Krešo Golik, domaći redatelj: Muški rod se pomalo iscrpio, žene su sad pozitivniji dio čovječanstva

Januar 1985: Novogodišnji praznici polako prolaze - čime je to JRT naumio da zadrži pažnju TV gledalaca? Prikazuje se šou program Tota Kutunja, najveće zvezde friškog, decembarskog Mesama, a njegova malkice starija koleginica Rafaela Kara pojavljuje se u subotnjoj emisiji "Od našeg dopisnika iz Rima". Naravno, rimska emisija ne može da prođe ni bez naših lepotica: Bebe Lončar i Milene Vukotić. Dečji program? Ide na siguricu: "Štrumfovi", "Vlak u snijegu", "Jelenko". Ali, počasno mesto u JRT šemi i dalje ima domaća serija nedeljom uveče - o njoj svi pričaju i komentarišu: "Posle 'Gruntovčana' - još jedno Krešino hit ostvarenje!" Serija se zove "Inspektor Vinko", a čuveni reditelj Krešo Golik ovaj put nije uspeo da izbegne dugo odlagani intervju koji je za čitaoce Studija, po sopstvenom priznanju, "ukrala" Alemka Lisinski. Zahvaljujući njenom trudu i upornosti, sačuvan je ovaj dragoceni uvid u razmišljanja jedne od najznačajnijih ličnosti naše kinematografije...

"Fantastično i najljepše u ovom poslu jest da ste u jednoj određenoj situaciji odjednom spojeni s nizom zgodnih i zanimljivih ljudi koji se svi vežu oko iste ideje i cilja. Budući da svi streme k istom, brzo, kako to u životu inače nije moguće, stvara se jedno nevjerojatno prijateljstvo" 

TV serija "Inspektor Vinko" finom se nenametljivošću, svojstvenom i njenom redatelju Kreši Goliku, uvukla u nedjeljne večeri jugoslavenskih domova. Njena je popularnost, kao uostalom i legendarnih Golikovih »Gruntovčana«, već zagarantirana. 

Krešo Golik (1985)
Za Inspektora Vinka, posvećenog »optimistima s ljubavlju«, moglo bi se lako utvrditi da ima vrlo zahvalnu tematiku (scenarij Željko Senečić) za najširu publiku - »bačenost u svijet« čovjeka koji je učinio svoj izbor i opredijelio se za poštenje, ali je istovremeno naivan, zapravo stalno začuđen nad oportunizmom i beskrupuloznošću pojedinaca koji iskorištavaju svoj društveni položaj za vlastiti materijalni probitak i socijalnu promociju. 

No šarm i kvaliteta ove serije ne leži samo u svima nama bliskoj temi, već u umješnosti Golika i čitave ekipe da stvori atmosferu blagog humora, prateći cijelu galeriju likova, za koje autor ima potpuno razumijevanje.

Toplina Vinkova doma, tragikomične situacije u općini, susjedski odnosi - društvo i njegove devijacije, svakodnevni život -  prikazani su sa sviješću da se svi mi vrtimo u istom krugu, i bez obzira na bolje i lošije životne izbore, upućeni smo jedni na druge. Likovi su majstorski izbrušeni, tj. skicirani u razne društvene tipove, ali su zbog humornog pristupa istovremeno i individualizirani. 

Glumačka ekipa je izvanredna i ujednačena, stječe se dojam da su glumci upravo uživali radeći svoje uloge - teško se odlučiti za nekog kao najboljeg — počevši od djece, preko Ivice Vidovića, Zoje Odak, Marije Kohn, Relje Bašića, Mustafe Nadarevića, Jagode Antunac itd. Sve ih ujedinjuje redateljski pristup začinjen blagim okusom humora i sjete, lagano distanciran, ali prepun naklonosti koja pozitivnim i »negativnim« likovima pridaje status velike obitelji. 

Govorno i po lokalitetima, Inspektor Vinko ima svoj zagrebački štih, ali doziran s pravom mjerom, tako da i gledaoci izvan zagrebačkog područja mogu imati autentičan doživljaj serije.

