Enver Petrovci: U Dubrovniku, Prištini, Beogradu, Novom Sadu... (1986)

"Zašto je mladi dramski umjetnik Enver Petrovci 1982. godine neočekivane napustio glumište i vratio mu se poslije dvije godine gostujući u kazalištima širom zemlje?" Ovim podnaslovom počinje intervju sa popularnim jugoslovenskim glumcem objavljen u jednom od februarskih brojeva Studija 1986. Bilo je to vreme kada su se svodili završni utisci sa Festa ("Povratak u budućnost", "Purpurna ruža Kaira", "Maska"... ), kada je TV Sarajevo prvi put u istoriji JRT-a emitovala Noćni program ("iscepkana" Karpenterova "Magla", glavni gost: Oliver Mandić), kada su udarne nedeljne serije bile crtani "Štrumfovi" i igrani "Sivi dom", a u Prištini se užurbano pripremao izbor za YU predstavnika na "Pesmi Evrovizije", na kojem je na kraju pobedila Doris Dragović...

"Pomislio sam da je najlepše ići iz grada u grad i spajati ljude. Igrao sam tako u poslednje vreme u Dubrovniku, Zagrebu, Prištini, Beogradu, Novom Sadu... Sada mi više nije važno kakvu ću ulogu igrati. Sada mi je važnije s kim igram"

On dijeli sudbinu generacije za koju, možda i s pravom, misli da je nesređena, ali nijednoga trenutka ne gubi glavu, kao neki iz te generacije. Riječ je o Enveru Petrovciju, beogradskom glumcu, rođenom u Prištini prije dvadeset dvije godine (32 - prim. Y.), koji smatra da njegovo vrijeme tek dolazi. Ne može se reći da do sad nije uradio mnogo dobroga kao glumac, ali još ni izdaleka koliko njegov nesumnjivi talent obećava i najavljuje. 

 Enver Petrovci 1986-te
(snimio: Dragutin Savić)
No zbog svega toga on se ne uzbuđuje Štoviše, kaže da priliku treba dati i netalentiranima, kako bi se vidjelo što je loše. A što se tiče dobrih glumaca, njima treba dati vremena da izrastu i sazru.

Dok smo razgovarali u garderobi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, nekoliko sati prije njegova izlaska na pozornicu gdje kao Mitke nastupa u Koštani, sjetio sam se nečega sličnoga što sam nedavno pročitao u jednom pismu koje je svom prijatelju uputio Milorad Pavić, autor Hazarskog rječnika i drugih djela. 

On piše kako je s pričom, kao s voćem: valja znati kako je treba »ubrati« - ni prije ni poslije, nego upravo kada sazre! Tu filozofiju sada ponavlja Enver Petrovci, govoreći o svom glumačkom sazrijevanju, bez uzbuđenja i hitnje, bez panike i strasti, a to odaje čovjeka koji vjeruje u sebe i ono što radi. Njegovo će vrijeme, uvjerio me je, doći!

Na prvi se pogled doima mirno, no taj prvi dojam vara. Oduvijek je bio od akcije. Ima dvije diplome za način življenja koji je odabrao, a koji se slučajno zove gluma, kako sam kazuje, ne želeći nikad reći da mu je gluma profesija ("Smatram da bi se umjetnošću i sportom trebalo baviti iz hobija").

Završio je u Prištini Višu pedagošku školu - odjel za dramsku umjetnost, a potom završio i Akademiju u Beogradu, pa je tako ukupno grijao klupe šest godina za taj svoj glumački način življenja. Još kao student u Beogradu, s kolegama osniva Pozorište dvorište, a poučen iskustvom, želio se na neki način odužiti studentskom domu gdje je živio kao »ilegalac«, pa je u tamošnjem Domu kulture dao inicijativu da se osnuje grupa Akt, koja je s dvije predstave postigla značajne uspjehe. 

Sudjelovali su na Malom pozorju, MES-u, Dubrovačkim ljetnim igrama, gostovali u Varšavi, Nancyju i mnogim našim gradovima. Kada je diplomirao, angažiran je u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, ali se nakon samo četiri dana boravka u toj beogradskoj kazališnoj kući zahvalio režiseru na povjerenju i ušao na velika vrata Ateljea 212

Tu se zadržao dvije godine, a iz tog je teatra otišao, također na velika vrata, 1982. godine, misleći kako se više nikada neće baviti glumačkim pozivom. Ili, ako hoće, to će biti iz hobija.

- Došlo mi je tako odjednom kad sam mislio da se više ne trebam i ne mogu baviti kazalištem, i to barem ne onako kako me naučio moj profesor na Akademiji. Mislio sam da, jednostavno moram otići i odmoriti se. Nisam otišao zato što nisam volio Atelje. Naprotiv, Atelje me sjajno primio, i s umjetničke strane nemam nikakvih zamjerki. Jednostavno sam odlučio otići. 

