Branko Zebec, trener gvozdene ruke: Vratimo se našem, jugoslovenskom stilu igre! (1980)




Prije dvije godine pitali su me: kako to da igrači sa Zapada mogu toliko da trče, kako sve izdržavaju, kada mi imamo tako dobre trenere, čitave stručne štabove? Nijemci ili Holanđani, pa i Belgijanci ako hoćete, da ne govorimo o Englezima, prirodno su brži i izdržljiviji od naših mladića i zato moramo da im pariramo nečim drugim, tehnikom i lucidnošću, na primjer

Kao fudbaler i trener, Zebec je uvijek bio tip borca, čije ambicije nikada nisu zadovoljavali prosječni rezultati: sve što je radio i uradio bilo je vrhunskog dometa. Ključ za regeneraciju igre i rezultata u našem fudbalu vidi u vraćanju na jugoslovenski stil igre, izražen u razvijanju maštovitosti i njegovanju tehnike, u izbjegavanju uzora i tuđe škole bazirane na snazi i brzini - što nama ne leži.

Branko Zebec 
Branko Zebec pripada onoj kategoriji ljudi koji sve što rade rade vrhunski. Ne umiju ništa prosječno. Čim je sa 14 godina došao među supiće (pioniri) Građanskog, Zebec je bio najbolji. Sa 18 godina, 1947. godine, već je igrao u Prvoj ligi u dresu Crvene lokomotive, zatim igra za Borac (današnji Zagreb) s kojim se uvrstio među prvoligaše. Bio je to tim iznenađenja, koji se prošetao kroz Drugu ligu probijajući se od najnižeg ranga takmičenja pod imenom Milicioner.

Igrali su u njemu, pored Zebeca, Klajić, Joksimović, Kobe... uglavnom saobraćajci, milicioneri i oficiri milicije.

Iz Borca, sa 21 godinom Zebec je već u Partizanu, u državnom timu, na lijevom krilu; nezaboravne igre, poziv u reprezentaciju Evrope, velike partije centarhalfa, pohvale na svjetskim prvenstvima i - na kraju karijere našao se u Crvenoj zvezdi. Odatle se uputio u Njemačku sa 32 godine i 65 igara u državnom timu. Odmah je iza Džajića i dan- danas na listi reprezentativaca.

Zebec je vodeći trener u zemlji svjetskih prvaka, s dvije šampionske titule, jednom s Bajernom, drugi put s Hamburgerom. On, Latek, Vasvajler i Derval vode glavnu riječ u Njemačkom fudbalu. Vitak, gotovo mršav, na oko miran, tih, odmjeren, ćutljiv na prvi mah. Odgovara, čini se samo zato što i davanje intervjua spada u dio posla kojim se bavi. Kao da je dug boravak u tuđini uticao da izgubi južnjačku sklonost otvorenosti i brzim kontaktima.

U početku ne pomaže ni poznanstvo staro četvrt vijeka. On je sada samo trener "Haesfaua", kako zapadni Nijemci zovu tim iz Hamburga. Trener s najvišim kvalifikacijama i odličnim preporukama. Odasvud zvan i svuda cijenjen.

Zebec, trener za koga jedan njemački novinar doslovce kaže:

"Ako nas bije glas da znamo samo za rad, disciplinu i poslušnost, da smo kao vojnici čak i u fudbalu, onda je Zebec fudbalski oficir". 

Trener gvozdene ruke!

Tip borca



- Nije baš tako - tiho primjećuje Zebec, a zatim diže glas za oktavu. - Tražim rad. I red mora da vlada u klubu, ali, vidjeli ste kakav sam sa igračima. Čak, što je za njemačke prilike čudno, srdačan. Drugo je šta se priča. Mislim da mogu dosta da im pomognem. Profesionalnom sportisti treba omogućiti da postigne sve što može, pružiti mu uslove, stručnu pomoć, omogućiti zaradu, ako vrijedi, i onoliko koliko vrijedi, ali ne valja, što bi Nijemci rekli, tražiti sve "pod mus". Ne ide to.

Ne ide ni neka velika kontrola koja se praktikuje kod nas. Pa, sportista profesionalac je sam odabrao poziv. Ako je tako, logično da teži da bude najbolji. Takav sam bio i kada sam igrao kao amater u Jugoslaviji. Takvi su i moji igrači.

Drugo je pitanje što se ja ne dam lako. Ako razgovaramo o nekoj temi vi morate mene dobro da uvjerite kako ste u pravu, ili da me razuvjerite, da bih popustio. Ja sam tip borca.

