Dražen Petrović o sebi '86: Podrijetlom Crnogorac, na parketu - Dalmatinac, izvan njega - Hercegovac

Poslednji dani 1986: Sportska događanja su svedena na minimum, vaterpolisti igraju poslednje kolo prvog dela prvenstva; beogradski Partizan, sa zlatnim reprezentativcima Milanovićem, Andrićem, Vasovićem, domaćini su Šibenki-Solaris (Bukiću).

Samo što nije počeo i tradicionalni izbor za najbolje sportaše i ekipe godine, koji u zagrebačkom hotelu Esplanade-Intercontinental organizuju Sportske novosti.

Da li će se titulom okititi svetski prvaci vaterpolisti i rukometaši - ili ekipe evropskih prvaka Metaloplastike i Cibone?

U ženskoj konkurenciji: slovenačka skijašica Mateja Svet, prvakinja u streljaštvu Jasna Brajković, atletičarka Slobodanka Čolović.

U muškoj: polufinalista Vimbldona Slobodan Živojinović, pobednik Svetskog kupa Rok Petrovič, rvački prvak Jožef Tertei... i naravno, mladi košarkaški virtuoz Dražen Petrović, čiji intervju izlazi u novogodišnjem broju Studija...

"Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim, za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada"

Dražen Petrović izabran je za najboljeg košarkaša Evrope u 1986, godini, u tradicionalnoj anketi milanskog dnevnika La gazzetta dello Sport. U toj anketi, u kojoj je sudjelovalo 30 košarkaških trenera, 31 evropskih igrača i 27 sportskih novinara, 22-godišnji jugoslavenski reprezentativac dobio je 198 bodova.

Na drugome mjestu, sa 142 boda, nalazi se sovjetski reprezentativac Arvidas Sabonis, prošlogodišnji »košarkaš godine« na Starom kontinentu.

Taj dan kad se prvak Evrope rastajao sa svojim navijačima u 1986. godini, izuzetno plodnoj za zagrebačke košarkaše, Tanjug je iz Sofije prenio izbor BTA, obavljen prema glasovima najuspješnijih sportaša balkanskih zemalja. Bugarska telegrafska agencija proglasila je za najboljeg sportaša na Balkanu Jordanku Donkovu, svjetsku rekorderku na 100 metara s preponama. Stefka Kostadinova, svjetska rekorderka u skoku uvis, izabrana je za prvu, a Tamara Costache, plivačica iz Rumunjske, za drugu pratilju. Dražen Petrović našao se na četvrtoj poziciji, za pedalj ispred Nikosa Galisa, najefikasnijeg strijelca na košarkaškom prvenstvu svijeta.

Giganti del Basket, milanski mjesečnik o košarci, također je anketirao Evropu. Draženu Petroviću pripalo je 198, a Arvidasu Sabonisu 144 boda. Na izmaku 1985. i u Giganti del Basketu Dražen je bio iza Arvidasa.

Ljetos u Španjolskoj, za finala svjetskog prvenstva u Madridu, oko 600 novinara izjašnjavalo se o kvalitetama sudionika Mundobasketa '86. Među loptačima sa svih meridijana i svih paralela, Dražen Petrović skupio je najviše glasova. Iza Dražena našli su se najistaknutiji košarkaši Sjedinjenih Država, prvaka svijeta, i Sovjetskog Saveza, reprezentacije koja je u gradovima Španjolske branila šampionski naslov.

Jugoslaviju je »poharao« 1985. U silnim izborima Draženu su mahom pripadale prve pozicije... Nagrada 7 sekretara SKOJ-a, nagrada iz fonda Radivoja Koraća, najuspješniji sportaš Jugoslavije u izborima Sporta, Oslobođenja, Nove Makedonije, Sportskih novosti. U svim plebiscitima o prvom košarkašu, Dražen je bivao najbolji! Samo poslije 360 dana, Petrović je obasut novim, jos značajnijim priznanjima.

Evropa i svijet. Real i Portland. Ugovor Portlanda, profesionalne družine, tri put potpisan, ostao je neovjeren Draženovom rukom. Raritet njegove karijere? Da se zna kamo je sve mogao! I Realov, iz kojega samo povlašteni mogu razabirati da će Dražen biti prvi Petrović s milijunom dolara, u jesen 1988.