Moram priznati da sam razgovor s jednim od najdragocjenijih ljudi u našoj kinematografiji gotovo »ukrala«. Naime, kao što je autorski pristup Kreše Golika u vlastitim filmovima gotovo samozatajan, tako je i »u životu«. Dapače, još je jače izražena želja da djelo govori o sebi i autoru, a da je sve što redatelj izjavi o svom djelu gotovo neki balast, nepotreban i gledaocima i autoru. 

Za razliku od mnogih drugih »skromnih« jugoslavenskih filmskih umjetnika, kod Kreše Golika ovakav stav nije poza. Udaljimo li se malo od Inspektora Vinka i Gruntovčana, odmah ćemo se prisjetiti njegovih filmskih remek-djela: Imam dvije mame i dva tate, Tko pjeva zlo ne misli, prekrasnih »zagrebačkih« komedija, najljepših u našoj kinematografiji, koje sadrže toliku dozu sjete i ljubavi za prilično tužne ljudske situacije da istovremeno i nisu komedije.

Zatim, tu je film Ljubica, kao jedan od rijetkih jugoslavenskih filmova u kojem je žena autonomni filmski lik; pa Plavi 9 kao jedan od najznačajnijih filmova pedesetih godina, Djevojka i hrast; sa svojom zanimljivom filmskom vizualizacijom, i na kraju dokumentarni filmovi, od kojih je legendaran po svojoj čistoći strukture i uvjerljivosti Od 5 do 22

Smatrala sam Golikovo režijsko majstorstvo i filmski humanizam »dovoljnim« razlogom za ovaj razgovor, koji se vjerojatno ne bi ni dogodio da nije bilo moje, gotovo nepristojne upornosti.

- Kako doživljavate razgovor o Inspektoru Vinku?

- Pisci, recimo, napišu knjigu, i imaju ponekad osjećaj da se to ne čita - njima je intervju potreban, treba im neki način da navedu ljude na čitanje knjige.

Mi kad radimo za televiziju u sasvim smo drugačijoj poziciji, budući da se televizijska serija i te kako gleda. Mislim da zato nema razloga da specijalno upozoravam što sam mislio, osjećao i želio reći serijom - sve je to već rečeno u njoj, a naravno da će svaki gledalac pronaći ono što ga veseli i zadovoljava, i obratno - to je već stvar komunikacije između djela i publike. 

Zapravo, od onog dana kad sam završio seriju, kada na njoj ne mogu više ništa učiniti, jer je sve gotovo i zapakirano u kutije, čini mi se da je to djelo gotovo nekako izvan i iza mene.

Naravno, u ovom gradu znam dosta ljudi, oni me sreću i žele razgovarati, i ono što je zanimljivo, najčešće je pitanje: »Hoće li Vinko što postići?« A što da im odgovorim, osim da Vinko nije šerif iz New Yorka, i da će postići onoliko koliko mi svi postižemo, u svakodnevnoj konfrontaciji s društvom.

- Koje je za vas najveće zadovoljstvo u radu na takvoj seriji?

- Bilo da je riječ o filmu ili o televiziji, najveća je vrijednost za svakog od nas koji se bavi tim poslom sam tok rada. To nas potpuno preokupira u vremenu dok djelo nastaje, to nas dovodi u posebne međusobne veze, to nas na neki način i obogaćuje, a sve ono kasnije zapravo se događa izvan nas. Meni će ostati doživljaj nastajanja onog što smo zajedno radili.

- U čemu je srž radosti zajedničkog stvaranja?

- Radost su živi ljudi koji se tu okupe. Fantastično i najljepše u ovom poslu jest da ste u jednoj određenoj situaciji odjednom spojeni s nizom zgodnih i zanimljivih ljudi koji se svi vežu oko iste ideje i cilja. Budući da svi streme k istom, brzo, kako to u životu inače nije moguće, stvara se jedno nevjerojatno prijateljstvo. 

Ljudi se fantastično druže dva, tri, četiri mjeseca, koliko posao već traje, »do kože« su vezani u jednoj stvari, a kad se raziđu, ostaju prijatelji na daljinu, dok se ponovno ne sretnu u nekom poslu. Ljudi tako stvore neku zajednicu, počevši od snimatelja, kostimografa do glumaca, pa do te djece npr. kao što je bilo u Vinku

To je čudesan život, život koji se živi izvan života, po strani, paralelnim glajzom, da tako kažem, ali istovremeno potpuno preokupira. U životu sam napravio dosta filmova, ali uvijek se sjećam pojedinih ljudi, zapravo, te atmosfere u kojoj su uvijek neki drugi ljudi oko mene, ali atmosfera je uvijek sjajna.