Našao sam se u takvom stanju da zbog raznih okolnosti nisam mogao naučiti ni tekst za premijeru. Kad sam to shvatio, bukvalno sam sam sebe šutnuo. Bilo me sram da se na taj način bavim teatrom. To je bilo vrijeme mog duhovnog samoubojstva.

O tom vremenu svjedoče dva teksta koja je napisao - dvije melodrame. Doduše, zasad su zatvorene u ladicama, a pokazao ih je jedino najbližim prijateljima...

- Pisao sam onako kako sam osjećao toga trenutka. Nisam pisac, nemam mogućnosti da se bavim pisanjem, niti to znam. Ali, imam sjajnu moć da opišem i zapišem nešto što sam u određenom trenutku osjećao i proživljavao.


- Možete li to vaše stanje objasniti?

- Ja bih o tome rado pričao, ali sve što bih rekao ne bi dovoljno objasnilo što mislim. Bojim se da to ne bude shvaćeno. Neka ostane samo objašnjenje da je to bilo moje duhovno samoubojstvo, a možda će se sve razjasniti za koju godinu, ako se netko prihvati tekstova koje sam napisao o tom svom stanju.

Godinu dana kasnije: Enver Petrovci pored Ružice Sokić u jednoj od
najboljih drama TV Beograd 80-tih "Život u grobljanskoj" (1987)
Dakako, kada se čovjek nađe u takvoj situaciji, utočište pronađe u roditeljskom domu. Tako je učinio i Enver Petrovci. Iz Beograda se odselio u Prištinu i gotovo dvije godine zapostavio glumu. Ali, zato je u to vrijeme završio konobarski tečaj

Želio je u roditeljskoj kući otvoriti kafe-teatar, mjesto koje neće biti obična kavana, nego mjesto gdje će se umjesto vina više »točiti« kultura i umjetnost. Zamišljao je kutak koji će udomiti glumce, muzičare, umjetnike. Mnogi su mu obećali da će doći u Prištinu samo za plaćenu željezničku kartu. Ponudili su mu se kolege Radko Polič, Rade Šerbedžija, Ljuba Moljac, Miki Manojlović... 

Božović (mora da je Petar - prim. Y.) mu je nonšalantno bio rekao kako će jedino morati platiti piće, na što mu je Petrovci, poznavajući ga dobro, odgovorio kako će mu rađe platiti honorar, negoli da mu plaća onoliko pića koliko Božović može popiti.

- Roditelji su mi uistinu pomogli. Nisam ništa radio u Prištini, osim što sam učio za konobara i skupljao dokumente za otvaranje kafe-teatra. To je mukotrpan posao! Neki potroše i dvije do tri godine pribavljajući te papire. 

Meni je to uspjelo za devet mjeseci, ali sam zato od osam ujutro do kraja radnog vremena provodio u raznim kancelarijama, jureći od šaltera do šaltera i od »važnog« do »važnog« druga i uspio! Obećan mi je i kredit, ali na kraju se sve izjalovilo. Pribavio sam sve dokumente, ali mi je nedostajao novac, pa je sve propalo.

Petrovcijev odlazak iz Ateljea protekao je mirno, bez afera, i to najviše zbog toga što je sam tako htio.

- Godinu sam se dana pripremao za taj odlazak. Uzmite u obzir da je to bila 1982. godine. Nisam htio da se to shvati drugačije nego onako kako sam ja to htio da se shvati, čak su me neki nazovi prijatelji učili kao da ja to nisam znao, a znao sam da od toga napravim aferu i izvučem neku korist. 

Dve godine kasnije: Enver Petrovci u TV drami "Dečji bič" (1988)

Ako ništa drugo, da od svega toga napravim buku oko sebe i da tako steknem ime. No, nije me zanimalo da na taj način pravim ime. Ja sam vjerovao u sebe i znam da ime mogu napraviti samo poštenim radom. Jednostavno sam osjećao kako su neki ljudi htjeli iskoristiti moj odlazak iz Beograda za neke svoje politikantske igre.

- Mislite li da su to htjeli vezati za kosovsku situaciju?

- Ma koliko se god ja trudio da budem samo glumac, u toj situaciji, i u to vrijeme kosovskih nemira, ljudi su me vezali za Kosovo. Nisam mogao pobjeći od svojeg imena, porijekla, mjesta rođenja. Ljudi su od mene htjeli saznati nešto, a ja sam znao koliko sam znao. Možda tek nešto više o tom mentalitetu, ali nisam sam mogao dati neke važne i bitne odgovore na njihova pitanja i njihovu znatiželju.

