Ilija Pantelić (Vojvodina) ocenjuje svoje kolege: Samo ne o manama, golmani su sujetan svet! (1966)



Volim kad igrač dođe sam preda me. Tada nikada nije siguran da će postići zgoditak, jer ću iskoristiti i najmanju njegovu grešku. To je moj urođeni specijalitet koji sam stekao zahvaljujući tome što sam kao junior u Novim Kozarcima, kolonističkom mjestu kraj Kikinde (gdje sam počeo nogometom), najprije zaigrao na mjestu braniča

Ilija Pantelić (23), FK Vojvodina
(foto: R. Mladenović)
Slažete li se da je vrlo teško odgovoriti na pitanje: koji je nogometni vratar ovog trenutka najbolji u Jugoslaviji? 

Ako kažete da je to Šoškić, imat ćete mnogo pristalica. 

Jednako će biti spomenete li Pantelića ili Škorića

Sarajlije tvrde da njihovu Radoviću nema premca, Nišlije da bi se odlučile za svog ljubimca Kneževića, a Riječani za Jantoljaka. Nije malo ni onih koji bi na vratima reprezentacije najradije vidjeli Ćurkovića.

Danas govorimo isključivo o vratarima i njihovim zgodama i nedaćama. 

Moj sugovornik ne može biti bolji: zove se Ilija Pantelić a vratar je momčadi državnog prvaka "Vojvodine". 

Za koji dan krenut će s reprezentacijom na gostovanje u Zapadnu Njemačku i Švedsku, a odmah zatim sa svojim klubom leti preko oceana na četrnaestodnevnu turneju po Sjedinjenim Državama i Meksiku.

- Nikada nismo imali toliko vratara ujednačene vrijednosti. Gotovo svaki prvoligaš ima kvalitetnog čovjeka na golu kojemu se mirne duše može povjeriti i mjesto u reprezentaciji. To se dogodilo prvi put poslije rata. Dosad je uvijek netko bio ispred svih, pa se znalo tko je najbolji. 

Najprije je to bio Zvonko Monsider iz "Dinama", zatim Franjo Šoštarić iz "Partizana", onda Srđan Mrkušić iz "Zvezde", nakon njega Vladimir Beara pa Milutin Šoškić

Svi su oni bili izvanredni 

A sada je, uistinu, teško odlučiti se za nekoga! - kaže Pantelić, kojemu su dvadeset i četiri godine i koji je četiri puta branio u A reprezentaciji i osam puta bio rezerva.


Branjenja sam se prihvatio slučajno



- Pa hajde da nam Pantelić napravi svoju listu domaćih vratara i kaže u čemu je tko najjači!

- Šoškić: najiskusniji; Škorić: nenadmašiv u obranama na liniji; Radović: izvrstan u istrčavanju; Jantoljak: najživlji; Knežević: najškolovaniji i najsmireniji; Ćurković: najbrže reagira.

- Pantelić je opisao i svoju najizrazitiju vrlinu:

- Volim kad igrač dođe sam preda me. Tada nikada nije siguran da će postići zgoditak, jer ću iskoristiti i najmanju njegovu grešku.

Septembar 1967: Uoči fudbalskog Kupa evropskih nacija
(foto: R. Mladenović)

To je moj urođeni specijalitet koji sam stekao zahvaljujući tome što sam kao junior u Novim Kozarcima, kolonističkom mjestu kraj Kikinde (gdje sam počeo nogometom), najprije zaigrao na mjestu braniča. 

Branjenja sam se prihvatio slučajno, tek u sedamnaestoj godini.

- A biste li mogli nabrojiti i mane vaših najvećih konkurenata? - pitamo Iliju Pantelića.

- Ne, to nikako, premda ih dobro znam. Mi smo vratari dozlaboga sujetan svijet, kao balerine! Kad bih prvi put nakon objavljivanja ovog razgovora susreo kojeg od svojih kolega, taj bi mi rekao: 

"A što baš meni tražiš mane? Gledaj svoja posla, Ilija!" - ograđuje se Pantelić i nadovezuje: 

Ali, reći ću vam vlastiti najveći nedostatak. 

Kad god moj klub povede sa dva-tri gola razlike, tada se opustim i nisam onako koncentriran kao u trenucima kod je omjer tijesan. 

To mi se osobito osvetilo u nedavnom susretu u Beogradu protiv OFK "Beograda". 

"Vojvodina" je vodila sa 4 : 1, no zahvaljujući mojoj nepažnji primili smo dva zgoditka i pobjeda je visila u zraku. 

Nikada mi se nije dogodilo da podbacim dok je borba neizvjesna i dok su živci napeti.


Veliki Vladimir - nenadmašan!



- Zanimalo nas je kako bi po Pantelićevu ukusu morao izgledati idealan vratar: kad bi se, recimo, raspisao natječaj za mjesto čuvara mreže, kakve bi kvalitete izabranik morao posjedovati da bi vas zadovoljio kao predsjednika komisije?

Pantelić ne razmišljajući odgovara:

- Da bude visok i težak poput Vladimira Beare, dakle 182 cm i 82 kg, upravo koliko treba. 




Da su mu refleksi strahoviti, baš kao u ... Beare. 

Da su mu skokovi panterski i baletski elegantni, kakvi su bili ... Bearini. 

Da pravovremeno izleti i uplaši napadača kao - Beara.

Da je neustrašiv kao... Beara.

Da na crti brani kao... Beara.

Uglavnom, da je kompletan kao što je bio "veliki Vladimir".


Jedna od sjajnih parada Ilije Pantelića u dresu Vojvodine
(foto: R. Mladenović)

- U redu, to vjerojatno vrijedi za domaće uvjete. A jeste li vidjeli na djelu kojeg od inozemnih asova? - pitamo.

- Naravno. Promatrao sam Jašina, Grošiča, Belgijanca Nikolaja, Brazilca Mangu, ali nijedan nije ravan Beari - odlučno reče Ilija Pantelić. - Jašin je vrstan, no djelovao je nekako nezgrapno. Bearine su intervencije bile raskošne i ostaju nezaboravne za svakog gledaoca.

Zna se da vratari imaju dulji sportski vijek od igrača u polju. 

Posljednji primjeri su Jašin, Meksikanac Karbahal i naš Krivokuća

Svi su oni davno prevalili trideset i petu a Korbahal je dobrano pregazio i četvrtu deceniju. 

- Što o tome misli Pantelić?

- Ako živi solidno golman može biti dobar i do trideset šeste godine. Zato i ja vjerujem, ukoliko me ne spriječi kakva teža ozljeda, da ću braniti jos punih dvanaest godina! - kaže Pantelić i stresa pepeo sa cigarete.

Upozoravam ga na pušenje (Beara nikad nije zapalio cigaretu), on kaže:

- Ne pušim mnogo. Desetak cigareta dnevno. Ali zato uopće ne pijem, redovito treniram i spavam dvanaest sati. Potpuno sam se posvetio sportu i vjerujem u sebe.

Tako smo završili naš razgovor s vratarom - o vratarima.

Razgovarao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Arena, jun 1966.)




Ilija Pantelić (foto: R. Mladenović)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)