Memoari Arsena Dedića (1. deo): Mojih deset godina na sceni (1968)

Januar 1968: Prema poslednjoj novogodišnjoj anketi, najpopularniji fudbaleri "velike YU četvorke" su Holcer (Hajduk), Dujković (Crvena Zvezda), Gračanin (Dinamo) i Ćurković (Partizan) - čak trojica golmana... Iz inostranstva je stigla nova modna ludost - nošenje bedževa! Sada i YU tinejdžeri na zimskim kaputima ponosno nose natpise: "Help", "Stop", "Flower Power", "I'm a Hippie!", a za potonji postoji i domaća verzija: "Ja sam za čupavce!"... Ko su najpopularniji domaći čupavci? To su: Jadran, Danilo, Vanja, Marjan i Tulio, koji čine koparske Kameleone, čije su pesme "Story Of My Brown Friend" i "Gdje si ljubavi" uveliko svirane na nedavno završenim prazničnim žurkama... Na top-listi Radio Luksemburga prvo mesto čvrsto drže Bitlsi sa pesmom "Hello Goodbye", a vrte se i "I'm Coming Home" Toma Džonsa, "World" Bee Geesa, "Something's Gotten Hold Of My Heart" Džina Pitnija... Kod nas, najprodavanije strane ploče su "Magical Mystery Tour" (EP) Bitlsa, "The Last Waltz" Engelberta Hamperdinka, "I'll Come Running" Klifa Ričarda... A od domaćih, i dalje je najveći hit pesma Gabi Novak "Vino i gitare", a slušaju se i "San Francisco" Miše Kovača, "Čikita" Žarka Dančua, "Anđela" Vjekoslava Jutta, "1966" Ivice Percla... Svaka čast Miši, Žarku i Ivici, ali u anketama za najpopularnijeg pevača 1967 - sve ih je "ušio"... 

"Sin šibenskog zidara i kućanice, od malih nogu bavio se muzikom, jer je to bila tradicija u obitelji. Muzikom i doživljajima vezanim uz nju protkano je njegovo djetinjstvo i dječaštvo i uz muziku su vezana njegova prva putovanja, školski problemi, honorari i ljubavi. Nakon završene gimnazije prestaje idiličan život u Šibeniku i devetnaestogodišnji Arsen odlazi u Zagreb na studij"

U Zagrebu sam u jesen 1957. upisao studij prava. To je bio tipičan kompleks mladića iz provincije, koji dođe na školovanje u veliki grad: uzeti neko solidno zvanje, a pod "solidnim" se obično misli na pravo.

Međutim, usporedo sa studijem, od 1957. do 1959. završio sam i dva razreda srednje muzičke škole i 1959. godine upisao Muzičku akademiju. Nije mi bilo žao što sam ta dva završna razreda u Srednjoj muzičkoj završavao u stvari po drugi put, jer sam srednju muzičku položio već i u Šibeniku.

Arsen 50-tih: Mladić iz provincije 
I kao što obično biva da ono sporedno nadjača osnovno, tako sam se ponovo vratio muzici. Na pravu imam položene tri godine, ali pravnikom valjda više neću postati.

Muzičku akademiju završio sam 1964. U početku sam bio dobar student i profesori su me voljeli, ali poslije, kako sam se sve više bavio muzikom, postajao sam i sve lošiji student. No, na kraju se sve ipak dobro svršilo.

Tih prvih godina u Zagrebu stanovao sam u Muzičkom internatu, u Jurjevskoj 31 a. U internatu su tada stanovali i mnogi poslije poznati muzičari ozbiljne muzike: Majda Radić, Pavle Dešpalj, Miro Belamarić...

Tada smo smatrali da su uvjeti za rad u Muzičkom internatu bili loši, iako mi se danas čini da su bili veoma dobri, gotovo idealni za mlada čovjeka. 

Po nepisanim pravilima, mladi stanar došao bi najprije u sobu gdje ih je bilo mnogo, a poslije, bi "sa stažom" napredovao u sobe sa sve manje kreveta, tamo negdje do trokrevetne ili dvokrevetne.

