Kako je snimana "Bitka na Neretvi" (2/2): Za Batu najveći honorar koji je ikada isplaćen domaćem glumcu

S obzirom da je "Bitka na Neretvi" bila jedan od najzahtevnijih filmskih poduhvata ikada sprovedenih u Jugoslaviji, snimanje nije moglo da prođe bez učestvovanja barem deset hiljada pripadnika JNA.

Jedan od najsrećnijih i najprivilegovanijih vojnika na setu "Neretve" bio je urednik Plavog vjesnika Uroš Šoškić. 

Ovo je drugi deo njegove priče, koja uključuje iskustva sa brojnim domaćim i inostranim zvezdama koje su igrale u ratnom spektaklu Veljka Bulajića...  

... Imao sam rijetku priliku da gotovo punih sedam mjeseci prisustvujem snimanju našeg najvećeg filmskog projekta koji, po obimnosti teme, broju statista i tehnike, imenima inozemnih i domaćih glumaca, spada među najveće i najznačajnije što se trenutno snima u svijetu.

»Bitka na Neretvi« u režiji Veljka Bulajića okupila je više tisuća statista, eskadrilu aviona, cijeli Kombinirani puk, stotinjak domaćih i desetak stranih glumaca. Sedam mjeseci, iz dana u dan, ekipa »Neretve« filmskom je vrpcom bilježila detalje rekonstrukcije najznačajnije bitke naše revolucije -  bitku za ranjenike. 

Realizacija jednog tako vrijednog i obimnog filmskog projekta ostavlja nezaboravne dojmove. Iz obilja dojmova i susreta zabilježenih u novinarskom bloku teško se odlučiti na najzanimljivije. Učinilo mi se da bi, možda, neki neopisani susreti s nekolicinom poznatih domaćih i stranih glumaca mogli zanimali naše čitaoce.


Kad mi je jednog dana Veljko Bulajić najavio dolazak Orsona Wellesa, kao i mogućnost da razgovaram s jednim od najslavnijih imena svjetskog filma, prisjetio sam se priča što među mojim kolegama kolaju o režiseru, scenaristu i glumcu »koji zna biti vrlo neugodan prema novinarima«.

Sjedimo za stolom hotela »Čvrsnica« u Jablanici. Na čelu stola, kao domaćin, Veljko Bulajić. S njegove desne strane poznati lik iz »Trećeg čovjeka«, »Građanina Kanea« i mnogih drugih poznatih i priznatih filmova. Orson Welles je debeo, odista debeo. Lice mu je zaobljeno, a među zubima debela cigara. Svježe je izbrijan, dobra raspoloženja. 

Pričanje narodnog heroja Vlade Šegrta o odvijanju historijske bitke na Neretvi, uz obilje detalja i neizbježne duhovite komentare proslavljenog ratnika, Welles je prekidao piskavim smijehom, koji bi se za tren oka pretvorio u pravo grohotanje.

Razgovor sa slavnim režiserom dogovorili smo s njegovom sekretaricom Oljom Palinkom, našom zemljakinjom poznatom kao Olga Palinkaš. Vitka brineta u super-mini suknji, koja je stalno nastanjena u Parizu gdje se bavi slikarstvom, usputno vodi brigu oko Wellesovih poslova i nastupa u njegovim filmovima.

Idućeg jutra smo u mostarskom hotelu »Bristol« upoznali posve novog Orsona Wellesa. To više nije bio onaj sinoćnji vedri čovjek. Razljućen na neke novinare koji su se suviše dugo zadržali u razgovoru s Olgom Palinkaš, »Građanin Kane« je prema priznanju konobara, za cigla tri sata ispio cijelu bocu viskija i najpogrdnijim riječima dočekao njihov povratak. 

Trojica mojih kolega jedva su spasili glavu pred razjarenim Amerikancem, koji je za njima pojurio na ulicu. Naravno, od razgovora sa slavnim režiserom nije moglo biti ni govora.

Trećeg dana smo vidjeli novo lice Orsona Wellesa. Snimala se jedna scena u kojoj se pojavljuje u društvu još jednog poznatog glumca - Curda Juergensa. Od tog susreta strahovali su mnogi u ekipi. Razlog? Welles i Juergens već punih 15 godina ne razgovaraju, nakon jedne velike svađe između dvojice slavnih internacionalnih filmskih zvijezda. Na nagovor Veljka Bulajića, Orson Welles je bio prvi koji je pružio ruku Juergensu.

S Wellesom sam uspio razgovarati tek šestog dana njegova boravka u Jablanici.


Vijest o provali nepoznatih lopova u njenu rimsku vilu, kao i nestanak brojnih krznenih kaputa i nakita, Silva Košćina čula je u Gornjem Vakufu u vrijeme snimanja nekih scena na Makljenu. Problijedila je kao krpa, a onda sasula pravu bujicu prijekornih riječi na svog nevjenčanog muža Castellija, koji je u našoj zemlji bio uz nju za sve vrijeme boravka. 

Proćelavi Talijan, turskog porijekla, navodno je donio zajedničku odluku da se sve te dragocjenosti ostave u vili, umjesto da se ponesu na put.

Signor Castelli, koji je tog dana prignuo glavu pred razjarenom Dalmatinkom (Silva Košćina je rođena u Splitu, gdje joj i danas živi majka), nakon njenog smirenja ponovo je preuzeo ulogu što ju je sam sebi dodijelio: on je menadžer, fotograf, nježan suprug, savjetnik. 

