Mladen Delić, junak našeg TV doba: 3. deo feljtona o najpopularnijem sportskom novinaru



Dirljiv oproštaj pripremili su mi kolege u "Beogradskoj hronici". Odlazeći u Zagreb, čak me kamera pratila na aerodromu. Na ulazu u avion oprostio sam se od Beograđana, rekavši im da ih lijepo molim da mi oproste za sve moje lapsuse. Kad je avion bio visoko u zraku, javio se kapetan Avramović i rekao: "Poštovani putnici, nije običaj da vam se obraćam, ali večeras s nama leti Mladen Delić koji odlazi u zasluženu penziju" 

Kad je odlazio u mirovinu gotovo nije bilo novina koje nisu pisale o tom događaju. Od Triglava do Đevđelije. Takvu čast dosad nije doživio nijedan novinar. Jer, Mladen Delić, ("neuništivi komentator, televizijska institucija, fenomen, vremeplov, metuzalem, vikar televizijskog kraljevstva"), bio je omiljen u cijeloj Jugoslaviji. 

Za razliku od bučnih medija, Delić je tiho i neprimjetno otišao s TV-ekrana.

S gledaocima se oprostio jednostavnim riječima.

Mate Parlov i Mladen Delić
(foto: Studio)
Za svog posljednjeg sportskog prijenosa, s utakmice Francuska - Portugal na evropskom nogometnom prvenstvu 1984. godine.

Rekao je:

- Poštovani gledaoci, oprostite mi za sve moje greške koje sam napravio... želim vam dobro zdravlje. Ja odlazim zauvijek.

Vraćajući se u Zagreb posada našeg aviona DC-9 predala mu je običan JAT-ov fascikl na kojem je pisalo:

"Druže Deliću, nije važno kolika je penzija, već koliko se dugo prima." 

U fasciklu bili su raspored letenja i vrećica za povraćanje!

Odbio je da mu prijatelji i suradnici na zagrebačkoj televiziji pripreme oproštaj uoči mirovine.

Ali, nije mogao spriječiti novinare na završetku zimske Olimpijade u Sarajevu da se s njim oproste.

Za njega bio je to tužan rastanak.

Okupili su se novinari iz svih jugoslavenskih televizijskih centara.

- Zastao mi je glas u grlu - sjeća se Delić. - Nisam mogao govoriti, što mi se dogodilo prvi put u karijeri. Spasio me Dragan Nikitović, koji je preuzeo riječ i rekao da odlazim, da se rastajemo...

Bio je to za mene tužan i pomalo sjetan trenutak. Nije mi bilo lako.

Dirljiv oproštaj pripremili su mi kolege u "Beogradskoj hronici".

Odlazeći u Zagreb, čak me kamera pratila na aerodromu.

Na ulazu u avion oprostio sam se od Beograđana, rekavši im da ih lijepo molim da mi oproste za sve moje lapsuse.

Kad je avion bio visoko u zraku, javio se kapetan Avramović i rekao:

"Poštovani putnici, nije običaj da vam se obraćam, ali večeras s nama leti Mladen Delić koji odlazi u zasluženu penziju." 

Još je o meni rekao nekoliko lijepih riječi, a onda su ljudi zapljeskali.

Takvi trenuci se pamte.

Od svih sportova Delić je najviše volio nogomet. 

Najtužniji je bio kad bi naša reprezentacija izgubila. Svaku utakmicu prenosio je s mnogo temperamenta.

I navijao za naše ("Ajde, plavi momci!", "Samo tako, sada treba pucati, Slaviša!")

Dobra igra naših ponijela bi ga, pljeskao bi im. I vikao bi:

"Pucaj, pucaj!" 



Protiv siledžijskog ponašanja



Nekad bi se toliko zanio u igru da bi zaboravio gdje je i da mora biti suzdržan i odmjeren.

Ali, onda to ne bi bio Mladen Delić.

Samo je on mogao ovako reći:

"Eh, Brane, Brane, trebalo je šutirati na gol odmah, a ne čekati."





Nije podnosio nesportsko ponašanje na terenu, pa ni oko njega.

Na jednom teniskom meču grmio je:

"To je sramota! Publika mora da se umiri dok tenisači igraju. Gužvu je stvorio onaj mladić s naočalama i bradom. To je siledžijsko ponašanje." 