U sobi u kojoj sam u početku stanovao bilo nas je sedam. Mario Boljuni - klavirist, Vinko Fabris -violinist, Rado Selić -  flautist; ne znam gdje je sada, Vitomir Manestar - klarinetist; mislim da je danas u Filharmoniji, Branko Bukić - trubač, koji je danas tehničar u Šibeniku, Ivo Cuknov koji danas svira gitaru u Austriji u nekom lokalu i kao sedmi ja. 

Bio je to, dakle, čitav orkestar u jednoj sobi, a da stvar bude još čudnija, svi smo studirali pravo. Inače, česta je pojava da muzičari studiraju pravo, a oni najbolji ga i završe, što s nama lošijima nije uvijek slučaj.

Pada mi na pamet da je, na primjer, Stravinski, poznati sjajni muzičar, i doktor prava.

Dakle, u to vrijeme za zabavnu muziku zagrijao nas je Mario Boljuni. On je tada već imao orkestar s kojim je nastupao u "plesnjaku" na Ribnjaku. Tamo sam ponekad odlazio s Mariom da ga slušam kako svira, ili bih naprosto odlazio na ples. Dvorana nije imala osobitu reputaciju - nerijetke su bile i tučnjave.

Mario je znao da ja onako za sebe pjevam i nije se ustručavao da me "angažira". Tako sam u dvorani na Ribnjaku pjevao cijelu jednu sezonu, jednom, sjećam se, čak i u posuđenom odijelu, na kojem se lijepo mogla vidjeti mrlja od čišćenja.

Djevojkama i mladićima koji su ovamo dolazili na ples moj stil interpretacije, čini se, nije bio neprihvatljiv. Tada sam pjevao sve što je u to vrijeme bilo popularno: Platterse, Modugna, Dallaru, Anku...

No, Boljuni je - čini mi se da je to bilo 1958. - poslao jednu svoju kompoziciju i na Zagrebački festival. Kompozicija se zvala "Čuješ li me draga"

Tekst je Mariju pisao pod pseudonimom Miro Belamarić, danas dirigent u Operi. Dogodilo se, međutim, da poslije Miro više nije mogao pisati tekstove, a budući da Mario nije dobro vladao našim jezikom, zamolio me je da mu ja napišem lake, komercijalne stihove za njegovu narednu kompoziciju.


Rođenje Igora Krimova



Morate me shvatiti: u to vrijeme sve čime sam se bavio smatrao sam prolaznim privremenim stanjem. Tako je bilo i s ponudom da pišem tekstove; tu sam ponudu prihvatio bez razmišljanja, već i zbog samog prijateljstva s Mariom. 

Ali, kažem, misleći da se pisanjem tekstova nikad neću trajno baviti, sakrio sam se iza pseudonima Igor Krimov. Boljunijeva kompozicija za koju sam napisao riječi zvala se "Mornarev cha-cha-cha", a izvedena je na "Zagrebu 59".

Na jednoj od "boljih" žurki
Možda će se danas činiti smiješno, ali mi tada uopće nismo prisustvovali festivalu. Počasne ulaznice nisu se valjda još dijelile, a za festival nismo imali ni novaca, ni prikladne odjeće Da smo dobili nagradu, saznali smo iz novina. 

Ja kao autor teksta dobio sam petnaest tisuća dinara, što je za me tada bio velik novac.

Nakon toga sam Mariju pisao još nekoliko tekstova: "Tri prijatelja", "Prodavač novina", "Poslije ljubavi", "Noćni šetači" ... "Poslije ljubavi" dobila je na festivalu u Sarajevu 1960. i nagradu za tekst.

Tada su, oko 1960. godine, u zabavnoj muzici bile veoma moderne vokalne grupe, kao što su, na primjer, danas moderni vokalno-instrumentalni sastavi. Na "boljim" žurevima u to vrijeme slušali su se "Plattersi" i "Freshmeni" i džez. 

