Miodrag Dado Đurić, Crnogorac iz Eruvala (2/2): Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj


April 1971: U domaćim knjižarama s velikim nestrpljenjem očekuje se svetski hit - "Ljubavna priča" Eriha Segala, koju će naša publika izgleda najpre pročitati, pa tek onda pogledati i na velikom platnu, s obzirom da i filmska "Ljubavna priča" sa novopečenim superzvezdama Ali MekGrou i Rajanom O'Nilom obara rekorde na bioskopskim blagajnama širom sveta... Sve su glasnije priče da će se uskoro snimati TV serija prema popularnoj knjizi Marije Jurić Zagorke "Grička vještica", a za reditelja se javlja Željko Drakulić, koji tim povodom leti za Ameriku, gde će pokušati da za ovaj ambiciozni poduhvat zainteresuje i neke strane producente... Franjo Marinšek, generalni direktor Darvilovog ogranka u Trstu, zadivljen ljubavlju koju prema Darvilovim satovima i nakitu gaje jugoslovenski kupci, iznosi smelu tvrdnju da čak dva miliona Jugoslovena nosi Darvilov sat... Najnoviji trend u YU kulinarstvu: obična tuzlanska so više nije dovoljno dobra - sada se u samouslugama kupuje bočica nečega čime se ne samo soli, već i poboljšava prirodni ukus jela - Aji-Shio. Baš kao što reče ona kosooka teta u reklami: "Gde god bio - jelu dodaj Aji-shio!"... A s kakvim je specijalitetom u domu Dade Đurića bila ponuđena novinarska ekipa Starta? Na kraju prvog dela članka ostavili smo ih u trenutku kada su dočekani sa priličnom dozom nepoverenja...

"Prilazi Malkolm. I on nas gleda nepovjerljivo. Crnoput je. Otac Crnogorac, mati Kubanka. Od fotografiranja ništa, jesmo li se dogovorili, kaže Dado. Ništa ne odgovaramo. Ulazimo u kuću. Skromna kuhinja. Drveni sto? Ništa od baroka i zamišljena haj lajfa. U kutu novi frižider. I to je sve"


Gospođa Hesi podgrijava juhu. Servira nam jelo u plitkim tanjirima. Daje nam vijetnamske (!) žlice. I stavlja pred nas malo riže. Dodaje još nekoliko smokava.

Izručujemo pozdrave nekolicine Crnogoraca.

- Nijednog ne poznajem, druže Jankoviću, pozdravi su sranje. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao od gladi nitko nije pitao kako je Dadi.

Sjedamo na rasklimanu stolicu pred kućom. Dado objašnjava:

Prvi snimci: Dado i novinar Janković
- Izabrao sam selo kako bih mogao mirno raditi. U pariškim ateljeima samo se pije i karta. Imam samo jedan život. Posvetio sam ga slikarstvu.

- Jesu li vaše slike plod vaših snova?

- To izmišljaju kritičari i novinari. Nikakvih tu snova nema. Pravim krpice od boja. Na kraju ispada slika. Dok slikam, ne znam što će ispasti. Radim od 9 do 17. Poslije se odmaram. To je sve!

Vodi nas u atelje. Teško hoda. Gega se kao Tartaren. Na Dadi haljetak od kože, plave traperice i platnene sandale.

- Slikaj, brate, ove moje slike, I samo neka to bude brzo, moram i raditi. Do nedjelje dva platna moraju biti gotova. Nezgodno ste mi došli, ali neka, zemljaci ste, Zagrepčani. Mnogo volim Zagreb. Zagrepčanke su najljepše žene u Evropi!

Pitamo ga kako živi, što radi, koliko zarađuje. A on:

- Pričajte vi radije meni o Zagrebu. Pozdravite Miljenka Stančića. To je pravi laf.

Vodi nas u posebnu prostoriju. Pokazuje stari automobil prepun ljudskih kostiju.

- Šta su rekli kritičari?