(Izgrednika je zahvaljujući Deliću lociralo obezbeđenje, koje ga je udaljilo sa meča, o čemu je posle pisala domaća štampa, proglasivši Mladena "dežurnim milicionerom" - op. Y.)

Tako se Delić svađao, raspravljao.

Nekad na trenutke nije prenosio utakmicu, nego je razgovarao sa svima, polemizirao s publikom, raspravljao, odobravao ili grdio, žestio se i gubio dah.

Nekad se činilo kao da igra na terenu, navija s publikom ili sudi sa sucima.

Upravo takvog mnogi su ga voljeli. 

Kad je vikao, beskrajno se radovao ili žalio.

- Kad bih prenosio utakmice naše reprezentacije, činilo mi se da me igrači čuju, da ću ih nadahnuti, povući, inspirirati - kaže Delić. - Potpuno bih zaboravio da me oni nisu čuli i da od mog navijanja nema nikakve vajde.

Jedan je televizijski kritičar rekao o njemu:

"Kao komentator, Delić se identificirao s milijunima gledalaca uz male ekrane, njegove su riječi bile naše riječi, njegova nadanja naša nadanja, njegove strepnje naše strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s nervom. On se uzbuđuje, bučno reagira, on je s nama u sobi, pokraj malog ekrana, on je dio nas."

Iako je često u toku prijenosa kritizirao igrače, nijedan mu na tome nije zamjerio, nije se uvrijedio na Delića.

Međutim, suci su mu prigovarali i ljutili se, jer je bio možda jedini TV-komentator, koji se usudio kritizirati loše suđenje.

Neki su mu slali i pisma, a Delić je suđenje smatrao sastavnim dijelom igre, pa se nije libio da ljudima u crnom zamjeri ako su slabo "fućkali".

Od naših nogometnih sudaca najviše je cijenio Ladu Jakše, jer je znao uspostaviti pravi odnos s igračima i publikom. (O njemu uskoro posebna priča - op. Y.)

Na nogometnom prvenstvu Evrope u Italiji, naša reprezentacija igrala je u finalu s domaćinima u Rimu.

Bližio se kraj utakmice.

Rezultat je bio 1:1.

Ako tako završi, igrat će se ponovo. Tako je i bilo.

Drugu utakmicu izgubili smo od Talijana s 0:2.

Delić je bio ogorčen na švicarskog suca Dinsta.

Vikao je:

- Pomoćni sudac gleda na sat. Još imamo 30 sekundi. Naši napadaju... Nemoguće, nemoguće! Dragi gledaoci sudac je svirao kraj. Trideset sekundi prije kraja. Nemoguće. Gospodine Dinst, iako ste vi Švicarac i vjerujem imate švicarsku štopericu, ali i ja imam švicarsku štopericu. Svirali ste 30 sekundi ranije...


- Zamjerio mi se sudac Palotaj, a najviše taj Dinst, kojeg nikako ne mogu zaboraviti - priča Delić. - "Ukrao" nam je prvu utakmicu s Talijanima kad smo trebali pobijediti.

Uzeo nam je titulu prvaka Evrope. Sudio je protiv nas. 

Nikad suca nisam optuživao da je nešto dobio za takvo suđenje, ali bilo je nerazumljivo da je Dinst toliko mogao griješiti na našu štetu.

Jedna od uspomena na Bukurešt 1959: Mladen u društvu sa Jolandom Balas,
svetskom rekorderkom u skoku uvis (foto: Studio)


Ali, gospodine sudac!



- Je li istina da suce podmićuju?

- Priča se svašta. Bilo je mnogo dima, a vjerojatno i vatre.

Znam da su neki naši stranim sucima donosili pršut, a njihovi protivnici davali im marke i dolare! I zna se za koga su sudili. Bilo je toga, nažalost!

Istodobno, nikad neću zaboraviti veliko poštenje španjolskoga suca Lamoa Castilla u Splitu na utakmici Jugoslavija - Bugarska.

Samo pobjeda vodila je nas ili Bugare na nogometno prvenstvo Evrope.

U regularnom vremenu bilo je 2:2.

Da je tako završilo, otišao bi Walles.

