Memoari Arsena Dedića (2. deo): Mojih deset godina na sceni (1968)

U prvom delu: Arsen Dedić (29), potomak šibenske obitelji u kojoj je muzika bila tradicija, proživio je djetinjstvo i dječaštvo u rodnom gradu, nastupajući već odmalena u raznim muzičkim sastavima i razvijajući ljubav prema zabavnoj muzici, klasici i zborskom pjevanju. U devetnaestoj godini odlazi u Zagreb na studij prava, ali usporedo studira i na Muzičkoj akademiji. Nastupajući u raznim vokalnim i instrumentalnim sastavima zabavne muzike i jazza u Zagrebu, između 1957. i 1962. u zabavnu muziku ušao je na nekoliko "vrata": kao pjevač, kompozitor, autor tekstova i aranžer. Konačno, 1962. bilježi i prve nastupe kao vokalni solist, pošto se odvojio od vokalnog kvarteta "Melos", s kojim je najveći uspjeh postigao na "Zagrebu 62"...

"Dopustite mi sada da se vratim nekoliko godina unatrag, tačnije na Zagreb 64. Tada sam nastupio na Večeri šansona, koja se u okviru festivala održavala izvan službene konkurencije. Imao sam dvije kompozicije: Moj prijatelj i Moderato cantabile. Ovu posljednju velik dio moje publike smatra jednom od najboljih mojih kompozicija, a mnogi je smatraju najboljom koju sam uopće napravio"

"Moderato cantabile" napisao sam inspiriran istoimenim filmom i njegovom tematikom, a u kompoziciji sam iskoristio i nekoliko taktova jedne Diabellijeve sonatine, koja se također često čuje u tom filmu i koja je u neku ruku predstavljala moju ljubav za klasiku. Zanimljivo je da su "Moderato cantabile" odbili redom svi naši festivali i da sam tu kompoziciju morao ovako "privatno" lansirati.

Te godine, zapravo još ranije, potkraj 1963, okupilo se u Zagrebu nas nekoliko entuzijasta i prozvali smo se grupom "Studio 64".

Arsen Dedić: Šansonjer silom prilika
Bili su to Nikica Kalogjera. Pero Gotovac, Milan Lentić, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, ja ... a još su s grupom surađivali aranžeri Stipica Kalogjera, Miljenko Prohaska i Bojan Hohnjec, pjesnici: Irena Vrkljan, Vesna Parun, a pjevali su još Hrvoje Hegedušić, "Emovci", Ana Štefok i neki zagrebački glumci.

Režirao je Angel Miladinov, scenu je preuzeo Nola...

Bio je to značajan događaj u maloj historiji naše zabavne muzike. Svi mi bili smo entuzijasti i željeli smo stvoriti nešto novo u zabavnoj muzici, u šansoni...

Kad smo već kod termina "šansona", meni je taj termin zapravo nakalemljen. Prvu kompoziciju koju sam napisao ljudi su nazvali šansonom, ali ja nikad nisam znao mnogo o izvornoj, autentičnoj, francuskoj šansoni, niti sam poznavao taj jezik, ni aktere.

Pišući kompozicije, ja sam naprosto slijedio svoje osjećaje, a to što su ljudi moje pjesme zvali šansonama, nije ispalo mojom voljom.

Bile su nezaboravne večeri kad se sastajala naša mala grupa. Sami smo se savjetovali, sami sebi žirirali, jedan se nije miješao u autorstvo drugog.


Svi smo željeli stvoriti nešto drukčije, bolje i vrednije i mislim da je priredba koju smo pripremili značila jedan od najznačajnijih skokova naprijed u našoj zabavnoj muzici.

Održala se u okviru festivala "Zagreb 64", a osim festivala pomogao ju je "Vjesnik" i još neke organizacije.

Oprostite na maloj digresiji, ali moram nešto reći o žiriranju kompozicija uopće. Nije li smiješno da čovjek koji je dokazao svoju vrijednost i o čijem se renomeu već uglavnom dosta zna, mora tu vrijednost uvijek iznova dokazivati pred trojicom ljudi, u prostoriji zadimljenoj od cigareta, ako mu je do toga rada stalo i ako zna koliko taj rad bar otprilike vrijedi.

Ne zamjerite mi stoga ako se sve rjeđe izlažem takvu riziku i ako sve rjeđe budem nastupao na festivalima i kao autor i kao pjevač. No, vratimo se "Studiju 64".