- Kako je bilo raditi s djecom u Vinku?

- Volim djecu, to je prvo i osnovno. Volim i glumce, oni ne mogu biti loši, čitavo vrijeme svoj posao radim s pozicije da volim taj glumački svijet, jer i glumci su svi djeca. To se u poslu mora osjetiti, da se uzajamno zavolimo. Mislim da s djecom, kao i s glumcima radim na taj način. Problemi su samo veseli. 

Recimo, taj naš mali Mario (Vuk), koji igra Marka. S njim je jedini problem bio kako ga dovesti pred kameru, jer on juri okolo, igra se negdje vani, i onda ga nekako dotjeraju, dovuku ga za uši pred kameru, a ja mu kažem: »Pazi Mario, učinit ćeš sad ovo, sad ovo«

Cijelo vrijeme imam dojam da me uopće ne sluša, zvrlji nekud okolo, baca papiriće u snimatelja. Imam dojam da me nije čuo i hoću mu ponoviti, a on kaže: »Sve znam«. I zaista, točno možete vidjeti da je zapamtio svaku riječ, no on pri tom mora zvrljiti naokolo, jer valjda mora negdje potrošiti višak energije. 

Tako smo jednog dana počeli snimati, došli smo do kraja scene, njemu je preostalo još jedan kadar. Trebali smo samo premjestiti svjetlo, ali on je u međuvremenu uspio izjuriti van, i kad su ga doveli meni u atelje bio je rasječen nad okom. Trčao je, zabio se u neki auto i rasjekao se.

Zato smo mu za kraj scene morali nabiti onaj kaubojski šešir na glavu da bismo uopće mogli završiti snimanje. Tako je to s djecom. Isto je bilo kad smo snimali Imam dvije mame i dva tate, morao sam po drveću loviti svoje glumce i skidati ih, jer nije bilo drugog načina za rad.

- Kako je nastala ideja i priča za Inspektora Vinka?

- Zbilo se to dosta davno, ima tome već više od tri godine. Jednom prilikom došao mi je Senečić i spominjao tu ideju, vjerojatno smo malo i razgovarali o tome, ali ništa se nije dogodilo, jer tada smo imali drugog posla. Nakon godinu dana ponovno je došao i rekao: »Znaš, ja ono pišem«

Onda sam, moram iskreno priznati, izmislio najmanje trideset razloga da ga uvjerim da to nema smisla pisati, jer je nepoznato, znate, uvijek i nešto čega se čovjek i boji, i jer je teško ulaziti u nešto novo. Ali, onda je on rekao da ipak to pročitam, pa da malo porazgovaramo. Tako smo i učinili. Nakon razgovora rekao sam mu: »Trebalo bi još to...«, a on je odgovorio: »U redu, stari«, kako on to uvijek i kaže. 

Otišao je, i nakon nekog vremena ponovno donio tekst. Tako je to išlo. Zapravo sam dosta dugo bio jako rezerviran. Na kraju, ipak me privukla konfrontacija Vinka s našim suvremenim životom. Zbog toga mi se činilo da ima smisla raditi. Glumce smo uvukli na taj način što su zapravo tamo gdje im tekst nije mnogo davao sami mogli razmišljati i nadograđivati. 

Bio je sjajan posao to nadograđivanje likova, bilo je izvanredno zabavno slušati razne zamisli. Glumci su krasan svijet, oni u golemoj većini imaju ideje, zaljube se u svoj posao, a onaj tko se zaljubi, taj to nosi u sebi, razmišlja i uvijek ga neki đavao kopka. Ovakvom suradnjom sve dobiva veću vrijednost, zato jer je više ljudi sebe unijelo u zajedničko djelo.

- U čemu vidite bit Vinkove konfrontacije sa suvremenim životom?

- Mislim da se o Vinku najpreciznije izrazio Ivica Vidović rekavši da ga podsjeća na Alisu u zemlji čudesa, jer je Alisa, kao i Vinko, zapravo lakmus papir da bi se vidjelo sve ostalo. Vinko je na neki način dramaturška žrtva, no to nije ništa novo, u literaturi je to vrlo stari postupak. 