Pisama na vreće, telefonskih poziva za 25 sati dnevnog razgovora. Dosad tri put mijenjan telefonsko-pretplatnički broj. I po četiri intervjua na dan. Naposljetku, i 50 minuta filmske priče o Draženu Petroviću. (Film koji se zove) "Mas" će biti podaren TV-gledateljstvu upravo na prijelazu 1986. u 1987. godinu. Zna se i kojim gledateljima - španjolskim.

Jer, Dražen je i na Iberijskom poluotoku magnet za medije. Prva nagrada za najkontroverzniju osobu i trofej najpopularnijoj ličnosti Španjolske! Ana Oregon, filmska i TV-glumica, tu će nagradu ponijeti u »disciplini žena«. Cairo film iz Zaragoze, u vrijeme posljednjih priznanja, u Zagrebu je snimao film o Draženu. Okušao se naš 22-godišnjak i kao glumac. Dražen - mladić, Dražen - sportaš, Dražen - čovjek. Dražen - "mas". Dražen - više od Dražena.

»Trenirati, ljudi, pa to je najlakše. Četiri dana isključivo snimanje, razgovori i intervjui«, iskreno će Dražen u zagrebačkom Saloonu, višegodišnjem stjecištu mladih, u kojemu su padale posljednje klape TV-filma Mas. Sutradan, razgovarajući za Studio, Draženu se i filmska karijera učinila prihvatljiva.

Dražen Petrović bio je u 1985. najuspješniji sportaš Jugoslavije. U košarkaškim izborima Evrope iza Sabonisa. Ove, u svim izborima, sjajni je Arvidas iza leđa Draženu Petroviću...

»Znam, želite reći da ću biti drugi u Jugoslaviji. Rok je također »Petrović«, našalit će se naš mladi sugovornik, ali će poslije ozbiljno nastaviti o razlici u priznanjima:

- U svakom slučaju, ostvario sam korak naprijed. Izbori za najboljeg košarkaša Evrope vrlo su važni. Ipak, osjećat ću se zadovoljnijim ako u narednih sedam do osam godina ostanem u evropskom vrhu. Da stalno budem među dva-tri najbolja. Nije, dakle, važno da si prvi ili drugi, ali vrlo je značajno da si među prva tri igrača Evrope.

U Šibeniku, prije devet godina, za košarku se rodio Dražen Petrović. U desetoj sezoni aktivnosti, eto već svjetska i evropska priznanja. U Šibenki četiri sezone, sa Šibenkom dva finala Kupa Radivoja Koraća, s Limogesom, u Padovi i Berlinu, i oduzeti naslov prvaka Jugoslavije, u nadmetanju s Bosnom. U Ciboni teče treća...

S Draženom su Zagrepčani dvostruki prvaci Evrope, dvostruki pobjednici Jugokupa i prvaci Jugoslavije. Još jednu sezonu u Ciboni. Nakon Seula, u Real Madrid!

- Mislim da će moja karijera biti označena brojem četiri. Igrao sam u Šibenki četiri sezone, jednu sam bio u vojsci, četiri ću biti u Ciboni, i četiri u Real Madridu. Mislim da je to razdoblje u kojemu jedan igrač, u istoj sredini, može najviše ružiti. No četiri ne čini mi se slučajnim. Počeo sam ligašenje s brojem četiri. Protiv Beka, 1979, ušao sam u igru umjesto Slavnića i, preko Žižića, postigao prvi ligaški koš. U reprezentaciji su mi također dodijelili četvorku. I u Realu mogu preuzeti dres s brojem četiri.

Real Madrid naručio je film o Draženu. "Mas" je promoviran na Realovu turniru, a bit će prikazan za Novu godinu.

- Mislim da je taj film prilično dobro napravljen. Snimljene su mnoge sekvence iz mog svakidašnjeg života: trening, odmor, trčanja, utakmica i moj način življenja, bolje rečeno, moje relaksacije. Mas zapravo daje sliku o mome životu, kaže Dražen.

Real vjerojatno želi budućeg člana predstaviti navijačima i prijateljima košarke u Španjolskoj?

- Španjolci me poznaju samo s utakmica Cibone i Reala. Mislim da će, nakon turnira u Madridu i prikazivanja filma, koji će vidjeti upravo na dan utakmice između naše reprzentacije i Reala, znati mnogo više, mada i te nove spoznaje neće biti dovoljne.

Španjolci, navijači, nanijeli su Draženu mnogo boli za vrijeme Mundijala. Nikada, kažu, nije netko bio tako napadan i kuđen kao Dražen...