Te smo se zime sastajali ili kod Nikice Kalogjere ili kod Pere Gotovca. Svirali smo jedni drugima svoje stvari i odlučili da na koncertu na kojem ćemo nastupati, svaki da po dvije kompozicije. Kako rekoh, koncert je uspio, ali je već na samoj priredbi bilo jasno da uspjeh neće biti duga vijeka.

Ne, nije riječ o kompozicijama! Naprotiv, kompozicije su bile dobre i nekoliko ih se održalo do danas. Međutim, kao što se moglo i očekivati, bilo je ljudi kojima se naš napor nije svidio.

Već u toku priredbe, u dvorani je bilo utjecajnih ljudi koji su svojim izjavama trovali oko sebe, želeći osporiti vrijednost onome što smo prezentirali. Posljedice su se odrazile i na reakciju javnosti: podrška nije bila onakva kakvu smo možda zaslužili i nije pogrešno ako kažem da su te šansone pravu afirmaciju doživjele zaista tek kod publike, a ta afirmacija traje i danas.

Nakon starta "Studija 64" na Zagrebačkom festivalu, vjerovao sam da ćemo ostati trajno na okupu, da ćemo uvijek stalno raditi, ali, na žalost, ispalo je drukčije. Uspjeh jednoga počeo je smetati uspjehu drugog, ljudi su se počeli razilaziti, okupljati se u manje grupe, dok na kraju te grupe nisu činile po jednog čovjeka; svatko je počeo raditi sam.

To i jest jedan od osnovnih problema u našoi zabavnoj muzici, zbog koga ima tako mnogo niske produkcije i kiča. Dugo sam se ustručavao da to kažem, jer i ja, kao zabavno-muzički akter, želim štititi svoju profesiju.

Ali, nakon što sam putovao i gostovao u zemljama gdje je zabavna muzika otišla daleko naprijed, mogu reći da je ono što se u našoj zabavnoj muzici događa vrlo loše. Nije to zbog toga što nemamo dobrih pjevača ili aranžera - kod nas postoji kriza autorstva!

Kod nas nema stvaralaca koji bi dosljedno zastupali svoj stil, stajali iza njega, potpisivali ga i bili spremni da ga brane. Za mene je zabavna muzika kolektivan posao kompozitora, aranžera, autora teksta i pjevača.


Čovjek izvan igre



"Studio 64" koji me toliko zanio, raspao se zbog još jednog razloga. Ruku na srce, svi njegovi članovi nisu gajili isto oduševljenje prema novom obliku zabavne muzike. Oni su se priključili grupi, misleći valjda da će se moći sakriti iza svetog imena šansone i tako ostati u prvom planu, već zbog same činjenice da stvaraju, ili bar to žele, nešto novo. Vrijeme je pokazalo da nisu bili u pravu.

Nakon 1964. sudjelovao sam i na idućem koncertu šansona, na "Zagrebu 65". Imao sam tada kompoziciju "Čovjek kao ja", koju je pjevao Zafir Hadžimanov, "Sobotnu pomlad" u interpretaciji Lade Leskovara. U to vrijeme bio sam u armiji i svoje sam kompozicije morao povjeriti drugim interpretatorima.

Arsen: Muzička karijera i izvan festivala

Pojavio sam se i među autorima šansona na "Zagrebu 66", s kompozicijom "Dva prijatelja", na divne riječi Matije Bećkovića. Ta kompozicija nije dobila nagrade, ali je do danas ostala jedan od mojih najdražih radova i uvijek ću je smatrati jednim od svojih najboljih ostvarenja.

Na "Zagrebu 66" u konkurenciji šansona pjevao sam i kompoziciju "Kuća bez broja" Zdenka Runjića, inspiriranu jednom Stančićevom slikom. Ni ta kompozicija nije doživjela osobitu popularnost - nije do danas čak ni snimljena na radiju, iako za to osim nečije nemarnosti nema nikakva posebna razloga.

Međutim, moram reći da festivali nikad nisu apsorbirali svu moju aktivnost kao kompozitora i kao autora tekstova.

Usporedo s festivalima, lansirao sam i kompozicije na radiju, na pločama, u TV-emisijama i na mojim recitalima. Ti su mi mediji dragi jednako kao i festivali, a kompozicije što sam ih lansirao tim putem nisu, mislim, ništa manje uspjele od festivalskih.

