"Air Condition", kondicionirani zrak, koji već odavno caruje u Americi, tek je nedavno počeo prodirati u naše studije. No, dok beogradski spikeri upotrebljavaju sistem hlađenja koji radi tokom čitave emisije, zagrebački su prošli daleko gore. Hlađenje se uključuje samo između emisija, a čim započne snimanje, prekida se, jer se inače čuje zujanje
Tijekom boravka u Americi imala sam
mnogo prilike da promatram muke lijepih žena ekrana - novinarki i
spikerica - s njihovom odjećom. Sve te žene, publici poznate samo
od struka gore, izlazile su pred kamere krasno odjevene. Točnije
rečeno, njihov prednji, vidljivi dio, bio je obavijen lijepom
odjećom.
A stražnji?
Kopče za papir, igle, flasteri,
ljepljivi papiri, ceduljice s cijenama, konci i "ziherice"
- sve je to krasilo njihova leđa, dok su se noge skrivale u hlačama,
a ispod večernje haljine nazirali se iskrzani rubovi improvizirane
suknje.
"Čak kad bi si koja od nas mogla
priuštiti kupovanje nove haljine svakog dana u godini", rekla
je poznata novinarka Cindy Adams, "nedostajalo bi nam vremena za
te kupovine. Biti reporter, spiker i lijepa žena istodobno, to gotovo prelazi ljudske mogućnosti".
Što onda rađe lijepe žene američkog
malog ekrana?
Cindy Adams, crnomanjasta novinarka,
duže od godinu dana prezentirala je dio ranih večernjih vijesti na
njujorškoj televiziji.
"U trenucima beznađa", rekla je Cindy, "nosila sam proljetni kaput i dugu kućnu haljinu samo zato što su imali dobar izrez oko vrata. Nosila sam haljine naopačke, okretala naprijed ono što dolazi na leđa, skidala s kolega sako samo ako je imao dobar V-izrez koji se podudarao s mojom bluzom.
Otimala sam iz ušiju sekretarica naušnice koje su lijepo izgledale, ponekad sam čak nekima od njih skinula čitavu haljinu i odjenula ih u ono u čemu sam došla u studio.
Stizala sam ponekad s terena, gdje sam jašući morala intervjuirati šerife i policajce, u hlačama i čizmama, i preko njih samo prebacila nečiju bluzu i red perla, i već sam bila pred kamerom."
"U trenucima beznađa", rekla je Cindy, "nosila sam proljetni kaput i dugu kućnu haljinu samo zato što su imali dobar izrez oko vrata. Nosila sam haljine naopačke, okretala naprijed ono što dolazi na leđa, skidala s kolega sako samo ako je imao dobar V-izrez koji se podudarao s mojom bluzom.
Otimala sam iz ušiju sekretarica naušnice koje su lijepo izgledale, ponekad sam čak nekima od njih skinula čitavu haljinu i odjenula ih u ono u čemu sam došla u studio.
Stizala sam ponekad s terena, gdje sam jašući morala intervjuirati šerife i policajce, u hlačama i čizmama, i preko njih samo prebacila nečiju bluzu i red perla, i već sam bila pred kamerom."
Cindy, naravno, nije iznimka, ona je
samo jedna članica roda novinarsko-spikerskog, koji danomice muku
muči s problemom svog odijevanja i što ljepšeg izgleda.
Ziherice, flasteri, pribadače, spajalice...
"Moda se neprestano mijenja",
žalile su se Amerikanke. "Mnoge tkanine nisu više moderne, a s
obzirom na kolor-televiziju postoje beskrajna ograničenja u pogledu
boja. Naše haljine gledaoci ne smiju prepoznati, jer odmah pišu
protestna pisma. Osim toga u kroju haljine moraju biti dovoljno
široke da sakriju mikrofone koje ispod njih nosimo, a opet dovoljno
uske da djeluju privlačno."
Imala sam priliku vidjeti Kitty
Carlisle, voditeljicu šoa "To Tell the Truth", koja se
uglavnom za ekran opskrbljivala posuđujući garderobu od raznih
prijateljica:
"Mogu nositi sve mjere i krojeve", izjavila je Kitty. "Moja se figura može složiti na sve načine."
