično ga demantira Bojan Križaj koji kao zadnji natjecatelj otima Petroviću prvo mjesto, no najzanimljivije je zapravo to što čovjek napokon ima priliku da u živo, onako na razmaku od metar i pol ekskluzivno sluša prijenos jednog od najboljih sportskih komentatora u nas. 

Premda su Sušecove specijalnosti atletika i rukomet, nekoliko usputnih primjedaba odaje i vrhunskog poznavaoca skijanja. Inače, u Sušecovoj sobi nema mnogo namještaja: osim uobičajenog radnog stola one poznate, bezlične generacije te ormara sličnog porijekla i izgleda, primjećujete još samo televizor Čajavec, video-rekorder JVC, plakat neizbježne Univerzijade na zidu i golemog Zagija od stiropora na polici.

Tako otprilike izgleda radni prostor urednika sportske redakcije Televizije Zagreb.

Božo Sušec (foto: Željko Čupić)

Božo Sušec službeno je urednik redakcije, vjerojatno najbolje te vrste u državi, od 1. studenoga ove godine, iako posao, zapravo, obavlja još od svibnja. Mnogo prije toga formalnog pomaka u karijeri, Sušec se pročuo kao vrhunski sportski novinar s nekoliko uistinu dragocjenih osobina. 

To su: znanje, informiranost, ležernost, duhovitost i široka opća kultura.

- Odrasli ste u obitelji sveučilišnog profesora medicine. Nije nikakva novost da su takve porodice često amaterski povezane sa sportom, no u vašoj su te veze očito bile jače no što je uobičajeno.

- Glupo mi je sada pričati o tome kako smo bili sportska familija. Jednostavno, stari mi je bio liječnik i volio je sport. Kao klinca vodio me na utakmice, gledali smo Dinamo dok smo još stanovali u Zagrebu, a kad smo otišli u Skopje, posjećivali smo utakmice Vardara.

Mnogo sam čitao sportske novine, uvijek me zanimao sport, pa sam se čak pokušao i baviti njime. Nikad nisam bio osobito uspješan sportaš, ali mi je to ušlo u krv i bilo vrlo blisko.

No, tada nisam ni pomišljao da postanem sportski novinar.


Pisao sam i osvrte na izložbe, koncerte...



- Kada ste se, zapravo, preselili u Skopje?

- U Zagrebu sam išao u osmogodišnju školu, do četvrtog ili petog razreda, a tada smo, 1956. godine, otišli u Skopje. Išao sam ondje u gimnaziju, sve do potresa. Roditelji su mi ostali u Makedoniji, a ja sam se vratio u Zagreb na studij.

- Kako ste svladali jezične barijere?

- U Skoplju je tada postojala takozvana Srpska gimnazija u kojoj se predavalo na srpskohrvatskom jeziku, ali je makedonski bio obavezan predmet. Osim toga, klinac si, stalno si s Makedoncima, pa brzo naučiš jezik. Mislim da ga i dan-danas prilično, dobro znam.

- Koliko vam je to znanje poslije koristilo?

- Uglavnom u razgovorima sa sportašima Makedoncima. Koristilo mi je i kad sam radio neke priloge za Televiziju Skopje. Dobio sam, recimo, i prekrasnu monografiju od gimnazije u Titovom Velesu sa čestitkom za propagandu makedonskog jezika.

No, to je samo zgodna caka, jer mi makedonski ipak ne može toliko koristiti. Mnogo bi mi draže bilo da tako govorim francuski, na primjer.

Makedonskim sam se koristio izvještavajući za Skopsku televiziju iz Zagreba ili s nekih natjecanja, a prirodno da je njima simpatično kad makedonski govori netko tko se ne zove Suševski ili Sušev.

- Koji su sportovi bili popularni u doba dok ste se školovali u Zagrebu i Skopju?

- Tih ranih šezdesetih godina bili su nevjerojatno omiljeni rukomet i stolni tenis. Najveći sportski uspjeh koji sam postigao bilo je drugo mjesto na Prvenstvu Makedonije u stolnom tenisu. Mislim da je to bilo 1961. u Bitoli. Nisam imao mnogo zabave, samo kino, sport...