Kod nas se, nažalost, uvriježilo mišljenje da su festivali jedina platforma za pravu afirmaciju pjevača ili kompozicija. Jedino ono što se izvodi na festivalima smatra se nekako sigurnom, provjerenom vrijednošću.

Moram reći da ne znam tačno zašto je tako, ali je sigurno da to našoj zabavnoj muzici više škodi nego što joj koristi. Takvoj praksi uzrok je vjerojatno i televizija koja prati festivale. Ljudi su navikli da sjednu u naslonjač pred svoje ekrane i da prate zabavnu muziku od festivala do festivala, misleći da je to sve.

Na koncerte zabavne muzike, osim jednog dijela mladih, ne dolazi više nitko. Tako se dogodilo da me publika koja me znala jedino s festivala poznavala preusko, jednostrano. Za mnoge ljude bilo je primarno kako sam odjeven, kako se češljam, oblizujem li usne dok pjevam i pjevam li otvorenih ili zatvorenih očiju.

Osim toga, o meni nisu znali ništa. Nisu vidjeli ni jedan moj recital, nisu čuli ni jedan moj vanfestivalski rad -  nisu, ukratko, znali što sve još znam i mogu.

A evo što sam učinio izvan festivala samo u posljednje tri godine: "Moderato cantabile" i "Moj prijatelj" bili su na "Zagrebu 64" izvan konkurencije, a osim toga napisao sam i kompozicije "Nevoljen", "Veru Pavladoljsku", "Sanjam te", "Kada svi odu", "Dva dana", "Čovjek i pas", "Pjevam da mi prođe vrijeme", nekoliko radova s područja dramske muzike... 

Velik dio tih kompozicija promaknuo je onima koji zabavnu muziku prate isključivo od festivala do festivala. Uopće, smatram da me onaj tko nije bio na mom solističkom koncertu u potpunosti ne poznaje.

Već sam spomenuo da sam 1964. otišao u Armiju na odsluženje vojnog roka. Razdoblje koje sam proveo u uniformi mnogo mi je pomoglo. Pomoglo mi je, između ostalog, da s izvjesne distance sagledam svoj prijašnji život, ono što sam učinio, prijatelje i prijateljstva koja su me dotad vezala s određenim ljudima.

Što se ovog posljednjeg tiče, spoznaje nisu bile baš slatke i čini mi se da sam se još više povukao u sebe. Nove spoznaje uvjerile su me da je put kojim sam dotad išao bio ispravan i da tako treba nastaviti.

Iz vojske sam se vratio 1965. i tada sam se razveo nakon tri i po godine braka. U studenom 1962. dobio sam kćer Sandru koja danas ima više od pet godina. Od 1965. ponovo živim sam.


Slobodni umjetnik



Već sam mnogo govorio o svojim prijateljstvima s mnogim ljudima. Rekao sam već također i da mi je prijateljstvo jedna od stvari koje u životu najviše cijenim.

Prije malo više od dvije godine, 1965, u Zagrebu sam upoznao Sergia Endriga. Bilo je to jedne večeri kod Ivice Krajača. Endrigo je tada bio u Zagrebu kao gost Zagrebačke televizije.

Arsen iz prikrajka 
Za me je to bio posebno drag susret. Endriga sam cijenio kao pjesnika, kompozitora i pjevača. Bio je jedan od mojih prvih ideala u zabavnoj muzici uz Gina Paolija i Jacquesa Brela. U Zagrebu smo se Sergio i ja sprijateljili i otada se uvijek rado viđamo.

On je htio snimiti neke moje kompozicije. Nedavno smo se sreli u Parizu i čim me je ugledao, umjesto pozdrava zapjevao je moju kompoziciju "Sanjam te".

Sergio i ja imali smo u svibnju prošle godine u Parizu i zajednički koncert.

Ali, u našem zvanju čovjek nema mnogo vremena, pa se i prijateljstva moraju cijeniti i grijati od susreta do susreta, uvijek u drugome mjestu, u drugom gradu, a kad ste sami i mnogo radite, tada prijateljstvo treba dvostruko cijeniti, isto koliko i ljubav.

U mom životu i zvanju još je jedna stvar bila značajna, preciznije, određeni trenutak. Bio je to trenutak kad sam postao slobodni umjetnik, slobodna profesija, a dogodilo se to nakon dolaska iz Armije.