Razgovaramo u jednom od salona Hotela "Terma" na Ilidži, uoči utakmice Sarajevo - Hamburger.

Fotoreporter traži najbolje uglove za snimanje.

Zebec stavlja naočare.

"Ovako ne ličim na sportistu, ali sve teže čitam bez naočara. 51 mi je. Imam dvije kćerke, obje studiraju u Jugoslaviji, postao sam i djed" - dodaje s neskrivenim ponosom.


Uvijek Jugosloven



Prije nekoliko godina Zebec je trenirao Ajntraht iz Braunšvajga. Čudo jedno: s 14 igrača (dva Jugoslovena, Ristić i Popivoda) borio se za titulu prvaka u Bundesligi. Našima je trebao Popivoda za susret protiv Španije, Zebec ga je pustio i zbog toga Ajntraht nije bio šampion.

Prije neki dan HSV je očekivao derbi protiv Bajerna, a Miljanić je tražio Buljana za susret protiv Danaca. Buljan je igrao, mi smo pobijedili, a HSV je izgubio bez Buljana, i možda zbog toga, u Minhenu. Vjerovatno je tu riješeno prvenstvo Njemačke na štetu HSV.

- Kako na to gledaju vaši poslodavci?

- Uvijek pokušavam da imam dobre odnose s našim savezom, sa saveznim kapitenima, bez obzira slažem li se njihovim metodama ili ne. Popivodu sam pustio jer sam prethodno ubijedio upravu kluba da moramo da ga pustimo. O Buljanu nisam odlučivao sam. Upozorio sam predsjedništvo kako bi zabrana loše odjeknula u Jugoslaviji i predsjednik, doktor Klajn, rekao je da.

Muka je što se Iko vratio povrijeđen iz Ljubljane, tako da neće igrati nekoliko utakmica. Novinari su to konstatovali, ali meni još niko nije ništa prigovorio. Uostalom, i da jeste, moj adut je da je za klub čast da njegov igrač nastupa za reprezentaciju svoje zemlje.

No, i da me prekore, neće mi smetati. Znam da sam ispunio dužnost prema mojoj zemlji. Ja sam Jugosloven prije svega i to uvijek ističem.


Među prosječnima



Branko Zebec je sve govorljiviji. Mekši. Kao da nestaje one, nazovimo je, maske koju je stekao boraveći godinama u tuđini, gdje se otvorenost obično smatra manom.

- Zašto naš fudbal stalno gubi korak sa najboljima u svijetu?

- Prije dvije godine pitali su me: kako to da igrači sa Zapada mogu toliko da trče, kako sve izdržavaju, kada mi imamo tako dobre trenere, čitave stručne štabove? Nijemci ili Holanđani, pa i Belgijanci ako hoćete, da ne govorimo o Englezima, prirodno su brži i izdržljiviji od naših mladića i zato moramo da im pariramo nečim drugim, tehnikom i lucidnošću, na primjer.

Sjetite se onog legendarnog olimpijskog tima čiji sam i ja bio član: Mitić, Bobek, Vukas, Boškov, Horvat, svi mi redom, sa izuzetkom možda Čajkovskog nismo mogli da trčimo kao Nijemci ili Englezi, ali smo ih pobjeđivali. Čime? Tehnikom, visprenošću, neočekivanošću poteza, izmjenom mjesta.

Legendarni olimpijski tim iz 1952. godine, sleva nadesno: Stanković, Ognjanov, Mitić, Beara,
Zebec, Bobek, sede: Horvat, Crnković, Vukas, Boškov, Čajkovski

Pa i oni koji su došli kasnije: Veselinović, Milutinović, Krstić, s kojima sam takođe igrao, pobjeđivali su sve redom takvom igrom. A danas se u Jugoslaviji uvijek traže uzori. Čas su to robusni Holanđani, čas oštri Englezi, pa Belgijanci. Najgore od svega je kada se traže uzori, okreće se prema nekom drugom. U moje vrijeme s lakoćom smo bili među najboljima na svijetu, a danas smo tamo gdje smo, među prosječnima. Mnogo kopiramo druge.

Ovo je jedan dio odgovora. Drugi je u tome što nijedna generacija u posljednje vrijeme ne završi karijeru do kraja. Javi se talentovan dječak, još dok stasava u mladića traže rezultate od njega. On igra do 26. godine, zatim odlazi u vojsku, pa brže-bolje na transfer. Kod nas je igrački vijek kratak: od 25. do 30. godine maksimum. A fudbaler najviše pruža između 28. i 32. godine.