Ja te ljude ne krivim, jer bih i ja u nekoj drugoj situaciji možda i od njih tražio slične odgovore. I baš zbog svega toga, koliko god sam se skrivao iza glumaca, nisam mogao izbjeći sve to. Jednom mi je Mira Trailović rekla, ne znam da li je to lijepo sada spominjati... rekla mi je jednostavno: »Ne sekiraj se, već shvati da nosiš krst svojega naroda. Kako jeste da jeste, ti si dio toga.«

Shvatio sam da me ljudi ne mogu gledati samo kao glumca. No, još nisam riješio neka pitanja... To je Kosovo u sklopu svih naših briga i problema koji nas pritišće u posljednje vrijeme. I ja sam se pitao: što ja kao glumac tu mogu učiniti? 


Pomislio sam da je najljepše ići iz grada u grad i spajati s pomoću tih putovanja i gostovanja ljude. Igrao sam tako u posljednje vrijeme u Dubrovniku, Zagrebu, Prištini, Beogradu, Novom Sadu... Mislim da ću se zaustavili tek kad budem igrao i u Sloveniji, na makedonskom jeziku, pa i na mađarskom, ovdje u Novom Sadu ili Subotici, a ponudio sam se i Romskom teatru u Skoplju ... 

Petrovcijev glumački partner u "Dečjem biču":
Nezaboravni Predrag Peđa Tomanović
Sada mi više nije važno kakvu ću ulogu igrati. Prije sam mislio da je to najvažnije. Da je najvažnije je li se ta uloga zove Hamlet, Macbeth, Faust.. Sada ne mislim tako! Sada mi je važnije s kim igram.

- Kako vas primaju u tim sredinama?

- U bilo koju sredinu da dođem, nema problema sa ljudima. Svagdje me lijepo primaju. 

Učio sam od drugih, a vjerujem i drugi od mene. Objasnio sam ljudima neke mentalitete za koje nisu znali. 

Doduše, ne može se reći da je sve sjajno i lijepo, uvijek se nađe kukolja među žitom, ali to je tako malo i sitno. Čovjek mora biti samo malo širi, i taj će kukolj shvatiti da je kukolj, da ne treba biti takav.

Možda bi Petrovci nekako i svladao teškoće oko novca i otvaranja kafe-teatra da ga, jednostavno, poslije više od godinu i pol dana odmora u Prištini nije »prevario« režiser Vladimir Milčin. Ponudio mu je da gostuje u Albanskoj drami ulogom Ervina Šinka u Šnajderovu Confiteoru. Taj izazov Enver Petrovci nije mogao odbiti. Tim prije što je nešto od Šinkova ahasferskog duha nosio u sebi.

Ta gostovanja rađaju umjetnički rivalitet, jer gost-glumac želi opravdati svoj poziv, a glumci iz matičnog kazališta žele mu dokazati da, možda, i nije potreban u njihovoj sredini. Sve to stvara izvanredno umjetničko rivalstvo i donosi dobitak kazalištu.

Drugog gostovanja prihvatio se u Srpskoj drami u Prištini, gdje je igrao Jozefa K. u Kafkinom Procesu. Zatim je slijedio dolazak u Beograd, gdje je prihvatio ulogu Jozefa Pelikana u Krunskom svjedoku u produkciji beogradskog Doma omladine. Odigrao je Doktora u Valceru, a sada je Mitke u Koštani u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. 

Osim toga, bilo je i uloga na televiziji, radiju (uloga u TV-filmu Bulat). Poslije odmora, reklo bi se, i previše posla za jednog »povratnika«!

Ostala mu je još jedna velika briga: stan! Zasad je Enver Petrovci podstanar u Beogradu, sa suprugom i tek rođenom kćerkicom Hanom.

- U prvi mh učinilo mi se da ću brigu skinuti s vrata u Novom Sadu. Nakon Sterijinog pozorja, pozvan sam u Srpsko narodno pozorište i obećano mi je da će mi riješiti stambeno pitanje. Ipak, nije riješeno. U tom su kazalištu odustali od velikih planova, a oni su još obuhvaćali dolazak Krivokapića i Mirjane Karanović

Zato sam ponovo u Beogradu u Beogradskom dramskom pozorištu. Upravitelj Velizar Popović preuzeo je na sebe brigu da mi riješi stambeno pitanje.

Možda tako i bude! Do tada Enver Petrovci odlazit će iz svog podstanarskog stana na putovanja u kazališta širom zemlje u misiji koju je sam odabrao.

Napisao: Jovo Paripović (Studio, februar, 1986)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)