Kitty se pojavljivala u preširokim haljinama, koje su otraga bile prikopčane raznim iglama i flasterima. Nosila je i neke majušne modele koji joj još u eri dugih sukanja, nisu dopirali dalje od bedara. Ponekad je patentni zatvarač malih haljina na leđima ostavljala otvoren, a jednom, kad ga je ipak zatvorila, tokom šoa se nasmijala i haljina se naprosto raspukla po cijeloj duljini.
"Mogu nositi sve mjere i krojeve", izjavila je Kitty. "Moja se figura može složiti na sve načine."
Kitty se pojavljivala u preširokim haljinama, koje su otraga bile prikopčane raznim iglama i flasterima. Nosila je i neke majušne modele koji joj još u eri dugih sukanja, nisu dopirali dalje od bedara. Ponekad je patentni zatvarač malih haljina na leđima ostavljala otvoren, a jednom, kad ga je ipak zatvorila, tokom šoa se nasmijala i haljina se naprosto raspukla po cijeloj duljini.
Ako dobro situirane Amerikanke pate od
garderobne glavobolje, kako se onda snalaze njihove jugoslavenske
kolegice?
Za odgovorima na to pitanje pošla sam
u potjeru po beogradskim i zagrebačkim spikerskim studijima i
šminkernicama.
"Ziherice? Ne, nemam ništa
preširoko, jer to je garderoba koju ja nosim i pred kamerom i vani",
rekla je Vesna Nestorović, nekadašnja "beba radija" a
sada jedna od najmlađih spikerica Televizije Beograd. "Kad mi
Televizija već ne kupuje garderobu, gledam malo više na to što ću
privatno nositi, jedino što boje malo više podešavam prema
kameri."
"Nisu ziherice ni nama tako
strane", izjavila je Dušanka Stojanović-Kalanj, doajen
beogradskih spikera. "Imale smo ih i mi, samo što je to ipak
prošlo vreme. U prvo vreme smo se i mi služile njima i nekakvim
trakama kojima smo se vezivali. Neka je haljina prednji deo imala
lep, a pozadi je kojekako izgledala, predugačka i prekratka i
svašta.
Međutim, unazad izvesnog broja godina to se izbeglo time što je neko vreme televizija učestvovala u našem odevanju, davala nam jedan deo garderobe. Sada to više, naravno, ne radi, nego se oblačimo potpuno same".
Međutim, unazad izvesnog broja godina to se izbeglo time što je neko vreme televizija učestvovala u našem odevanju, davala nam jedan deo garderobe. Sada to više, naravno, ne radi, nego se oblačimo potpuno same".
Sa spikerskim plaćama popunjavanje
garderobe je gotovo nemoguće, pa ako Televizija "stegne kesu",
spikericama život postaje prilično crn.
"Ja primam 140.000 dinara plate,
s kojom ne mogu da se posebno lepo oblačim", potužila se
simpatična spikerica emisija na albanskom jeziku Vera Đeveri. "Kad
sam na početku nastupala, nisam imala ništa sem dve bluze
pristupačne za ekran. Za ulicu sam imala, ali ekran je nešto drugo.
On traži neke boje određene, na primer: ne smemo crveno, pa crno,
ni belo, jer to kamera ne prima.
Od televizije sam primila dva kostima s kojima nisam mogla da se pojavim na ekranu, jer sam nekako suviše debela u tim kostimima. Tako garderobu kupujem sama".
Od televizije sam primila dva kostima s kojima nisam mogla da se pojavim na ekranu, jer sam nekako suviše debela u tim kostimima. Tako garderobu kupujem sama".
"U zadnje vrijeme dobivamo od
Televizije", rekla je Jasmina Nikić, spikerica Zagrebačke
televizije i asistent na Filozofskom fakultetu. "Mislim, nadam
se, moram kucnuti u drvo, da će tako biti i ubuduće. Prije je bilo
prilično loše, jer smo bili ovisni samo o našoj garderobi. A to znate kako
je: vesta se nosi jedan dan naprijed - jedan s nekim brošem - jedan se preokrene. Snađete se
nekako. S flasterima i spajalicama za papir nisam baratala."