On kao lik omogućuje da bi se »izredale« razne pojave i karakteri u toj društvenoj panorami, on sve to spaja i daje nam mogućnost da se stvarima pozabavimo onoliko koliko nalazimo da ima smisla. Druga je stvar što priča kasnije postaje sve više Vinkov slučaj, no bolje neka to serija kaže i gledaoci prosude.

- Napravili ste najbolje komedije u jugoslavenskom filmu, ostavivši po strani nijanse koliko su to zaista komedije. Na koji način otkrivate humorno u sebi i to prenosite na film?

- Moj je humor blag, jer zaista uopće nemam smisla za gegove i viceve. Vic čujem, svidi mi se ili ne svidi, i zaboravim ga. Gegove ne znam izmišljati. Nakon ovakvog razmišljanja, i ja se upitam, u čemu je vic? Meni se javi jedno osjećanje svijeta koje bi se najbliže moglo označiti kao blagi humor. Zato valjda i prianjam uz ovakve teme, i katkad u humornom izdanju vidim stvari koje prvobitno nisu bile zamišljene kao takve.

- Iz ovakvog pristupa proizlazi i vaša ljubav za likove na kojima radite?

- Ne može dobro glumiti glumac koji ne voli svoju ulogu, a ja glumca kroz tu ulogu ne mogu voditi ako ne volim te zamišljene ljude, likove. Evo u Vinku sam se trudio da negativne likove igraju simpatični ljudi. Mislim da humora nema gdje se stvari postave potpuno crno-bijelo. 

Ali uvijek ima onih koji se ljute i nalaze se direktno pogođeni, a ne znaju da mi, kad pokušavamo dati transpoziciju onog što vidimo u životu, uopće nikada ne mislimo ni na koga konkretno. S druge strane to pokazuje, da kažem Senećiću u prilog, da su problemi kojima se serija bavi vitalni, da pogađaju »u meso«, a ne mimo.

- Najljepše iskustvo u vezi s nekim vašim filmskim likom?

- Jedan od najvećih doživljaja na planu likova za mene je bio dokumentarni film Od 3 do 22, koji sam radio o jednoj radnici. Smilju pamtim jače od bilo kojeg glumca, jer je imala toliko onih najpozitivnijih kvaliteta koje inače pripisujemo glumcima, naravno ne u smislu pretvaranja u nešto drugo no što ona sama jest. 

Ta žena je imala nevjerojatnu koncentraciju, fantastičnu smirenost i usredotočenost na sve što tog trenutka treba činiti. Zadivljujuća je bila njena sposobnost da potpuno isključi zamjećivanje kamere i svih nas, i da tako stalno bude u svom životu, premda je snimamo. Ovo je meni, kao filmskom autoru bio možda najveći doživljaj.

- Bez obzira na sve specifičnosti naše kinematografije, vi ste se u njoj uspjeli održati dugo vremena s velikim kreativnim nabojem, premda ste dulji period svog djelovanja radili isključivo kao pomoćnik režije. Kako gledate na to vrijeme?

- Sjajno. To je period kad sam najviše naučio. U to vrijeme imao sam već neko vlastito iskustvo i surađivao sam mahom sa svojim prijateljima kao njihov pomoćnik. Bio sam bez panike i grča koje čovjek uvijek ima kad radi svoj film. U svaki posao ulazio sam mirno, promatrao sam i analizirao zajedno s kolegom kojem sam pomagao, i na taj način, u svakom od tih filmova stekao sam trostruko više znanja i iskustva nego u svakom svom filmu. 

- Postoji razdoblje u vašem filmskom stvaranju kada ste uz dokumentarni film, u igranom filmu bili izrazito zainteresirani za eksperiment s filmskom formom, za vizualno?

- To je tipično za mlađe dane, i vjerujem da u tom smislu nisam iznimka. Čovjek još luta i traži sam sebe. Ja sam zapravo malo bio otišao prema ekspresionizmu (Djevojka i hrast op. a), bila je to takva faza, ali u jednom trenutku sam se izdovoljio. Činilo mi se da nema dalje, da će se nešto početi ponavljati, jer to je zapravo iznad svega bilo traženje vizualne ekspresije, i podvrgavanje svega  vizualnoj ekspresiji. 

