Da li se zaista radilo samo o tome da je tadašnji prvi golman Ilija Pantelić bio superiorniji, ili je ipak postojao nekakav tinjajući sukob između Vučka i selektora Rajka Mitića?
Odgovor na to pitanje nalazi se u njegovim memoarima, koje je 1969. objavio neizbežni "Plavac" (OVDE)...
... Netko je prije punih jedanaest godina,
gledajući u Kninu jednu utakmicu kninske »Dinare«, rekao za mladog
golmana Radomira Vukčevića: »To je igrač za kojeg će se jednog
dana otimati mnogi klubovi, vjerujte!« Riječi su se obistinile.
No, mislim do nema smisla da govorim o
tom kestenjastom momku tamnih očiju i izvanredne elegancije na kojoj
mu zavide mnogi splitski momci. Najbolje je da taj 27-godišnji čuvar mreže splitskog »majstora s mora« sam kaže
o sebi ono što možda dosad nigdje nije rekao, a što je i želio.
Dakle, nova zvijezda, rođena gotovo preko noći, ali trudom i mukom,
ima riječ:
- Ne znam ni sam što da kažem. Počeo
sam igrati 1956. godine u Kninu, u »Dinari«. Iako sam počeo igrati
gotovo prije 11 godina, baš nemam, bar ja tako smatram, neku osobito
dugu karijeru. Smatram da sam tek počeo igrati, i to u pravom smislu
riječi, po dolasku u »Hajduk«, gdje su me primili 1963. godine,
dakle, prije četiri godine.
Možda će netko reći da je to ipak
dugo razdoblje i da sam za to vrijeme već dao sve od sebe i pokazao
se u svom pravom svjetlu. Međutim, to nije tačno. Još nisam
pokazao sve što znam, upamtite, moja zvijezda još nije dosegla
zenit, ona je tek negdje na sredini i ja još moram dosta učiti da
bih se mogao usporediti s nekim igračem svjetska glasa.
Katkad se nevoljko sjećam onih prvih
dana svog dolaska u »Hajduk«. Bili su tu sve veliki igrači, koji
su možda pomalo s visoka gledali na mene, mladog učenika iz Knina.
Međutim, nakon kratkog vremena to nepovjerenje je među nama
nestalo. Danas u klubu imam veoma dobre partnere u igri, a isto tako
i dobre prijatelje. To su između ostalih Hlevnjak, Cuzzi i dr.
Dok postavljam pitanje o tome kako su
reagirali njegovi roditelji kada su čuli da svoju karijeru želi
nastaviti u Splitu, i to baveći se nogometom, Radomir
pripaljuje cigaretu i žmirkajući gleda u nešto neodređeno, kao da
se upravo sjeća »tatine vike i maminog velikog straha«, kada je
čula čim će se njen sin baviti.
Kada mu je šibica gotovo opekla
prst, na kojem se nalazila velika zlatna burma koju mu je tek nedavno
mlada supruga stavila na prst, rekao je:
- Roditelji su se strašno protivili
toj mojoj želji, pa je zbog toga bilo i plača i molbi, ali kada su
shvatili da naprosto ne mogu živjeti bez nogometa, dopustili su mi
da igram. Još i danas žive u strahu da mi se nešto ne dogodi, jer
morate priznati da je moj posao ipak opasan, a što je najteže,
veoma odgovoran.
Radomirova usta su se razvukla u dug šarmantan osmijeh kada je nastavio svoju priču:
- Već 11 godina stojim pred
branikom, ali ni to dugo razdoblje nije pomoglo da se oslobodim onog čudnog osjećaja, bolje
rečeno one treme koja me još i danas hvata prije svake utakmice. Ali, čim dobijem loptu u ruke, ona polako nestaje i ja postajem posve
siguran u sebe. Ponovo se vraća pred kraj utakmice kada je tijesan
rezultat ili kada gotovo o meni ovisi hoće li moj klub pobijediti.
Međutim, ja se nadam da će me ta trema ipak ostaviti, i
to još u »Hajduku«, gdje sam produžio ugovor do
1971.
Na pitanje što bi preporučio svom
sinu, ukoliko ga bude imao, čime da se bavi i na pitanje kamo će
poslije isticanja ugovora s »Hajdukom«, odgovorio je:
- Nikada neću svom sinu sugerirati što
da postane. Volio bih da bude nogometaš, samo ne nogometaš koji bi
se pretvorio u monstruma i postao bolestan od želje za novcem i
slavom, već da to bude samo zato što to voli, baš kao i ja.