Postojala je tada klapa koja se skupljala oko moje škole. Možda je smiješno, no igrali smo pod nazivom Jevrejska općina. Nitko od nas nije bio porijeklom Židov, a tako smo se zvali samo zato jer smo tamo trenirali. 

U Makedoniji je u ono doba bio vrlo popularan i razvijen rukomet. Naša školska momčad bila je jaka, pa je bila velika čast uopće ući u ekipu. Cijela moja generacija prešla je u jedan mali klub, Trgovski, i igrali smo u republičkoj ligi. 

Oni bolji otišli su poslije u Rabotnički, uključujući i mene, samo što sam ja odigrao tek nekoliko utakmica. Bilo mi je sedamnaest-osamnaest godina i uskoro sam se vratio u Zagreb. Bio je to nov period. Počeo sam studirati političke nauke, prestao se baviti sportom, ali sam u to doba već odlučio da budem novinar. 

Odlazeći iz Makedonije, dogovorio sam se s Radio-Skopjem da postanem dopisnik iz Zagreba. Radio sam to od 1963. do 1970. godine, no kako ne možeš biti dopisnik specijaliziran samo za sport, pravio sam općenit pregled zbivanja iz Zagreba. Uglavnom je bila riječ o kulturnim događajima. 

Pisao sam osvrte na izložbe, koncerte, objavljivao kazališne kritike...

- Sjećate li se neke predstave o kojoj ste pisali?

- Pamtim da sam pisao o Moliereovu Tartuffeu. Premijera je bila 1964. ili 1965. u Dramskom kazalištu. Ne znam više tko je glumio, iako imam izrezane svoje članke. Čovjek to čuva kao malu uspomenu! Pisao sam i o zagrebačkom festivalu...

Ne mogu reći da su to bile kritike, danas bi mi bilo čak neugodno objaviti te tekstove. Bili su to osvrti, impresije, da bi ljudi saznali što se događa u Zagrebu koji je ipak prilično daleko od Makedonije.

A i u Zagrebu sam se odmah javio na radio i pravio reportaže kad bih god otišao u Makedoniju roditeljima.


U vojsci sam se definitivno odlučio



- Bili ste neka vrsta dvostrukog radio-agenta?

- Da! Na Radio-Zagrebu surađivao sam kod pokojnog Cine Handla, izvrsnog novinara i ugodnog čovjeka, u emisiji Našim građanima u inozemstvu. Išao sam, na primjer, u mala muslimanska sela u Makedoniji, negdje pokraj Gostivara, odakle je mnogo stanovnika odlazilo u svijet. No, tada sam već dobio i stipendiju na Televiziji.

Organiziran je velik natječaj na koji se javilo više od dvije stotine kandidata, čini mi se da je to bilo 1967. godine. Selekcija je bila vrlo stroga, tako da nas je ostalo otprilike dvanaest. Od tih dvanaest, danas je barem desetoro na važnim mjestima u Televiziji Zagreb. Bila je to generacija Obrada Kosovca, Silvija Huma, Branke Borić, Mirjane Popović...

- Što ste u početku radili na televiziji?

- Kao i danas, i tih godina počinjalo se s gradskim temama, premda tada nije bilo Zagrebačke panorame: tramvaj, tržnica, komunalije... Isprva sam se dvoumio između Vanjskopolitičkog i sportskog novinarstva, ali sam se ubrzo odlučio za sport i trudio da me prime u sportsku redakciju.

Urednica je bila Milka Babović. Razgovarao sam s njom nekoliko puta, pokazao želju...





Ona je po prirodi vrlo oprezan čovjek, pa me u početku često testirala. No, ipak sam primljen u stalni radni odnos 1971. godine, u doba kad su kao novinari u sportskoj redakciji radili Mladen Delić i Boris Mutić.