Dotad sam radio na Zagrebačkoj televiziji, kao sitni suradnik. Radio sam s Angelom Miladinovim u "Ekran na ekranu" i bio je to posao koji nije otvarao osobite perspektive. Kad sam izabrao slobodnu profesiju, mogao sam više komponirati i slobodnije surađivati s radijom i televizijom.

Dotad, na primjer, nisam mogao u nekoj emisiji biti i muzički suradnik i pjevač. Boljeg izlaza, dakle, nije bilo.

Negdje 1965. počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa "Studijem 64" više neće biti, u tadašnjoj konstelaciji zabovno-muzičkih snaga.


Uvijek stranac



Moram reći da sam ja u našoj zabavnoj muzici bio u neku ruku uvijek čovjek izvan igre. Ja sam u zabavnu muziku ušao s Akademije i uvijek sam uz nju volio i nešto drugo i stjecao drukčija iskustva. Oni koji su se bavili samo zabavnom muzikom od prvog dana prihvatili su me kao stranca, a i ja sam se tako osjećao i tako će biti sve do kraja moje karijere. 

Logično je da sam se bolje razumio s ljudima koji su u zabavnu muziku došli na sličan način kao i ja, ali za većinu kolega po profesiji, a i za dobar dio publike, ja ću uvijek ostati stranac.

U društvu kolega na splitskim "Melodijama Jadrana 1965" 

Moram reći i ovo: kad sam se pojavio, ni moj izgled nije bio uobičajen, nije mogao zadovoljiti čistunce kojima gode samo standardne fizionomije. Kažem to stoga jer svega toga nisam bio svjestan. Bio sam onakav kakav jesam i tako sam se ponašao, misleći da je to posve u redu.

Međutim, ljudi su se, na primjer čudili i takvim stvarima kao što su moje zatvorene oči dok pjevam. Meni to nije bilo ništa čudno, kao što mi nije bilo čudno što svoje oči zatvara Charley Parker dok svira neku temu, ili što ih zatvara naš Ićo (Ivan) Kelemen - ta toliko ljudi zatvara oči kad radi posao na koji se mora duboko koncentrirati!

Kad moram izgovoriti neki tekst ili otpjevati neku melodiju, kad moram reći neku istinu, ja se moram koncentrirati. Ne mogu za to vrijeme otvorenih očiju zvjerati po publici, gledajući u nekog do koga moje riječi ne dopiru.

Zatim, mnogi su bili osjetljivi i na moje ponašanje. Ako hoćete i moje klempave uši izazvale su mnoge nesporazume, koji su za me kao pjevača bili bolni.

Nastupati na estradi, nije lak posao. Najlakše je ako imate standardnu fizionomiju, standardan glas, ako se standardno češljate, ako ste slatki i neupadljivi. Čim malo odstupite od toga, čim napišete neobičan stih, zapjevate drukčije ili lansirate kompoziciju koja malo odudara od standarda ili mode - bit će vam teže.

Donekle me tješi da tako nije samo kod nas, nego ponekad čak i u onim zemljama u kojima je zabavna muzika otišla daleko i visoko i gdje je ta muzika danas čak u određenom smislu društveno mjerilo. Tako je u Francuskoj, na primjer, a gotovo tako je i u Sovjetskom Savezu ili u Italiji.

A eto, baš u Italiji se dogodilo da je veoma talentirani Gianni Meccia propao na dvije godine zato jer je napisao kompoziciju pod naslovom "Mrzim stare gospođe".

Moram reći da je i kod mene rano počelo s tim stvarima. Već jedan od mojih prvih tekstova, za Boljunijevu kompoziciju "Prodavač novina", bio je uzrok da je ta pjesma skinuta s repertoara jednostavno zato što se u njoj spominjao rat i mir.

Često sam bio obeshrabren u takvim poslovima, ali mogu reći da mi je veoma žao ako sam ikad napravio kakav ustupak. Priznajem, ponekad sam i ja želio biti slađi, dostupniji, ali priznajem također da nije dobro što sam tako radio.

Općenito, mislim da u odnosu pjevača prema publici valja poštovati pravilo koje se rijetko uvažava.

Obično se kaže da pjevač mora činiti ustupke publici, da mora u svemu postupati onako kako publika od njega traži, eliminirajući potpuno vlastitu ličnost. Ja mislim da ako pjevač učini prema publici dva koraka, onda i publika mora učiniti bar jedan korak prema pjevaču.

To je moja maksima, a mislim da jedino takav odnos osigurava pjevaču egzistenciju, a publici zadovoljstvo onim što joj pjevač pruža.


Moje turneje



Mislim da u svakom poslu čovjeku koji želi uspjeti koriste iskustva drugih, osobito ako su oni ispred njega. Tako je i u zabavnoj muzici, a ja mislim da velik dio svog iskustva dugujem turnejama koje su me zbližile s mnogim evropskim zemljama, njihovim ljudima i zabavnom muzikom.

O turnejama dosad nisam govorio, jer ih intimno nekako smatram posebnim "poglavljem" svoje biografije. Inače, izvan granica naše zemlje počeo sam gostovati relativno rano, još od 1963. godine. U svibnju te godine otišao sam s ansamblom Mojmira Sepea u Sovjetski Savez.

Rado viđen gost u SSSR-u
Pjevao sam na jednoj izložbi jugoslavenskih proizvoda široke potrošnje u Kijevu. Nakon toga u Sovjetskom Savezu gostovao sam još četiri puta, a u ožujku 1968. odlazim šesti put.

Osim u Sovjetskom Savezu, nastupao sam u Čehoslovačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Mađarskoj, u Egiptu, na Cipru...

Turneje su, kako sam rekao, jedno od najdražih poglavlja mog života, jedan njegov poseban dio. Još su stari mudraci znali da putovati znači stjecati iskustva i prijateljstva, upoznati život sa svim njegovim ljepotama i skrivenim tajnama, živjeti ga, da se poslužim banalnim izrazom suhoparne današnjice, punim intenzitetom.

Zaista, putovanja su za me značila mnogo i kao za pjevača i kao za čovjeka. Na putu ste često sami i ti vam trenuci pomažu da se osvrnete na vrijeme što ste ga proživjeli i da ga ocijenite s odstojanja, kao što kažu vojnici. Zato mi je uvijek, nakon mjeseci naporna rada, dobro dolazila jedna dulja turneja.

Možda se više i ne sjećam tačno gdje sam sve bio. Sovjetski Savez Moskva, Kijev, Lenjingrad, Erivan, Taškent i mnogi gradovi po najzakučastijim, ali divnim dijelovima SSSR-a. To je velika, divna zemlja, osobito u jesen. Tamo sam napisao kompoziciju "Nevoljen".

Poljska, čest sam gost u toj zemlji i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Nastupao sam na njihovom festivalu u Sopotu i lijepo su me primili; Čehoslovačka: kad sam je posjetio još za vrijeme boravka u Armiji, stekao sam mnoge nove spoznaje o vrijednosti čehoslovačke zabavne muzike, o njihovim izvrsnim kompozitorima.

Tamo se rodilo moje prijateljstvo s Jirzyjem Suchym (Jirži Suhi) s kojim sam do danas ostao u najboljim odnosima.

Belgija: zemlja u kojoj sam imao nekoliko nastupa i svi su ocijenjeni vrlo pozitivno; Italija: tamo često odlazim da obnovim svoju diskoteku; Francuska: nastupao sam nekoliko puta, s našim pjevačima i jednom sa Sergiom Endrigom.

Mađarska: bila je to jedna od prvih zemalja u kojoj sam gostovao kao vokalni solist... I tako, mogao bih još dugo nabrajati!

Bio sam i na Bliskom Istoku, na Cipru. Putovanja su u neku ruku i moja pasija. Kažu da je za pjevača opasno ako dulje vrijeme izbiva iz svoje zemlje, da ga publika zaboravi, pa mu to škodi popularnosti. Mislim da za ozbiljnijeg pjevača to ne bi smio biti ozbiljan problem.


Shvatio sam Brela...



Još nešto: iz svojih sam turneja izvukao zaključak, možda obrnut od onih do kojih dolaze moje kolege: unatoč tome što me nigdje nisu izviždali, što sam svagdje lijepo prolazio, svako novo gostovanje učvrstilo bi moje uvjerenje da sam prije svega jugoslavenski pjevač, da bi moja egzistencija i karijera bile besmislene izvan naših granica. 

Sve kad bih i pokušao u inozemstvu, pa kad bih možda i uspio, nikad ne bih bio zadovoljan kao sada, ovdje kod svoje kuće, među licima koja znam i kojima se uvijek vraćam...

Ni reč o privatnom životu!
Pričajući tako svoj život, gotovo neprestano sam vam govorio o muzici. Objasnio sam zašto je tako i nemojmo se na to vraćati!

Ali, želim vam reći da ja o muzici govorim veoma često i sam sa sobom, dakle mislim na nju, i kao što slikar u svemu što doživljava traži boju, kipar oblik, a književnik pravu riječ, tako i ja u svemu oko sebe nastojim otkriti muziku, melodiku, specifični ritam: muzika je moj najsretniji, najdraži izraz.

Iako je tako bilo od djetinjstva, postojala su razdoblja u mom životu kad sam se zanosio i drugim stvarima. Iako one nisu obično odlazile dalje od pasije ili preokupacije, mnogi iz moje okoline govorili su mi kako baš time treba da se bavim.

- Arsene, ti ćeš biti genijalan slikar!

Te sam riječi često slušao u djetinjstvu. Kao srednjoškolac, slikao sam veoma mnogo, sve što bi mi palo na pamet. Nisam razmišljao zbog čega to radim. To je, mislim, bio čisti rezultat ambijenta u kojem sam živio, vrelog Mediterana, punog gustih boja.

Kažem, slikao sam kao lud. Ne znam je li nešto vrijedilo. Danas, naravno, nemam više vremena za tako što, iako ponekad zaželim da u ruke uzmem kist. Ali, ljubav za slikarstvom, unatoč oskudici vremena, ostala je i do danas.

Obožavam slikarstvo, osobito domaće autore i mislim da imamo slikare među najboljima u svijetu. Posjećujem sve značajnije izložbe, u bilo kojem gradu se zateknem, a platna za koja imam novaca i otkupljujem. 

Pratim i razvoj naših najmlađih slikara, uopće, da se ne bavim muzikom, najvjerojatnije bih slikao!

Druga moja strast - o njoj ste vjerojatno već čuli - jest književnost. Volim dobre knjige i kad sam u mladosti imao vremena, nezasitno sam čitao. Poslije se postepeno kristalizirala moja ljubav za poezijom, osobito domaćom.

Mogu reći da od rata nema značajnije knjige poezije domaćeg autora koju nisam pročitao. Na žalost, ne spremam i ne kupujem sva ta djela, a da ih i nabavljam - kamo bih s njima! Biblioteka bi zauzimala golem prostor.

Literaturom sam se i aktivno bavio, još kao srednjoškolac i student. Sjećam se jednog razgovora s nekim mojim znancem, neposredno nakon što sam došao iz Šibenika u Zagreb.

- Arsene, što si ti zapravo? - pitao je on.

- Kako misliš?

- Čime se misliš baviti?

Upitao sam ga koji je razlog njegovoj smutnji, a on je uzvratio:

- Eto, sad si ovdje došao da studiraš pravo, a čujem da se već upisuješ i na Muzičku akademiju. Pomalo se, kao što znam, baviš i zabavnom muzikom, a evo, vidim, u književnim časopisima izlaze ti i pjesme. Tako nećeš moći dugo. Gdje misliš ostati?

- Ne znam,  priznao sam. - Ostat ću tamo gdje se budem najbolje osjećao.

To je bilo donekle tačno, iako se mnogo slučajnog dogodilo, što je pomoglo da sam ovdje gdje sam danas.


Moja publika



Što se tiče književnih časopisa, neki od njih su objavili nekoliko mojih pjesama. Pisao sam pjesme iz potrebe, pišući bez nekog osobitog poznavanja tehnike, slijedeći onaj osjećaj što ga Elliot naziva osjećajem za "unutrašnji ritam".

Pjesme, kažu, nisu bile loše. Mnogi su mi predlagali da nastavim tim putem i možda su danas razočarani što sam iznevjerio njihove nade.

Publika - pretežno ženska!
Kad je riječ o književnosti i knjizi općenito, donekle sam razočaran i ja, ali ne zato što ne pišem, nego zbog toga što više ne čitam. Činjenica da nemam više vremena, ne ispričava me pred samim sobom, jer još i sad osjećam u sebi prazninu, kao i svi ljudi koji su nekad mnogo čitali, pa ih je nešto otrglo od knjige.

Tek danas razumijem riječi velikog francuskog šansonjera Jacquesa Brela, koji je jednom izjavio:

- Danas me je stid kad prođem kraj biblioteke.