Poslije
isticanja ugovora možda ću produžiti ugovor za još nekoliko
godina, a možda ću otići u inozemstvo da tamo, poput nekih mojih
kolega, nastavim karijeru. No, nadam se da ovo posljednje neće biti
tako brzo jer, upamtite, Split vrlo volim i za njega me vežu mnoge
divne uspomene, prijatelji, ljubav ...
Tako je završio razgovor s igračem
rođenim 15. IX 1941. godine u Kninu, visokim 179 cm, teškim 80 kg i
vlasnikom plavog »Kadeta«, igračem koji i sada ima iste prijatelje
i navike kao i prije, s veteranom koji obožava dalmatinski melos,
Marušku Šinković, Vicu Vukova, Pelea, Cappelinija (Kapelinija), za
kojeg su se prije dolaska u »Hajduk« otimali veliki jugoslavenski
klubovi. Rastala sam se od Radomira Vukčevića koji ne zna za
»fjaku«, s dojmom da taj mladi čovjek svojom upornošću zaista
može i mora sve postići.
Razgovarala: Jadranka Tokić, Plavi vjesnik, jun 1967. godine
Na jednoj prijateljskoj sedeljki
zagrebačkih estradnih umjetnika poznata splitska pjevačica Maruška Šinković bila je veoma žučljiva kad se povela riječ o tome što
i kako bi se trebalo pisati o zabavnoj muzici. Bilo je dosta
primjedaba na račun reportera koji, kako je to naglašeno bezbroj
puta, često postavljaju nezgodna ili neukusna pitanja, zanemarujući,
međutim, da u svojim napisima prikažu umjetnika-čovjeka.
Toj zgodi
prisustvovao je i naš reporter, koji po kodeksu nije ustao da brani
kolege i profesiju naprosto zato što je tu bio jedini predstavnik
štampe, dok je pjevača i muzičara bilo napretek. Zato smo sa
zadovoljstvom (i radoznalošću) dočekali mogućnost da uz pomoć
ove rubrike okušamo novinarske sposobnosti žučljive kritičarke.
Za njenog sugovornika odabrali smo Radomira Vukčevića, danas
najpopularnijeg nogometaša u gradu pod Marjanom. Premda nogomet kod
Maruške ne izaziva osobito zanimanje (gleda samo utakmice na
televiziji), nju je ipak obradovao naš izbor. Posredstvom novinara
oni su se već i prije susretali u sličnim zgodama i stoga im je za
ovaj razgovor bila nepotrebna konvencijalnost.
Razgovor se vodio u
stanu Maruškine rodbine. Mlada domaćica je prije nekoliko dana
stigla iz Sovjetskog Saveza, gdje je bila na višemjesečnoj turneji,
dok se Vukčević vratio iz Italije. Tu je prisustvovao finalnim
utakmicama Kupa evropskih nacija.
- Znaš, Radomire, za čitavo vrijeme
naše turneje igrom slučaja sam morala budno pratiti sve utakmice
našeg »Hajduka«, započela je razgovor Maruška. - U našoj je
grupi bilo mnogo »Dinamovih« simpatizera. Svokodnevno bi se između
njih i Miše Kovača zapodjevala prepirka čiji je klub bolji.
Nisam ti ja baš osobiti poznavalac nogometa, ali ipak sam se
umiješala u tu neravnopravnu, beskrajnu diskusiju. Nisam im dala
»gušta« da mi zadirkuju moga Dalmatinca. Za sve vrijeme boravka
Ivica Šerfezi nas je obavještavao o svim sportskim zanimljivostima i
vijestima iz zemlje.
Radovalo me je kad je i tebe Rajko Mitić poveo
u Italiju. Na žalost, poslije te nisam mogla vidjeti na televiziji. Što je to bilo? Bar te je mogao uvrstiti u momčad na ponovljenom
finalu!
* I ja sam očekivao da će mi Mitić
baš na toj utakmici ukazati povjerenje, odgovorio je Vukčević, još i sad potišten. - Uoči te utakmice, sve talijanske novine su,
prema Mitićevim tvrdnjama, najavile da će gol Jugoslavena braniti
golman »Hajduka«. I naši igrači su bili uvjereni da će mi povrijeđeni Ilija (Pantelić) ustupiti svoje mjesto. Pa ipak, neposredno prije
početka utakmice, Mitić je došao u svlačionicu i rekao nam da
momčad ostaje ista, izuzevši izmjene Petkovića. Bio sam veoma
ojađen.