- Nisu razumjeli. Kažu, sranje. A ja kažem, dobro je. Da stanem s tobom, Jankoviću, pred automobil da imamo sliku za uspomenu?

Slikamo se. To je prvi snimak. Dado se ograđuje:

- Nećete valjda to objaviti. Napišite da ste bili u Eruvalu. To je dovoljno. Ne volim reklamu. Crnogorci su takvi!

Raspituje se kako je kod kuće. Nudimo ga "Kentom".

- Dobre cigarete pušite. Podigli ste standard. Kad sam bio kod kuće, bio sam više gladan nego sit. Sam sam kriv. Nisam želio slikati ono što su mi naređivali profesori. Rekao sam im: "Slikat ću što želim, sve ostalo je sranje!"

Malkolm se čudi kakvim to jezikom govorimo. Malkolm govori francuski. Gospođa Hesi objašnjava, da je njezin muž umjetnik, a umjetnicima nije mjesto u novinama nego u galerijama. Govori o rasnoj diskriminaciji, o Gevari, o Kubi, o Njujorku, o Vijetnamu, pokazuje džez-ploče. Objašnjava da voli crnačku muziku.

- Dado, vas je otkrio Dibife?

- Nijednog umjetnika nitko nije otkrio. Umjetnik se otkriva sam. Ako znaš slikati, potreban ti je samo dobar trgovac. Moje slike je prodavao Danijel Kordije. Sada je u Americi.

A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. "Čije su?", pitao je, a oni mu rekoše: "Nekog Crnogorca." Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.

- Koliko zarađujete?

- Ne znam. O tome brine moj trgovac. Moje je da slikam. Bolje je da sam ne prodajem slike. Eto, ja bih vama dao po jednu svoju sliku. Ovako, nemam što da vam dam. Sve je to biznis. Hoćete li ostati na mojoj izložbi? Znam samo približnu cijenu svojih slika. Malkolma mi, točnu cijenu ne znam!


Da ne slikam, ubijao bih!



Ulazimo u lijep atelje. Dva platna. Jedno još nije dovršeno. Plavi tonovi, ljubičasti, zelenkasti. Čudesni likovi. Izobličena lica, trula zubala, fantomi, fantastične prikaze.

- Snovi iz djetinjstva. Rat?

Mali model: Malkolm Đurić
- Bio sam dijete kad se klalo. Da danas nisam slikar, i sam bih ubijao. Ubili su sina moje tetke Julije. Crna Gora je moje djetinjstvo. U Crnoj Gori je kamen težak, sa stotinu boja. Pogledajte ove zidove, ove poruke smrti. Znate li vi, momci, gdje počinje, a gdje svršava život?

Gospođa Hesi prekriva lice. Ne želi da se slika. Foto-kamera škljoca.

- Mnogo si bezobrazan, Vlado - obraća se Dado foto-reporteru. - Malo se zapričamo, a ti, pif-paf, pa slikaš!

Dado iznosi veliko platno pred kuću. Bolje je svijetlo.

- Slikaj platno, mene ostavi na miru!

Nakon toga:

- Pa dobro, slikaj ga s Malkolmom. Neka vam bude, to je vaš posao.

Slijedi priča o tome kako se Dado 1962. upoznao u Njujorku s lijepom Hesi:

- Kubanka je. Poznaje umjetnost. Imamo četvoro djece. Volim djecu. Eruval nije ni Crna Gora ni Pariz. To je moja republika. Dobro mi došli, zemljaci! Kako je primljen onaj moj film na televiziji?

- Odlično - velim.

- Požalio sam što sam pristao. Ne volim reklamu. Sad kad još vi udarite reportažu, svakog će časa naići neki novinar. Neću imati vremena da radim.

Taj bradati zemljak, sav uprljan bojama (boja mu je u bradi, crvena, žuta, plava), taj mekani čovjek koji neprestano prijeti, nastavlja:

- Prije svega ja sam Crnogorac. Pozdravite moje zemljake. Ako me pozovu, izlagat ću na Cetinju. Neću sam da se nudim. Takvi smo mi Crnogorci. 