"Plaća nam ne pokriva izdatke za
odijevanje", izjavila je i Helga Vlahović, popularna zagrebačka
spikerica, koja je nedavno posvijetlila svoju kosu i izazvala time
podjelu gledalaca u dva protivnička tabora - na one koji su više
voljeli originalnu, tamnosmeđu Helginu kosu, i druge koji daju
prednost ovoj svjetlijoj punoj pramenova. "Ako nas kuća ne
pomaže, slabo je s našom odjećom. Inače, posuđivale smo uglavnom
garderobu jedna od druge, pa nije bilo prevelike potrebe za
stiskanjem haljine na leđima."
"Do flastera i spajalica za papir
još nisam došla", rekla je Gordana Bonetti, zagrebački
ženski spikerski doajen. "S kvačicom u kosi sam doduše
pročitala cijele jedne vijesti. Zaboravila sam je skinuti. Međutim,
oni koji su me gledali na ekranu, rekli su mi da je to izgledalo
kao da imam neku sjajnu ukrasnu ’šnalu’. I tako je i to prošlo."
Iako je Gordana izbjegla "zihericama",
muke s "rajsferšlusima" nisu je
mimoišle. "Umro je netko", sjeća se ta naša popularna
spikerica. "Na sebi sam imala haljinu živih boja, što se na
ekranu ne bi vidjelo da nije bila šarena. A to je baš vrlo
neugodno.
Našla sam ovdje neku crnu tuniku Jelene Lovretić, koja je bila super-mini. Morala sam oko donjeg dijela obaviti kutu kojoj su rukavi visjeli do poda, a gore sam obukla tu tuniku. Kako je Jelena gore uža od mene, otraga je "rajsferšlus" ostao otvoren. To se, međutim, nije vidjelo."
Našla sam ovdje neku crnu tuniku Jelene Lovretić, koja je bila super-mini. Morala sam oko donjeg dijela obaviti kutu kojoj su rukavi visjeli do poda, a gore sam obukla tu tuniku. Kako je Jelena gore uža od mene, otraga je "rajsferšlus" ostao otvoren. To se, međutim, nije vidjelo."
Gordana Bonetti zna mnogo takvih
priča, osobito iz vremena kad su male plaće i odbijanje Televizije
da spikerima kupuje odjeću silile spikerice da se snalaze kako
znaju.
Muškarci problema s oblačenjem imaju
manje, i kod nas, i u Americi.
"Ovde postoji neko nepisano
pravilo da se muškarci pojavljuju u kravatama, bar u tzv. ozbiljnim
emisija, odnosno emisijama političko-informativnog karaktera, u
kojima i ja nastupam", rekao mi je poznati voditelj beogradskog
"Vremeplova" Branislav Surutka. "Tako i ne pomišljam
kako bih drugačije izgledao u tim emisijama nego s kravatom.
Jedino što sam učinio prošlog leta bio je jedan mali revolucionarni zaokret kad sam se u vestima pojavio sa sportskom košuljom i kravatom. To je bilo dobro primljeno, međutim neki drugovi ovde koji odlučuju o garderobi bili su u dilemi: da li tako treba nastaviti, bar preko leta?
Nismo se dogovorili do kraja, tako da sam ja ponovno ušao u sako i tako je ostalo.
Juče sam opet bio u situaciji da izvršim prevrat u tom smislu i kanio se pojaviti u sportskoj odeći. Međutim, pokolebao me jedan ozbiljan glas koji mi je rekao:
'Ti si preozbiljan da bi bio neozbiljan'.
I tako sam opet stigao na emisiju u sakou i s kravatom."
Jedino što sam učinio prošlog leta bio je jedan mali revolucionarni zaokret kad sam se u vestima pojavio sa sportskom košuljom i kravatom. To je bilo dobro primljeno, međutim neki drugovi ovde koji odlučuju o garderobi bili su u dilemi: da li tako treba nastaviti, bar preko leta?
Nismo se dogovorili do kraja, tako da sam ja ponovno ušao u sako i tako je ostalo.
Juče sam opet bio u situaciji da izvršim prevrat u tom smislu i kanio se pojaviti u sportskoj odeći. Međutim, pokolebao me jedan ozbiljan glas koji mi je rekao:
'Ti si preozbiljan da bi bio neozbiljan'.
I tako sam opet stigao na emisiju u sakou i s kravatom."
Naušnice, broševi, šalovi - životno važne sitnice
Vivian Farrar, njujorška spikerica,
rješava problem svog odijevanja i nakita posuđivanjem od velike
robne kuće "Orbach".
