Mišo Marić, razglednice iz mostarskih proljeća: Pero Zubac o nastanku "Mostarskih kiša"



Prema fotografiji, Svetlane - Njanje, ne bih se sjetio. Kad bih imao svoju fotografiju iz 1965. teško bih i samoga sebe, od prve prepoznao. Sjećam se, samo, da je na zidu, pod pećinom, bio crtež nekog mamuta, slona, šta li, i da sam joj govorio kako je to pra-pra crtež, a u stvari ga je, pred otvorenje pećine, naslikao Mirko Kujačić crvenom kredom 


Takvog Mostara, kao Zupčevog pokislog i prelijepog, čak ni u Mostaru nema. Ako ikad iko srčan i duševan dogradi ovo čudo od grada po urbanom, lirskom projektu Pere Zupca, s kapelom na Brijegu i kestenjem po Rondou, Mostarci će mu podići spomenik, uz košćelu pod Kujundžilukom.

Ovo sjećanje na vrijeme "Kiša", najmodrijih i najljubavnijih od svih što su ikad umile jedan grad, počinjemo razglednicom ni mostarskom ni proljećnom. 

Piše: 

"Burazere, Pozdrav Tebi, Icu, Đapu, Cuci i celom društvu na Rondou, pod platanima, što ih Pera Zubac tako lepo zove kestenovi.

Mika Antić."


Razglednica je s kraja ljeta ’71, adresirana na Cetinju. 

Na Rondou kestenova, nema. 

A u pjesmi "Mostarske kiše" kupili su kestenje po Rondou, nosila u sobu, vešala o končiće... 

Bogu se, veli, molila u kapeli na Bijelom brijegu. 

Čudni su putevi gospodnji. Možda je Bog, ponekad, i svraćao tamo, ali kapele, na Bijelom brijegu, nikada nije bilo... Ni noćne pjesme, tihane, niz Donju mahalu "Ej, Sulejmana othranila majka..." 

Takvu pjesmu, govorio mi Himzo Polovina, nikad nisam čuo, ali bi bila lijepa za otpjevati. Takvog Mostara, kao Zupčevog pokislog i prelijepog, čak ni u Mostaru, nema. Ako ikad iko srčan i duševan dogradi ovo čudo od grada po urbanom, lirskom projektu Pere Zupca, s kapelom na Brijegu i kestenjem na Rondou, Mostarci će mu podići spomenik, uz košćelu, pod Kujundžilukom.

Otkriti s jeseni, u vrijeme kiša...


Zupčevo pismo



Godinama drugujem i bratujem s Perom Zupcem. Pripremajući ove razglednice iz mostarskih proljeća, o ljubavima, sa Aleksom i Osmanom nisam mogao razgovarati. Umrli su davno. Pera je, hvala na pitanju, dobro i zdravo, Ravanička 9, Novi Sad. 

Zamolih ga da za čitateljke "Une", koje su jedne jedine, o Svetlani iz "Kiša" ispričamo istinu. 

Pisao mi ovih dana. Od tog pisma nastao je ovaj tekst.

"Treći i četvrti razred gimnazije Zubac završava u Zrenjaninu, iz internata u internat, siromaški. Iz starog dobrog doma na bregu pored širokobriješke gimnazije, u Kidričevu 35, uz Begej. 

Počinje da boksuje u juniorima "Banata". Potajno piše pesme. Notesi iz tog vremena su sačuvani.

U zimu satima sedi na prozoru drugog sprata Gimnazije i zamišlja peć u kući u Nevesinju. 

Ponekad mu se plače.

Zaljubljen je u Anju, učenicu drugog razreda eksperimentalne gimnazije. I ona u njega. Njeni roditelji, znaju i tolerišu. 

Kod nje sluša o Šopenu, Betovenu, Hajdnu. Ona svira klavir, načitana je, prerano odrasla. Piše pesme. Ona stanuje u delu grada koji vidi preko reke, iz dvorišta Doma..."

Tako o sebi u trećem licu i prvoj ljubavi, djetinjoj, piše Zubac.

U prilogu Ljiljanina fotografija, sa smokvama, na Cresu, od 22. VIII 1965.

Bilo je to vrijeme "Kiša".

Faksimil rukopisa iz listopada iste godine i fotografija s Raletom Damjanovićem, sjajnim recitatorom, koji je s "Kišama" punio dvorane Jugoslavije, snimio ploču koja se rasprodavala isti dan.

Poslije su neki mladi i zaneseni iz Varaždina, Prilepa i Herceg-Novog, odnekud dolazili u Mostar da prošetaju tamo gdje je i on Svetlanu vodio, stihovima.

Događalo se, vjenčavali su se ovdje, a padale su nad Mostarom neke modre kiše...

A Svetlana se, zapravo, i nije zvala Svetlana. Piše mi o tome:


Ljiljana



"Za zimsko i letnje ferije ide u Nevesinje... Zanosi se da će studirati industrijsku filozofiju.

U Nevesinju na ferije dolazi devojčica iz Beograda, gimnazistkinja, šesnaest joj je godina, sestra Ljubice Derviškadić, nevesinjske apotekarke, koja se na studiju zaljubila u Arslana zvanog Macan, čuvenog fudbalera i sportaša, difovca, pa se udala i došla u Nevesinje.