- Da li je bilo velike konkurencije među mladim kandidatima za mjesto u sportskoj redakciji?

- Sjećam se da sam 1969, prije no što su me primili u redakciju, veoma pažljivo iz vojske pratio što se zbiva u Zagrebu. U jednoj od rubrika novinskih crtica neki je čitalac pitao pojavljuju li se na Zagrebačkoj televiziji novi reporteri, a odgovorili su mu da je viđena Milka Babović kako joj Jurica Turner nosi kavu.

Bio je to jedan mladi dečko, i ja sam se odmah zabrinuo: nije li to, možda, moje mjesto?

Bila su ovdje dvojica mladih, Jurica Turner i Braco Malešević, no njima ili se nije svidjelo ili se nisu uklopili, jer na televiziji nisu ostali. Inače, i danas su tu, u Zagrebu, bave se sportskim aktivnostima. Uglavnom, moje je mjesto ipak ostalo sačuvano dok se nisam vratio. Bez obzira na opasnosti!

- Koji su vas motivi naveli da se odlučite za sport, a ne za vanjsku politiku?

- Sport mi se čini, ili mi se barem u to doba činio, kao jedna od najpoštenijih ljudskih djelatnosti koja, uz to, u sebi sjedinjuje mnogo zanimljivosti, malih drama, ljudskih priča... U vojsci sam mnogo o tome razmišljao, razgovarao često s jednim prijateljem, i ondje sam se definitivno odlučio.

- S kakvim ste ambicijama počeli karijeru sportskog novinara?

- Najprije sam želio napraviti dobru reportažu, od tri do pet minuta. Poslije sam htio dobro voditi neku emisiju. Znam točno da sam prvi put vodio Sportski pregled 1971, u jedinom odijelu koje sam tada imao, bijelom, baš kad su bile Balkanske igre u Zagrebu i kad je naša muška atletska reprezentacija nakon mnogo godina pobijedila.

Slijedeća je ambicija bila dobar prijenos. Sjećam se svog prvog TV-prijenosa, prenosio sam prvoligašku rukometnu utakmicu između Voždovca, koji je bio jak, i osrednje Trešnjevke. Shvatio sam to strahovito ozbiljno.

Čekao sam na kolodvoru rukometašice Voždovca, s njima sam proveo večer, razgovarao s trenerom. Da doživim atmosferu, bio sam i na treninzima Trešnjevke. Znao sam o ta dva kluba otprilike toliko da sam mogao bez prestanka pričati pet sati. 

Nisam uspio izgovoriti ni pet posto, ne zbog treme - pokraj mene je cijelo vrijeme sjedila Milka. Znate, kad vam je tu stroga šefica, to je kočnica.

- Pripremate li se i danas tako da o jednom događaju možete pričati pet sati?

- Tako pedantno kao u početku ne. Ali, detaljno se moram pripremiti i dan-danas. Inače začas ostanete prazni, doimate se neinformirano. Mislim i inače da je jedna od odlika zagrebačke redakcije to što se, osim poneke iznimke, svi ozbiljno pripremaju za prijenos, što znaju mnogo o sportu koji ih zanima, o događaju, o klubovima...

- Specijalizacija po sportovima sada je očito nužna. 

- Apsolutno nužna! Prošla su vremena kad je netko mogao pratiti deset ili petnaest sportova na televiziji. U početku je bilo malo ljudi, i prirodno je da su Milka i Mladen morali pokrivati mnoga područja.





Danas se točno zna tko je zadužen za koji sport.

Možete to i vidjeti, vani je izvješen raspored.


Dvadeset dva milijuna nogometnih stručnjaka



- Koji je sport najteže prenositi?

- Prijenosi su vrlo različiti. No, svi znamo, to nije sporno, da su atletski prijenosi najteži. U kućama gdje postoji vrednovanje, atletski prijenos vrijedi pet puta više nego prijenos rukometa.

- Zašto?

