Dr Nele Karajlić, životna priča (1/2): Nakon "Zenica bluza" postali smo velika jugoslovenska atrakcija




Kad je izašla prva ploča na kojoj je "Zenica bluz", grupa ZP je prerasla iz malog benda koji svira po još manjim salama u veliku jugoslovensku atrakciju, pa smo posle toga krenuli na veliku turneju, s velikim ozvučenjem, s velikom feštom, puneći dvorane po Jugoslaviji, ne znajući i ne shvatajući da u toj konstelaciji odgovornost postaje puno veća za ono što uradiš

Otkako se pojavio u našim životima, svima se činilo da im pripada, baš njima i da je to što govori, peva ili radi posvećeno baš njima, svima, određenima. Postoji li to? U slučaju Nenada Jankovića, koga tako više ne zove ni rođena majka, odnosno Dr Neleta Karajlića, sve je moguće, čini se. Apsolutno sve. Osim da vas slaže, da bude falš u tome što radi. 

Prorok crnohumornog vremena rođen je 11. decembra 1962, u znaku strelca, podznak "centarfor", teško da je dosad nešto promašio. Ili omanuo. Ili obmanuo. Istina da poseduje spretnost tigra kineskog zodijaka, ali ume da prede nostalgično i pomalo opasno. Kao prava divlja maca iz "nepostojeće postojbine" na brdovitom Balkanu...

Mesto dešavanja: Ovaj razgovor je vođen posle koncerta Zabranjenog pušenja u Studentskom domu "4. april" na Voždovcu.

Atmosfera: Dr Nele raspoređuje svoje ljude posle svirke:

"Imate li svi auta? E, dobro je, ne moram mislit onda! Ne odnosi se na tebe, naravno. Huper je uvijek dobrodošao!" 

Okruženi prostrtim posluženjem, (pite i pituljice, "nešto sitnine za nabosti, jer je meze jako bitno + nadovezuje se "omiljeno piće na bazi bazne tekućine, zmija-hladno Skopsko pivo"), povremeno, ali za kratko, ometani smo radoznalim pogledima mladih, preznojenih u ritmu najdražeg benda, "veselih beogradskih Bosanaca", uz pun mesec ostajemo (relativno) konačno sami...


*****



Mene zovu Dr Nele Karajlić i to mi je novo ime. U stvari, to mi je zanimanje, time se bavim. Do toga je došlo slučajno, sudbina je odlučila da ne budem Predrag Mijatović nego Nele Karajlić. Rođen sam u Sarajevu, u SFRJ, i to je trajalo do 1992. kada više to nije bila ta država, ni taj grad, pa sam prešao u Beograd.

Od tada sam ovde. Mislim da su me prozvali "doktor" zato što puno pričam, ne zatvaram usta, a i dosadan sam, naporan i prepotentan. A i s obzirom na to da je doktorska titula toliko devalvirana, sviđa mi se.

Imam jednog druga koji je završio medicinu i postao pravi doktor, on je mene zvao "lažni". Rekao sam mu da je doktora bilo i biće, al da je Dr Karajlić samo jedan! Nasmejao se...


She Loves You, Yeah, Yeah, Yeah...



Voleo sam da živim u Jugoslaviji. I kada su većinom glasova na referendumu u tadašnjoj Bosni i Hercegovini narodi BiH, odnosno dva naroda odlučila da se otcepe od te Jugoslavije, ja sebe nisam nalazio u tom njihovom novom konceptu i pokušao sam da se nađem na nekom drugom mestu.

Bio sam privržen ideji da je Jugoslavija moja domovina i da je moj život prekratak da bih domovinu tako lako menjao. 

Stoga sam prešao u glavni grad nove Juge, računajući da šta god da se dalje dešava, taj grad će imati taj predznak.

Prvi instrument koji sam uzeo u ruke bio je jedan mali plastični, duguljasti autić, koji sam ja pretvorio u gitaru kad sam imao pet godina. Postoji taj snimak na 8 mm kameri!

Imao sam tu sreću da stanujem na Koševu gde je bilo dosta raje koja je te 68-69. slušala rokenrol i zahvaljujući tom vremenu, kada je naša zemlja imala pasoš za koji nisu bile potrebne vize za put u inostranstvo, često se odlazilo u London i donosile su se nove ploče...

Bile su to ploče nekih meni stranih i čudnih grupa, ali taj bit, taj udarac u mali mozak koji sam slušao u komšiluku, pretpostavljam da je u meni usadio ljubav prema tom četvoročetvrtinskom taktu.

Prva pesma koju sam čuo u životu išla je: "She loves you, yeah, yeah, yeah..", a ja sam kao mali znao samo ono "je, je, je".

Onda, kada sam pošao u osnovnu školu, počinjao sam polako da imam svest o tome šta se dešava.

Sve više su mi ležale pesme koje su imale malo komplikovaniju strukturu od "je, je, je" pesme, tako da sam odlaskom u prva dva razreda gimnazije slušao nešto komplikovanije, džez ili simfo rok.