"Tokom emisije na meni često vise cedulje s cijenom", smijala se Vivian. "Posuđenoj haljini ne smijem ništa skinuti, jer ona nakon emisije ide natrag u dućan. Cedulje, dakako, vise otraga, a naprijed ih s nakita ipak smijem skinuti. Tako sam u stanju da pred kameru izložim čitavu plejadu perla, naušnica i broševa, koje dakako moram vratiti."
"S nakitom nemam problema",
rekao je Surutka. "Ali kako sam već ušao u ono tzv. 'zrelo
doba’, a uz to sam otac dvoje dece, pokušavam da nešto izmenim i
budem mlad otac. Tako sam se jednom ukrasio ’dolce vita’ majicom,
ali sam prestao.
"Tokom emisije na meni često vise cedulje s cijenom", smijala se Vivian. "Posuđenoj haljini ne smijem ništa skinuti, jer ona nakon emisije ide natrag u dućan. Cedulje, dakako, vise otraga, a naprijed ih s nakita ipak smijem skinuti. Tako sam u stanju da pred kameru izložim čitavu plejadu perla, naušnica i broševa, koje dakako moram vratiti."
Kažu mi iz odseka za studij programa da je stiglo nekoliko pisama s pitanjem:
'Zar je onaj ozbiljni Surutka počeo da se oblači neozbiljno?’
Morao sam, eto, prestati. Učinilo mi se da je to protest publike, makar je to možda bio samo usamljen protest".
Kad se radi o ukrašavanju žena,
protesta publike, dakako, nema.
"Garderobu sada dobivamo od
Televizije, ali nakit ne", rekla mi je Helga Vlahović. "Što
je na nama, naše je. Uz neku jednostavnu haljinicu stavljam
jednostavnu ogrlicu, i to je dosta. Ali zato često mijenjam
okovratnike svojih haljina, što puno pomaže u promjeni izgleda.
Na počecima, kad u studiju još nije bilo ni 'pegli', događalo se da smo zgužvanu kragnu namočili, dobro nategnull na nešto i - stavili pod 'haubu' da ge suši. Inače, međusobno smo mijenjale nakit, to radimo i danas. Ako nekoj ustreba broš, može i nečija naušnica poslužiti za zamjenu."
Na počecima, kad u studiju još nije bilo ni 'pegli', događalo se da smo zgužvanu kragnu namočili, dobro nategnull na nešto i - stavili pod 'haubu' da ge suši. Inače, međusobno smo mijenjale nakit, to radimo i danas. Ako nekoj ustreba broš, može i nečija naušnica poslužiti za zamjenu."
"Sudara s problemom nakita nisam
baš imala", kaže Gordana Bonetti. "Događalo mi se više
čudnih situacija sa odijevanjem. Kad su festivali, obavezni ste da se
pojavite malo 'obučenije'. Ja sam u studio stigla u
čizmama i hlačama, gore sam prebacila krasno izvezenu bluzu iz
batista, koja je sama po sebi nakit, i tako sam se pojavila pred
kamerom.
Inače, mijenjamo nakit međusobno, improviziramo, snalazimo se kako možemo."
Inače, mijenjamo nakit međusobno, improviziramo, snalazimo se kako možemo."
"Za određene emisije, recimo
festivale koje radim, dobivam nakit kao dodatak na haljinu",
rekla mi je Jasmina Nikić. "Inače nemam nikakav specijalni
fond odobren za nakit. Ne skidam ga ni s kolegica, ne dobivam ga ni
od naših trgovačkih kuća na posudbu. Snalazim se kako mogu. Mislim da nakit ipak svaka od nas nekako može
kupiti."
"Ja se doista jednostavno odevam",
rekla je Dušanka Stojanović-Kalanj. "S plaćom dosta teško
izlazimo na kraj, garderoba za ženu strahovito mnogo košta. Pomažem
se broševima i slično. Ali radije gledam da menjam celu haljinu kad
god to mogu".
Vesna Nestorović nema prevelikih
problema s nakitom.
"Šijem uglavnom jednostavne haljine", kaže Vesna. "Imam ih nekoliko, nosim ih kojih šest meseci, pa onda promenim detalj. Menjam kragnu, skinem rolu i si. To jako osvežava. Nerado posuđujem, nemam taj običaj, mada se ponekad našalim i kažem: ’To moram probati da stavim na ekran’, kad vidim nešto zgodno. Ali nekako se teško odlučujem.