- Španjolci izuzetno vole sport. Vole pobjeđivati. No, posljednjih godina, upravo protiv moje Cibone i naše reprezentacije, doživjeli su mnogo neuspjeha. Možda su porazi u njih izazvali silna ogorčenja. A možda sam se i ja u nekim prilikama previše radovao koševima. U Madrid ne odlazim da se blago svetim, žudio sam za prilikom da ljudima pokažem da nisam onakav kakvim su me oni smatrali.«

Dražena u Španjolskoj čekaju i dvije nagrade: najkontroverznija ličnost i najpopularnija ličnost u Španjolskoj! Draženu, koji igra i živi u Jugoslaviji!

- Što se tiče popularnosti, znate, izašlo je toliko članaka i razgovora da je to nezapamćeno. Nakon potpisivanja ugovora s Realom, radio i televizija snimili su sate programa. Kontroverznost, pa bilo je i mnogo članaka o utakmici s Realom. Neki novinari pisali su o meni i druge stvari, pa su i oni pridonijeli trofejima.

Slava i popularnost, a tek su mu dvadeset i dvije godine...

- Iskreno, težak je teret ta popularnost. Zapravo strahovit. Sve je više i više tih obaveza. Dosad su to bili treninzi i utakmice. Strka oko mene oduzima mi mnogo vremena i mnogo živaca. Eto, ovaj film, to trodnevno snimanje. Na neke stvari nisam navikao. Tražili su od mene da neke stvari i glumim, a ja glumiti ne znam!

Znači, dakle, da su sve dosadašnje Draženove predstave za javnost bile sasvim iskrene?

- Sigurno!

Karijera, poglavito Draženova, nije dječja igra. Slavu je teško podnositi, ataci su to na čovjekov karakter!

- U Šibenki sam se dokazivao. Želio sam i dres reprezentacije, i u tom sam nastojanju uspio. Otišao sam u vojsku, i u njoj, kao svaki mlad čovjek, štošta shvatio, ponajprije da je svaki korak poslije vojske hodanje u daljnje dokazivanje i potvrđivanje. Ti koraci neusporedivo su teži, jer afirmacija nalaže čovjeku da riješi i sve ostalo sto prati karijeru.

Real Madrid trebao bi biti korak u sigurnost?

- Novac nije nevažan, iako mi dosad nije bio važniji od zadovoljstva koje mi donosi loptanje. Mogao sam, recimo, ostati u Šibeniku. Imao bih kafić, dobio bih stan. Kad mi je to nuđeno, ocijenio sam da treba otići, da je za moj igrački uspon bolje da odem u veći klub, u kojemu mogu više postići. Dakako, bio je to rizik. Velik, jer Šibenčani su mi jamčili sigurnu budućnost. Međutim, moj se odlazak pokazao opravdanim. Pogodio sam! Odlaskom u Real moj će se uspon nastaviti. I to će se vidjeti.


Košarkaška Jugoslavija nerado prihvaća istinu o ugovoru s Real Madridom, istinu o Draženu koji bi trebao postati član Reala od 10. listopada 1988. do 30. lipnja 1992. Pravilnik o iznimkama u korist osobito zaslužnih, poput Dražena za jugoslavensku košarku, klubovi neće prihvatiti!? Dražen, sa 24 godine, ne bi dakle, mogao s dopuštenjem otići u Španjolsku!

- Svaki čovjek, kad radi neki posao, poput mojeg ugovora s Realom, pripremi odstupnicu ako mu plan ne prođe. Kad sam prelazio u Cibonu, da me nisu pustili, otišao bih u Sjedinjene Države. Igrao bih za sveučilišnu momčad, i nakon jedne godine vratio bih se u Cibonu. Isto će biti i sada, iako vjerujem da će Košarkaški savez Jugoslavije dopustiti da igram u Realu.

Ako neće, ja svoj put znam. Konkretno, otići ću u profesionalce! Na šest mjeseci! A to će značiti da više ne bih mogao igrati za reprezentaciju. No kvaka je u tome što će me profesionalci tada ustupiti Realu, i moje obaveze iz ugovora, nedavno zaključenog u Madridu, počet će teći. Isto, samo na drugi način.

Zbog mene, čini mi se, ne bi smjelo biti poteškoća. Dobili smo novu, sposobnu generaciju. Sjajni mladići, to sam sada vidio u Americi. Mnogo mogu učiniti! Zajedno bismo mogli odigrati još mnogo evropskih i svjetskih finala, gdje je Jugoslaviji, zapravo, i stalno mjesto.