Poneseni modom, i mi smo odlučili da osnujemo vokalni kvartet. Problema neće biti: Mario će pisati aranžmane, a ja tekstove.

Kvartet se zvao "Prima", a ovim imenom kršten je posve slučajno Naime, jedna od kompozicija što smo ih izvodili zvala se "Come prima", a neki, od tad popularnih zagrebačkih voditelja, okrstio nas je jednostavno "Prima".

U kvartetu sam se za nijansu isticao iznad ostalih, pa mi je Mario rado davao solo-dionice. No, u to vrijeme nije bilo lako stvoriti ime u zabavnoj muzici u Zagrebu. 

Bilo je to doba kad je od afirmiranih pjevača gotovo jedini bio Robić i kad su se počela afirmirati imena što ih je izbacila prva serija "Prvog pljeska" u "Varijeteu". Zdenka Vučković, Toni Kljaković, Jasna Benedek ... 

"Emovci" (4 M) su tada, sjećam se, bili već "zvijezde". Tereza Kesovija i Vice Vukov pjevali su na takmičenjima u "Varijeteu" i u Glazbenom zavodu.

Prvi honorar kvartetu osigurala je Zdenka Vučković 1959. godine u Radničkom domu. Honorar je za cijeli sastav iznosio četiri tisuće dinara, dakle tisuću po članu.

Već u to vrijeme ja sam sam pomalo komponirao, ali, služeći neprestano drugima - Boljuniju, Nikici Kalogjeri, Alfiju Kabilju i tko zna kome još, nisam ni dolazio na ideju da pokušam startati i kao kompozitor. 

Tako se dogodilo da sam prvu svoju kompoziciju objavio tek 1962. na nagovor vibrafonista Boška Petrovića. Kompozicija se zvala "Veče sa Ksenijom" a bila je pisana za flautu i Zagrebački džez kvartet.

Gotovo sam zaboravio reći da sam tih godina pjevao i u zboru. Moja ljubav za zborskom muzikom iz dječačkih dana i iz rodne kuće nije me napustila, a osim toga poznato je da mi Dalmatinci volimo zapjevati u zboru: zagrliti se, pustiti neki lijep akord i držati ga sve dok vam lijepo zvuči. 

Nastupao sam tada, dakle, u studentskom zboru "Ivan Goran Kovačić", koji je tada bio u zenitu.

Negdje oko šezdesete televizija je raspisala audiciju za mlade pjevače. Sjećam se, emisija je imala naziv "Prvi put pred mikrofonom". 

Na audiciju se prijavio i naš kvartet "Prima", s kompoziciom "Gloria". Nakon nekoliko mjeseci, od televizije smo dobili pozitivan odgovor, a to je značilo nastup i otvorenu mogućnost za nove angažmane. 

I tako, neprimjetno i posve polako, ulazili smo u svijet zabavne muzike kao pravi profesionalci, povećavajući broj nastupa i honorare, počinjući, a da to sebi i nismo htjeli priznati, sasvim profesionalno shvaćati posao koji nam je donedavna bio samo omiljena zabava.


Zabavljače se nije mazilo



Razdoblje oko 1960. godine bilo je u Zagrebu i "zlatno doba džeza". Boško Petrović osnovao je "Zagrebački džez kvartet", a postojao je tada i jedan drugi divan ansambl što ga je vodio dr. Kružić. 

Dogodilo se tako da sam i ja, uza sve čime sam se bavio, nalazio vremena i za nastupe u zagrebačkim džez sastavima. Naravno, nastupao sam kao flautist.

"Zagreb 63": Arsen, njegovi Melosi i drugari iz kvarteta 4 M 

Ako ste se tada bavili zabavnom muzikom kao instrumentalist, pjevač ili pisac tekstova, nije bilo lako stvoriti ime. Možda to zvuči paradoksalno kad se zna da smo onda imali manje pjevača nego što ih imamo danas. 