- Pretpostavljam da je za svakog
igrača nastup za nacionalnu vrstu velika počast. Ipak mi se čini
da je tebi bilo osobito stalo da nastupiš u Rimu!
* Za svakog našeg igrača dobra igra
na utakmicama finalnog dijela Kupa nacija predstavljala je životnu
priliku da se nametne evropskim ljubiteljima nogometa. Imam 27 godina
i još ću godinu-dvije igrati u zemlji. S »Hajdukom« imam ugovor do
1970. godine. Možda ću otići i prije.
Traži me nekoliko poznatih
klubova iz Zapadne Njemačke, Holandije i Švicarske. Da sam u
susretu protiv Italije nastupio i pružio dobru igru, bilo bi mi
mnogo lakše sklapati nove ugovore s inozemnim klubovima. Za to nije
dovoljno igrati dobro u svojoj zemlji!
- Znači, i ti ćeš u pečalbare, iznenađeno će Maruška. - Ja to nikad ne bih mogla učiniti!
Nogometašima zavidim na životnim uvjetima samo kad se nalaze kod
kuće. No, taj višegodišnji boravak u stranoj zemlji mora da je
vrlo težak! Sam si, bez ikoga svoga, prijatelja, znanaca...
* Sigurno, to će biti moji najteži
dani otkako igram nogomet. Ali, što se tu može. Valja stisnuti zube
i izdržati do isteka ugovora. A zatim put pod noge i natrag u
domovinu. Ne valja što vijek nogometaša traje samo deset i nešto
više godina. Kad prestaneš igrati, nitko se ne obazire na tebe. Sve
ti postane nekako pusto, strano.
Kod vas pjevača je ipak drukčije.
Ukoliko si dobar i ideš ukorak s vremenom, možeš
dugo opstati. Uvijek se nanovo divim Ivi Robiću. I uza sve te godine
pjevanja, on još ipak uspijeva da bude svjež i rado slušan. Kod
tebe sam zapazio da nerado putuješ na duža gostovanja iz Splita, a
kada te netko angažira, ti nastojiš da što prije doletiš u svoj
Split.
- To si dobro zapazio. Vrlo sam
nostalgična. Turneje poput ove po Sovjetskom Savezu, rijetko se
pružaju našim pjevačima. Dobro se zaradi, dosta putuje i upozna
mnogo ljudi. Pa ipak, sve mi to prisjedne zbog prevelike čežnje za
rodnim gradom i njegovim stanovnicima. Kolege me zbog toga često
znaju zadirkivati. I pitaju me što me toliko vuče k tom Splitu.
Izbjegavam te razgovore, ali mislim da malo koji naš grad ima
toliko privlačnosti kao moj Split.
U toku ovog razgovora u uglu sobe je
nekoliko puta zazvonio telefon. Uslužna domaćica nijednom nije
reagirala. Sva njena pažnja bila je usmjerena sugovorniku.
- Ako me treba, nazvat će kasnije, objašnjavala je ona svoje ponašanje. - U ovih nekoliko dana otkako
sam došla s puta stalno me netko naziva. Osim znanaca, često mi
dosađuju i nepoznati ljudi. Oni se ne ustručavaju da zovu i u pola
noći. Najradije bih isključila telefon. To ipak ne mogu učiniti,
jer me uvijek može zatražiti i netko od organizatora. Tako je to u
našem poslu. Kad te trebaju, zvrcnu telefonom. Ukoliko nisi na
vrijeme o tome obaviještena, angažira se netko drugi!
* U novinama sam pročitao da i ti
nastupaš na ovogodišnjim »Melodijama Jadrana«. Kako sam shvatio,
ta smotra poprima međunarodni karakter. Što to donosi našim
pjevačima?
- Kao i svaka druga smotra - afirmaciju. Naravno, ako je
kompozicija koju pjeva sretno odabrana za njegov način
interpretacije i ako je pjevna. Radujem se napretku »Melodija«, za
napredak kojem sam i ja tokom godina svojim pjevanjem ipak nešto
pridonijela. Intimno vjerujem da ćemo ove godine napokon s tim
festivalom napraviti prodor naše zabavne muzike u svijet.
* Slične nade i ja polažem u svoj
»Hajduk«. Dogodine se borimo za prvo mjesto. Ukoliko osvojimo
šampionsku titulu, pred nama je toliko očekivana prilika za rehabilitaciju splitskog prvoligaša u inozemstvu, gdje je taj
sportski kolektiv u doba Vukasa, Matošića i Beare značio nešto.
Bio bi to dug moje generacije našim brojnim navijačima, koji su
usprkos mnogim padovima na prvenstvenim tablicama, i dalje ostajali
uza svog miljenika!
Zabeležio: Vinko Bezić, Plavi vjesnik, jul 1968. godine
Prema ocenama fudbalskih stručnjaka, Radomir Vukčević je jedini od mnogih odličnih golmana iz Dalmacije
koji je po svojoj vrednosti uspeo da se približi svom današnjem
učitelju, legendarnom Vladimiru Beari. On ima kvalitete Beare, ali
ne i toliko ambicija koliko ih je imao "veliki Vladimir" Kada mu
se ta misao spomene, on kaže:
- Nekad su u našoj reprezentaciji
igrali najbolji. Tada je isključivo svojim kvalitetom Beara izborio
nacionalni dres. Danas - nije tako. U reprezentaciji nisu najbolji,
pa šta onda i vredi ambicija...
Očigledno da Vukčević ne može da
zaboravi postupak Rajka Mitića koji ga je otpisao iz državne
reprezentacije. Posebno je ogorčen posile nedavne izjave Mitića,
pre susreta s Nemcima. Tada je Rajko, upitan šta misli o Vukčeviću,
rekao:
- Čujem da je u odličnoj formi. Ali, ipak, na njega ne računam.
Te reči veoma su zabolele golmana
Vukčevića, koji takve nepravde ne podnosi lako. Pokušali smo izvući neku reč više.
Upitasmo:
* Vi, Vukčeviću, imate 28 godina, a
Rajko reče da priprema mladi tim. To je, verovatno, razlog što vas
zapostavlja.
- Jak mi je to razlog. U Zagrebu je
branio Dautbegović. A znate li koliko je on star? Možda je samo
nekoliko meseci mlađi od mene! Drugo je pitanje kako Rajko sastavlja
perspektivni tim. Zbog tog perspektivnog tima zaboravismo kako
izgleda svetsko prvenstvo.
Pitam ja vas da li su u Engleskoj igrali
»perspektivni« ili najbolji timovi. Koliko godina ima Bobi Čarlton,
ili njegov brat Džeki. Mene Rajko ne ceni. Videli ste kako je
nedavno Ćurković ušao u reprezentaciju. Štampa se raspisala,
televizija ga milicijskim kolima vodi u studio, pravi se reklama, pompa i - Rajko popušta.
* Znači, vi mislite da vam je mesto u
reprezentaciji?
- Tako kažu stručnjaci. Ja znam
jedino da sam stalno bio rezerva, a šansa - nije mi se ukazala. Znam
da je poslednjih godina nekoliko golmana prošlo kroz državni tim i
- nijedan se nije ustalio. Smatram da sam sad zreo za velike mečeve
i ako pravi igrači budu na pravim mestima, jugoslovenska
reprezentacija će opet biti ono što je nekad bila.
Ruku na srce, Vukčevićevo rezonovanje
ima - nekih rezona. Ove jeseni primio je samo šest golova. Pravio
je čuda među stativama, ali od poziva među reprezentativce - nema
ništa. Sve to kod njega ubija volju za radom, onim prekomernim, koji
bi ga stimulisao za velike odbrane u državnom timu. Zanimljivo je
šta Beara misli o Vukčeviću:
- Da sam savezni kapiten - Vukčević
bi bio prvi golman reprezentacije, a na klupi za rezerve imao bih...
On je svakako najbolji naš čuvar mreže. Zašto ga Rajko ne ceni, to vam zaista ne znam odgovoriti.
Ako ste pažljivo pratili njegove
odbrane, mogli ste zapaziti gde je on najjači. To su one matne
situacije kad je gol gotovo siguran. Većina golova koje on primi
rezultat su ili silne premoći protivnika, ili je takve sreće da ga
prevari vlastiti igrač. Eto, u meču sa Vojvodinom primio je gol
od Nikezića sa 20 metara. Niko, međutim, u gledalištu nije vidio
da je »Vučko« »imao« loptu već u rukama, ali ju je Lemešić
dotakao i - to je bio auto-gol.
I tako, eto, jedan golman gubi volju za
rad, ali se ipak nada.
Napisao: Edo Peci, Tempo, decembar 1970. godine
"Branio sam. Ne znam kako i koliko dugo. Te je večeri kod kuće bila galama. Mama se prestrašila, tražila me na sve strane. Nije me tukla, to nikad nije radila. Ali, prvi put se ozbiljnije naljutila na me. Obećao sam da više nikad neću učiniti nešto slično. No, obećanje nisam održao; sutradan sam jedva dočekao kraj nastave da bih opet branio... "