Pomalo ustanovite da ste došli do zida i da ne možete daleko. Ipak u dobrom starom realizmu ima najviše mjesta za čovjeka, a sadržaj filma, to je ipak prvenstveno čovjek. Film je dvostruka humana komunikacija; druženje i život s ljudima u radu na filmu, i zatim komunikacija film-čovjek, tj. gledalac. To je za mene sadržaj i smisao mog posla.

- Postoje teme i sredine koje vas ipak bitno preokupiraju,  npr. u Imam dvije mame i dva tate i Tko pjeva zlo ne misli tretirate problem malograđanštine, ocrtavate ljudsku nemogućnost da ostvari svoje male snove, zbog čvrste zatvorenosti u neke društvene okvire i istovremeno dajete divan portret Zagreba u jednom vremenu?

- Čovjek pročita ponešto i negdje ga nešto autorski zaintrigira. Za »Tko pjeva zlo ne misli« Majerova novela stajala je na mom stolu dvije i pol godine, ali naravno ne slučajno, meni se činilo da tu nečeg ima i da bi se nešto krasno moglo napraviti, ali što i kako - nisam znao. 

I odjednom, sjetio sam se kako da to združim sa šlagerima, kako da na bazi tih likova i te priče napravim filmsku priču o kiču i životu, o opereti, o operetnom načinu doživljavanja samog života. 

Drugim riječima, o vraćanju operete u život. Što se tiče Zagreba, to je pitanje akumuliranja. Zagreb iz Tko pjeva zlo ne misli jest onaj Zagreb u koji sam ja stupio s petnaest godina, s potpuno »čistim ekranom«, i vjerojatno sam ga vidio i doživio čišće nego mnogi koji su od rođenja u njemu živjeli. 

Bilo je lijepo raditi taj film, svi smo uživali, uostalom i zato što smo radili u zagrebačkom govoru. Birao sam glumce koji su isključivo bili rođeni Zagrepčani, a onda sam im rekao: »Sad bumo na našem zagrebačkom žargonu taj film i delali«. Svi su bili oduševljeni, ali kad smo počeli, nikom nije bilo lako. 

Makar su svi bili rođeni kajkavci, scenska riječ za njih je bila nešto drugo — tj. štokavski, i bilo im je vrlo čudno sad odjednom opustiti se i govoriti kajkavski. No, poslije su se svi navikli, i bila je velika radost kad se ustanovilo da je na materinjem jeziku ljepše glumiti i, naravno, lakše izraziti zagrebački mentalitet, nego na štokavskom.

- Vaši filmovi Ljubica i dokumentarni Od 3 do 22 rijedak su primjer u našoj kinematografiji po otvorenom pristupu ženi, bolje rečeno, po »dopuštenju« da i žena može biti cjeloviti i autonomni filmski lik, a ne samo tip?

- Logično je da takvih ženskih likova inače baš nema, budući da oni prvenstveno ovise o piscima, a treba uzeti u obzir i to da u vrijeme kad su naši pisci skupljali svoje životno iskustvo - žena, osim majke i ljubavnice, nije bila pretjerano društveno prezentna. 

Kasnije, kad se ta žena »pojavila« na svekolike načine u životu, ti isti pisci nisu više toliko primali, već su bili životno formirani i ušli su u fazu emitiranja. Moji likovi Ljubica i Smilja su žene žrtve, ali potpune ličnosti, a ne objekti, može zvučati neuobičajeno, ali mislim da i subjekti mogu biti žrtve.

No, bez obzira na sve, smatram da su momentalno, u ovom vremenu, žene pozitivniji dio čovječanstva. Uvjeren sam u to, mislim da se muški rod pomalo iscrpio i da već postoje muškarci koji su sretni ako žene žele preuzeti mnoge odgovornosti.

- Vi ste svojim radom dugo sudjelovali u našoj kinematografiji. Koje su osnovne razlike između filmskog posla prije i danas?

- Generalno gledajući, prije je bilo ljepše i lakše raditi. Teže je bilo utoliko što smo manje znali, pa smo se morali mučiti da otkrivamo već otkrivene stvari. No, materijalnih poteškoća praktički nije bilo, nije bilo problema novaca, vrpce i tehnike. Današnje rečenice kao: »Hajde, nemamo dosta novaca, koje ćete kostime i scenografiju brisati?« bile su nezamislive. 