Ali, ne smijemo zaboraviti da je zabavna muzika tada još bila pravo pastorče, bez podloge na kojoj bi mogla rasti. Tada još nije bilo mnogo festivala, radio i TV emisija zabavne muzike, nije bilo toliko ploča ni listova što prate zabavnu muziku i specijaliziraju se za tu tematiku.

Tada nije bilo lako doći na naslovnu stranicu, ili doživjeti da se o tebi pojavi reportaža na pet stupaca. Zbog toga nije čudo da smo znali cijeniti svaki redak koji bi bio napisan o nekome od nas.

Kao što vidite, u zabavnu muziku ulazio sam istodobno na nekoliko vrata - kao pjevač, kompozitor, instrumentalist i autor tekstova. 

No, već u to vrijeme osjećao sam da me pjevanje šlagera ne zadovoljava posve i da osjećam potrebu za nekim drugim žanrovima, kao što su francuska šansona i "đenoveška škola" talijanske zabavne muzike kojoj su pripadali Paoli, Endrigo, Umberto Bindi i pokojnj Luigi Tenco

Privlačila me je također klasična muzika, književnost i slikarstvo i moram reći da su mi svi ovi afiniteti u priličnoj mjeri smetali kad sam želio stvoriti ime u zabavnoj muzici. 

U to je vrijeme kod nas čak i voljeti šansonu u zabavnom žanru bilo nešto neobično. No, vratimo se kvartetu u kojem sam nastupao.

Zbog nekih nesuglasica u sastavu, "Prima" se raspala, a svi moji i Mariovi pokušaji da osnujemo novi sastav koji bi trajno djelovao, ostali su bez uspjeha. 

Tada se raspao i sastav što ga je vodio Hrvoje Hegedušić, prvi osnivač vokalnog grupnog pjevanja u to vrijeme u Zagrebu, pa sam ja prišao Hrvoju i tako smo osnovali "Zagrebački vokalni kvartet". No, ni taj sastav nije bio dugog vijeka.

Još dok je egzistirao "Zagrebački vokalni kvartet", u Zagrebu je postojao i kvartet "Melos" koji je također mijenjao članove, pa se dogodilo da su pozvali i mene. 

U "Melosima" sam pjevao sve do vremena kad sam počeo definitivno nastupati kao vokalni solist, a to znači do siječnja 1963, kad sam se na Zagrebačkom festivalu predstavio publici kao interpretator triju melodija. To je bio početak novog razdoblja u mom životu i zvanju.

No, prije nego što nastavim, moram reći da se od "Melosa" nisam odvojio zbog neslaganja ili mržnje među pojedinim članovima. 

Naprosto,  afiniteti su bili različiti. Jedni su muziku shvaćali na jedan, drugi na drugi način, putovi su se razilazili, neki članovi su se i poženili i muziku počeli tretirati samo kao hobi i tako se dogodilo da kvartet više nije mogao zadovoljiti sve svoje članove.

Kažem, od "Melosa" se nisam odvojio zbog nesuglasica ili mržnje, nego zbog drugačijeg shvaćanja muzike. I "Melosi" su voljeli muziku, ali sasvim amaterski, shvaćajući je kao hobi i nadopunu uz posao i ostale obaveze. 

Jedan od njih volio je avione - to je Mišo, koji danas radi u kontroli letenja. 

Drugi je Kiška - završio je stomatologiju i često odem k njemu pregledati zube. 

Treći je Stanko Kučan Sten, mogu reći, jedan od starijih zagrebačkih muzičara - već godinama nastupa u "Slovencu"

Dogodilo se tako baš neki dan da sam bio u Kiškinoj ordinaciji u Gračanima, a Mišo je preletio avionom iznad nas. Mahali smo mu, izmjenjujući tako pozdrave na neobičan način. 

O nesporazumima, dakle, nije bilo govora, jer smo i danas dobri prijatelji. Ja se nisam odvojio od "Melosa" da bih postao solist, nego sam postao solist nakon što sam se odvojio od "Melosa".