Pozdravite i one drugare što su mi otkupili prvu sliku i omogućili da odem u Pariz. Pozdravite i moga brata. I on je slikar. Samouk. Živi u Zadru. Veoma je talentiran.


Novac me uopće ne zanima!



Gledam u rafinirana platna, u čudesan svijet vizije strave i užasa.

- Ne čini li vam se da su moje slike moja životna filozofija. Vjerujem u humanizam. Ne pokušavajte me okrstiti dadaistom, apstraktnim slikarom, nadrealistom. Ja sam slikar fantastike. Slikam, i to je sve. Pozdravite i one koji kažu da slikam morbidno. To je sranje, ništa ne razumiju!

"Kad si već toliko slikao... "
Moje je slikarstvo bijeg od civilizacije. Barem od ove koju svijet nudi. I moj život je konzekvencija. Ne pišite da imam četiri kuće. Imam četiri bivše ruševine. Novac me uopće ne zanima.

Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.

Oko naših nogu motaju se mačke i psi. Dado je zgrabio nekog žućka i slikao se s psom.

- Kad si toliko slikao - slikaj još i ovog kera!

I nastavlja:

- Volim, brate, životinje. Ne jedem meso. Vegetarijanac sam od glave do pete. Znaš onog Blajberga što mu je Barnard presadio srce? Kako je taj Blajberg poslije svega mogao jesti meso?

Skrećem temu na slikarstvo. Pitam Dadu tko ga je inspirirao, koju školu "ferma", pripada li "Medijali"...

Bradati majstor humanizma u modernom slikarstvu poručuje nam da preskočimo estetiku, različite "izme" i akademizam.

- Da bi se neka slika shvatila potrebno je prije svega imati srca! - kaže.

Bradati vizionar prati nas do kola. Šali se sve do trenutka kada smo krenuli.

- U Parizu ima 50.000 slikara i isto toliko prostitutki - reče. - Odakle vam je palo na pamet da posjetite baš mene?

Krenuli smo Ulicom Montenegro. Gospođa Hesi sada se već smiješila. Mahala je, otpozdravljala. Mahao je i mali Malkolm. Mahao je i Miodrag Đurić Dado.

Pozdrav za odlazeće novinare
Crveni "reno" grabio je prema Parizu. Idućeg dana, šetajući "Bulevarom dez Italijen", razmišljao sam o posjeti Eruvalu. Opazio sam nekog boema-slikara.

Crtao je Bogorodicu na pariskom pločniku.

Bio je bijedno odjeven, zarastao u bradu. Izgledao je izgubljeno kao Dado prije 13 godina.

Mladić je kredom napisao na pločniku:

"Gospodo, moje slikarstvo nije važno. Važno je da saznate da ću jesti samo onda ako priložite neki franak!"

Ne znam zašto me taj asketski slikar-poletarac podsjetio na Dadu, na Miodraga Đurića koji je u Eruvalu rekao:

- O meni se svašta priča. I da sam ovakav i da sam onakav. Sranje! Niti sam jedan od najvećih slikara današnjice, to su valjda moji Crnogorci izmislili, niti sam posljednji. Sve to što se o meni zucka to su anegdote. Takav sam kakvog si me vidio u Eruvalu. Što će ti više, zemljače.

I nemoj da lupetaš o meni koješta u novinama. Napiši pošteno: bio sam kod Dade, vidio sam Dadu, Dado ne ljenčari, radi čovjek, ostao je domaćin i Crnogorac. Djeca nose crnogorske opančiće, a Dado čuva crnogorsku kapu s Cetinja. E, pa u zdravlje!

Spuštala se večer. Pariz se zapalio kao golema baklja, pun žarulja.

U Ri de Sen, u Galeriji Žan Biše, nijemo su stajala Dadina platna. Plavkasta, ljubičasta, zelenkasta. Kao da je netko zapalio kandilo.

Napisao: Boris Janković, snimci: Vlado Duić (Start, april 1971.)


Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)