Stogodišnjak Ivan Ivezić bio je jedini put u Zagrebu 1889. godine - sad stiže opet! (1969)


Prelazimo Savski most, ulazimo u grad. Na prvom sjedištu automobila - dida Ivas koji ne odljepljuje pogled od svega onog što promiče, ni sada ni ijednog trenutka na putovanju dugom blizu 300 kilometara. Na najmodernijem raskršću Zagreba crveno svjetlo. Zaustavljamo se. "A-haaa, znači, prigradilo nas. Ne more dalje!"

Gotovo uz samo raskršće nedaleko od centra grada jedno staro drvo šušti posljednjim, suhim lišćem. Nemirna je i krošnja i mladić koji se zaustavio ispod nje s pogledom usmjerenim u njivu kukuruza koja se nazirala nedaleko. Tko zna, možda ga je podsjećala na njegove njive, na selo u kojem se rodio, na posljednje vozove ljetine što su pristizali kući daleko iz polja pred njegov odlazak u vojsku.

- Šta oni misle, ja da idem pred cilu kompaniju doktura, a nije mi ništa! Osićam se zdrav ka rast. Nikad se nisam ni priladija. Zar se ne smi zdrav doć u vojsku? Valjda su oni marot bolji, krsta im njiova... ljutio se mladić oslonjen o deblo u gradu sa 37.000 stanovnika.

Bilo je to ljeta tisuću osamsto osamdeset devetog u - Zagrebu.

Mladić koji se ljutio zbog slanja na "šupervižitu" zvao se Ivan Ivezić Ivas.

Jedino što ga je u tom trenutku veselilo bio je prvi i zadugo jedini susret s velikim gradom, susret sa Zagrebom.


*****



Osamdeset godina kasnije, zapravo ovih dana, u ličko seoce Štikadu nedaleko od Gračaca, stigao je telegram:

"Dide Ivase, čestitamo vam stoti rođendan i želimo da ga u Zagrebu proslavite kao gost naše redakcije. Budite spremni, dolazimo po vas. Redakcija Arene."

I dida Ivas je bio spreman, oduševljen.

Zapravo, častio je sve koji bi navratili u njegovu kuću, a neke i pozivao da dođu na rakiju, na razgovor o velikom gradu koji je on vidio prvi i posljednji put dvadeset jednu godinu prije početka dvadesetog stoljeća.

- Krsta mu njegova, ko bi reka da ću ope tamo, gotovo glasno je razmišljao, živahno vršljajući. 


*****



Noć je.

22 sata i 15 minuta.

Prelazimo Savski most, ulazimo u grad.

Na prvom sjedištu automobila - dida Ivas koji ne odljepljuje pogled od svega onog što promiče, ni sada ni ijednog trenutka na putovanju dugom blizu 300 kilometara.

Na najmodernijem raskršću Zagreba crveno svjetlo. Zaustavljamo se.

- A-haaa, znači, prigradilo nas. Ne more dalje,  reče dida Ivas.

Dida Ivan se šalio s nama. Dida Ivas se šali u svakom trenutku.

- A oće li bit što konaka za me? - pita.

Zaustavljamo se ispred hotela "Palas". Ulazimo u lift.

Dida Ivas se prvi put zbunjuje:

- Puštite vi mene van! - ali brzo se snalazi: -  O-hooo... vidi vraga!

Već u 7 ujutro bio je na nogama. Uzima pletenku od pet litara napunjenu rakijom koju je donio sa sobom:

- To je iz mog šljivara... neka nje sa mnom!



*****



- Pustog li gaja, bože mili! - reče nakon izlaska na Zrinjevac okrećući se uokolo. - El trg daleko? dodaje.

Trg se još nije ni nazirao, a dida Ivas će više za se:

- Evo ga! Da, al starog više nema. Maklo ga, pa da, rekli su mi to... što ćeš, sto ljudi, sto ćudi.

- A koga to, dida? - pitamo.

- Ma, bana Jelačića.

Hitro promiče kroz vrevu. U jednom trenutku pogled mu se zaustavi na neboderu:

- Aaa, kolečka je, mogla b’ u nju stati cila Štikada!

Dida Ivas je bio u braku gotovo 70 godina. Rado govori o svojoj ženi. Nje više nema. Umrla je prije osam godina, u 86. godini života. Rado se sijeća Marije, ali ne i dana kad su se uzeli.

Bio je toga dana i radostan i tužan istodobno. Tužan, jer je sve prošlo "o jednoj večeri", a drugi svatuju i tri dana.

- Bijeda me je, brate, šibala cilog života, pa i sada.

Zastajkuje pokraj izloga. Ostaje dugo.

- A di se ovoliki narod rani? Di nabavlja kumpir, gra, brašno... ?

I stigosmo na tržnicu Dolac.

Dida Ivas u trenu posta centar pažnje. Deseci ljudi oko njega načiniše krug. Na sva pitanja prisutnih (a nije ih bilo malo) dida Ivas odgovara spremno.

- Dida -  reče jedan -  Amerikanci su na Mjesecu!

- Na Mjesecu -  reče upirući štapom u nebo - a, ne, sinko, nit su, nit će!

- A što onda govore i pišu da su tamo? - ponovo će radoznali.

- Junače se, sinko.



*****



Dida Ivas je 19 godina stariji od zagrebačke Uspinjače.

Na Gornjem gradu oslonio se na zid razgledavajući panoramu Zagreba:

- Ooo, lipo, samo mnogo je prepravljenih kuća, reče čovjek koji je kao osamdesetogodišnii starac (u jeku obnove) sazidao dvadeset pet kuća besplatno na području Gračaca - i pope se na sam zid.


Pođosmo s didom Ivasom u Draškovićevu ulicu, tamo gdje je nekad davno, kao regrut, stajao oslonjen o deblo i gledao polja zasađena kukuruzom.

- Bilo je tu sajmište, reče dida Ivas. - Prodavali se volovi. Bile su kuće drukčije, sićam se. Tu sam izio kobasice, malo se provrtio oko one okretaljke (vrtuljka).

- Pa dobro, dide - rekosmo -  kad se sjećate svega, recite nam kako je izgledao onda Zagreb.

- Ko Gračac subotom il ko Gospić petkom... (U tim mjestima je tada sajmeni dan.)

Kasnije, u centru grada, u restoranu:

- Nuder ti meni - reče konobarici - donesi bocu piva i kavu, al ima tu prida mnom da vari, ne volim ništa što j’ mlako.

"Vršnjacima" s kojima se upoznao u tom restorančiću (između 60 i 70 godina): 

- Vi il ste bolesni, il se slabo ranite.



*****



I tako bismo unedogled mogli nizati susrete ličkog gorštaka sa Zagrepčanima, njegove zanimljive odgovore na bezbrojna pitanja. Ljudima se osobito svidio njegov odgovor o godinama:

- Privalio sam, dite, dva naramka (50 + 50) godina i načeo treći.

Na gostoprimstvu se zahvalio pjesmom (tema pjesme: tursko i hajudučko vrijeme).


Dida Ivas pripominje:

- Ne zaboravi ono što sam ti rekao za svitlo. Od ceste do našeg sela ima samo hiljadu i pedeset metara. Možda bi vlasti mogle nešto učiniti da i u našem selu prosvitli.

- Laku noć svima! - reče.

Sretno, sretno, čovječe iz tvog i mog stoljeća!

Napisao: Ante Pešut, snimio: Valent Grobenski, obrada: Yugopapir (Arena, novembar 1969.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)