- U atletici se sve događa na mnogo mjesta istodobno: na skakalištu, na bočalištu, na stazi, a sada već treba dobro paziti i na takozvani pomoćni informativni monitor, na kojemu dobivate informacije o onome što se već dogodilo ili će se tek dogoditi. Riječ je o nevjerojatnoj disperziji pažnje. Malo ljudi može prenostiti atletiku već po svojim psihofizičkim osobinama.

Traži se vrlo velika koncentracija. 

Gledate priredbu, ali ne odlučujete vi hoćete li u ovom trenutku pokazati gledaocima skakača udalj, bacača ili trkača. To radi režiser prijenosa, a vi morate pratiti tok njegovih misli. Uvijek treba biti u ritmu slike i zato je to tako teško. 

Osim toga, u igrama, nogometu naprimjer, postoje dvadeset dva igrača. U atletici, na jednom mitingu u Zurichu, nađe se i četiri stotine sportaša u jednoj večeri! A najmanje polovicu morate znati po liku. Ne možete uvijek gledati njihove brojeve pa papir i onda uspoređivati.

Prema tome, atletski prijenos podrazumijeva užasan napor, i to nitko ne osporava. 

Na idućem je mjestu gimnastika. A kod nogometa, recimo - premda sam događaj uopće nije kompliciran - teško je to što u nas postoji više od dvadeset milijuna stručnjaka koji važu svaku vašu riječ. To je dobro poznato, pa svaka procjena znači i veliku odgovornost.

- O tih dvadeset dva milijuna nogometnih stručnjaka obično se govori u šali. No, sasvim ozbiljno, što mislite koliko je amaterskih poznavalaca sporta koji bi mogli konkurirati nekim profesionalnim komentatorima?

- Vjerujem da u Jugoslaviji postoji nekoliko tisuća ljudi koji bi to radili bolje nego neki od nas. Ali, da svi mogu - ne mogu! Prvo, postoji strašna frustracija, strepnja pred kamerom i mikrofonom koju ljudi ne poznaju i ne razumiju. 

A i najvećim intelektualcima, profesorima, najvećim kozerima i svjetskim šarmerima događa se da se pred kamerama transformiraju. Drugo, u prirodi je čovjeka da misli kako je više vidio i kako više zna od onoga koji prenosi utakmicu.

- Vratimo se najtežem, najsloženijem i najnapornijem prijenosu - atletici. Kako se pripremate za takav posao?

- Za atletski prijenos treba se pripremati od početka sezone, pratiti natjecanja, rezultate, kumulirati materijale. Pripremati se za komentare dva-tri dana znači napraviti zbrku u glavi, a to, da parafraziram, vodi do zbrke u mislima, pa u rečenicama i tako dalje. Mislim da je neizvedivo pripremiti se u tako kratkom razdoblju, genija koji bi to mogao još nisam sreo.

Radi se cijele sezone, a prije natjecanja obavljaju se definitivne pripreme. Koliko je i to naporno, može vam pokazati jedna priča: na Svjetski kup u Rimu 1981. godine vodio sam ženu.

Pet dana bili smo ondje a da se nismo zapravo vidjeli. Ja sam ostajao u hotelu pripremajući se za prijenos, po podne bio sam na stadionu, a navečer opet pripreme za sutra...

Ona je obilazila biblioteke, muzeje, ono što ju je zanimalo. Kad prenosim atletiku, vrlo malo imam od grada ili od zemlje u kojoj boravim.

Atletski su prijenosi najteži (foto: Željko Čupić)


Osjećam se kao iscijeđena spužva



- Pokušajmo to potkrijepiti primjerom: avion je sletio na aerodrom grada u kojem se održava atletsko natjecanje, vi izlazite iz aviona...

- ... i nosim u ruci golem kovčeg, prepun materijala, papira, dokumentacije, knjižica koje mogu pomoći. Obično se mora platiti overweight, taksa za prekomjernu težinu prtljage. Čovjek obično dođe dva dana prije natjecanja, smjesti se i pokuša akreditirati.