Na "Zagrebu 62" interpretirao sam s "Melosima" kompoziciju Nikice Kalogjere "Negdje", u kojoj sam određene dionice pjevao sam i to se, čini se, svidjelo kompozitorima. 

Uoči "Zagreba 63" čak devet njih predložilo je da izvodim njihove kompozicije i organizatoru - Udruženju kompozitora - nije preostalo drugo nego da me kao vokalnog solista pozove na taj festival. Tako sam službeno počeo karijeru kao vokalni solist.

Na "Zagrebu 63" pojavili smo se Špišić i ja - i za mnoge je to bio početak novog stila u zabavnoj muzici. Špišić se tada veoma dobro predstavio "Milionerom", kojega sam i ja pjevao. 

Zvonko i ja ostali smo u dobrim odnosima sve do danas. Cijenim ga kao veoma vrijednog, poštenog muzičara i radnika i naše prijateljstvo nikada ničim nije bilo pomućeno... 

Osim "Milionera", na tom festivalu sam pjevao i "Jesenji dažd" Milana Lentića i "Bolero noći" Milutina Vandekara. Danas mi se čini pomalo čudno da je od tog januara prošlo već punih pet godina! Ruku na srce, meni se čini kao da je to bilo jučer.

Nakon zagrebačkog, bio sam pozvan na festival "Beogradsko proleće" i čini mi se da mi je taj festival donio prvi veći uspjeh među širom publikom. 

Dobio sam, doduše, samo treću nagradu publike - bila je to Graićeva kompozicija "Prolećni cvet", ali osjetio sam da je već na tom mom prvom nastupu u Domu sindikata stvoren dobar kontakt između beogradske publike i mene. 

Taj kontakt nije ni do danas narušen, a to znači veoma mnogo, jer je Dom sindikata jedna od najznačajnijih scena u našoj zemlji za onog tko u zabavnoj muzici želi stvoriti ime.

Nakon "Beogradskog proleća", čekao me je poziv za "Melodije Jadrana 63". Taj splitski festival donio mi je prijateljstvo sa Zdenkom Runjićem, izvanredno talentiranim mladim muzičarom. 

Kod Zdenka me je osim talenta fascinirala lakoća kojom je kao samonikao talent svladao muzičku teoriju. Uskoro smo postali dobri prijatelji i višestruki kumovi. Na festivalu sam pjevao njegovu kompoziciju "Čovjek od soli" i svoju pod naslovom "Onaj dan", koja se može smatrati prvom našom "bosanovom" i koju ja i danas rado pjevam.


Cijena talenta



Mogu slobodno reći da su prvi moji kompozitorski radovi promijenili mnogo toga u mom životu. Ili, točnije, zbog toga što sam počeo sam komponirati i pjevati vlastite kompozicije, izgubio sam neke prijatelje, ili one koje sam dotad bar smatrao prijateljima.

Nije ni čudo! Jer dotad sam ja za njih bio neka vrsta "dvorskog" servisnog interpretatora i pisca tekstova i čini se da im je pravo otkriće bilo što taj "momak po narudžbi" može stvarati i samostalno.

Vojnik Arsen na beogradskoj "Balkanijadi 1963", tu su i Lola Novaković i Džimi Stanić  

Ne zamjerite mi ako ih ne budem imenovao, ne želim u ovim svojim sjećanjima stvarati zlu krv, zapravo želim imenovati samo one koji su mi ostali u dobrom sjećanju. 

Zato je dovoljno da kažem da su među onima koji su me napustili kad sad počeo samostalno raditi bili moji dotad veoma dobri drugovi i suradnici, inače naši poznati zabavno-muzički akteri.

Moji prvi samostalni koraci u zabavnoj muzici pojačali su, dakle, moju izdvojenost, da ne kažem osamljenost među ljudima koji se njom bave. Na sreću, bilo je uvijek ljudi s kojima sam se kao čovjek i kao muzičar mogao dobro razumjeti, a da nikad ni oni ni ja nismo podigli glas. 

Jedan od njih je Stipica Kalogjera, s kojim me devet godina veže istinsko prijateljstvo, zatim Runjić, a prijatelja još imam i u Beogradu, Splitu i, naravno, ovdje u Zagrebu... 

Svoje izdvajanje nikad nisam shvatio tragično. Neminovno je, kad pokušavaš stvoriti ime, da izazoveš i takve reakcije. To je kao kad se dižete iz bare, morat ćete za sobom povući i mulj.

Čini mi se uopće da je osnovna zabluda u našoj zabavnoj muzici, koju su, čini se, stvorili polutalenti ili netalenti: da uspjeh jednog ugrožava uspjeh drugom. Oni koji tako misle vjeruju da je uspjeh drugoga njihov vlastiti neuspjeh i ja sam doživio niz neugodnih iznenađenja kad sam otkrio što sve čovjek u našoj zabavnoj muzici može doživjeti kad mu ime postaje poznatije od nečijeg drugog imena. 

Bio je to za me pravi šok, jer sam otvorena srca ušao u taj svijet. Vjerujte, bio sam prisiljen činiti nešto što u stvari nisam mogao: kad sam čuo da loše govore o meni, jer bi bilo glupo i veoma riskantno u ovom poslu kad ne biste tako postupili. 

S vremenom, čovjek polako uđe u tu igru i ako želi sačuvati lice, ne preostaje mu drugo nego da se zatvori u svoj svijet, među nekoliko najodanijih prijatelja, u svoju sobu i svoju muziku.

Dogodilo se tako na "Melodijama Jadrana 64", nakon svih nagrada i priznanja za moju "Kuću pored mora", da mi je jedan od mojih dotad najboljih prijatelja pristupio i rekao:

- Pa, tekst ti nije loš...  

To je valjda bio njegov pokušaj da me ponovo svede na rang servisnog tekstopisca, koji će se buditi u 2 u noći da napiše nekakve komercijalne riječi!

Doista, zašto sam se počeo baviti komponiranjem? Pa, bio je to u neku ruku logičan razvoj. Ja sam još kao srednjoškolac i na prvim godinama fakulteta pisao pjesme, neke od njih objavili su i književni časopisi. 

S vremenom sam sve više osjećao potrebu, budući da sam muzičar, da te stihove i muzički izrazim. Još dok sam bio u zboru "Ivan Goran Kovačić", komponirao sam šlager pod naslovom "Svima pričam o tebi", koji je bio neka vrsta "internog hita" u društvu i nikad nigdje nije bio javno izveden. Ono što je došlo kasnije bilo je, kažem, samo logičan nastavak.

Uostalom, ja sam počeo komponirati i ranije, na nagovor svog starijeg prijatelja Mire Belamarića. Bile su to minijature za flautu, za flautu i za klavir, i samo za klavir. 

Nakon kompozicije "Onaj dan", dakle 1963, komponirao sam i za Zagrebački jazz kvartet "Veče sa Ksenijom", a zatim je došla 1964. i "Kuća pored mora",  pjesma koja me je definitivno afirmirala i kao kompozitora ili, preciznije - kao "kantautora".

"Kuću pored mora" nisam napisao u jednom dahu. Zapravo, slao sam je na Zagrebački, Beogradski i Opatijski festival, ali su je sva tri odbila. To me je obeshrabrilo i kad sam u martu 1964. odlazio u vojsku, nosio sam samo skicu te kompozicije.

A napisao sam je jednog običnog dana, u kasarni u Otočcu u Lici, u starom zdanju podignutom još za vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene bilo je obično. Zapravo, bilo je to jedne noći kad sam bio pomoćnik dežurnog. Nisam mislio ni na što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje sam, kako znate, uspio.


Moji najbolji radovi



Zamjećujem kod velikog dijela svoje publike, osobito ženske, da joj se najviše sviđaju moje prve kompozicije "Kuća pored mora", "Moderato cantabile", "Čovjek kao ja". Ta ih publika valjda i najviše cijeni od svih mojih kompozicija, ali sigurno je da su moji najbolji radovi došli tek kasnije.

Međutim, moje prve kompozicije imale su u sebi nešto neposredno, ljudsko, nešto od one nasušne iskrenosti koja je toliko potrebna u zabavnoj muzici.

U sentimentalnom stanju
Ja sam u vrijeme kad sam ih pisao doista i bio u sentimentalnom stanju - da tako kažem - zbog nekih mojih ličnih događaja i te su kompozicije u prenesenom smislu bile odraz toga stanja. Tu valjda treba tražiti i objašnjenje za njihov uspjeh.

Tada su mi počeli govoriti: 

- Arsene, vi pjevate osjećajno!

A ja mislim da se i ne može pjevati drugačije nego osjećajno, onako kako nešto nosite u sebi. Ali, ljudi su bili skloni vjerovanju da sam ono o čemu sam govorio u svojim pjesmama i sam doživio. 

Međutim, ako pažljivo analiziraju bilo koji od tih tekstova, vidjet će da se u sadržaju ne događa ništa konkretno... A ipak, ljudi su se pitali: tko je ta žena u "Kući pored mora", i uskoro, naravno, iskonstruirali i ženu, i lokaciju kuće, i tko zna što još. 

Isto je tako potekla fama da je glavni lik "Čovjek kao ja" autor sam, da sam tu pjesmu namijenio svojoj ženi - počelo je, kažem, neko prekapanje po mojim najintimnijim stvarima, koje u određenom smislu nije prestalo ni do danas.

Dosad sam govorio o svom afinitetu za zabavnu muziku i za klasiku. Stoga je red da kažem što mislim o odnosu tih dvaju žanrova, ili točnije, o tvrdnji da danas klasična muzika ima sve manje publike i da je njena krivica što klasika gubi na popularnosti.

Prije svega, takve konstatacije nisu tačne. 

Klasična muzika nikad neće izgubiti svoju pravu publiku, niti je publika kriva što se klasika manje sluša. "Krivica" je možda i na klasičnoj muzici! Jer, ta muzika današnjem čovjeku ne pruža uzbuđenje kakvo bi on želio i kakvo mu je potrebno. 

Osim toga, suvremeni čovjek teško se i koncentrira da sluša muzičko djelo koje traje pola sata, pa je razumljivo da zabavna muzika, koliko god bila manje vrijedna, vrši na nj direktniji i efikasniji atak. Uostalom, danas su rijetki ljudi koji imaju vremena da steknu klasičan muzički odgoj, da upoznaju velika djela, razviju ukuse...

Ako, dakle, treba govoriti o nekakvoj "krivici", onda tu krivicu valja tražiti na obje strane. No, dosta o tome.

Godina kod koje sam u pričanju stao - 1964 - ne samo što mi je donijela afirmaciju nego je to bila i godina u kojoj sam napisao vrlo mnogo kompozicija. Evo njihovih naslova: "Želim zadržati ljeto", "Sobotna pomlad", "Strankinja" "Čovjek kao ja" i više skica koje ni do danas nisam objavio.


Neprilike sa "Starom curom"



Kompozicija "Stara cura" bila je izvedena na Splitskom festivalu 1965. i odmah nakon izvedbe počele su neprilike. Neki su me htjeli tužiti, drugi su mi pisali pisma najuvredljivijeg, prostačkog sadržaja.

Te su me reakcije zbunile. I danas tvrdim da je "Stara cura" jedna od mojih boljih kompozicija. U njoj sam pokušao oživjeti jedan isječak iz mog života, onaj Šibenik mog djetinjstva, zime u njemu i obilaske nas dječaka do crkve sv. Franje i sv. Lovre, život usidjelica ili žena kojima su muževi na putu.

Ne mogu me svi voleti...
Pisao sam to sa simpatijom, zapravo je premalo reći sa simpatijom, već s ljubavlju, ali i s gorčinom. Jer, znate kakvi su ljudi, osobito kod nas u Dalmaciji: vole se šaliti, ali u toj šali često budu okrutni.

Najčešća su meta takvih ogovaranja oni koji su u životu izgubljeni zbog određenog razloga - zbog fizičkih nedostataka, ili zle sudbine. To su usamljeni, bolesni, zanemareni... Pišući tu pjesmu, u zaštitu sam uzimao baš njih, one koji ne nalaze svoje mjesto u životu. Uvijek sam bio na njihovoj strani i mislim da uvijek pišem za njih. 

Nikad nisam želio da moje pjesme budu dodatak uz ručak jednom malograđaninu kome sve "štima", koji je dobro jeo i koji će sutra dobro jesti. Kad sam promijenio odjeću i pustio dugu kosu, želio sam se time još više odvojiti od takvih koji čekaju dodatak za trpezu, i neka tako ostane.

Meni je jasno da svi ne mogu biti moja publika. Ne mogu svi raditi za sve. Ja moram imati neprijatelja i dobro je da ih imam, a kad ih ne bih imao, ne bih ni postojao ovakav kakav sam.

Kad već govorim o publici, moram reći da je naša publika već u priličnoj mjeri iritirana, razdražena i ponašanjem muzičara i ljudi oko muzike, da zabavnu muziku smatra trkom i konkurencijom gorom od one kakva vlada u nogometu. 

Tako neki dan, dok sam razgovarao sa čovjekom koji mi je popravljao automobil, mogao sam čuti: 

- Uh, što vas ovaj sada sve šiša!

Ili: 

- Sve ste ih prešišali!

 Kao da se u zabavnoj muzici radi o tome tko će koga "prešišati".

Dakle, kad sam napisao "Staru curu", bio sam krivo shvaćen. Meni je naprosto nerazumljivo kako je netko mogao doći na ideju da ja pišem pjesmu protiv nekoga. Je li ikad napisana pjesma protiv jednog usamljenika, bolesnika? Ljudi su mislili da samim tim što sam takvog usamljenika izvadio iz anonimnosti i pisao o njemu - da ga vrijeđam. Naprosto neshvatljivo!

Tako mi je "Stara cura" zagorčila kraj 1965. godine. Odmah nakon festivala, otišao sam kod rodbine u Dubrovnik i pratio iz dana u dan stupidne nastavke i napade na ovu pjesmu i na mene.

Činjenicu da sam bio krivo shvaćen nisam primio tragično. U životu se često događalo da budem krivo shvaćen, ali zbog toga ne mislim da nisam običan čovjek. Naprotiv, to me tek čini običnim. Naime, čovjek ima gomilu takvih stvari koje kupi u svom životu, u ljubavi, u poduzeću, u obitelji, među djecom.

Nakon "Stare cure", napisao sam kompoziciju "Moj brat" koju ću - možda se mnogi neće sa mnom složiti - s upornošću i tvrdoglavošću staviti na prvo mjesto među mojim kompozicijama. 

Zbog te kompozicije, koja je izvedena na Splitskom festivalu 1966. godine, sukobio sam se s ljudima oko festivala i sa žirijem, a mnogi od mojih kolega napisali su mi zbog teksta te pjesme mnogo ponižavajućih glosa, o beznačajnosti i trivijalnosti tog teksta. 

Publika je kompoziciju dobro primila, dala joj je i treću nagradu, a dala bi i više, da na festivalu nisam imao još jednu kompoziciju, čime sam sam sebi pravio konkurenciju.

Ljudi koji su muzički žirirali tu kompoziciju smatrali su je lošom; kroz iglene uši prošla je na festival. Prema tome, ja nisam raskinuo sa Splitskim festivalom zato jer nisam dobio nagradu, nego zbog toga što sam vidio kakve stvari ulaze na festival, i ako tako stoje stvari, ima li na takav festival uopće smisla nešto slati?

napisao: Arsen Dedić (Plavi vjesnik, januar 1968.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)