I ja sam igrao doma do 33. godine, da bih zatim pokušao da produžim karijeru vani. Znači, dao sam našem fudbalu najbolje godine. Ovoliki odliv igrača ne može da ne ostavi neželjene posljedice. Drugim riječima, slabe rezultate.


Lažiranje, šta je to?



- Kod nas se tvrdi kako prvenstva uopšte nisu regularna?

- Dugo sam se opirao tome. Čitao sam da ima u nas lažiranja, ali, jednostavno, nisam vjerovao u to. Kada su ljetos i zvaničnici počeli o tome da govore, rekao sam: pa, Branko, ti si naivan, o tome i u FSJ javno govore. 

I ovo je jedan od uzroka što već deceniju nemamo rezultata ni u klupskom ni u reprezentativnom fudbalu. U fudbal se sve manje vjeruje. Caruje nepovjerenje! Bilo je pokušaja da se lažira i u Njemačkoj, ali je zlo sasječeno u korijenu rigoroznim kaznama.

- Pomenuste olimpijski tim. Iz te slavom ovjenčane ekipe svi ste se, sa izuzetkom Crnkovića, bavili trenerskim poslom, a samo dvojica, Stanković i Bobek, su treneri u Prvoj ligi. Bobek je čak do juče trenirao tako reći drugoligaški Vardar. Zašto?

- Ah, teško je na to odgovoriti. Sada su vremena da se odlazi i preko granice na rad, a, osim toga, u zemlji je generacija mladih trenera koji, mora se priznati, prilaze fudbalu dubiozno, ne površno, ali je među njima i onih koji su malo ili nisu nikako igrali fudbal.

Ne kažem da izvrstan fudbaler mora biti i dobar trener, ali nije ni pravilo kako asovi nikada nisu vrsni stručnjaci.

Eto, Boškov radi u Realu, Horvat je imao uspjeha u Njemačkoj. Čik takođe, pa i ja radim koliko znam i mogu, ali kao da nismo poželjni u našem fudbalu. Zar i Stankoviću do juče nisu u Zvezdi osporavani rezultati? Možda je i ovo dio odgovora na pitanje zašto smo tu gdje smo.

Da bi se stvorio dobar tim potrebna je dobra selekcija. A selekcija mora da je stručna. Osim toga, u našem fudbalu često se kaže nije imao dan, inspiraciju. To sam i ja govorio kao igrač. Na Zapadu nema toga. Šta je to "imao si dan, nisi imao dan". Ako nemaš dan, zamijeniće te drugi koji jedva čeka.


Nezavršen posao



- Mnogi tvrde da ste upravo tu selekciju vi izvršili u Hajduku koji je zatim nanizao onolike titule. Ipak, otišli ste prije kraja posla?

- U Hajduk sam doveden radi određenih poslova koje sam, mislim, a i u Hajduku to kažu, obavio. Mene nije interesovalo čiji su juniori Boljat, Peruzović, Mužinić, Jerković, Džoni... Ivićevi ili Mladinićevi već, dobar tim. Pronašao sam ga, doveo Oblaka i Meškovića koji bez mene ne bi došli ali možda sam godinu-dvije ranije otišao. Uspjelo mi je da dovedem neke stvari u red.

Jedino mi je žao što nismo s onakvim Hajdukom krenuli u Evropu. Ko zna, možda je to bio potencijal za titulu prvaka Evrope, a što se tiče nasljednika, sam sam predložio da to bude Ivić. Zašto sam otišao? Odlazak ne zadire samo u odnose Zebec - klub, već mnogo više. Drago mi je što sam predstavljao jednu od karika u progresu toga kluba. Ostao sam mu privržen i danas. Zar Buljan u poznijim godinama nije opet reprezentativac? A obojica smo neki dio Hajduka.

1959: Zebec na čelu jugoslovenske reprezentacije
u susretu protiv SR Nemačke


Dani sjete



Razgovor počet oko osam naveče nema kraja ni u pola jedanaest. Blok je odložen. Ćaska se. Upozoravamo Zebeca kako treba da se odmori.

- A, ne. Da mi nije prijatno, davno bih prekinuo, kao što činim s njemačkim novinarima. Pružila mi se prilika da pričam o onome što mi je tako drago. Svega se rado podsjetim.

Redaju se sjećanja na prvu igru u reprezentaciji, kada su on i Boškov debitovali protiv Švajcarske (7:3) 1951, pa blistave igre u Partizanovom dresu, Svjetska prvenstva 1954. i 58. godine. Bravure na mjestu centarhalfa.