Drugi dan polazi u potragu za informacijama, dolazi u pres-centar, traži materijal, popis sudionika, budući da raspored disciplina ima već otprije. I tu uvijek dolazi do borbe između televizijskih komentatora i organizatora. To je vječita borba da se što prije dobije startna lista!

Ako na papiru piše 20 sati i 5 minuta, 100 metara, polufinale, muškarci - ipak se ne možeš pripremiti za tu disciplinu dok ne saznaš da je u prvoj stazi Ben Johnson, u drugoj Carl Lewis, u trećoj...

To je prva kritična točka.

Teškoće nastaju i kad su ujutro kvalifikacije, a isti dan popodne polufinale, pa ne znaš tko će ući u polufinale. To su velike strepnje, pa su zato obično dvojica ljudi na takvim natjecanjima. Na ozbiljnim televizijama i više njih: na BBC-ju osmorica, na ITV-ju osmorica, na francuskoj televiziji petorica.

Nakon atletskog prijenosa, koji često traje gotovo četiri sata, osjećam se kao iscijeđena spužva, kao da sam četiri sata kopao u rudniku.

- U cijeloj toj strci i nervozi - kakav je onaj ključni trenutak kad se uključe kamere i mikrofoni?

- Ja uvijek osjećam napetost. Ljudi se pokušavaju opustiti na najrazličitije načine, od toga da se šale ili svađaju, do šetkanja gore-dolje ili raspitivanja o smještaju toaleta. Najteže je kad se ne uspostave veze s matičnom kućom. Uvijek se mora prenositi, bez obzira na to što se dogodilo, pa radiš premda si više od devedeset devet posto siguran da te nitko ne sluša. 

Recimo, u slušalicama čuješ kako se u Rimu neki frajer dogovara sa curom kako će ići na večeru, na školjke, pa poslije k njemu na viski. Jasno da je to nekakva privatna linija i da te ne može čuti nitko osim možda njih.

- Je li se vama ikada dogodilo ono što gledaoci inače tako vole - da u eter dreknete: "Halo, Zagrebe, čujemo li se?"

- Jedno od najvažnijih pravila kaže da uvijek moraš paziti, biti fin, da se ne smiješ naljutiti i biti vulgaran, koliko god bio siguran da te čuje jedino neki tehničar. No, najgori su prijenosi kad s linijama nije nešto u redu. To su najteži trenuci. Posljednji put dogodilo mi se da sam s Svjetskog prvenstva prenosio jedno poluvrijeme rukometne utakmice samo za sebe.

- Da tek malo promijenimo temu: podsjetio bih vas na novinarski žanr koji vam očito izvrsno odgovara - intervju. Osim poslovične pripremljenosti i ležernosti, čini mi se kako vas krasi i odlučnost da ne pustite sugovornika sve dok vam zaista ne odgovori na pitanje.

- Spomenuo bih razgovor za koji mislim da je jedan od boljih koje sam vodio. To je razgovor s Draženom Petrovićem. On je vrlo zanimljiva osoba. Bilo je to proljetos i, bez obzira na to što se o njemu neizmjerno mnogo pisalo, meni se činilo da se o Petroviću prilično toga još ne zna. Htio sam ga dovesti na televiziju, u živi program, u živi razgovor, i zamoliti ga da bude uistinu otvoren, pošten do kraja. 



Ponudio sam mu onu poznatu varijantu s tri džokera, po kojoj samo tri puta ima pravo da uopće ne odgovori na pitanje. Pripremio sam se, pročitao gomilu članaka, intervjua i napravio koncept od dvadesetak pitanja koja su za naš način televizijskog izraza bila neobična ili, barem, malo radikalnija. 

Otprilike: "Što kažeš o tvrdnji da te u Jugoslaviji ne voli nitko osim mame?" I navijača Cibone, dakako. 

On je odgovarao onako, pomalo diplomatski, ali... Vjerujem da je cijeli taj razgovor do petnaest ili dvadeset minuta bio interesantan i da je otkrio ponešto od onoga što se o njemu nije znalo. Drukčije je kad čitaš o Draženu u novinama, a drukčije kad vidiš njegovo reagiranje na pitanje ili način traženja odgovora - je li riječ o zbunjenosti, sigurnosti, izvlačenju? 

Mnogi ljudi do čijeg mišljenja držim ocijenili su taj intervju kao zanimljiv televizijski pokušaj. Dakako, snimili smo tada u gradu i anketu o tome što netko misli o Petroviću, što bi ga htio pitati i slično.


Tu i tamo igram s dečkima mali nogomet



- Sjećam se da ste i sa Šajberom razgovarali u ono njegovo početno, herojsko doba u Nogometnom savezu i da mu niste dopustili da odahne.

- Volim kad ljudi konkretno odgovaraju i mislim da je osnovni zadatak novinara - zadatak, a ne vrlina - da sluša sugovornika i razmišlja o temi. Najgluplji su razgovori s pet napisanih pitanja koja novinar pročita bez obzira što je sugovornik odgovarao.

Pa, ako mislim da mi je netko ostao dužan odgovor na dio pitanja za koje vjerujem da je važno, uvijek ću ga opet pitati i upozoriti ga da još nismo čuli potpun odgovor.

- Pričali ste mi o velikim naporima sportskih prijenosa. Kako skupljate kondiciju? Drugim riječima, koliko je točna popularna predodžba o sportskom novinaru koji se redovito bavi sportom kao rekreacijom?

- Tu i tamo igram s dečkima mali nogomet. Baš smo nedavno imali utakmicu u Titovom Velenju. Bila je to neka selekcija jugoslavenskih novinara: dvojica iz Beograda, četvorica iz Zagreba, dvojica-trojica iz Ljubljane, jedan iz Sarajeva i iz Maribora. 

Igrali smo protiv reprezentacije Velenja. Igram i stolni tenis prilično redovito. On oduzima najmanje vremena. Imamo termine tu, u jednoj školi u blizini, jedna klapa s televizije.

- Bavljenje sportom vjerojatno je razlog što su televizijski sportski komentatori većinom vitki ljudi. Vjerujem da se to gledaocima sviđa, jer, istini za volju, čini mi se da je debeli sportski komentator dekorativan za svoj posao otprilike kao stomatolog s pokvarenim zubima.

- Pa, ne treba biti tako strog! Ima mnogo debelih novinara koii su izvrsni sportski stručnjaci, iako velik dio sportskih novinara zaista i izgleda sportski. Ali, jedan od najboljih novinara, koji nije samo sportski novinar, bio je Francuz Leon Zitrone. Bio je vrhunski sportski novinar, ali je radio i na drugim temama, sve do najvažnijih političkih zadataka.

Možda je to i važnije - činjenica da mnogi sportski novinari postižu rezultate i na drugim područjima novinarstva, ne samo u svijetu nego i kod nas. Eto, na radiju je Radivoje Marković radio ključne političke prijenose. Milan Kovačević pravio je putopise...




A ima i obratnih primjera - da su se sportskim novinarstvom bavili ljudi koji su se poslije pročuli po nečemu drugom. Reagan je u početku bio sportski novinar. Kod nas je to bio Mića Orlović, legenda beogradskog voditeljstva, ili Obrad Kosovac, današnji urednik dokumentarno-feljtonskog programa na TV Zagreb. Nekad je pisao u Sportskim novostima.

- Čitao sam da su nedavno i vama ponudili drugi posao - da pređete u TV dnevnik. Jeste li razmišljali o prihvaćanju ponude?

- Bilo je kombinacija da postanem jedan od voditelja Dnevnika. Nisam to nipošto želio, jer volim to što radim, u to sam mnogo uložio i čini mi se da bi bilo šteta uloženo baciti. Drugo, mislim da današnji Dnevnik na Jugoslavenskoj radio-televiziji ne pruža šanse za veliku kreativnost, da se napravi nešto novo, drukčije.