Kad se već išlo u snimanje filma, onda je sve potrebno bilo stavljeno na raspolaganje. Ukupna klima u društvu bila je povoljnija, jer je kinematografija bila važna, a onda je došla televizija koja je postala važnija, pa se pomalo i ona »iznucala«. 

Za naš svijet je tada bilo nešto veliko da mi snimamo film. Domaći film bio je nekakav praznik. Raditi s glumcima bilo je teže nego danas, jer dok su se glumci navikli na filmsko snimanje, prošlo je neko vrijeme. Bilo je to pomalo kao slijepac slijepca vodi, jer glumac nije znao što znači to glumiti pred kamerom, ali to baš nije znao niti režiser. 

Dobrim dijelom ljudi su dolazili s kazališnim iskustvom kao jedinim. Atmosfera među ljudima bila je bolja, jer ona ovisi i o tome kako čitavo društvo doživljava naš posao. A i mi smo tada bili entuzijasti i amaterske duše. Danas se naša kinematografija u dobru i u zlu profesionalizirala. 

To znači da su ljudi naučili svoj posao, da ga obavljaju s više iskustva i stručnosti, ali i to da se u ovaj posao unosi ipak manje srca i nekakve ljudske radosti. To nije čudno, budući da je svijet sve više opterećen nekakvim životnim brigama, u svakom slučaju, mnogo više, nego mi tada. Ništa nismo imali, ali nas nije niti zanimalo da imamo. 

Danas je druga stvar; svi imamo i to nas zanima, a život vrši na svakog pritisak da »mora imati«. Istovremeno, vrlo se često događa da ljudima u našoj profesiji ne cvatu ruže, i ponekad su zaista opterećeni elementarnim egzistencijalnim problemima, pa je zapravo i veliko čudo da uopće i smognu neku radost pri poslu.

- Kako i kada ste vi izgradili svoj filmski svjetonazor, i odluku da filmski posao bude vaše životno opredjeljenje?

- Kad sam počeo ići u kino prikazivali su se isključivo američki filmovi, a dvije ili tri godine kasnije pojavio bi se poneki češki, mađarski ili francuski film. Dakle, gledali smo i zavoljeli američke filmove sa svim dobrim i lošim što su oni donosili. Ta ljubav je ostala, jer čovjek se formira u određeno doba, i ono što primi u tom vremenu, bio on svjestan ili ne, želio on to ili ne, prati ga cijeli život.

Svaki čovjek je time obilježen, pa sam tako i ja. Govorim o djetinjstvu, o jednoj fazi svog života kad mi nije bilo ni na kraj pameti da se bavim filmom, jer za mene je film bio ono što se gleda u kinu. Čak dva dana prije nego što sam postao filmski profesionalac, nisam ni sanjao da bih se ikad u životu time bavio. Meni je bilo zanimljivo o tome nešto pročitati, i malo se time amaterski poigrati, no tada je to ujedno bilo i sve. 

Ipak, film me zarazio, i već kad govorimo o zarazama, ovaj čas pada mi na pamet nešto što sam cijelo vrijeme zapravo znao, ali nisam to do sada uobličio. Što ja pamtim kao prve filmove koje sam gledao? Zapamtio sam Chaplinove kratke stvari, filmove Johna Forda i Fritza Langa,  naročito njegov »Metropolis«.

Kad sada o tome razmišljam, vidim da je baš to potka za moj kasniji rad. Od Fritza Langa potječe moj izlet u ekspresionizam, iz Forda je podloga, jedno osjećanje svijeta, a iz Chaplina je sklonost humoru.

- Vaš autorski stav i svjetonazor vrlo se nenametljivo probijaju kroz vaše filmove. Jeste li ikada sebe kao autora željeli gledaocu »vidljivije« prezentirati?

- Ne. Mislim da je u filmu važno ono o čemu je riječ, i to svakog pojedinog trenutka cjelokupnog filmskog djela. Smatram da je zabluda razmišljati otprilike ovako: »Kako bih ja sada efektno nešto napravio?«, jer to drugim riječima znači »Kako bih sada upozorio na sebe«? Mislim da ja ne postojim kad je film tu, mene više nema.

Razgovarala: Alemka Lisinski (Studio, januar 1985.)




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)