- Za Partizan me vežu najljepše uspomene. Navalu Herceg, Milutinović, Valok, Bobek, Zebec proglasili su "parnim valjkom". A pozadi Čajkovski, Atanacković, Belin... Najviše sam volio da igram s Atanackovićem. Stari igrač, a mudar kao filozof, s loptom koja, kako je govorio pokojni Ilješ Špic, ima oči. Mnogi su bili na koljenima pred Partizanom. Zvezdu smo tukli sa 7:1, sa 6:1, u finalu Kupa čak sa 6:0...

Mađari su na mene bitno uticali. Kao juniora trenirao me Martin Bukove, a u Partizanu Ilješ Špic. On zbog godina nije mogao mnogo praktično da pokaže, ali fudbal je imao u malom prstu i, uopšte, bio je zanimljiv čovjek. Da je sto godina živio ovdje, ne bi naučio naš jezik, ali smo ga razumjeli. I sada pamtim Špicove riječi:

"Igrač ne mora bude brz, mora bude brza njegova lopta". 

Koliko je istine u tome. Sjećam se kako je govorio Atanackoviću pred susrete sa Zvezdom:

"Ti čuvaš Rajka, a on opet da gol. Neka! Ti zato namestiš dva gola i - sve u redu".

Kada sam bio reprezentativac Evrope kao lijevo krilo, Špic me vratio na centarhalfa, i to su moji najdraži fudbalski dani. Čuvao sam najbolje centre na svijetu i sačuvao ih da nisu pipnuli loptu. Kako? Izgledao sam nezainteresovan, oni misle spor sam, a ja izletim kao metak i odnesem loptu. Bio sam hitar (sto metara s loptom za 11.2).


U raskoraku sa Dinamom



Aleksandar Ristić i Zebec, trenerski tandem HSV
Naš sagovornik je rijedak igrač, jer gotovo ni u jednoj utakmici za reprezentaciju nije igrao slabo. Bezbroj je onih u kojima je briljirao.

- To je gotovo smiješno, ali najviše pamtim jedini nastup za državni tim, u kojem sam bio najgori na terenu. Protiv Austrije u Beogradu 1960. (rezultat 3:3) ni jednu loptu nisam oduzeo ni dodao, sam sebi sam izgledao kao mjesečar. Međutim, oba meča protiv SSSR-a na Olimpijskim igrama u Helsinkiju ostaju upisani zlatnim slovima, pa onaj gol protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj (1:1), desnom nogom s 18 metara u rašlje 5:0 protiv Engleske, što je možda najveći uspjeh u moje vrijeme...

Šta žalim? Što 1958. godine, kada smo imali možda i bolji tim od onog olimpijskog, nismo bili prvaci svijeta. Zaustavili su nas i tada Nijemci, bolje reći famozni Ran.

Volio bih da se vratim u Jugoslaviju, rođeni sam Zagrepčanin i beogradski zet, često sam tu, svaki dinar sam uložio u obiteljsku kuću u Zagrebu, ali, ipak, ne dolazim. Ni sam ne znam zašto. Pregovarao sam s Dinamom, ali smo u raskoraku: kada sam slobodan oni imaju trenera, i obratno.

Trener HSV nema neko naročito mišljenje o svojim pulenima, po njemu to su samo odlične zanatlije:

- Vidjećete ih sutra. Sve su to pravolinijci, nema vrckavog poteza, nema Safeta Sušića, nema zvijezde, i zato smo angažovali vremešnog Bekenbauera, dok ne nađemo mlađeg i boljeg. Hamburger mora da ima zvijezdu, inače nema publiku.

- Za kraj, pitanje Zebecu, u kojem bi timu najradije vidio sebe kao igrača?

- U jednom davno zaboravljenom, koji mladim generacijama ne govori mnogo. To je čuveni sastav zagrebačkog Građanskog pred sam rat, kada sam kao dječak gledao s divljenjem Glazera, Brozovića, Dupca, Lehnera, Jazbinšeka, Kokotovića, Cimermančića, Antolkovića, Velfla, Lešnika i Plešea ili Matekala. Svi su znali sve, ili se to meni, možda, kao junioru činilo. A iz zrelih godina zna se - Partizan i navala koju sam pomenuo.

Očito, Zebec nema najbolje mišljenje o generacijama koje u naše vrijeme špartaju zelenim terenima. Ili je samo nostalgija u pitanju.

razgovarao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Venov jesenji magazin, 1980.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)