Dnevnik je limitiran mnogim faktorima. Sada, kad sam urednik sportske redakcije, obavljam i neke druge funkcije, pa mi je sve to mnogo jasnije. Postoji jedna novost naime, pokušaj poboljšanja cijelog informativno-političkog programa: svatko od dnevnih urednika, nas šestoro, odgovoran je jedan tjedan za cijeli program. 

Riječ je o izvrsnoj ideji koja sprečava da se neke teme ponavljaju u različitim emisijama, koja osigurava jedinstvenost... No, već na toj funkciji čovjek vidi da je ograničen s mnogo protokolarnih prepreka. Zna se da mora objaviti izvještaj s nekog političkog skupa bez obzira na to je li se tamo nešto dogodilo ili nije.


Previše sportskog programa na televiziji?



- Danas, kad se situacija donekle obrnula, pa ste vi urednik sportske redakcije - poželite li ponekad da vam u redakciji bude netko od veterana? Mladen Delić, na primjer?

- Mislim da bi svaki urednik u Jugoslaviji poželio novinara tipa Mladena Delića. Neka kompjutorska analiza vjerojatno bi pokazala da Mladen nije bio dobar reporter jer je imao tisuću mana. No, Mladen Delić održao se dvadeset pet godina u tom poslu i postao je institucija. Vrline su nadvladale mane, i očito je riječ o reporteru par excellence, kojega se pamti, citira, čovjeku koji je znao pokrenuti emocije čitave nacije. 

Mogu vam o njemu ispričati jednu malo poznatu, ali istinitu priču.

Prenosio je onu super-senzaciju 1968. godine u Meksiku kad je Đurđa Bjedov na Olimpijadi osvojila zlatnu medalju. Dakako, on je to super-senzacionalno prenosio! Ne znam je li bilo onoga "Hvala ti, majko, što si je rodila!" ali otprilike nešto takvo.




Dogodilo se, na nesreću, da je netko poslije izbrisao ton sa snimke. Nije se znalo kako riješiti problem, no Mladen je hladnokrvno rekao da će sve to ponoviti. Sjeo je u studio, zamislio se otprilike dvadesetak sekundi i počeo. 

Danas se može sastati bilo kakva stručna televizijska komisija da analizira prijenos i jamčim da nitko neće otkriti falsifikat. 

On je to potpuno jednako odglumio! Ponekad treba biti i velik glumac, a Mladen je to nedvojbeno bio.

- Imate li ikakvu viziju sebe u budućim, dalekim veteranskim danima?

- To je uistinu daleko! Nisam još razmišljao o tim godinama. Sada imam neposrednih uredničkih zadataka i želja koje me zaokupljaju više negoli neka daleka budućnost. Zanima me kako da se ovaj program što više obogati, da imamo što više velikih, bogatih prijenosa, da imamo što više dobrih emisija, da ne potrošimo previše para...

I da budu dobri odnosi među ljudima u ovoj redakciji.

To je ono što bi, vjerojatno, svaki urednik poželio. Vjerujem da s ovim sastavom i nekim mlađim ljudima, koji već kucaju na vrata, imamo perspektive, štoviše, da se ponešto već i vidi. Vjerojatno ste zamijetili neka poboljšanja.

Košarkaške prijenose obogatili smo informatikom, i sada je potrebno samo naći točnu dozu potrebnih informacija, da ne zamorimo gledaoce.

Ima mnogo dobrih utakmica. Čak se čuje da je i previše sportskog programa na televiziji. Ne vjerujem u to - teško je reći da nečega ima previše! Može se razgovarati samo o tome je li nešto kvalitetno ili nije, imaš li vrhunske događaje ili ih nemaš. Vrhunske događaje, obrađene na vrhunski način. 

A o veteranskim danima... Mogu vam samo reći da svaki prijenos i svako putovanje s godinama prestaju biti izazov kakav su nekad bili. No, ipak, vjerujem da je cijela naša generacija još daleko od najboljih televizijskih ostvarenja. Ima još golemih mogućnosti da čovjek napreduje i da se poboljšava u vlastitom, osobnom stvaralaštvu.

razgovarao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)