"Šijem uglavnom jednostavne haljine", kaže Vesna. "Imam ih nekoliko, nosim ih kojih šest meseci, pa onda promenim detalj. Menjam kragnu, skinem rolu i si. To jako osvežava. Nerado posuđujem, nemam taj običaj, mada se ponekad našalim i kažem: ’To moram probati da stavim na ekran’, kad vidim nešto zgodno. Ali nekako se teško odlučujem.
Lavori, kondicionirani zrak i indiskretne kamere
"Kamermani znaju da ne rade u
humorističkoj emisiji i da mi postojimo samo kao žene od struka
gore, pa nas nikad nisu uhvatili u delikatnoj situaciji ispod stola", rekla je Helga
Vlahović. "Hvatali su nas kako držimo nos pritisnut prstom
prema gore ili kako popravljamo pramen kose, ali to je toliko ljudski
da nije problem.
Inače ono što vječito čitam o izuvenim cipelama
i nogama tako omotanim od nogu stolice da više ne zna što su noge a
što stolica, to je istina. Toga ima, samo se ne može vidjeti, jer
se kamermani ipak ne bi usudili da nas tako uhvate i da ta slika ode
u eter."
"Znate zašto nikad nismo bose i
ne držimo noge u lavoru s vodom, iako je vrućina?", upitala me
Vesna Nestorović. "Naprosto zato što kada ide naš Dnevnik, mi
imamo total na početku i na kraju, pa ne smemo da se skidamo.
Ipak, mene je jednom uhvatila kamera 'inkognito’. Pošto strašno volim da nosim pantalone, a smatra se da pantalone nisu dovoljno ozbiljne, zamolila sam jednom režisera Dnevnika da ne hvata total ceo nego samo do kolena, tako da mi ne snimi pantalone.
Sve je bilo u redu, međutim, ja sam se nešto na kraju zbunila, zaboravila na pantalone i ustala, a kamera me uhvatila u totalu u pantalonama. Bilo je onda problema pa sam smislila nešto drugo.
Kako se ne bih 6 puta dnevno presvlačila, ja presvučem bluzu, a pantalone savijem (nogavice su široke) ispod suknje, i tako idem u studio. Neki ljudi nisu primetili šta radim, pa kažu:
'U studio ulazi s pantalonama, a u totalu je u suknji'.
Čudili su se dok nisu shvatili da ja podvrćem nogavice."
Ipak, mene je jednom uhvatila kamera 'inkognito’. Pošto strašno volim da nosim pantalone, a smatra se da pantalone nisu dovoljno ozbiljne, zamolila sam jednom režisera Dnevnika da ne hvata total ceo nego samo do kolena, tako da mi ne snimi pantalone.
Sve je bilo u redu, međutim, ja sam se nešto na kraju zbunila, zaboravila na pantalone i ustala, a kamera me uhvatila u totalu u pantalonama. Bilo je onda problema pa sam smislila nešto drugo.
Kako se ne bih 6 puta dnevno presvlačila, ja presvučem bluzu, a pantalone savijem (nogavice su široke) ispod suknje, i tako idem u studio. Neki ljudi nisu primetili šta radim, pa kažu:
'U studio ulazi s pantalonama, a u totalu je u suknji'.
Čudili su se dok nisu shvatili da ja podvrćem nogavice."
"Ja lično loše podnosim
toplinu", žalila se Dušanka Stojanović-Kalanj. "Ne
izuvam se ali ne dolazim ni u pantalonama u studio. Ponekad zimi u
čizmama da, ali u pantalonama retko. Dešava se da nas kamermani
pokažu skroz, pa je jako neprijatno ako vas zahvate u delikatnoj
situaciji."
Vera Đeveri oblači i hlače i čizme,
ali nema loših iskustava s kamerom. Ljeti nije nikad bosa i nije
koristila lavore s hladnom vodom za vrućih dana.
Jasminu Nikić ovo je pitanje nasmijalo
i smatrala je ideju lavora s vodom čak i zgodnom. U hlačama i
čizmama bila je u studiju, ali ju kamera nije tako uhvatila.
