Mirko Kostović sjeća se grada svog djetinjstva: Neka daleka svjetlost Sarajeva... (1984)





Na mjestu današnje prodavnice "Jugoton", u Vase Miskina, stajala je berberska radnja koja je u izlogu imala boce sa pijavicama. Prepadali su nas njima. Ako ne budete dobri - piće vam krv. Mi smo je prosipali kroz razbijena koljena i noseve, ali pijavicama nismo dali blizu

Sunčan dan. U vazduhu jara i topli povjetarac. U prikolici, otvorenoj i s drvenim krovom, vozili smo se posljednjim krugom "dvojke". Od Vijećnice do Dolac-malte (onoga mjesta gdje je sada Veterinarski fakultet).

Odlazio je u penziju stari sarajevski tramvaj, a nasljeđivao ga je čuveni "vašingtonac", tadašnje čudo prevozne tehnike, što ga je gradonačelnik Ljubo Kojo "doveo" preko Okeana. (Tih dana, šezdesetih godina, stići će u Sarajevo i londonski autobusi sa dva sprata. Vozali smo se u njima mnoge godine i u njima odrasli, da bi ih jednoga dana odvukli u Banjaluku, a u njima su stanovali ljudi što izgubiše krov nad glavom u onom prvom velikom zemljotresu u Bosanskoj krajini.

Stari, dobri tramvaj broj "dva" bio je alfa i omega našeg urbanog odrastanja.

Nije bilo tada linije broj "tri". Na Ilidžu se išlo vozom! Bila je to mogućnost da odeš na izlet. Neki drugari su prve randese proveli na Vrelu Bosne.

Tramvaj broj "dva", voz, pa fijaker. Ko nije imao toliki džeparac, alejom platana nastavljao je pješke. "Padneš s noga", dok stigneš. Tamo, na izvoru Bosne, čeka hladovina, svježina Igmana i labudovi u zamućenom jezeru.

Ljepše je bilo vozikati se gradom.

Karta za djecu bila je pet dinara. Starih dobrih dinara, u moneti nalik velikom dugmetu za krombi kaput. Uspneš se na prikolicu, kupiš kartu, pa krug naokolo. Ne jedan, već više.

Pod miškom dvije knjige za lektiru, kao pošao u biblioteku "Braća Foht". Taman posla. Zakasniš na jutarnji termin, pa ostaneš do poslije podne. Grad promiče ispred tvojih očiju, a ti gledaš li, gledaš...

Na Skenderiji je bilo staro, od šljake, fudbalsko igralište i još jedno za tenis. Na fudbalskom je jednom gostovala "Zvezda" sa Borom Kostićem i Šekularcem, a na teniskom su u vrućim noćima svirali "Čičci", sa Zoranom Redžićem, Mićom Vukašinovićem i Pašom Ferovićem.

Oko podneva u fiskulturnoj sali Druge gimnazije bili su matineji sa muzikom sastava "Pauci".

Među njima je bio i jedan Pimpek, poznat po košarci, a danas jedan Davorin Popović.

Na toj istoj Skenderiji boravili smo jedne noći u čuvenoj Luburića vili, jer smo se htjeli upisati u konjički klub Budućnost. Na konja sam se uspeo jedan jedini put i nikada više.

Jednoga dana strušili su ozloglašenu vilu i tada smo mislili da više nikada neće biti rata.

Danas znamo da smo bili premladi za donošenje tako isključivih tvrdnji.

Većina mostova na Miljacki u starom gradu bila je od kamena. Oni na Grbavici bili su od drveta. Hvatali smo ribe zvane "plise" ispod slapova golim rukama. Uglavnom nismo ništa upecali, ali smo se u vodi do koljena brčkali satima.

Kad se umorimo idemo ispod mosta pa kibicujemo prolaznice odozdo. Čudnog li sporta za pubertetsku znatiželju.


Kukuruzna polja



Lijevo od nas seljaci su odvodili marvu na stočnu pijacu. Na prostoru Grbavice dva nazirali su se kukuruzi i leje u domaćim baštama radničkih šorova istorodnih kuća u ravnopravnim nizovima. Povrh njih bila su Vraca, sa starom tvrđavom i dežurnim vojnicima.

Ispod je vijugala cesta koja je presijecala željezničku prugu kojom se išlo na Pale. U zimskim noćima spuštali smo se tom cestom na sanjkama, nodlama i "bobovima" čak gore sa vrha Trebevića, od Ravnih.

Vikali smo "opaaa" i bježali ispred milicionera koji su nas tjerali. Automobila sa oznakom "BH" bilo je ionako malo.

Na dva mjesta, dva puta smo odrastali. U "Fisu" na plesnim večerima i u sarajevskim kinima.

U dvorani "Fisa" bile su čuvene igranke od sedam do deset. U donjoj sali skupljali su se oni u parovima, i što su znali da plešu. Gore je bilo mjesta za kibicere. Bile su duge drvene klupe i ograda da nasloniš nos i buljiš satima.

Šuštale su plisirane suknje i promicale su "tarzanke" sa dosta briljantina. Slušali smo pjesmu "Džezabel" i nikako da zaboravim dan kada je gitarista Vlado proslavio rođendan svoje gitare.




Imali smo "štos" za dugovječnu posjetu kino-sali. Zbaviš "stoju", sto dinara, i nacrtaš se pred blagajnom već u dva. Kupiš jedno prvo mjesto od četiri sata i jedno od šest sati (onu kartu od šest prodaš po "švercu"). Uđemo na prvu projekciju i gledamo film.

Nekad nas nisu puštali unutra jer smo bili bosi. Ako uđeš, onda ideš na balkon u starom kinu "Dubrovnik" i gađaš odozgo, one dolje, košpicama od trešanja.

Naveče sve račune za nestašluke izmiruješ, kod kuće.

Recept za otkrivenu laž bio je vrlo i prost. Kad digneš taban, na njemu ostane dovoljno naslaga nafte kojom su mazali podove kino-sala.


A najljepše su bile...



A najljepše su bile posjete kinima "Prvi maj" i "Lokomotiva". I jedno i drugo kino priređivali su projekcije za omladinu i djecu. Skupljali smo se iz svih krajeva grada i kibicovali izdaleka. Zbog nekih djevojčica izbijale su i opšte tuče.

Jednom je raja iz grada došla na grbavičko korzo u tri taksija. I njih i taksije ispratili su kamenicama. Na tom istom korzou, zbog jedne djevojčice koju sam mislio ženiti, a kojoj danas ne znam ni ime, dobio sam svoje prve i jedine batine u uličnoj tuči.

U stvari, tuče nije ni bilo, već sam bio tučen. Dok sam se snašao, bio je kraj.

Kino "Lokomotiva" bilo je iza današnje "Arene" u limenoj baraci pored "Miskina Crnog". Bilo je toplo u njemu. Možda i zbog pravih pravcatih furuna koje su gorjele u ćoškovima. U krilima smo držali mlađu braću i sestre i čitali im naglas titlove.

Na Baščaršiji prodavao je žučni sapun čuveni Guto. Njega je najljepše zapisao u svojoj pjesmi Avdo Sidran.

Na mjestu današnje prodavnice "Jugoton", u Vase Miskina, stajala je berberska radnja koja je u izlogu imala boce sa pijavicama.

Prepadali su nas njima. Ako ne budete dobri - piće vam krv. 

Mi smo je prosipali kroz razbijena koljena i noseve, ali pijavicama nismo dali blizu.


Svjetlost u nama i oko nas



Stjepan Mezo i njegov izlog preko puta negdašnjeg korzoa u Titovoj ulici, koji će nešto kasnije naslijediti "hipi klupa" i kafana "Park". Mezo je hranio golubove, a njih je tu bilo na stotine. Na drugoj strani, na korzou, bilo nas je hiljade i satima smo kružili između "vječne vatre" i starog Izložbenog paviljona na uglu između Malog i Velikog parka.

Kasnije će se većina prvih randesa organizirati tu ispred Paviljona i baš lijepo što se više "sudari" tu ne zakazuju.

Nema više ni Paviljona, ni naših strepnji u sarajevskim noćima na takav neponovljiv način.

Sarajevo koje još postoji samo u sjećanjima.

Jedne naredne prilike i sličnoga povoda neko drugi će kazivati o Sarajevu danas.

Neka i ovoga šestog aprila bude ponovo sunca.

Lijepo je Sarajevo i običnim danima, ali na Dan oslobođenja ima uvijek više svjetlosti u nama i oko nas. Nešto od one daleke svjetlosti prosusmo i pred vaše oči. 

napisao: Mirko Kostović, ilustracija: Vlatko Rozman, obrada: Yugopapir (Ven, april 1984.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)