Već smo mislili da će Castillo, kao čovjek sa Zapada, odsvirati kraj i otvoriti vrata Wallesu.

Da je to učinio, nitko mu ništa ne bi mogao prigovoriti, jer je regularno vrijeme proteklo.

Ali, on je utakmicu produžio zbog ranijih prekida. Činilo se da više nije bilo vremena išta učiniti.

I mi smo u posljednjoj sekundi dali gol. 






Malo je takvih sudaca poštenjačina.

- Imali ste običaj da nekog suca, ako je loše sudio, ironično i za to vrijeme uvredljivo nazovete "gospodine sudac"...

- To je bilo u ono vrijeme...

- A kako biste danas uvrijedili gospodina suca?

Delić se široko i dugo grohotom smijao, a onda rekao:

- Znam koji odgovor očekujete: druže sudac! Drago mi je da se u nas opet oslovljava s gospodine, što za nas starije nije nikakva novotarija.

Novi politički uvjeti vratili su u život mnoge stvari s kojima smo živjeli prije rata, pa oni koji su rođeni poslije 1945, cijela jedna generacija, doživljavaju ponekad traumu.

Ja sam tradicionalist.

Bilo mi je najteže kad su poslije rata rušili neke tradicije.

U ovoj demokraciji mnogo toga meni nije novo, ali ima ljudi koji se u svemu ne mogu snaći.

Prije rata imali smo višestranački sistem, na koji ljudi sad nisu navikli.

Neki, kad pričaju, ogledaju se da li ih tko sluša. Ako ništa drugo, dobili smo slobodu u kojoj se ljudi još ne snalaze. Bolje rečeno, u toj demokraciji.

"Volim dobru spizu!":Delić, Ćiro Blažević i opatijski ugostitelj Bevanda
(foto: Studio)


Jugoslavenski orden Peleu



Kad bi se ponovo rodio, kaže Mladen Delić, ponovno bi odabrao posao sportskog novinara, koji mu je donio solidan standard, mnoga prijateljstva, radosti itd. 

Bi li opet toliko galamio na TV-ekranima?

Kaže da je s time počeo, na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Švedskoj 1958. godine. 

Ni onda za novinare nije bilo dovoljno deviza.

Delić je u Švedsku otputovao s asom sportskih prijenosa Radivojem Markovićem.

Rečeno im je da će Radivoj ostati cijelo vrijeme, a Delić dok jugoslavenska reprezentacija bude igrala.

Silno je želio da plavi momci pobjeđuju.

- Tad je došla utakmica s Francuzima, koje smo morali pobijediti da bismo se plasirali dalje - sjeća se Delić. - A ja bih još 15 dana ostao u Stockholmu.

Tek u produžetku naši su pobijedili sa 3:2.

Dobro se sjećam Veselinovića i Petakovića, koji je dao pobjedonosni gol.

Poslije sam slušao svoj radio-prijenos, koji je bio snimljen.

Smijao sam se svojim riječima. Čini mi se da je otad počela moja dreka. 

Kad je Petaković dao gol, vikao sam:

"Gol, gol, gol, gol, gol...!" 

Tko zna koliko sam puta ponovio tu riječ, ali važno je da sam ostao do kraja prvenstva.

- Te 1958. godine u Švedskoj prvi put pojavila se i buduća najveća nogometna legenda svih vremena Pele. Kako ste ga doživjeli?

- Odlično je igrao. Tad mu je bilo 16-17 godina, ali nisam vidio da će Pele biti veliki igrač, jer je u brazilskoj reprezentaciji bilo većih i boljih od njega, kao što su Garincha, Vava, Didi itd.

Bila je to strašna reprezentacija.

Veliko je zadovoljstvo bilo gledati njihove majstorije.

Pele se tad još nije uklopio u njihovu igru. Nije bio u vrhu napada, istrčavao je.

Iako sam bio svjedokom početka njegove zvjezdane nogometne karijere, upoznao sam ga nažalost, tek kad se opraštao od stadiona i igre.

Na njegovoj posljednjoj utakmici u Rio de Janeiru, naša reprezentacija igrala je s Brazilom.

Ja sam prenosio taj uzbudljivi susret, nakon kojeg je Pele za velike zasluge u sportu, u našoj ambasadi dobio jugoslavenski orden.




napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1990.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)