"Nikad nam kamera ne hvata noge, iako se možda može i nešto zgodno vidjeti", našalila se.
U iskustvo Gordane Bonetti spada i
jedan napeti trenutak kad joj je u studiju, čim je sjela na stolicu, pukla noga od stolice.
"Cijele vijesti pročitala sam načučeći", kaže Gordana.
"Kako ste izdržali?", upitala sam je.
"Cijele vijesti pročitala sam načučeći", kaže Gordana.
"Kako ste izdržali?", upitala sam je.
"Tko vas pita?", uzdahnula
je. "Glavno da nitko ništa ne primijeti."
"Air Condition",
kondicionirani zrak, koji već odavno caruje u Americi, tek je
nedavno počeo prodirati u naše studije. No, dok beogradski spikeri
upotrebljavaju sistem hlađenja koji radi tokom čitave emisije,
zagrebački su prošli daleko gore. Hlađenje se uključuje samo
između emisija, a čim započne snimanje, prekida se, jer se inače
čuje zujanje.
"U studio ulazimo na 28 C, a iz njega izlazimo kad bude i 37", rekla mi je Helga Vlahović.
"U studio ulazimo na 28 C, a iz njega izlazimo kad bude i 37", rekla mi je Helga Vlahović.
"Prema onom paklu koji je prije
bio, ovo je pravi užitak", utješila ju je Gordana Bonetti.
Kao i njihove jugoslavenske kolegice, i
Amerikanke se šminkaju same i često nose perike kako bi izbjegle
dugotrajno sjedenje u šminkernicama pod vrućom "haubom".
Njihove se šminkerice doduše također ljeti hlade, tako da se izbjegava znojenje. To kod nas
nije provedeno, i nitko ne zna zašto.
Iz prevrućih šmikernica izlaze lijepo
dotjerane spikerice, sa šminkom koja se uporno pretvara u kašu. U
studiju se na brzinu popravlja puder u kratkim pauzama dok muškarci
govore. Čak i muškarci spretno otklanjaju znoj s čela s novom
naslagom pudera, iako to nerado priznaju.
Muke spikerske su bez kraja i konca i
samo velika ljubav prema tom pozivu pribavlja Televiziji tako krasno
uređene spikere, spikerice, novinare i najavljivačice.
Situacija s plaćama, garderobom,
vrućinom i hladnoćom popravlja se doduše polako iz godine u
godinu. Ali problema ima još uvijek, i bit će ih doklegod publika
bude željela da na malim ekranima promatra reviju mode, šminke,
frizura, ljepote i stalne promjene.
"Do kada mislite da ćete izdržati
ovako, služeći se svim mogućim trikovima samo da zadovoljite glad
ekrana za ljepotom?" - upitala sam sve anketirane.
Odgovori su bili različiti, ali mislim
da bi se najtočnije mogli sažeti u izjavu:
"Dokle god prva 'ziherica', flaster, kopča ili slična improvizacija ne popusti i publika ne ugleda svu istinu o našem spikerskom jadu".
"Dokle god prva 'ziherica', flaster, kopča ili slična improvizacija ne popusti i publika ne ugleda svu istinu o našem spikerskom jadu".
Dokle god se od radoznalog oka kamere
mogu sakrivati 3/4 površine tijela tih modernih propovjednika
vijesti, novosti i šala, dotle će nas danomice pozdravljati
nasmiješena, poznata i draga lica stereotipnim riječima:
"Dobro veče, dragi gledaoci... "
"Dobro veče, dragi gledaoci... "
Znajući sada nešto više o mukama tog
poziva, možda ćemo biti malo blaži u našoj ljutnji prema tim
istim spikerima kad nam s ekrana prenesu ispriku o tehničkoj
pogreški u najnapetijem momentu "Gradića Peytona" ili
neke druge popularne emisije. Jer nama gledaocima, ostaje samo da
poželimo da do neke "tehničke pogreške" ne dođe u nekoj
"ziherici", kojom se spretni spiker poslužio samo da nama
bude ugodniji.
"Jer publiku treba poštovati i za
nju živeti", rekao je Surutka.
Pa red je onda da i publika zna malo više o tome što se sve radi da bi se takvo poštovanje pokazalo.
Pa red je onda da i publika zna malo više o tome što se sve radi da bi se takvo poštovanje pokazalo.
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