Dražen je dosad jedan od naših najpopularnijih sportaša. O najkvalitetnijima, svakako, možemo raspraviti, ali je lista popularnih s Draženom pojednostavnjena. Takvu medijsku zvijezdu očito nismo imali. Mladić kojega bi svaka novina u nas poželjela na prvoj stranici svečanih brojeva sa »Sretnom 1987«.

- Dok sam bio u Šibeniku, zanimanje za mene činilo mi se čudnim. A posljednju godinu interes kulminira. To što se sad oko mene događa, to da se snimaju filmovi, da dnevno dajem po tri-četiri intervjua, da snimam reklamne spotove, sve to iscrpljuje, to je teško, pa čovjek mora ostati na tlu, često se iz svega isključiti da bi živio u zbilji. Mislim, jednostavno, da čovjek o tome ne smije razmišljati.

Dražen sportaš. S kakvim krajnjim ciljem?

- Da imam što više uspjeha i s klubom i s reprezentacijom. Bez obzira na to što smo osvojili svjetsku medalju, želim dalje! Do viših odličja, pogotovu što mislim da će, od Seula pa dalje, generacija o kojoj govorim dokazati potencijal, pokazat će da može igrati pravu košarku.

Novčana strana moje karijere, ako se i ona podvodi pod krajnji cilj, nije ono zbog čega bih se posebno uzbuđivao, ili zbog toga pravio neke nepromišljene poteze. Ali, novac, ne baš u nas, ali svakako na zapadu, mjerilo je vrijednosti. Koliko ga imaš, toliko vrijediš. Zbog toga se sportaševe vrijednosti tako i procjenjuju. A u nas je drukčije.

Koliko para, toliko muzike, kaže se u našem narodu. Igra li Dražen toliko koliko dobije para?

- Ne, mislim da ne. Za ove četiri godine, što ću biti u Ciboni, dobit ću sadašnji stan u vlasništvo i poslovni prostor. Mislim da to nije mnogo. Za pet dosad osvojenih trofeja! A još će ih biti. Mnogo sam dobio, ali uvjeren sam da sam se i dovoljno odužio.

Dražen Petrović, kakav je to, zapravo, momak? Na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, nakon izbora za košarkaša Mundijala, brazilskom košarkašu, drugoraspoređenom Oscaru Schmidtu, Dražen je rekao da ga smatra boljim od sebe!

- Da nisam tako mislio, ne bih mu tako ni rekao. Zaista je to svjetsko prvenstvo sjajno odigrao. Tako kako je on igrao i ja želim igrati. Imao je strahovito mnogo skokova u napadu, bio je vrlo koristan za momčad.

Oscar Schmidt čuo je za Dražena prije dvije godine od Bogdana Tanjevića, našeg trenera koji je u Caserti vježbao Schmidta. Tanjević je, kako priča Oscar, tvrdio da će jedan mali iz Jugoslavije biti najbolji na svijetu. Schmidt se s Tanjevićem poslije složio. Dražen najbolji! Uistinu?

- Na svijetu ima oko pet igrača od kojih svaki u određenom trenutku može iskočiti, odigrati bolje od drugog, i biti prvi među tih prvih pet-šest, iako je i velik uspjeh naći se među tim igračima. Smatram da sam jedan od tih pet ili šest! U svjetskoj amaterskoj košarci, dakako... Sabonis, Schmidt, Martin i Stojan Vranković.

Stojan Vranković!

- Blizak mi je srcu. Mi smo ista generacija, šezdeset četvrta. Prošli smo sve pripreme, kadetske i juniorske. Sad smo u seniorskoj. Cvjetićanin, Stojko i ja. To je oko šest godina zajedničkog igranja. U posljednje dvije napravio je strahovito velike korake. Bude li se tako razvijao, mislim da sigurno kroči prema najboljem centru Evrope.

»El genio de la Cibona«, tako su ljetos pisali novinari u Španjolskoj o Draženu!

- Uistinu je teško razmišljati o hvalospjevima što ih daju Španjolci. Meni je najdraži kompliment onaj što mi ga je dao Enrico Campana, novinar iz Milana; nazvao me je košarkaškim Mozartom.

Dražen je rođen na tlu Jugoslavije. Ima li neka domaća usporedba da bi Dražen ostao naš. Svoj?