Kad sam se odlučio na poziv zabavnog pjevača - jesam li se zaista odlučio na to, ili je to došlo slučajno - nisam imao realne predodžbe o tome koliko takva profesija, ako u njoj uspijete, oduzima od vašeg privatnog života.

U početku je to bilo poput nekog otkrića: ljudi vas poznaju, pozdravljaju, žele o vama znati sve. Možda to neke moje kolege po struci zabavlja i na kraju njihove karijere i daje im snage da se i dalje drže na vrhu, ali ja sam brzo osjetio i nedostatke popularnosti, njene loše strane.

O tome sam nešto bio već natuknuo. Tekstovi što sam ih pisao za moje kompozicije bili su u neku ruku povod do se počne kopati po mojim najintimnijim stvarima i doživljajima. Pojedinci su u tim tekstovima htjeli svakako otkriti moju biografiju i budući da nisu mogli dobiti "pravu verziju", jer je u tekstu nije ni bilo, stali su sami kombinirati i izmišljati.

Tako su počele kolati najrazličitije verzije o mom životu, o mojim ljubavima s glumicama i manekenkama, o mom suparništvu s drugim pjevačima, o mojoj kćerki, ženi, rastavi...

Zamislite, kako biste se osjećali kad biste o svojim osobnim, najintimnijim stvarima morali govoriti pred auditorijem od nekoliko milijuna ljudi!? Zastao bi vam dah u grlu, zar ne?

A eto, to se meni događalo godinama, događa mi se i danas. Jedini imunitet protiv takvog izlaganja javnosti jest, bar za mene, da se povučem u sebe, među najodanije prijatelje i da živim svojim životom, za sebe i za posao koji radim.

Arsen Dedić (foto pronašao: Crnorizec Hrabar)
Jer, ne vjerujte da su sva pisma što vam dolaze s dnevnom poštom ugodna!

Istina, većina ih je lijepih: ljudi mi zahvaljuju, čestitaju, mole da im pošaljem sliku ili autogram.

Ali, nije rijetkost da vam netko koga ste, a da toga uopće niste svjesni a još manje s određenom namjerom uvrijedili, pošalje najpogrdniji tekst koji možete zamisliti, gdje vas vrijeđa, prijeti vam... ! 

Tada vam dođe da prokunete posao kojim se bavite, da zauvijek odlučite kako nikad više nećete javno nastupiti niti izaći među ljude!

Takvih trenutaka imao sam poslije "Stare cure", nakon "Mog brata" i nakon još nekih kompozicija koje se, eto, nisu svima svidjele.

Ljudi mi mnogo pišu, iz svih krajeva zemlje.

Ja ne vodim statistiku o tome, ali drugi kažu da je moja publika pretežno mlađa i pretežno ženska.

Ne znam je li to tačno, a ako jest, onda nije slučajno, jer moje kompozicije uvijek u sebi nose određeni senzibilitet, koji mogu osjetiti emocionalnija bića, a to su, bar tako kažu psiholozi, žene više nego muškarci.

Neke moje mlade prijateljice često me posjećuju, slušaju kod mene ploče, dolaze po slike i uvijek nam je ugodno kad zajedno čavrljamo. Vrata mog stana nisu zatvorena nikome od moje publike, samo, sa mnom je teško drugovati, jer sam rijetko kod kuće.

Često me nepoznati glasovi zovu i telefonom. Nikad mi ni na pamet nije palo da tajim broj ili isključim aparat, ili da kad čujem nepoznat glas, spustim slušalicu. Zar biste vi nekom tko vam kaže: "Dobar dan!" mogli okrenuti leđa?

Gotovo sam zaboravio još jednu svoju veliku ljubav: obožavam djecu. Moja mala Sandra - navršila je već petu godinu - najviše je što imam u životu. Kad god se vratim s gostovanja ili imam trenutak slobodnog vremena, sjednemo u kola i izvedemo se nekamo u okolicu grada, na šetnju ili na kupanje.

To su mi najljepši trenuci u životu i u njima nadoknadim sve što mi se čini da sam propustio u vrtoglavoj svakodnevnici.

A život nemilosrdno ide naprijed. Ne pita nas jesmo li nešto zaboravili. Ostavlja one koji su umorni i ne mogu dalje. Ja bih želio učiniti još mnogo. Dvadeset i devet mi je godina i uvijek mislim da će još za mnoge stvari biti vremena. Eto, takav sam ja!

napisao: Arsen Dedić (Plavi vjesnik, januar 1968.)



Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE





Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)