Devojčica se zove Ljiljana, stanuje u Beogradu, u Sarajevskoj ulici broj 8. Tata Dimče lepo peva, veseljak je, svira gitaru. 

Niko je ne zove imenom, svi je zovu Njanja.

Beogradski studenti, Nevesinjci, bacaju oko na malu, ali ona najviše vremena provodi sa Perom Zupcem, šetaju po poljima i brdima oko Nevesinja, grudvaju se, prave Sneška, Arslan je kum Perinoj sestri Danici i zetu Mišu Perišiću, levom krilu nevesinjskog "Veleža".

Tako počinje ljubav. 

Lepa, drugačija, višegodišnja...

Pero maturira na "Braći Karamazovima". Poslednju godinu u Zrenjaninu mnogo čita, učlanjuje se u Klub mladih pisaca, piše pesme, dopisuje se s Njanjom, viđaju se, retko. 

Upisuje studij u Novom Sadu, književnost na Filozofskom... "


Ljeto 1965



"Maturalno leto provodi u Nevesinju, piše zapise o Dostojevskom. Njanja provodi skoro celo leto u Nevesinju. Krajem leta polaze zajedno za Beograd, zadržavaju se u Mostaru, propuštaju voz. 

U Mostaru je kiša. 

U Kujundžiluku, pod pećinom, sede celo prepodne i popodne sa Mišom Marićem, Radetom Budalićem i Ivanom Kordićem, mladim mostarskim pesnicima.

U tim nehajnim, nezaboravnim satima možda je nastala poema "Mostarske kiše". 

Mišo Marić joj priča o starom Mostaru. Sestra Perina Zora, tada je radila u sarajevskom "Putniku", uzalud ih je čekala. Brat nije došao.

Posle su u noćnom vozu, krcatom, sedeli šćućureni u hodniku između vagona. Posle su bila pisma, susreti. Pesma je napisana u septembru 1965. prvih dana studija... "

Tako mi piše Zubac, ovih dana, i podsjeća na daleke i drage godine. 

Prošlo je vrijeme i puno je zaborava. 

Prema fotografiji, Svetlane - Njanje, ne bih se sjetio. Kad bih imao svoju fotografiju iz 1965. teško bih i samoga sebe, od prve prepoznao. 

Sjećam se, samo, da je na zidu, pod pećinom, bio crtež nekog mamuta, slona, šta li, i da sam joj govorio kako je to pra-pra crtež, a u stvari ga je, pred otvorenje pećine, naslikao Mirko Kujačić crvenom kredom. 

Pera i Njanja su pili neki sok, Rade, Ivan i ja, ljuštili alkohol kao što i dolikuje mladim pjesnicima, dok vani pljušti kiša.

Njanja na Cresu, sa smokvama, avgusta1965. i
faksimil rukopisa Pere Zupca iz iste godine
( foto: Una/privatna arhiva)


Svetlana je ime za ljubav



Piše mi dalje Zubac:

"Svetlana ne postoji.

U Mostaru, pod pećinom, Njanja je listala jednu knjigu Stefana Cvajga

M-a, Mostarska, prva pesnikova gimnazijska ljubav, volela je kestenje. Mnoge joj je pesme napisao. Išli su u lištičkoj gimnaziji u isti razred. 

V-a, iz Osijeka, pitala je u Trpnju, "šta studiram, imam li brata, jesam li Hrvat, volim li Rilkea..." 

Dragana (sretno udata Zubac, primjedba M. M.) je govorila o Džemsu Dinu, malo tužno, malo plačljivo o Karenjinoj... i volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio... kad svenu stavljala ih je u neku kutiju... 

Ma je već bila u Ljubljani... nije mi pisala .. 

Njanjina je rečenica: "Ko je to, recimo, Zubac Pera, da baš on a ne neko drugi..."

Ali te kiše u Mostaru, vino, razgovori s prijateljima još dečački uzavreli, ta naša odluka da zakasnimo, da ostanemo, to je potka "Kiša". 

Mnogo čega je dodato, prikupljeno iz sećanja. 

Muzika iz "Kiša" je nešto što sam nosio u sebi. 

Pa i pesma "Ej, Sulejmana othranila majka" ne postoji. A ja sam je čuo.

Sve moje ljubavi vezane su za Mostar. Sve moje velike ljubavi. I onda i sada. 

Ako ih bude još, biće i one. A slutim da ih biti više neće. Što postoji, to je jedino ostalo. A ljubav postoji..."


*****



Ovdje Zubac završava pismo adresirano i Vama.

Sada valja privesti kraju ovu posljednju javku iz mostarskih proljeća.

Želio bih napisati nešto lijepo i pametno, a ničeg se ne mogu sjetiti.

Ostaje mi da vjerujem: dok je Mostara i proljeća biće, ovdje, ljubavi.

Ne moramo voljeti mi. Neka vole drugi.

Mostar nema dvojnika. Nalik je samo sebi ili onome što se ogleda u vodama Neretve i Radobolje, dok je noć tiha a mjesečina blaga.

A proljeće je proljeću - repriza.

I s ljubavima stvari slično stoje.

Oduvijek

Zauvijek.

Napisao: Mišo Marić, obrada: Yugopapir (Una, poslednji deo feljtona "Razglednice iz mostarskih proljeća", jul 1991.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)