- O tome razmišljaju novinari izvan Jugoslavije. U nas se još nitko nije time bavio. Petrović sam! Nas je mnogo. I, štono se kaže, dobro smo raspoređeni. Podrijetlom smo iz Crne Gore. Roditelji moga oca preselili su se u Hercegovinu. Otac mi je rođen u mjestu poviše Trebinja, majka mi je iz Bilica kod Šibenika, Dalmatinka.

Hercegovac ili Dalmatinac, pitat ćete? Pola-pola. Smatram da sam na košarkaškom terenu Dalmatinac, izvan parketa Hercegovac. Onaj s parketa, iskreno, morao bi biti i bolji. Šut, dribling, asistencije, sve to može biti bolje. Nov korak činim u poboljšanju obrane, u skok. Poboljšavam skok u obrani. Mislim da u narednom razdoblju moram raditi upravo na tome.

Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada. Neke obveze, koje nisu, košarkaške, njih znam ne izvršiti... Fakultet, recimo, i tako...

Zbilja i istina o fakultetu. O studiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu?

- Neke napise čitam po novinama, odatle i želja da pojasnim i svoj studij. Piše se, naime, o tome kako sam trebao primiti nagradu kao jedan od najboljih studenata na Pravnom fakultetu. Pogrešno! Istina je da sam nagrađen kao vrhunski sportaš, a solidan student. No, dosad sam zadovoljan i studijem. Preostala su mi još dva ispita. Na drugoj godini.

Ozbiljan sam student, ali ne i redovit. Koliko mi košarka dopušta, toliko se posvećujem pravu. Zasad košarka, pa fakultet. Radim sve da igram košarku, ali i da se domognem diplome. Uvjeren sam da ću biti i pravnik.

Sociolozi u Sjedinjenim Državama ispitivali su dječji uzrast od četiri do šest godina. Između ljubavi spram oca ili televizora, oko 44 posto anketiranih mališana izjasnilo se za televizor. Koliko je, dakle, televizija kriva za mnoge ljubavi spram Dražena?

- Mnoge su košarkaške utakmice u našim kućama. Mnoga košarkaška zbivanja također. Televizija ima mnoge zasluge za popularnost košarke, razumije se i moje. Novine i radio, dakako. U Španjolskoj, kad budem ondje, želio bih da što više budem izvan zanimanja medija zaslužnih za moju popularnost.

Još sezona i pol u Zagrebu. Naslovi i drugi, recimo poslovni, prostori...

- Imam sve papire za ugao Savske i Končareve. Pizzerija Amadeus, tako će se zvati. Upravo zbog Mozarta. Svjetski pojam! Čast za košarku. Oko sto kvadrata, svima na ugođaj. Nešto ekskluzivno. Pod upravom oca i prijatelja. Kad odem u Madrid, možda ću Amadeusa dati u zakup. Do Madrida bit ću gost Amadeusa s košarkom u prvom planu.

Dražen sjajan sportaš, neki kažu lukav i sklon ucjeni!?

- Netočno! Nikad i nikoga nisam ucjenjivao. Bilo je nekih ucjena, ali o tom — potom. Ucjenjivanje nisam volio, niti volim. Ako je netko kvaliteta, on mora dobiti ono što mu pripada. A sve što sam dosad rekao, iza toga sam stajao, iza toga ću i dalje stajati. Do 35. Dotad ću nastojati da igram s diplomom u džepu!

U "Sovjetskom sportu", prije nekoliko mjeseci, Dražen je svoje domete ovako objasnio:

- U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe.

Komentar?

- Točno. Treniram četiri do pet sati kad putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam individualnoj tehnici i taktici. Radim svakodnevno. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 18. Nakon toga priklonio sam se radu. Rad me drži u trajanju.

Djevojaka oko Dražena ima napretek. Djevojkama je drag uspjeh i osobitost...

- Prilično mi je teško. Sva ta pisma, telefonski pozivi. Majka mi pomaže da mnogima odgovorim, da ponekoj i sliku pošaljem. Ipak, dva puta dnevno treniram. Dugo i naporno. Zapravo, o tome i ne volim razgovarati.

Nova 1987. Ima li netko popularan, značajan, blizak intimnim željama?

- Zasad nitko. Slobodan sam ko ptica!

Razgovarao: Jovan Kosijer, snimio: Željko Čupić (Studio, decembar 1986.) 


Podržite Yugopapir na Fejsbuku: