Sportske legende: Radomir Vukčević, golman Hajduka - Pravio je čuda među stativama!



Ovako je o legendarnom Hajdukovom golmanu krajem šezdesetih pisao zagrebački Plavi vjesnik: prvi članak priča je o Vučkovom početku sportske karijere, drugi opisuje susret i upoznavanje sa popularnom splitskom pevačicom Maruškom Šinković, a treći govori o razlozima zašto Vukčević, i pored svoje ogromne želje, nije češće igrao za jugoslovensku fudbalsku reprezentaciju. Da li se zaista radilo samo o tome da je tadašnji prvi golman Ilija Pantelić bio superiorniji, ili je ipak postojao nekakav tinjajući sukob između Vučka i selektora Rajka Mitića? Odgovor na to pitanje nalazi se u njegovim memoarima, koje je 1969. objavio neizbežni "Plavac" (OVDE)...     



Ponos "Dinare" i "Hajduka": Radomir Vukčević-Vučko
Netko je prije punih jedanaest godina, gledajući u Kninu jednu utakmicu kninske »Dinare«, rekao za mladog golmana Radomira Vukčevića: »To je igrač za kojeg će se jednog dana otimati mnogi klubovi, vjerujte!« Riječi su se obistinile.

No, mislim do nema smisla da govorim o tom kestenjastom momku tamnih očiju i izvanredne elegancije na kojoj mu zavide mnogi splitski momci. Najbolje je da taj 27-godišnji čuvar mreže splitskog »majstora s mora« sam kaže o sebi ono što možda dosad nigdje nije rekao, a što je i želio. Dakle, nova zvijezda, rođena gotovo preko noći, ali trudom i mukom, ima riječ:

- Ne znam ni sam što da kažem. Počeo sam igrati 1956. godine u Kninu, u »Dinari«. Iako sam počeo igrati gotovo prije 11 godina, baš nemam, bar ja tako smatram, neku osobito dugu karijeru. Smatram da sam tek počeo igrati, i to u pravom smislu riječi, po dolasku u »Hajduk«, gdje su me primili 1963. godine, dakle, prije četiri godine. 

Možda će netko reći da je to ipak dugo razdoblje i da sam za to vrijeme već dao sve od sebe i pokazao se u svom pravom svjetlu. Međutim, to nije tačno. Još nisam pokazao sve što znam, upamtite, moja zvijezda još nije dosegla zenit, ona je tek negdje na sredini i ja još moram dosta učiti da bih se mogao usporediti s nekim igračem svjetska glasa.

Katkad se nevoljko sjećam onih prvih dana svog dolaska u »Hajduk«. Bili su tu sve veliki igrači, koji su možda pomalo s visoka gledali na mene, mladog učenika iz Knina. Međutim, nakon kratkog vremena to nepovjerenje je među nama nestalo. Danas u klubu imam veoma dobre partnere u igri, a isto tako i dobre prijatelje. To su između ostalih Hlevnjak, Cuzzi i dr.

Dok postavljam pitanje o tome kako su reagirali njegovi roditelji kada su čuli da svoju karijeru želi nastaviti u Splitu, i to baveći se nogometom, Radomir pripaljuje cigaretu i žmirkajući gleda u nešto neodređeno, kao da se upravo sjeća »tatine vike i maminog velikog straha«, kada je čula čim će se njen sin baviti. 

Kada mu je šibica gotovo opekla prst, na kojem se nalazila velika zlatna burma koju mu je tek nedavno mlada supruga stavila na prst, rekao je:

- Roditelji su se strašno protivili toj mojoj želji, pa je zbog toga bilo i plača i molbi, ali kada su shvatili da naprosto ne mogu živjeti bez nogometa, dopustili su mi da igram. Još i danas žive u strahu da mi se nešto ne dogodi, jer morate priznati da je moj posao ipak opasan, a što je najteže, veoma odgovoran.


Vučkova porodica početkom 70-tih: Supruga Sašenka i ćerkica Natalija
Radomirova usta su se razvukla u dug šarmantan osmijeh kada je nastavio svoju priču:

- Već 11 godina stojim pred branikom, ali ni to dugo razdoblje nije pomoglo da se oslobodim onog čudnog osjećaja, bolje rečeno one treme koja me još i danas hvata prije svake utakmice. Ali, čim dobijem loptu u ruke, ona polako nestaje i ja postajem posve siguran u sebe. Ponovo se vraća pred kraj utakmice kada je tijesan rezultat ili kada gotovo o meni ovisi hoće li moj klub pobijediti. 

Međutim, ja se nadam da će me ta trema ipak ostaviti, i to još u »Hajduku«, gdje sam produžio ugovor do 1971

Na pitanje što bi preporučio svom sinu, ukoliko ga bude imao, čime da se bavi i na pitanje kamo će poslije isticanja ugovora s »Hajdukom«, odgovorio je:

- Nikada neću svom sinu sugerirati što da postane. Volio bih da bude nogometaš, samo ne nogometaš koji bi se pretvorio u monstruma i postao bolestan od želje za novcem i slavom, već da to bude samo zato što to voli, baš kao i ja. 

Poslije isticanja ugovora možda ću produžiti ugovor za još nekoliko godina, a možda ću otići u inozemstvo da tamo, poput nekih mojih kolega, nastavim karijeru. No, nadam se da ovo posljednje neće biti tako brzo jer, upamtite, Split vrlo volim i za njega me vežu mnoge divne uspomene, prijatelji, ljubav ...

Tako je završio razgovor s igračem rođenim 15. IX 1941. godine u Kninu, visokim 179 cm, teškim 80 kg i vlasnikom plavog »Kadeta«, igračem koji i sada ima iste prijatelje i navike kao i prije, s veteranom koji obožava dalmatinski melos, Marušku Šinković, Vicu Vukova, Pelea, Cappelinija (Kapelinija), za kojeg su se prije dolaska u »Hajduk« otimali veliki jugoslavenski klubovi. Rastala sam se od Radomira Vukčevića koji ne zna za »fjaku«, s dojmom da taj mladi čovjek svojom upornošću zaista može i mora sve postići.

razgovarala: Jadranka Tokić, Plavi vjesnik, jun 1967. godine



Na jednoj prijateljskoj sedeljki zagrebačkih estradnih umjetnika poznata splitska pjevačica Maruška Šinković bila je veoma žučljiva kad se povela riječ o tome što i kako bi se trebalo pisati o zabavnoj muzici. Bilo je dosta primjedaba na račun reportera koji, kako je to naglašeno bezbroj puta, često postavljaju nezgodna ili neukusna pitanja, zanemarujući, međutim, da u svojim napisima prikažu umjetnika-čovjeka. 

Toj zgodi prisustvovao je i naš reporter, koji po kodeksu nije ustao da brani kolege i profesiju naprosto zato što je tu bio jedini predstavnik štampe, dok je pjevača i muzičara bilo napretek. Zato smo sa zadovoljstvom (i radoznalošću) dočekali mogućnost da uz pomoć ove rubrike okušamo novinarske sposobnosti žučljive kritičarke. 

Za njenog sugovornika odabrali smo Radomira Vukčevića, danas najpopularnijeg nogometaša u gradu pod Marjanom. Premda nogomet kod Maruške ne izaziva osobito zanimanje (gleda samo utakmice na televiziji), nju je ipak obradovao naš izbor. Posredstvom novinara oni su se već i prije susretali u sličnim zgodama i stoga im je za ovaj razgovor bila nepotrebna konvencijalnost. 

Razgovor se vodio u stanu Maruškine rodbine. Mlada domaćica je prije nekoliko dana stigla iz Sovjetskog Saveza, gdje je bila na višemjesečnoj turneji, dok se Vukčević vratio iz Italije. Tu je prisustvovao finalnim utakmicama Kupa evropskih nacija.

- Znaš, Radomire, za čitavo vrijeme naše turneje igrom slučaja sam morala budno pratiti sve utakmice našeg »Hajduka«,  započela je razgovor Maruška. - U našoj je grupi bilo mnogo »Dinamovih« simpatizera. Svokodnevno bi se između njih i Miše Kovača zapodjevala prepirka čiji je klub bolji. 

Nisam ti ja baš osobiti poznavalac nogometa, ali ipak sam se umiješala u tu neravnopravnu, beskrajnu diskusiju. Nisam im dala »gušta« da mi zadirkuju moga Dalmatinca. Za sve vrijeme boravka Ivica Šerfezi nas je obavještavao o svim sportskim zanimljivostima i vijestima iz zemlje. 

Radovalo me je kad je i tebe Rajko Mitić poveo u Italiju. Na žalost, poslije te nisam mogla vidjeti na televiziji. Što je to bilo? Bar te je mogao uvrstiti u momčad na ponovljenom finalu!

* I ja sam očekivao da će mi Mitić baš na toj utakmici ukazati povjerenje,  odgovorio je Vukčević, još i sad potišten. - Uoči te utakmice, sve talijanske novine su, prema Mitićevim tvrdnjama, najavile da će gol Jugoslavena braniti golman »Hajduka«. I naši igrači su bili uvjereni da će mi povrijeđeni Ilija (Pantelić) ustupiti svoje mjesto. Pa ipak, neposredno prije početka utakmice, Mitić je došao u svlačionicu i rekao nam da momčad ostaje ista, izuzevši izmjene Petkovića. Bio sam veoma ojađen.

- Pretpostavljam da je za svakog igrača nastup za nacionalnu vrstu velika počast. Ipak mi se čini da je tebi bilo osobito stalo da nastupiš u Rimu!

* Za svakog našeg igrača dobra igra na utakmicama finalnog dijela Kupa nacija predstavljala je životnu priliku da se nametne evropskim ljubiteljima nogometa. Imam 27 godina i još ću godinu-dvije igrati u zemlji. S »Hajdukom« imam ugovor do 1970. godine. Možda ću otići i prije. 

Traži me nekoliko poznatih klubova iz Zapadne Njemačke, Holandije i Švicarske. Da sam u susretu protiv Italije nastupio i pružio dobru igru, bilo bi mi mnogo lakše sklapati nove ugovore s inozemnim klubovima. Za to nije dovoljno igrati dobro u svojoj zemlji!

- Znači, i ti ćeš u pečalbare, iznenađeno će Maruška. - Ja to nikad ne bih mogla učiniti! Nogometašima zavidim na životnim uvjetima samo kad se nalaze kod kuće. No, taj višegodišnji boravak u stranoj zemlji mora da je vrlo težak! Sam si, bez ikoga svoga, prijatelja, znanaca...

* Sigurno, to će biti moji najteži dani otkako igram nogomet. Ali, što se tu može. Valja stisnuti zube i izdržati do isteka ugovora. A zatim put pod noge i natrag u domovinu. Ne valja što vijek nogometaša traje samo deset i nešto više godina. Kad prestaneš igrati, nitko se ne obazire na tebe. Sve ti postane nekako pusto, strano. 

Kod vas pjevača je ipak drukčije. Ukoliko si dobar i ideš ukorak s vremenom, možeš dugo opstati. Uvijek se nanovo divim Ivi Robiću. I uza sve te godine pjevanja, on još ipak uspijeva da bude svjež i rado slušan. Kod tebe sam zapazio da nerado putuješ na duža gostovanja iz Splita, a kada te netko angažira, ti nastojiš da što prije doletiš u svoj Split.

- To si dobro zapazio. Vrlo sam nostalgična. Turneje poput ove po Sovjetskom Savezu, rijetko se pružaju našim pjevačima. Dobro se zaradi, dosta putuje i upozna mnogo ljudi. Pa ipak, sve mi to prisjedne zbog prevelike čežnje za rodnim gradom i njegovim stanovnicima. Kolege me zbog toga često znaju zadirkivati. I pitaju me što me toliko vuče k tom Splitu. Izbjegavam te razgovore, ali mislim da malo koji naš grad ima toliko privlačnosti kao moj Split.

U toku ovog razgovora u uglu sobe je nekoliko puta zazvonio telefon. Uslužna domaćica nijednom nije reagirala. Sva njena pažnja bila je usmjerena sugovorniku.

Još jedna slavna obožavateljka: Vučko brani,
splitska glumica Zdravka Krstulović šutira
- Ako me treba, nazvat će kasnije, objašnjavala je ona svoje ponašanje. - U ovih nekoliko dana otkako sam došla s puta stalno me netko naziva. Osim znanaca, često mi dosađuju i nepoznati ljudi. Oni se ne ustručavaju da zovu i u pola noći. Najradije bih isključila telefon. To ipak ne mogu učiniti, jer me uvijek može zatražiti i netko od organizatora. Tako je to u našem poslu. Kad te trebaju, zvrcnu telefonom. Ukoliko nisi na vrijeme o tome obaviještena, angažira se netko drugi!

* U novinama sam pročitao da i ti nastupaš na ovogodišnjim »Melodijama Jadrana«. Kako sam shvatio, ta smotra poprima međunarodni karakter. Što to donosi našim pjevačima?

- Kao i svaka druga smotra - afirmaciju. Naravno, ako je kompozicija koju pjeva sretno odabrana za njegov način interpretacije i ako je pjevna. Radujem se napretku »Melodija«, za napredak kojem sam i ja tokom godina svojim pjevanjem ipak nešto pridonijela. Intimno vjerujem da ćemo ove godine napokon s tim festivalom napraviti prodor naše zabavne muzike u svijet.

* Slične nade i ja polažem u svoj »Hajduk«. Dogodine se borimo za prvo mjesto. Ukoliko osvojimo šampionsku titulu, pred nama je toliko očekivana prilika za rehabilitaciju splitskog prvoligaša u inozemstvu, gdje je taj sportski kolektiv u doba Vukasa, Matošića i Beare značio nešto. Bio bi to dug moje generacije našim brojnim navijačima, koji su usprkos mnogim padovima na prvenstvenim tablicama, i dalje ostajali uza svog miljenika!

zabeležio: Vinko Bezić, Plavi vjesnik, jul 1968. godine 



Prema ocenama fudbalskih stručnjaka, Radomir Vukčević je jedini od mnogih odličnih golmana iz Dalmacije koji je po svojoj vrednosti uspeo da se približi svom današnjem učitelju, legendarnom Vladimiru Beari. On ima kvalitete Beare, ali ne i toliko ambicija koliko ih je imao "veliki Vladimir" Kada mu se ta misao spomene, on kaže:

- Nekad su u našoj reprezentaciji igrali najbolji. Tada je isključivo svojim kvalitetom Beara izborio nacionalni dres. Danas - nije tako. U reprezentaciji nisu najbolji, pa šta onda i vredi ambicija...

Očigledno da Vukčević ne može da zaboravi postupak Rajka Mitića koji ga je otpisao iz državne reprezentacije. Posebno je ogorčen posile nedavne izjave Mitića, pre susreta s Nemcima. Tada je Rajko, upitan šta misli o Vukčeviću, rekao:

- Čujem da je u odličnoj formi. Ali, ipak, na njega ne računam.

Te reči veoma su zabolele golmana Vukčevića, koji takve nepravde ne podnosi lako. Pokušali smo izvući neku reč više. Upitasmo: 

* Vi, Vukčeviću, imate 28 godina, a Rajko reče da priprema mladi tim. To je, verovatno, razlog što vas zapostavlja.

- Jak mi je to razlog. U Zagrebu je branio Dautbegović. A znate li koliko je on star? Možda je samo nekoliko meseci mlađi od mene! Drugo je pitanje kako Rajko sastavlja perspektivni tim. Zbog tog perspektivnog tima zaboravismo kako izgleda svetsko prvenstvo. 

Pitam ja vas da li su u Engleskoj igrali »perspektivni« ili najbolji timovi. Koliko godina ima Bobi Čarlton, ili njegov brat Džeki. Mene Rajko ne ceni. Videli ste kako je nedavno Ćurković ušao u reprezentaciju. Štampa se raspisala, televizija ga milicijskim kolima vodi u studio, pravi se reklama, pompa i - Rajko popušta.


* Znači, vi mislite da vam je mesto u reprezentaciji?

- Tako kažu stručnjaci. Ja znam jedino da sam stalno bio rezerva, a šansa - nije mi se ukazala. Znam da je poslednjih godina nekoliko golmana prošlo kroz državni tim i - nijedan se nije ustalio. Smatram da sam sad zreo za velike mečeve i ako pravi igrači budu na pravim mestima, jugoslovenska reprezentacija će opet biti ono što je nekad bila.

Ruku na srce, Vukčevićevo rezonovanje ima - nekih rezona. Ove jeseni primio je samo šest golova. Pravio je čuda medu stativama, ali od poziva među reprezentativce - nema ništa. Sve to kod njega ubija volju za radom, onim prekomernim, koji bi ga stimulisao za velike odbrane u državnom timu. Zanimljivo je šta Beara misli o Vukčeviću:

- Da sam savezni kapiten - Vukčević bi bio prvi golman reprezentacije, a na klupi za rezerve imao bih... On je svakako najbolji naš čuvar mreže. Zašto ga Rajko ne ceni, to vam zaista ne znam odgovoriti.

Ako ste pažljivo pratili njegove odbrane, mogli ste zapaziti gde je on najjači. To su one matne situacije kad je gol gotovo siguran. Većina golova koje on primi rezultat su ili silne premoći protivnika, ili je takve sreće da ga prevari vlastiti igrač. Eto, u meču sa Vojvodinom primio je gol od Nikezića sa 20 metara. Niko, međutim, u gledalištu nije vidio da je »Vučko« »imao« loptu već u rukama, ali ju je Lemešić dotakao i - to je bio auto-gol.

I tako, eto, jedan golman gubi volju za rad, ali se ipak nada.

napisao: E. Peci, Tempo, decembar 1970. godine




"Branio sam. Ne znam kako i koliko dugo. Te je večeri kod kuće bila galama. Mama se prestrašila, tražila me na sve strane. Nije me tukla, to nikad nije radila. Ali, prvi put se ozbiljnije naljutila na me. Obećao sam da više nikad neću učiniti nešto slično. No, obećanje nisam održao; sutradan sam jedva dočekao kraj nastave da bih opet branio... "

Memoari Radomira Vukčevića  


(Plavi vjesnik, 1969) 




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)