To je trajalo do kraja prvog razreda, kada sam jednog nedeljnog popodneva upalivši TV u emisiji istog naziva koju je vodio Saša Zalepugin, ugledao Sex Pistolse koji su svirali "Anarchy in U.K."

Ispred kuće je bilo dvorište u kom smo igrali fudbal. To dvorište smo, naravno, zvali Vembli. Leta 1977. jedan komšija je iz Londona doneo singl "God save the Queen" i imao je običaj da dok mi igramo kroz prozor izbaci svoje "toske 20" zvučnike i odvrne do kraja...


Pušenje zabranjeno



Vrlo brzo posle toga ta priča počinje i kod nas, pa su 1979/80. po tom pitanju za mene bile najuzbudljivije. Tada su prvi put u mojoj glavi zaigrali zvuci Prljavog kazališta, Idola, Šarla, čitave beogradske alternativne scene i, naravno, Azre, koja je i dalje ostala moj najdraži bend.




Krajem sedamdesetih shvatio sam da bih i ja tu nešto trebalo da uradim...

I u jednoj našoj internoj zajebanciji napravili smo ekipu koja se zvala Pseudo bluz bend i koja je godinu dana vežbala pod tim imenom, da bi pred naš prvi nastup u Sarajevu u magnovenju smislila priličnije ime.

Tada je nastalo Zabranjeno pušenje.

Od tada sam prestao da slušam svu muziku, uključujući i Azru, i počeo sam da sviram svoju. A imena što se tiče, čini mi se da je moja majka, ušavši u prostoriju kroz dimnu zavesu, pogledala nas koji smo vežbali i rekla:

"Deco, ovde mora da se zabrani pušenje!" 

Gasna komora stvaralačkog napona nas je nagnala na toliko dima, a majku da spontano postane kuma benda!

Prvi koncert smo svirali 30. novembra 1980. u Petoj gimnaziji, koja je jedna od pet gimnazija u Sarajevu (smeh). Imao sam tremu, ali trema je u meni uvek, i dan-danas. Tada sam svirao klavijature i pevao.

Bio je opšti raspad sistema, što je i normalno za takve koncerte.

Ali, tada sam shvatio da je to to i da se time treba ozbiljno baviti.

Ljudi za grupu su birani po principu ko blizu stanuje.

I onda je tako krenulo dalje, posle tebe više niko ne pita...

Taj katastrofalni "koncert" je ocenjen kao uspešan i dovoljan u tom trenutku za nastavak karijere, nije to bio neki haos.

Haos je tek usledio posle, na drugom koncertu.

Drugi koncert smo svirali u Domu mladih u Skenderiji.

Taj dan ili dan iza toga ubijen je Lenon, tako da je u lokalnim sarajevskim novinama na istoj strani izašao izveštaj o koncertu mladih sarajevskih grupa, među kojima smo bili i mi, a pored toga su bili tekstovi kako je ubijen poznati član Bitlsa!

Meni se sve činilo kao da je Bog rekao:

"Sada ćete vi nastaviti tamo gde je zemljak stao!" 

Ja u to ne verujem, mislim u Boga... toliko gluposti... (smeh).

Na trećem koncertu smo nastupali kao predgrupa Laboratoriji zvuka, a četvrti smo već bili predgrupa "Dugmetu". Bio je januar 1981. i bila je potpuna katastrofa.

Uvek se sećam tog koncerta kad neki mladi bendovi žele da nam budu predgrupa, jer im obično kažem:

"Nemojte, molim vas, samo ćete se zajebati!" 

U atmosferi gde se čeka glavna grupa, svaka ispred je žrtva!


Afera maršal



Inače sam u životu bio žrtva uglavnom svojih budalaština. Duga je to priča...

Kad je izašla prva ploča na kojoj je "Zenica bluz", grupa ZP je prerasla iz malog benda koji svira po još manjim salama u veliku jugoslovensku atrakciju.

Posle toga smo krenuli na veliku turneju, s velikim ozvučenjem, s velikom feštom, puneći dvorane po Jugoslaviji.

Ne znajući i ne shvatajući da u toj konstelaciji odgovornost postaje puno veća za ono što uradiš.

I tako smo 27. novembra 1984. šest meseci pošto je izašla ploča napravili u Rijeci zajebanciju, posle koje je nastala jedna od najvećih afera u istoriji jugoslovenskog roka znana kao "Afera Marshall", to jest, "Crko’ maršal!".

Da smo to rekli u nekoj maloj dvorani u istoj toj Rijeci, u nekom klubu za dvesta ljudi, bio bi to dobar vic.

Ovako, pred pet hiljada ljudi, oko toga je krenula velika fertutma i ta fertutma je rezultirala drastičnim smanjenjem nastupanja i pojavljivanja u medijima, onemogućila nas da sviramo i kasnije direktno uticala na raspad prve postave grupe ZP.

Bio je to prilično težak ispit za dvadeset godina, ali, eto, preguralo se.

Zabeležila: Natalija Nataša Lučanin, obrada: Yugopapir (Huper, oktobar 1998.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)