Kad su se upoznali, Silva je tek bila zakoračila u filmski svijet. Dvadeset godina poslije toga, njih dvoje su još zajedno i samo ih, prema talijanskim zakonima, njegov prijašnji brak sprečava da se vjenčaju.

Inače, Silva Košćina je imala najveću svitu sa sobom. Osim supruga, koji je ujedno i njen osobni fotograf, ona je u Gornji Vakuf dovela svog frizera i šminkera. Njihov je zadatak da poznatu divu dotjeraju prije svakog nastupa pred filmskom ili fotoreporterskom kamerom. 

Prvih dana snimanja između slavne glumice i režisera Veljka Bulajića umalo nije došlo do svađe. Silva Košćina, naviknuta na rad u američkim i talijanskim spektaklima, prvi je dan došla na snimanje dotjerana kao prava ljepotica. 

Kad bi je ugledao, Veljko Bulajić joj je prišao i bez ijedne riječi počeo garaviti lice i kosu. Glumica je ostala zapanjena. Kad joj je Bulajić još jednom objasnio da u filmu igra partizanku, koja u ratu nije imala priliku da se dotjerava, Silva Košćina se ispričala našem režiseru.


Curd Juergens i Hardy Krueger, dva zapadnonjemačka filmska glumca, dobro su poznata našoj javnosti. Juergensu je ovo treći boravak u našoj zemlji. Ovaj put je došao u pratnji svoje mnogo mlađe žene, šofera i psetanceta što se odaziva na ime Džeki. Krueger je doputovao sa svojom kćerkom, koja također okušava sreću na filmu.

Kad smo Curda Juergensa zamolili za razgovor već prvog dana njegovog boravka u Mostaru, ispričao se riječima:

- Nemojte mi zamjeriti, ali danas želim po svaku cijenu poći u Počitelj. To mjestance, mada nikad nisam bio u njemu, izvrsno poznajem po jednoj slici u domu mojih pokojnih roditelja. Izradio ju je moj otac, koji je često svraćao tamo na odmor. On je živio u Turkestanu i tim se putem preko Hercegovine vraćao u Njemačku...

Kad se vralio iz Počitelja, Juergens je bio oduševljen drevnim gradićem.

Opisati brojne susrete sa slavnim sovjetskim umjetnikom Sergejom Bondarčukom, zaista je teško na ovako skučenom prostoru. Mnogi novinari su pokušali da s autorom »Čovjekove sudbine« i "Rata i mira" načine intervjue, ali je rijetkima to pošlo za rukom. 

Stjecajem okolnosti imao sam priliku da četiri puta razgovaram sa Sergejom Bondarčukom. Ima dva hobija: ribolov i crtanje. Najčešće smo ga viđali u društvu jednog mještanina, s kojim je u ranu zoru odlazio u ribolov na Neretvu.

Iz jednog takvog susreta sa Serjožom ostala mi je kao uspomena portret što mi ga je izradio na komadiću papira...


Jedne je večeri u uredu »Neretve« telefonski najavljen razgovor s Korčule. Naravno, s druge je strane bio Ljubiša Samardžić-Smoki, koji je u ekipi Obrada Gluščevića »Goli čovik« igrao glavnu ulogu.

"Halo, Veljko", dovikivao je preko loših linija Samardžić režiseru Veljku Bulajiću. "Ne mogu nikako stići sutra na snimanje. Nemam broda da se prebacim, veze s Mostarom su loše... "

- Snađi se nekako,  odgovara Bulajić. - Sutra snimamo s tobom. Moraš svakako doći...

U osam sati izjutra, vidljivo iznuren i podbuo, Ljubiša Samardžić je bio u Jablanici. Kako mi je poslije ispričao, njegovo je putovanje nalikovalo na ono isto što je doživio Odisej. Laganim čamcem po nevremenu, koje je svakog trenutka prijetilo da ga potopi, Ljubiša se nekako prebacio do kopna, odakle je autostopom došao do Jablanice...

Mada su neke novine objavile da je uz Ljubišu Samardžića, Bata Živojinović primio najveći honorar što je ikad isplaćen jednom domaćem glumcu u domaćem filmu, nitko još ne zna da je poznati beogradski glumac rekorder još u nečemu. 

Putujući svojim »Volkswagenom« od Beograda do Gornjeg Vakufa, Bata je sletio na jednom zavoju sa ceste i dobro oštetio kola. Kad su to čuli odgovorni u »Neretvi« (prisjetivši se jedne klauzule u ugovoru koja glumcima za vrijeme snimanja zabranjuje vožnju vlastitim automobilima), kaznili su ga sa 100.000 starih dinara.

- To me je putovanje stajalo ni manje ni više već ravno 700.000 starih dinara, pričao mi je jednom Bata. - Kazna je mala prema onom ostalom. Kola nisam bio osigurao...

Jedna grupica glumaca i novinara okladila se međusobno da će jedni drugima platiti večere ukoliko netko među gostima primijeti slovenskog glumca Lojzeta Rozmana bez kožnate torbe u ruci. Punih sedam dana Rozmana su uhodili po Jablanici, ali je u desnoj ruci uvijek nosio torbu.

Autor ovih redaka ga je jednog jutra vidio bez torbe, ali mu nitko nije vjerovao, jer nije imao svjedoka. 

Kad i to nije uspjelo, oklada je preinačena tako da se otkrije što skriva među kožnatim stijenkama oveće torbe.

Odgovor nam je dao sam Rozman, kad nas je ponudio jabukama što ih je svakog dana kupovao i trpao u torbu. 

Napisao: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, jul 1968.)


Prvi deo priče o snimanju "Bitke na Neretvi"
kliknite OVDE




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)