Elvira Voća i Stjepan Mihaljinec, muzički bračni par: Zbogom podstanarski dani! (1981)



Bez dugotrajne suradnje kompozitora, pjevača i autora teksta ne može nastati ni dobro djelo. Grupiranje ljudi oko jednoga posla čak je potreban preduvjet za uspjeh. Najviše mojih pjesama pjevali su Miki Jevremović i Mišo Kovač. Ja sam profesionalac i u njima sam našao izvrsne interprete onoga što sam napisao

Posle dvadeset godina zajedničkog života porodica Mihaljinec se napokon okućila. Godinama su stanovali u malom stanu na Trešnjevki. Kad im se rodila Ivana, na koju su dugo čekali, stan im je, dakako, postao pretesan. Prodali su ga i uplatili veći u jednoj budućoj novogradnji.

I, dok su čekali na "svoja četiri zida", bili su podstanari. Kako to u nas po običaju biva, nova zgrada nikako da bude izgrađena. Te problemi sa zemljištem, pa izvođačima radova, investitorima...

Posle nekoliko intervencija uspeli su da povuku svoj uplaćeni novac za novi stan i kupili su drugi, prostrani, u staroj zgradi u Jurjevskoj, jednoj od najlepših i najomiljenijih starih zagrebačkih ulica, u severnom delu grada, što vodi prema živopisnom Cmorku.


Naši domaćini ne mogu se potužiti ni na susedstvo. Preko puta njihovog stana je dom proslavljene operske prvakinje Ruže Pospiš-Baldani.

- Nedostatak stana opterećuje nas cijeli život. Nikako da se skrasimo na jednom mjestu. Kad smo se uzeli, odlučili smo sami živjeti, iako smo mogli i kod roditelja, objašnjava nam simpatična domaćica, koja je i nakon dvadesetgodišnjeg estradnog rada sačuvala vedrinu, mladalački izgled, a ljupkost i neposrednost u ophođenju glavne su odlike njenog šarma.

Elviru sada očekuje ne mali posao. Njihov novi dom još nije u potpunosti uređen, a Elvira je ta koja vodi glavnu reč kad je u pitanju uređenje stana. Pažljivo bira komad po komad nameštaja.

- Razumljivo je što najveći dio poslova mora obaviti Elvira. Ona ima mnogo više vremena od mene, jer ja radim na "mnogo razboja". Aranžiram, komponiram, dirigiram, producent sam muzičke proizvodnje Radio-televizije Zagreb, umjetnički direktor Festivala kajkavskih popevki u Krapini, a prošle godine istu sam dužnost obavljao i na Opatijskom festivalu.

Za kuću mi ostaje malo vremena. Jedino što uradim, to su eventualni popravci struje - pojašnjava nam svoju ulogu Elvirin suprug, kojeg u muzičkim krugovima svi jednostavnu zovu Miha.

No, kad se i nađe malo vremena za zajedničke trenutke, porodica Mihaljinec najrađe odlazi na brežuljak Trški Vrh, iznad Krapine, gde imaju vikendicu.


Slušala sam srce



- Nemamo vinograd -  kaže Elvira. - Posadili smo voćke i mnogo ruža.

Razumljiva je ljubav popularnih muzičara prema Zagorju. Elvira je Zagrepčanka, rođena kajkavka, a Miha je iz okoline Bedekovčine, kraja u kojem se govori prava, izvorna i sočna kajkavština.

Ima pojedinaca koji danas Elviri prebacuju da se održala tako dugo na estradi zahvaljujući uticajnom suprugu. Doduše, njena pevačka karijera nije nikad imala velikih uzleta, niti je Elvira snimala hitove. Ona je tip kamerne pevačice. Kaže:

- To što sam prisutna tolike godine, očito pokazuje da imam svoju publiku. Doduše, ne brojnu, ali vjernu. Prije nego što sam se udala za Mihu, imala sam iza sebe nekoliko pjevačkih uspjeha, a i nisam bez muzičkog znanja.

Kao dijete učila sam klavir, a završila sam i školu za harmoniku. Sad mi to znanje dobro dođe da pomognem Ivani. Inače sam po zanimanju kemijski tehničar. Odmah negdje na početku karijere gostovala sam u Poljskoj, a 1963. godine na natjecanju mladih pjevača u Italiji, gdje sam u konkurenciji od 2.500 pjevača osvojila prvo mjesto.

Tada sam bila jedina inozemna pjevačica koja je sudjelovala na popularnom putujućem festivalu "Kantađiro".

Poslije te turneje firma "Durium" ponudila mi je snimanje ploče. Zatim sam gostovala na Sinaju u organizaciji OUN. Bilo je dosta nastupa na festivalima u Opatiji, Zagrebu, Splitu, Krapini, Slavonskoj Požegi...

Mogla sam možda i više postići, ali po prirodi nisam nametljiva.

Nisam nikad ni podilazila ukusima i zadovoljna sam ovime šta sam uradila. Sada mi je produkcija Radio Televizije Beograd izdala drugi album "Slušala sam srce". Nije to ništa komercijalno ni pretenciozno, nego jednostavne i pjevne kompozicije Arsena Dedića, Vojkana Borisavljevića, Sanje Ilića, Zdenka Runjića i drugih.

Priče o eventualnim klanovima u zabavnoj muzici pojasnio je Miha:

- Volim raditi sa svim pjevačima. Uz moj orkestar koji djeluje već dvadeset godina, nastupali su gotovo svi naši pjevači: Robić, Mišo, Gabi, Arsen... A te priče o nekakvim klanovima su preživjele. Bez dugotrajne suradnje kompozitora, pjevača i autora teksta ne može nastati ni dobro djelo.

Grupiranje ljudi oko jednoga posla čak je potreban preduvjet za uspjeh. Najviše mojih pjesama pjevali su Miki Jevremović i Mišo Kovač. Ja sam profesionalac i u njima sam našao izvrsne interprete onoga što sam napisao.


Elvira - odlična kuharica



Miha je "do grla" u muzičkom poslu.

Retki su oni koji znaju da je za kompoziciju u trajanju od tri minute potrebno po šest sati rada na aranžmanu. Ako je kompozicija složenija, potrebno je dvostruko više vremena. Stoga je Miha najsrećniji kad dođe kući:

- Ja sam porodični čovjek i to ne krijem. Najugodnije se osjećam kad smo svi zajedno kod kuće i kad nam mala Ivana svira. Ona je prvoškolka i za sada je odlična učenica. Kad imamo vremena, vodimo je u posjet bakama.

Moja je majka stara po godinama, u osamdeset trećoj je, ali je vrlo vitalna. Kućanica je. Danas joj brat i ja uzvrćamo ljubav za sve ono što je uložila dok nas je podigla.

Izvrsno se slažem i s Elvirinom majkom, mojom punicom. U dvadeset godina, koliko smo Elvira i ja zajedno, nikad između njene majke i mene nije bilo ni najmanjeg konflikta. Zato i često puta ne razumijem one brojne viceve na račun punica, kaže zahvalni zet Miha.

Saznali smo da su Mihaljinčevi i strasni vozači. Dok nije postala majka, za Elviru kažu da je verovatno bila jedna od "najbržih" Zagrepčanki. Danas, kad je uz nju njena Ivančica, itekako kontroliše brzinomer.

Osim što je vrstan vozač, njen suprug je hvali da joj i kulinarstvo nije nepoznato.

- Možda je neskromno, ali mislim da sam odlična kuharica -  tvrdi Elvira. - Srećom i Miha voli sve jesti. Nije izbirljiv, iako vodi računa i o dijetnoj ishrani, s obzirom da je on svojevremeno bolovao od čira. Kad nam dođu gosti, pripremam specijalitete. Vrlo smo društveni i volimo da nam je uvijek neko u kući.

Takav porodični život mogao bi dati suvišne kilograme, ali zahvaljujući sportu, naši se domaćini ne mogu požaliti na svoje linije.


Zgroženi cijenama



- Svi smo ljubitelji sporta. Zimi odemo na desetak dana u Kranjsku Goru, a ljeto provodimo na moru, u Mošćeničkoj Dragi. Tamo smo se već odomaćili. Osjećamo se kao kod kuće. Odgovara nam i to što u hotelu naveče nema muzike, pa uživamo u tišini.

Ako poželimo zaplesati, odemo do Opatije. Nismo opterećeni popularnošću i stoga ni u odijevanju ne vodimo previše računa o nekim ekstravagancijama. Ja sam sva svoja odijela kupio u konfekciji. Jedino sam smoking dao šivati,  priča Miha.

I Elvira kaže da polaže na izgled onoliko, koliko stigne u predahu tekućih poslova, a oni kućni su najbrojniji.

- Zaista sve sama radim. Odlazim u trgovinu, na tržnicu i uvijek se zgrozim kad vidim cijene. Mihu time ne opterećujem, ali kad je nedavno išao sa mnom ostao je zapanjen. Nije mogao vjerovati da kilogram zelenog matovilca dođe dvadeset i pet starih tisuća!

Svakih četrnaest dana dođe mi jedna žena, teta Katica iz Pušče Bistre da mi malo pomogne. Ivančica je još mala da bi mogla pomoći u kući. Njena je briga kanarinac Božo. Sad su tu i školske obaveze, a uza sve to redovno ide u muzičku školu.

Zbog nje izbjegavamo dužu odsutnost iz kuće, a ako i trebamo ići, "baka servis" uvijek nam priskoči u pomoć.

Mihaljinčevi odaju utisak sretne porodice, ali kažu da nema recepta za bračnu sreću.

- Sreća u porodici se sastoji u prilagođavanju, međusobnom dogovaranju i poštivanju ličnosti. Ako se supružnici bave istim poslom, kao mi, moraju planirati nastupe. Vodimo računa da ne činimo ono što bi nekome od nas moglo smetati.

Znamo se radovati sitnicama i uživamo u malim zadovoljstvima. Ranije nam je nesređena stambena situacija unosila dosta nervoze u našu harmoniju, a sad kad smo riješili i to pitanje, moći ćemo još mirnije živjeti.

zabeležio: Željko Slunjski, slikao: Vojin Kaćirić, obrada: Yugopapir (Nada, mart 1981.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)